Pripadnici Prve satnije 105. brigade HV-a, A satnije, u improviziranom oklopnom transporteru priručne izrade uputili su se 8. rujna 1991. prema Kusonjama. Na žalost, tog dana kao ni dan poslije, ništa u Kusonjama nije išlo na ruku braniteljima

Krajem kolovoza i početkom rujna 1991. situacija na ratištima u širem dijelu zapadne Slavonije i oko Pakraca bila je iznimno teška. S nedovoljno ljudi i s vrlo malo naoružanja hrvatski branitelji pokušavali su očuvati položaje i suprotstaviti se tada vrlo jakom neprijatelju. U takvim okolnostima donesena je odluka o pojačanju obrane Pakraca novim snagama pa iz Bjelovara u Pakrac kreće Prva satnija 105. brigade Hrvatske vojske, poznata kao A satnija. Naoružanja i opreme kronično je nedostajalo, no Satnija je imala iskustva prethodnih uspješnih bitaka na području Podravske Slatine.

Zasjeda u Kusonjama

I upravo će se pripadnici te satnije, njih dvadeset, u improviziranom oklopnom transporteru priručne izrade, uputiti prema Kusonjama da bi izvidjeli situaciju, ali i da bi pokušali osvojiti nešto neprijateljskog naoružanja. Ušavši u Kusonje, prošavši pored prazne barikade, hrvatski su branitelji upali u neprijateljsku zasjedu. Transporter je bio pogođen protuoklopnim oružjem, onesposobljen i zapaljen, a dvadeset branitelja utrčalo je u obližnju kuću broj 55 u Kusonjama i ondje su pokušali organizirati obranu očekujući dodatne snage i pomoć u izvlačenju.

Nažalost, tog dana kao ni dan poslije, ništa u Kusonjama nije išlo na ruku braniteljima.

Ionako brojčano nadmoćne, neprijateljske snage dobivale su pojačanje u dragovoljcima iz okolnih sela, a zatim su pristigli i pripadnici specijalne jedinice iz Bučja. Hrvatskim braniteljima u pomoć su pokušavale priskočiti policijske snage iz Pakraca, Specijalna policija iz Bjelovara, u nekoliko navrata uspjeli su doći vrlo blizu opkoljene kuće i stupiti u kontakt s braniteljima u njoj – no, zbog stalne, žestoke neprijateljske vatre policija nije mogla održati položaje u blizini kuće, a branitelji iz kuće nisu mogli istrčati i spojiti se s policijskim snagama. Osim toga, branitelji zabarikadirani u kući broj 55 imali su poginulih i sve više ranjenih pripadnika čije transportiranje u tim okolnostima nije bilo moguće, a ranjene ih nisu htjeli ostaviti. Tako je glasila posljednja poruka koju je 8. rujna poslije 22 h iz opkoljene kuće odaslao zapovjednik 1. bojne 105. brigade, Miroslav Černak.

Komunikacija je nakon toga bila prekinuta.

Hrvatske snage, policija, grozničavo su i dalje pokušavali pronaći način da spase suborce, no nije bilo raspoloživih gotovih snaga za brzo reagiranje i pomoć, nije bilo oružja ni opreme. Spasitelji nisu uspjeli. Mjesecima je nakon toga tinjala nada da su pripadnici A satnije 105. brigade HV-a živi, da su u zarobljeništvu neprijateljske vojske i pokušavalo se doći do njih, do informacije. Svi su pokušavali, od službene hrvatske vlasti, policije, vojske, bjelovarskog Kriznog štaba do članova obitelji.

Otkrivanje istine

Stvari su se pokrenule u prosincu 1991. kad su hrvatske snage oslobodile Kusonje i tada se počeo otkrivati pravi razmjer užasa u Kusonjama. Sredinom siječnja 1992. dobivene su prve informacije o masovnoj grobnici u predjelu Rakov Potok, nedaleko od mjesta sukoba. U poslijepodnevnim satima 28. siječnja 1992., nakon niza pregovora u kojima su sudjelovali i predstavnici Promatračke misije Europske zajednice i Međunarodnog Crvenog križa, započeo je očevid i ekshumacija. Prve žrtve pronađene su na dubini od dva metra, a tijekom dva dana koliko je ekshumacija trajala izvučeni su posmrtni ostaci dvadesetero ljudi. Sudsko medicinskim postupcima koji su zatim provedeni ustanovljeno je kako je 13 branitelja stradalo od vatrenog oružja i u direktnoj borbi. Sedmorica branitelja bila su vezana žicom, a tijela su bila puna tragova ozljeda, mučenja, kasapljenja nanesenih za života. Na kraju su bili usmrćeni hicima iz blizine. Sudsko medicinski nalazi potvrđeni su iskazima svjedoka 1995., nakon VRO Bljesak, kad su se među zarobljenim pripadnicima neprijateljskih snaga našli i neki od sudionika masakra u Kusonjama. Grobnica u Kusonjama prva je pronađena i ekshumirana masovna grobnica u Domovinskom ratu.

Sedamnaestorica od ekshumiranih branitelja pokopani su 5. veljače 1992. na bjelovarskom gradskom groblju Borik. Sve je tog dana stalo, tisuće ljudi došlo ih je ispratiti i pokloniti im se, a kardinal Franjo Kuharić, koji je predvodio pogrebnu svečanost, rekao je: ”Čovjek je daleko veći nego što vide naše oči. Naše oči vide samo ovdje izranjena mrtva tijela, ali naša vjera vidi u njima život besmrtne duše koja je vjerovala, željela dobro, radovala se miru i uložila život u čistom rodoljublju za slobodu, pravednost i istinu.“

Trojica među ekshumiranima pokopana su na drugim grobljima (Veliko Trojstvo, Ularice i Zavidovići).

Kusonje su 8. rujna 1993. još jednom postale mjesto zločina. Ovaj put žrtve su bili članovi obitelji, suborci i prijatelji koji su na drugu godišnjicu stradavanja došli položiti vijenac i zapaliti svijeće na mjesto pogibije branitelja, pripadnika A satnija 105. brigade HV-a i MUP-a. Premda je bilo demilitarizirano i pod nadzorom UNPROFOR-a, područje je bilo minirano. Nakon što je vijenac položen, u trenutku kad su trebale biti upaljene svijeće aktivirana je odskočna rasprskavajuća pješačka mina koja je bila skrivena u korovom zaraslom rubnom prostoru. Tad su poginuli Stanko Palić, Mirko Pereš i Željko Šegović, svi pripadnici 105. brigade, a teže ili lakše ranjenih bilo je još 12, među kojima roditelji branitelja poginulih u Kusonjama 1991.

---

U borbama u Kusonjama i u masakru koji je uslijedio 8. i 9. rujna 1991. smrtno su stradali pripadnici A satnije 105. brigade HV-a: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Petar Grubeša, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinec i Ante Tandara, te Mato Čančar i Anto Ivandić koji su bili pripadnici MUP-a Zagreb. Trinaestorica branitelja stradala su u direktnoj borbi od vatrenog oružja i eksplozivnih sredstava, bombi i granata, dok su sedmorica bila zarobljena i nakon zlostavljanja i masakriranja ubijena.

 

 Andrea Posarić

Zlatni lančić sve nas veže

 

Dok saznaje o Kusonjama 1991., dok čita, razmišlja, otkriva detalje ili sluša, poželi čovjek u nekom trenu da priča stigne do svog kraja, da je kraća, da završi…jer preteško je, bolna je i za slušati. A onda, pred plavokosom, mladom ženom i njezinim tihim glasom, zagledan u sjenu koju ona u pogledu nosi čovjek zanijemi u spoznaji: nisu Kusonje prije tridesetak godina završena i ispričana priča, one su patnja i tuga koja još uvijek, eto tu, u tim očima živa traje.

Andrea Posarić rođena je 1984. godine. U rujnu 1991. godine imala je Tatu, Marija Posarića, pripadnika A satnije 105. brigade. I imala je sedam godina. Imala je i sestricu tada staru četiri mjeseca.

Danas, s 36 godina života, Andrea nosi svoje more tuge koje se prelijeva preko ruba kad god spominje Tatu. Ima i zlatni lančić sa sitnim privjeskom na kojem piše ”Tati za 23. rođendan. Andrea“. Taj lančić je Tata nosio oko vrata kad je 8. rujna 1991. otišao u Kusonje. Po tom lančiću je već neprepoznatljivo, žicom vezano, izmrcvareno tijelo ekshumirano iz blatne zemlje u siječnju 1992. bilo i  prepoznato. ”Bio je to moj Tata,” kaže Andrea tiho.

Mario Posarić bio je među onih sedam branitelja koji nisu stradali u borbi ili od eksplozije. Bio je zarobljen, mučen, masakriran i zatim ubijen. Andrea nastavlja ”Zna se da je bio rat, zna se da u ratu ljudi ginu, ali ono što su ova sedmorica proživjela je stravično. Nisu bili pokradeni, to nije bio cilj, cilj je bio samo iživljavanje nad njima i njihovo sramoćenje. Ne mogu se pomiriti s načinom, s teškom smrću kojom je Tata završio, s onolikom patnjom koju je morao podnijeti.“

Dok priča tiho i polako, Andrea je zagledana u neku daleku točku, na zidu, stropu, tko zna gdje li je i govori: ”Sjećam se. Svega se sjećam. Pa imala sam već sedam godina… Svi oni kad su bili na ratištima, na položajima, svi su nekako nalazili načine da se jave svojima kući. Kad sam tada s Tatom pričala čule su se u pozadini eksplozije, pucnjevi, bombe, što već. I jedan se dan samo nije javio.”

A onog drugog dana….“Tog dana, jutro je bilo kad je telefon zazvonio i kad su nas nazvali da su ih našli. Sjećam se, i sestra je tada bila, sjedila je u sjedalici i doručkovala, još je bila mala. Kad su nazvali i kad je mama čula bila je u šoku i rekla mi je da malo pričuvam sestru. I ja sam je čuvala. Nisam htjela da se rasplače pa sam joj počela pjevati Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan…  Svega, svega se sjećam.“

Nakon Tatine smrti baka je, Zorica Posarić, nastavila živjeti životom posvećenom svom sinu, njegovoj pogibiji i naporima da se Kusonje 1991. ne zaborave. Bila je jedan od organizatora izgradnje kapelice na mjestu stradanja u Kusonjama. I bila je jedan od onih roditelja koji su 8. rujna 1993., na drugu godišnjicu pogibije sina, pred kapelicom htjela upaliti spomen-svijeću. U eksploziji ondje podmetnute mine troje je ljudi poginulo, 12 ih je ranjeno. Zorica Posarić bila je među teško ranjenima i zauvijek je ostala vezana za invalidska kolica. Zdenko Posarić, Andrein djed, ranjen je lakše.

”I nakon toga, onako u kolicima, baka se borila, stalno je bila na telefonu, stalno je nešto organizirala i pokretala. Nije se mogla pomiriti s time kako je Tata poginuo. Tako je bilo dok nije umrla 2015. godine,“ objašnjava Andrea.

Želja da žrtva branitelja stradalih u Kusonjama ostane zapamćena, da na taj način pokloni život i svome Tati postala je i Andreina misija. Pokrenula je prije nekoliko godina projekt uređenja spomen-područja Barutana u Bjelovaru i sada sudjeluje u njegovoj realizaciji sa željom stvaranja mjesta na kojem će se odavati počast bjelovarskim poginulim i živim braniteljima, svima. ”Obranili su našu Hrvatsku, nas, to je najmanje što možemo učiniti…i reći im hvala.“

Andrea kaže: ”Ostao mi je od Tate taj zlatni lančić. Prvo ga je nakon ekshumacije dobio Tatin otac, moj djed. Čuvao ga je takvog kakvog ga je dobio, nije ga ni očistio od krvi i blata. Nakon toga dao ga je meni, da mi nešto ostane od Tate. A ja sam ga dala u Stalni postav Domovinskog rata. Neka je tamo izložen, neka ga ljudi vide, neka saznaju ovu priču.“

Lada Puljizević

foto:Mladen Čobanović