Bez obzira na veličinu i namjenu borbenog vozila, na tržištu postoji kupola koja će sigurno zadovoljiti i najizbirljivijeg kupca

 

Razvoj oklopnih vozila od njihova nastanka tijekom I. svjetskog rata do danas prošao je nekoliko faza. Istodobno s razvojem tenka kao glavnog oružja kopnene vojske javila se potreba za vozilom koje će omogućiti siguran i brz prijevoz pješaštva po bojišnici. Potreba za takvim vozilom postala je očita tijekom II. svjetskog rata, posebno na prostranstvima Sovjetskog Saveza, gdje su oklopne snage u jednom danu mogle napredovati i više desetaka kilometara. Prvi pokušaji rješavanja tog problema bili su tenkovski desanti – pješaštvo bi se popelo na vanjski dio tenka i tako prevozilo po bojišnici. Zbog nezaštićenosti, ili bolje rečeno izloženosti paljbi ne samo streljačkog već i protutenkovskog oružja, gubici pješaštva bili su neprihvatljivo veliki. Drugo je rješenje bilo da se pješaštvo smjesti u posebna oklopna vozila iste ili barem približne pokretljivosti kao tenk. Tako su nastali oklopni transporteri (OT). Tijekom II. svjetskog rata rješenja nisu bila unificirana pa su transporteri rađeni kao gusjeničari ili polugusjeničari ili na kotačima. Tek po završetku rata razvoj se usmjerio na razvoj gusjeničara čija je pokretljivost bila na razini suvremenih tenkova. Ubrzo je uočeno da uporaba oklopnih transportera isključivo za prijevoz ljudstva nije dovoljna te da bi se trebali iskoristiti i kao sredstvo za borbeno djelovanje. Tako su šezdesetih godina prošlog stoljeća nastala prva borbena vozila pješaštva (BVP-i). Glavna razlika između OT-a i BVP-a bila je u tome što su ti drugi dobili kupolu s topničkim (a poslije i protuoklopnim raketnim) naoružanjem, koja im je omogućila aktivno djelovanje na bojišnici.

BVP-i naoružani automatskim topovima od 20, 25 ili čak 30 mm mogli su učinkovito djelovati protiv neprijateljskog pješaštva i BVP-ova. BVP-i na gusjenicama bili su dominantna skupina sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. A tada su raspad Sovjetskog Saveza i novi politički i sigurnosni odnosi u svijetu donijeli nove potrebe. Na scenu su stupila borbena oklopna vozila na kotačima (BOVK), koja trenutno dominiraju tržištem. Iako se BOVK-ovi proizvode i u inačicama oklopnih transportera (naoružani tek jednom, ručno pokretanom teškom strojnicom), naručitelji se u velikoj većini odlučuju za BVP inačice opremljene kupolama s automatskim topovima malog kalibra. Na takvu pojačanu potražnju proizvođači su spremno odgovorili ponudom više tipova kupola, koje se svojom namjenom i veličinom (masom) mogu ugraditi na široki raspon BOVK-ova.

 

Prve kupole za BOVK-ove nastale su na osnovi iskustava stečenih s kupolama za BVP-e na gusjenicama. Iako je razvoj novih BVP-a na gusjenicama praktično zaustavljen (osim njemačke Pume), još postoji snažna potreba za njihovom modernizacijom. Na osnovi iskustava stečenih u Iraku i Afganistanu američka i britanska vojska žele hitnu modernizaciju svojih BVP-a Bradley i Warrior koja će obuhvatiti i nove kupole. Naglasak će biti na povećanju zaštite (posebno prilagođene za uvjete urbanog ratovanja), paljbenoj moći i vetronici (riječ je nastala spajanjem riječi vehicle electronics u vetronics). Poboljšanje paljbene moći i uporaba nove vetronike najjednostavnije se postiže ugradnjom novih kupola ili radikalnom modernizacijom postojećih.

Potrebno je naglasiti da velika većina kupaca preferira odvojenu kupnju oklopnog vozila i kupole. Naknadno povezivanje vozila i kupole u cjelinu omogućava kupcu bolje ispunjenje njegovih želja i potreba (ali i mogućnost postizanja boljih uvjeta kupnje), ali istovremeno povećava probleme proizvođača koji moraju svoje proizvode (i vozila i kupole) prilagoditi što širem spektru mogućnosti ugradnje. Zanimljivo je da je trenutno na tržištu znatno veća ponuda kupola nego BOVK-ova, što govori i o razini potražnje ali i o njihovoj važnosti za borbene mogućnosti vozila. Najmodernije kupole za suvremene BVP-e (bez obzira bili na gusjenicama ili kotačima) najčešće su naoružane automatskim topovima u rasponu kalibara od 25 do 40 mm.

Opće odlike
Arhitektura kupola za BVP-e, i općenito za oklopna vozila, trenutačno prolazi kroz razdoblje značajnog razvoja, ponajviše zbog pojačane potražnje. S druge strane, razvoj tenkova i njihovih kupola praktično je zamrznut na razini dostignutoj tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedina iznimka je izraelska Merkava IV čiji je razvoj dovršen 2001. Pojačana potražnja za kupolama namijenjenim ugradnji na BOVK-ove potakla je pravu ekspanziju ponude koja obuhvaća najrazličitija tehnička rješenja i koncepte što mogu zadovoljiti sve zahtjeve kupaca i njihove doktrine uporabe.

Osnovna podjela suvremenih kupola za BOVK-ove je broj posade. Od nekadašnje klasične kupole s dva člana posade s vremenom se došlo na kupolu sa samo jednim članom. Danas su posebno “popularne” daljinski upravljane (ili, uvjetno rečeno, besposadne) kupole koje pružaju podjednaku paljbenu moć kao i kupole s posadom, uz znatno manju masu i veću razinu zaštite posade.

 

Za kupole s dva člana posade odlučuju se države koje od svojih BOVK-ova i/ili BVP-a očekuju značajnije uključivanje u borbena djelovanja. Pritom je važno da zapovjednik vozila nije i zapovjednik pješačkog desanta te da zbog toga ne mora napustiti vozilo tijekom iskrcavanja i djelovanja pješaštva izvan vozila. Zbog potrebe da se u njima osigura dovoljno prostora za smještaj dva člana, ove su kupole znatno veće i teže od druga dva tipa. Njena veličina čini je i ciljem koji je lakše pogoditi pa je i masa oklopa proporcionalno veća. S druge strane dvočlane bi kupole trebale omogućiti znatno bolju preglednost bojišta za zapovjednika i ciljatelja te uporabu manje složenih motrilačkih i ciljničkih sprava. Veća kupola znači i veće mogućnosti ugradnje topničkog oružja većeg kalibra, postavljanje težeg sekundarnog oružja (teških strojnica) i lansera za veće protuoklopne vođene projektile. Osim toga veća zapremina kupole olakšava i buduće modernizacije jer pruža više prostora za ugradnju dodatnih elektroničkih sklopova.

Jedan od najvećih nedostataka dvočlane kupole (osim velike mase) je i veličina košare koja zahtijeva da projektanti za njezinu ugradnju odvoje znatni volumen unutrašnjosti vozila. Većina suvremenih korisnika BOVK-ova radije bi htjela taj prostor iskoristiti za smještaj jednog ili dva vojnika, ili u najgorem slučaju nešto dodatne opreme i streljiva. Smanjenje broja vojnika koje vozilo može prevesti u konačnici znači i promjenu doktrine uporabe vozila koja može ići u smjeru smanjenja veličine postrojbi (manji broj vojnika u vodu i satniji) ili povećanja broja vozila. Ta druga mogućnost mnogo je rjeđa jer zahtijeva znatno povećanje ulaganja u nabavu dodatnih vozila. Osim toga veća masa kupole znači i povećanu potrošnju goriva koja se negativno odražava na smanjenje autonomije BOVK-a.

Zbog toga se većina korisnika i novih kupaca BOVK-a odlučuje za uporabu kupola sa samo jednim članom. Osim što su lakše i manje, takve su kupole znatno manji cilj, a zbog kompaktnije konstrukcije pružaju i veću razinu zaštite pri manjoj masi. Jedan član posade zahtijeva i manje prostora, kako unutar vozila tako i na njegovom krovu, što omogućuje ugradnju i na manja borbena vozila. S druge strane zapovjednik vozila mora sjediti u tijelu što je donedavno značilo da će imati znatno slabiju preglednost nad bojištem. Danas se taj nedostatak može uspješno riješiti uporabom suvremenih elektrooptičkih panoramskih vizora koji se postavljaju na krov kupole i zapovjedniku omogućuju motrenje u svih 360 stupnjeva neovisno o položaju kupole. Osim njihove složenosti najveći nedostatak tih uređaja je visoka cijena koja može povećati cijenu cijele kupole na razinu jednostavnijih s dva člana posade. Ugradnja kupole s jednim članom “obvezna” je za BVP-e i BOVK-ove u kojima je zapovjednik vozila ujedno i zapovjednik pješačkog desanta. Kako se očekuje da će zapovjednik i pješački desant u većini slučajeva borbeno djelovati izvan vozila (koje će im pružati paljbenu potporu) većina korisnika ugradnju skupog elektrooptičkog panoramskog vizora smatra “bacanjem novca”. Najnoviji takav primjer je VBCI 8×8 za koji je francuska vojska odabrala kupolu s jednim članom, Nexter TMC-25.

Iako su se prve daljinski upravljane kupole, doduše namijenjene bombarderima, pojavile još tijekom II. svjetskog rata, one namijenjene oklopnim vozilima na tržištu su se pojavile relativno nedavno. Unatoč tome, popularnost daljinski upravljanih kupola za BOVK-ove kontinuirano raste. U tom slučaju i zapovjednik i ciljatelj nalaze se u trupu vozila te za motrenje i ciljanje rabe isključivo elektrooptičke motrilačke sustave. Naoružanje je smješteno u male oklopljene kupole ili je jednostavno postavljeno na noseću platformu bez posebne oklopne zaštite. Prednosti daljinski upravljanih kupola vrlo su velike. Prije svega tu je značajno manja masa uz istu paljbenu moći kao i kupola s posadom. Jednostavnija konstrukcija ugradnje naoružanja omogućuje i nižu siluetu vozila te smanjuje mogućnost uništenja. Manja visina i masa znatno utječu i na povećane mogućnosti prijevoza transportnim avionima. Kako ne postoji potreba za košarom kupole daljinski upravljane kupole ne zahtijevaju velike otvore na krovu vozila što omogućuje povećanje razine oklopne zaštite i integriteta trupa bez povećanja mase. Smještaj svih članova posade u trup omogućuje neprekidni međusobni vizualni kontakt i mogućnost komunikacije bez uporabe dodatnih uređaja. Osim toga zapovjednik vozila ima neposredni nadzor nad događanjima u vozilu, što znatno skraćuje vrijeme reakcije.

Naravno, kao i svako rješenje i ovo ima svoje nedostatke. U slučaju daljinski upravljanih kupola, najveći je nedostatak njihova potpuna ovisnost o elektrooptičkim sustavima motrenja, njihovoj učinkovitosti u borbenim uvjetima (vatra, dim i loša vidljivost) te pouzdanosti koja ne obuhvaća samo otpornost na kvarove već i otpornost na moguća oštećenja tijekom borbenih djelovanja. To je i glavni razlog zbog čega je uporaba daljinski upravljivih kupola na borbenim vozilima postala moguća tek prije desetak godina, pojavom najnovijih elektrooptičkih sustava temeljenih na najnovijim elektroničkim sklopovima. Naravno, velik je utjecaj imalo i smanjenje cijene elektrooptičkih sustava iako cijene najsuvremenijih daljinski upravljanih kupola ni danas nisu niže od kupola s jednim članom posade. Druga negativna strana jest što većina daljinski upravljanih kupola ne pruža gotovo nikakvu oklopnu zaštitu za elektrooptičke motrilačke sustave, naoružanje i pripadajuće streljivo. Zbog svoje isturenosti kupola uvijek “privlači” najveću količinu paljbe pa su i sustavi postavljeni na nju najugroženiji. Naravno, uvijek se može reći da oklopna zaštita nije potrebna jer se cijela posada nalazi unutar vozila, ali onesposobljavanjem naoružanja potpuno se onemogućava borbeno djelovanje BOVK-a te se svodi na razinu nižu od običnog oklopnog transportera. Naravno, taj se problem uvijek može riješiti dodavanjem oklopa, ali takvo rješenje povećava masu i cijenu kupole. Eliminacijom košare kupole bitno se povećava iskoristivost unutarnjeg prostora vozila. Problem je što se mora pronaći prostor i za zapovjednika i ciljatelja. Zbog uporabe elektrooptičkih sustava motrenja i ciljanja zapovjednik i ciljatelj više ne moraju biti smješteni jedan pokraj drugoga. Iako je to rješenje još rijetko, zapovjednik se može smjestiti u prednji dio vozila pokraj ili iza vozača. Mjesto ciljatelja je uobičajeno ispod daljinski upravljane kupole.

Usprkos visokoj cijeni i osjetljivosti na protivnička djelovanja daljinski upravljane kupole imaju sve više kupaca. Njihova je kupnja posebno zanimljiva korisnicima BOVK-ova kod kojih je svaki ušteđeni kilogram posebno vrijedan. Između velikog broja novih korisnika BOVK-ova koji su se odlučili za daljinski upravljane kupole jesu Češka i Portugal koji su svoje Pandure opremili proizvodima izraelskih tvrtki Rafael i Elbit. Češka je vojska za svoje Pandure odabrala Rafaelovu kupolu Samson 30, a portugalska vojska za svoje Elbitovu kupolu ORCWS-25. Inačicu ORCWS-30 odabrala je belgijska vojska za naoružavanje svojih BOVK-ova Piranha III. Posebno je zanimljivo da je njemačka vojska odlučila da će i svoj najnoviji BVP Puma također opremiti daljinski upravljanom kupolom, proizvodom tamošnje tvrtke Rheinmetall Landsysteme.

 

Naoružanje
Još nedavno, standardno naoružanje BVP-a gotovo svih NATO članica i velike većine prozapadno orijentiranih država (u smislu nabavke oružja) bili su automatski topovi kalibra 25×137 mm. No, sve veća ponuda kupola unijela je i promjene u mogućnosti odabira naoružanja, ponajprije automatskih topova većeg kalibra i veće ubojite moći. Zahvaljujući razvoju novog, učinkovitijeg streljiva, automatski topovi kalibra 25×137 mm još su uvijek snažno zastupljeni na tržištu, naročito kod kupaca koji ih već otprije rabe pa imaju velike zalihe streljiva i pričuvnih dijelova. Još jedna prednost topova kalibra 25 mm je njihova mala masa, naročito u odnosu na topove kalibra 30 mm. Unatoč većoj masi topovi 30×170 i 30×173 (taj kalibar se odnedavno izborio kao novi neslužbeni standard) pružaju znatno veću ubojitu moć pa su sve češći izbor, posebno za vozila koja će se rabiti u mirovnim operacijama. Kao vrh ponude ističu se topovi u kalibru 35×228 mm (tvrtke Oerlikon) i 40x365R (tvrtke Bofors). Naravno, za topove kalibra 35 i 40 mm razvijene su posebne kupole koje se zbog svoje mase i veličine ne mogu ugrađivati na manja borbena vozila. Zbog tako velike ponude automatskih topova proizvođači moraju od početka razvijati kupole sposobne za naoružavanje topovima 20, 25 i 30 mm.

Po jednoj statistici borbena oklopna vozila čak devetnaest država opremljena su kupolama s topovima od 25 mm. U velikoj većini slučajeva, riječ je o automatskim topovima kalibra 25×137 mm. Tržištem topova toga kalibra još uvijek dominira američki ATK M242 Bushmaster koji radi na principu Chain Gun (mehanizam topa pokreće se elektromotorom). Zasad posljednja velika narudžba za top M242 došla je iz Kanade za njihov program opremanja vozilima LAV III, koji će se pridodati brojci od 11 000 tih topova koji su već u operativnoj uporabi u 14 država. Osim Bushmastera III, na tržištu se odnedavno nalazi i top Bushmaster LW25, koji je zadržao isti kalibar (25 mm), ali rabi streljivo 25×59 mm male početne brzine. Potencijalni kupci LW25 topa mogu kupiti široku paletu streljiva, od klasičnih rasprskavajućih, probojnih, neubojitih do granata za neutralizaciju ljudstva. Osim toga, iz LW25 mogu se
ispaljivati granate koje je tvrtka GDOTS razvila za XM307 Objective Crew Served Weapon (OCSW) automatski bacač granata. Uz odgovarajuće zamjenske dijelove (zatvarač, sustav za punjenje i cijev), LW25 se u kratkom vremenu i u terenskim uvjetima može pretvoriti u tešku strojnicu Bushmaster 0.50 (12,7 mm). Zasad je najizglednije da će se LW25 najprije naći na vozilu koje će se razviti unutar američkog programa Mine Resistant Ambush Protected (MRAP/MRAP II).

Iako se na tržištu automatskih topova za borbena vozila sve više probijaju topovi koji rabe streljivo 30×173 mm na njemu još uvijek opstaju i topovi za streljivo 30×170 mm. Na osnovi topa KCB tvrtke Hispano nastala je cijela obitelj topova koji rabe streljivo 30×170 mm. Jedna od posljednjih inačica ovog topa je L21 RARDEN koji je britanska vojska odabrala za naoružavanje svojih borbenih vozila Warrior (borbeno vozilo pješaštva na gusjenicama) i Scimitar (izvidničko vozilo na gusjenicama). Kako bi se povećala učinkovitost RARDEN-a britanska vojska nekoliko je puta (tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća) pokretala projekt razvoja novog streljiva namijenjenog uništavanju oklopnih ciljeva. Najnoviji takav program označen je kao KERR (Kinetic Energy Reduced Risk) i cilj mu je odabrati streljivo 30×170 mm s povećanim mogućnostima uništavanja oklopnih vozila. U uži su izbor ušle ponude tvrtki Nammo, RWM-S i BAE Systems. Program KERR pokrenut je kako bi se u kratkom vremenu zamijenilo streljivo HEI-T.

Zbog relativno malih masa i dimenzija, posebno u odnosu na topove kalibra 35 i 40 mm, ali znatno veće ubojite moći od topova kalibra 25 mm, sve više kupaca za svoja borbena oklopna vozila odabire topove koji rabe streljivo kalibra 30×173 mm. Trenutačno najprodavaniji su RWM-ov Mauser Mk30, Denelov GI 30 Camgun (odabran za naoružavanje južnoafričkih oklopnih vozila na kotačima Badger – licencno izrađivani Patria AMV 8×8) i ATK-ov Bushmaster II/Mk44. Mk30 je nedavno odabran za naoružavanje novog borbenog vozila pješaštva na gusjenicama njemačke vojske Puma u inačici MK30/2. Austrijska vojska odabrala ga je za svoj BVP Ulan, španjolska za Pizarro, a portugalska za BOVK-ove Pandur II. U usporedbi s originalnom inačicom Mk30 ima dužu cijev i viši kut djelovanja (povećan za 7,5 stupnjeva). Produžena cijev trebala bi povećati početnu brzinu granate na ustima cijevi na razinu kakvu postiže ATK-ov Bushmaster II/Mk 44 Chain Gun. Tako RWM-S-ova granata PMC308 ABM, ispaljena s MK30/2 topa na ustima cijevi postiže brzinu od 1405 m/s. MK30/2 je dobio i prilagodbu za ugradnju sustava za namještanje elektroničkih upaljača s programiranim vremenom aktiviranja KE ABM sustava AHEAD (Advanced Hit Efficiency And Destruction) tvrtke RWM-S. KE ABM postavlja se na usta cijevi, pa se upaljač granate programira tijekom prolaska kroz njega.

Bushmaster II/Mk 44 tvrtke Alliant Techsystems postigao je izvrsne prodajne uspjehe jer je prodan u 17 država, gdje je u naoružanju kopnenih, pomorskih, pa čak i zrakoplovnih borbenih sustava (američko zrakoplovstvo rabi ga na letećim topovnjačama AC-130). Tvrtka ATK sada proizvodi Bushmaster II, koji je potpuno usklađen s inačicom Mk 44 američkih marinaca, što znači da je cijeli napravljen od nehrđajućeg čelika. Osim toga, moguća je zamjena cijevi i zatvarača kako bi se moglo koristiti streljivom Supershot od 40 mm. Ta je mogućnost demonstrirana tijekom 2002. i 2003. godine unutar eksperimentalnog programa američke vlade Advanced Light Armaments for Combat Vehicles (ALACV). Čahura Supershot granate produžena je gotovo do samog vrha zrna i stoga nema oblik boce kao klasična granata. Na taj način povećana je količina barutnog punjenja i kalibar zrna bez promjene promjera i dužine granate. Kako bi se rabilo Supershot streljivo potrebno je zamijeniti cijev (treba novo ležište granate) i sustav punjenja, a svi ostali sustavi topa mogu ostati isti. Dosad je naručeno više od 2200 Bushmastera II/Mk44, od toga 313 (plus opcija za još 157) za Poljsku, 82 za Češku i 50 za Finsku. Bushmaster II/Mk 44 u naoružanju je belgijskih Piranha III, čeških Pandura II, finskih, norveških i švicarskih CV9030, poljskih Rosomaka, singapurskih Bionixa II i američkih EFV-a. Svoju priliku za afirmaciju na tržištu tek traže Bushmaster III u kalibru 35×228 mm i “SuperShot” topovi kalibra 40 i 50 mm.

Siniša RADAKOVIĆ