Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je ovogodišnje pobjednike.

U ovom broju objavljujemo treću od pet priča koje dijele ravnopravne treće nagrade. Naslovljena je Krv i gnoj, a napisao ju je Kristian Matijević

Krv i gnoj

Kristian Matijević, učenik 2. razreda Srednje škole Daruvar

 

Tih se događaja ne želim prisjećati ništa manje nego moji suradnici…

To posljednje njištanje, ti krvavi tragovi, miris rana umrljanih krvlju i znojem i dalje će u mome umu ostati zabilježeni kao vrući voštani pečat koji će nas podsjećati na postojanje iskvarenih ljudskih srca. Neka zauvijek budu prokleti oni koji su nama i tim snažnim simbolima Lipika donijeli strepnju i urezali nam ove ožiljke.

No, da krenem ispočetka…

Svoje ime, neka to čitatelju bude jasno, neću odati. Želio bih da ja, kao i naši pali anđeli s ergele, budem glasom, da postanem simbolom ne samo jedne osobe već mnogo ljudi koji su svjedočili ovim zvjerstvima. Želio bih da ovaj tekst bude moja posljednja oporuka, pošaljite ga gdje stignete, stavite ga u knjigu, objavite u nekom časopisu, ne zanima me. Samo želim da nekako izbacim iz svoje glave sjećanje na te odvratne, skoro demonske činove te da završe muke moje paklene. Želim da ljudi ovog puta čuju istinu.

Sve je isprva bilo mirno. Predstavnici neprijateljske armije su nam izdali naredbu da većinu naših traktora predamo njima jer će im trebati za odrađivanje određenih poslova u obližnjem naselju Subocka. Svome sam kolegi predložio da im damo pokvarene traktore ili možda da ih sabotiramo pa čak i da odbijemo prijedlog u cijelosti. On me hladno pogledao i odgovorio mi:

“Ne budi lud, nije sila tu da se s njome igramo.”

Tu sam zašutio i odveo ih u hangar gdje su nam uzeli sve što smo imali, jedino nam ostavivši traktor za opskrbu vodom. Kako su prolazili dani naš očaj je počeo stvarati korijenje, znali smo da će se nešto dogoditi. Pretpostavljali smo da će to nešto biti veliko, ali pune razmjere nam je zamaglila zabrinutost.

Vode je bilo malo, no dobro s tim smo se tad još mogli nositi, pravi problem je bio u nedostatku zobi. Dugo smo se premišljali i prenemagali oko rješenja. Neki su predlagali da nešto dovezemo s imanja dalekih ili bližih rođaka, no tu smo ideju odbili kao glupost. Čak smo i tada znali da bi i najmanji treptaj ili korak dalje od područja ergele mogao dovesti do po život opasnih okolnosti za ne samo životinje, već i ostale radnike. Napokon nakon kraćeg perioda debatiranja i razglabanja, odlučeno je da će rođak jednog od naših kolega koji je živio u jednom od obližnjih sela dovesti zob u svojoj prikolici. Tako je i bilo. No taj trenutak veselja, davajući životinjama hranu, ujedno je bio i vrlo tužan jer smo plačući sjećali se boljih, ljepših, a ponad svega i sigurnijih vremena.

Prvi put smo gorki okus rata osjetili kada je dana kojega se trenutačno ne mogu sjetiti na nas bačeno nekoliko granata. Sjedio sam u radionici s svojim šefom i raspravljali smo o daljnjem planu djelovanja. On je predlagao da se konji pošalju bilo gdje izvan dometa vatre, možda u Lipicu ili Beč. No ja sam to odbijao smatrajući da životinja tako prekrasna, toliko urezana u svijest ne samo svakog Lipičanina, već i u samosvijest samog naselja, ne može otići odavdje. Tko zna kako bi oni, ovakvi iscrpljeni, uopće preživjeli dugačak put u drugi kraj Europe. Točno se sjećam svojih riječi tog trenutka:

“Da su i iz grotla paklenog došli, armija se neće nas usuditi dirati. Pa valjda imaju bar trunku srca iz svih tih slojeva metala na vozilima.”

Tog trenutka čuo se glasan zvuk uništenja popraćen vatrom i dimom kao da je nekakav zloduh bio probuđen iz svog sna. Prozori su se razbili, dokumenti i radne knjige su ili popadali sa polica ili su poletjeli u zrak, a moj šef i ja smo obojica s treskom završili na zemlji. Uhvatio sam se za glavu i osjetio da krvari i da svaki, čak i najmanji zvuk uzrokuje snažnu glavobolju. Moj šef je prošao puno gore, dižući se opipao je svoju čeljust i shvatio je da je udario u nešto što je uzrokovalo gubitak svih zuba u gornjoj čeljusti.

Pomogao sam mu da ustane i pregledavao okruženje u potrazi za kutijom prve pomoći, no onda se izvana čuo uzvik:

“POŽAR!!!!! LJUDI, GORI NAM RADIONICA, OTIĆI ĆE NAM TRAKTOR!!!!!”

Šef nije mario za bol koja je pulsirala u njegovoj krvavoj čeljusti i samo je istrčao van skočivši vješto i glatko kroz razbijeni prozor, ne mareći za činjenicu da se i porezao na razbijeno staklo. Istrčao sam za njim, ovaj put kroz vrata jer dvoje ozlijeđenih ljudi u ovakvoj situaciji nije nešto što svima na pamet pada među najpotrebnijim stvarima.

U trenutku kad smo izašli van buktinja je porasla. Postala je toliko snažna da bi ijedan način gašenja, koje je zbog nedostatka vode bilo gotovo nemoguće, bio samo igra, a nama do igranja nije bilo. Neki su klečali po zemlji i plakali, drugi su šutke gledali u plameno grotlo, a treći poput mene su pogledavali u nebo ignorirajući zvukove eksplozija koje su se pretvarale u utvare vatre i plamena na obzoru. Mi, koji smo gledali sve to, samo smo tiho proklinjali neprijatelja i zapitkivali Boga koja je uopće svrha donošenja ovakvog zla, nama, običnim radnicima, stanovnicima grada koji je htio samo pružiti dobro drugima.

Mislili smo, ne, nadali smo se da je to bio posljednji tračak boli koju su nam zadali. No uskoro smo shvatili da je to bila samo minorna površna ozljeda, te da će nož rata dospjeti još dublje nego što je itko mogao pretpostaviti…

Ovu bol toliko dugo nisam mogao podnositi… Nisam znao što da točno napravim, kojim smjerom da krenem. Da ignoriram bol poput mog kolege i ostanem ovdje, da odem braniti Lipik kao ostatak nas ili da odemo izvan dohvata crne ruke boli i smrti i povedemo naše sa sobom, možda Zagreb, ili još dalje.

No, događaje koje sam opisao u ovim krvavim, u mojim očima skoro bogohulnim spisima, sam sam uspio preboliti. Ali, u ratu nikad nema službenog završetka ičega, osim života…

Ovo definitivno nije bio kraj, a moju odluku o odlasku je zapečatio incident koji je vjerojatno urezan u samosvijest mog bića i bit će u nju duboko urezan dok ne izdahnem posljednji dah.

Prvi je bilo granatiranje same ergele, dogodilo se svega dan nakon spomenutog požara. Moji se osjećaji još uvijek nisu promijenili. I dalje sam eksplozije koje su se rušile po okolnim poljima promatrao sa strahom i boli u očima, promatrao sam kako te paklene suze nestaju i sa sobom odnose dijelove zgrada i polja u oblaku plamena i dima, crnog kao duša samog đavla. Dvojica mojih suradnika i ja otvorili smo jedan od boksova gdje smo držali omice, mlade lipicance u starosti od jedne do tri godine i zalegli smo tamo nadajući se da ćemo uspjeti pobjeći od dohvata goruće smrti. No, bili smo u krivu…

Čim smo uskočili u boks i zalegli u slamu, slušajući usplahireno njištanje životinja oko nas, nekolicina granata se uz snažan prasak probila kroz krov i pala u kut boksa. Jedna od omica uplašeno je njištala, vriskom nalik onom žene kada bi vidjele mrtvo tijelo svoga djeteta. I propela se na zadnje noge u svoj svojoj visini. U tom trenutku dogodila se eksplozija…

U jednom bljesku svjetlosti, popraćenom nevjerojatnim izbacivanjem topline, nestalo je dvoje konja. Bili su opečeni, vidjelo im se duboko u meso. Na neki način smo bili zahvalni na činjenici da su mrtvi, jer bi inače svoje zadnje trenutke proveli u nevjerojatnim bolovima, zapomogajući bez prestanka, dok se sami ne bi pridružili nebeskim vojskama ili bi ih neki milosrdni stranac izbavio od njihovih muka jednim ispaljivanjem metka. Ne obazirući se na zvukove eksplozija oko nas počeli smo plakati, znali smo da je taj čin bio uzaludan, pa neće ih naše suze i stezanje srdaca vratiti u zemaljski život. Pogledali smo uokolo, konji su usplahireno njištali, kao da su oplakivali svoju palu braću ili sestre i kružili su uokolo na način nalik nekakvom zaboravljenom ritualnom plesu plemena iz nekih dalekih, većini nepoznatih ili zaboravljenih krajeva svijeta.

Jedna od omica bila je ranjena, bila je to ona koja se propela. Sa svojim zadnjim preostalim snagama ona se uspela na svoje četiri mršave noge bez trunka snage, energije i živahnosti koje je nekad imala i gurnula je svoju mokru njušku meni u ruku kako bih joj prstima prošao kroz grivu. Imam osjećaj da je znala da ništa tu ne mogu pomoći, ali nekako kao da se osmjehivala u svojoj životinjskoj nutrini. Pogledao sam na njezinu plećku, bila je potpuno krvava, a slojevi mesa i mišića po kojima su te životinje poznate te koji im donose njihove atletske sposobnosti bili su razneseni. Mogao sam vidjeti ogroman, vrlo oštećen i izgreban komad kosti, koji je čak bio i malo crn od posljedica eksplozije.

Gledao sam duboko u njezine oči i htio sam ih zatvoriti i zapjevati joj uspavanku. No, mogao sam samo plakati. Ništa izgovoriti, samo gledati s očima punim suza, shvaćajući napokon pun raspon straha, strepnje i patnje koju donosi ova zvijer zvana rat.

Umrla je na mojim koljenima te večeri… Iste večeri kada smo odlučili pobjeći, pobjeći s ergele i više se nikad ne okretati…

Kad sam se vratio s ergele u Lipik, gdje mi se srce još više rasporilo kada sam pogledao na ruševine mjesta moga djetinjstva, odmah sam otrčao do svoje kuće koja se nalazila blizu centra, stvari sam odjednom strpao u torbe i odvukao ih u svoj Mercedes. Imao sam majku udovicu i trudnu suprugu koja je trebala roditi za mjesec dana. Lipik smo voljeli svim svojim bićem, ali sada je on postao ničija zemlja, mjesto gdje bi se i sam vrag bojao stupiti.

Bez objašnjenja i razgovora sjeli smo u auto i odvezli se, ne mareći za oznake brzine na cesti. Noći smo provodili po različitim motelima ili čak samo u autu gdje nam je jedinu nadu davao radio i klima uređaj. Napokon smo se uspjeli smjestiti u kući moga bratića u Sloveniji gdje se na kraju i rodio moj sin; zdrav, snažan dječak kojeg smo nazvali u čast mog bratića Hoten.

U Sloveniji sam našao posao na nekoj od farmi, a moja supruga tamo je radila kao medicinska sestra. Poslovi nisu bili savršeni, a imali smo i nešto svađa s obitelji moga bratića, ali sve je bilo bolje nego ostajanje u Lipiku i strahovanje od neizbježnog zalutalog metka ili bačene granate.

U Sloveniji je također preminula i moja majka…

Bio je 12. listopada 2007., stajao sam nad njezinim bolničkim krevetom. Ona se smiješila bez riječi iako smo svi znali da su ovo posljednji trenuci njezinog ovozemaljskog putovanja. Okrenula se prema meni i pogledala me duboko u oči, bile su suzne, ali vidjelo se da te suze ne proizlaze iz tuge.

“Što je mama? Sjetila si se tate?” upitao sam.

“Ne, nego vidim ih.”

“Koga vidiš mama? Anđele? Tetku Rezu možda?”

“Sine… Ja vidim konje. Oni su tamo u oblacima, pogledaj dobro sine, pogledaj!”

“U redu mama, samo se ne napreži… Evo gledam ih.”

“Sine, ti ih ne vidiš…”

“Pa otkud ti to?”

“Da ih vidiš, čuo bi što govore, a da čuješ i ti bi se smiješio…”

“Ne bih mama, ne bih.” Rekao sam to prisjećajući se omice koja mi je umrla na rukama.

“Kažu da će se vratiti, čim mene nema, oni se vraćaju…”

“Ma daj, mama? Baš to ti je baš lijepa poruka. Kažu li još što?” upitao sam pogledavajući prema njezinim očima.

No odgovora nije bilo. Umrla je tiho, brzo i dostojanstveno, bez trunka boli i sa tim smiješkom na licu. Poruku tada nisam shvatio te sam zbunjen, i pomalo uplakan izašao iz bolnice.

Iduće jutro probudio me bratić.

“Hoten? Što je s tobom? Pa tek je sedam…”

“Netko te treba na telefonu, tvrdi da je tvoj kolega s posla. Ima nešto reći vezano za konje.”

Bio je to jedan od dvojice kolega koji su se sa mnom sakrivali od granata u boksu onog dana. Rekao mi je da je jučer bio na dočeku konja koje su naši upravo bili vratili iz Srbije gdje su godinama bili u progonstvu.

Telefon mi je ispao iz ruku i ja sam ozaren samo mogao gledati u beskrajno prostranstvo, napokon vidjevši svjetlo nade, napokon znajući da je Lipiku vraćena njegova duša