Hotchkissov laki tenk H35 razvijan je usporedno s Renaultovim R35 i po svojim glavnim odlikama nije bio ništa bolji, stoviše, čak i gori

Sredinom dvadesetih godina XX. stoljeća francuska vojska je zaključila da je došlo vrijeme da se pronađe adekvatna zamjena za najbolji tenk I. svjetskog rata Renault FT17. Novi je tenk trebao imati bolje borbene mogućnosti i istu proizvodnu cijenu kao njegov uspješni prethodnik. Međutim, prvi pokušaj s proizvodnjom tenka Char D1 nije bio naročito uspješan. Nakon što je Char D1 označen kao srednji tenk francuska kopnena vojska ponovno je pokrenula proces odabira novog lakog tenka. U to vrijeme (početkom tridesetih godina XX. stoljeća) francuska kopnena vojska još je uvijek vjerovala da se udarna moć njezinih snaga nalazi u masovnom pješaštvu, te da im trebaju (laki) tenkovi koji će zapravo biti pokretni bunkeri za pružanje paljbene potpore pješaštvu u napredovanju ili obrani. To su potvrdile i velike vojne vježbe održane tijekom 1932. i 1933. godine. Zapravo su ti manevri tako osmišljeni i provedeni da potvrde uvjerenja francuskih generala, kojima je ideja o samostalnom djelovanju masivnih tenkovskih snaga bila neshvatljiva. Prijedlog zahtjeva za novi francuski laki tenk prvi je put objavljen 2. kolovoza 1933., te je nakon nekih izmjena službeno odobren 21. lipnja iduće godine. Njime se tražila zamjena za FT17 koja zapravo i ne bi bila bitno različita.

Tvrtka Hotchkiss je u odabiru novog lakog tenka vidjela svoju priliku da s trona zbaci Renault te se nametne kao, ako ne glavni, onda barem jaki proizvođač tenkova za francusku vojsku. Zahvaljujući snažnim vezama u francuskom ministarstvu obrane, ali i glavnom stožeru, Hotckiss je uspio doći do smjernica novog programa i prije nego što je službeno objavljen. To im je omogućilo raniji početak razvoja u odnosu na konkurente. Tako je Hotchkiss u trenutku odobrena programa odabira novog lakog tenka već imao dogotovljen novi prijedlog. Zanimljivo je da se radilo o “bunker” oklopnom vozilu na gusjenicama (zapravo se radilo o tanketi) koje je bilo opremljeno jednom teškom strojnicom. Kako je francuska vojska tražila da novi tenk u odnosu na FT17, ima prije svega bude bolju pouzdanosti motora i transmisije, te bolju pokretljivost, odabir “bunker” koncepta nije im previše smetao. Istodobno Hotchkiss je na taj način spriječio optužbe konkurenata da je unaprijed dobio zahtjeve za novi tenk. Prva tri prototipa naručena su u prosincu 1933., a prvi je dovršen 11. siječnja 1935. Zanimljivo je da je unatoč kasnijem početku razvoja Renault uspio svoj prototip lakog tenka dovršiti već 20. prosinca 1934. i tako preteći Hotchkissa. U osnovi ni Hotckissov ni Renaultov tenk nisu odgovarali izmijenjenim zahtjevima francuskog ministarstva obrane, te su mogli poslužiti tek kao demonstratori tehnologija za novi tenk.

Prvi je prototip Hotchkiss prvi put službeno prikazao pred Commission d’Experience du Materiel Automibile (CEMA) već 18. siječnja 1935. Bio je to veliki rizik jer tvornički inženjeri i tehničari nisu imali vremena da prototip testiraju prije prezentacije. Testiranje je potrajalo sve do 4. ožujka iste godine, kad je prvi prototip zamijenjen drugim. Intenzivna testiranja drugog prototipa odvijala su se do 6. svibnja 1935. Zbog izmjena, koja su se prije svega odnosila na pojačanje oklopa s 30 na 40 mm, oba su prototipa odbačena kao neodgovarajuća. Unatoč tome CEMA je odobrila daljnji razvoj tenka, uz uvjet da se na trećem prototipu obave odgovarajuće izmjene u skladu s novim zahtjevima. Treći, izmijenjeni prototip isporučen je na testiranja 19. kolovoza 1935. Dobio je novo tijelo s pojačanim oklopom, ali i APX kupolu. Testiranje je dovršeno 20. rujna iste godine, nakon čega je CEMA zaključila da novi tenk zadovoljava sve postavljene uvjete, te da se može uvesti u naoružanje.

Zapravo je odluka CEMA-e više bila politička nego stručna. Naime, na testiranjima se kao najbolji pokazao prijedlog tvrtke Forges et Chantiers de la Mediterranee FCM36, ali zbog snažnog političkog lobiranja Renaulta i Hotchkissa francusko ministarstvo obrane je odobrilo početak serijske proizvodnje sva tri tenka. Tako su zbog “mira u kući” stvorili noćnu moru svih logističara.

Francusko ministarstvo obrane je već 6. studenog 1935. naručilo prvu seriju od 200 lakih tenkova Hotchkiss H35, da bi naknadno povećalo narudžbu, prvo za 92, a potom za još 108 tenkova. Prvi serijski H35 isporučen je naručitelju 12. rujna 1936. I kad je uprava Hotchkissa povjerovala da se konačno uspjela “ugurati” u vrh francuskih proizvođača tenkova započeli su problemi.

Nedovoljno dobar za pješaštvo
Prva serija serijski proizvedenih H35 nije poslana direktno u postrojbe, već je ponovno završila na testnim poligonima, gdje su ostali sve do 4. prosinca 1936. Ona su pokazala da Hotchkissovi laki tenkovi imaju loše mogućnosti vožnje izvan putova, prije svega zbog katastrofalno loših mogućnosti (ne)upravljanja. Čak je i vožnja po neuređenim putovima bila opasna za posadu, ali još više za pješaštvo koje se trebalo kretati pokraj njega. Naime, H35 se nije mogao kontrolirati tijekom zaokretanja na neravnom terenu. Kako je ministarstvo obrane već naručilo 200 tenkova i nije htjelo obustavom narudžbe izazivati političke probleme, francusko je pješaštvo (nakon mnogih pritisaka) na kraju ipak odlučilo uzeti prvih 100 H35 i njima opremiti dvije oklopne bojne ? 13 i 28 Bataillon de Chars de Combat. Kako su odlučno odbili bilo kakve daljnje isporuke, ministarstvo obrane i glavni stožer morali su na brzinu smisliti kamo s preostalih 300 tenkova. Rješenje je pronađeno u oklopnim izvidničkim postrojbama koje su uvijek bile zadnje u lancu nabave nove opreme pa nisu bile u mogućnosti buniti se zbog isporuke neupravljivih H35. Uostalom, u usporedbi s namjenski proizvedenim tenkom Renault AMC34 (koji je razvijen namjenski za izvidničke postrojbe) tenk H35 je bio “zgoditak na lutriji”, ili se bar tako u početku činilo.

Naime, ministarstvo obrane je zaključilo kako se oklopne izvidničke snage tijekom svog djelovanja uglavnom koriste cestama i poljskim putovima, po kojima je pokretljivost i upravljivost H35 bila zadovoljavajuća. Osim toga izvidnički tenkovi djeluju samostalno, bez pratnje pješaštva, pa ako i malo nekontrolirano skrenu neće nikom nauditi. U prilog H35 je išla i maksimalna brzina od 28 km/h (osam kilometara brže od R35), a poznato je da se izvidnici vole brzo voziti. Navodno su na nekim testiranjima H35 uspijevali postići i brzinu od čak 36 km/h, iako se to čini malo vjerojatnim i vjerojatno se odnosi na H39. Međutim, praksa je pokazala da je stvarna brzina bila znatno manja, prije svega zbog nepouzdanog mjenjača koji se brzo zagrijavao i jednako brzo kvario. Ali politička je odluka već bila donesena i oklopni izvidnici su dobili svoj novi tenk.

Opis tenka
Izvana gledajući H35 se nije bitnije razlikovao od R35, ni po veličini ni po izgledu. Bio je to mali tenk dužine samo 4,22 metra. Po ugledu na sve dotadašnje francuske tenkove visina (2,15 m) mu je bila veća od širine (1,95 m). Sličnost oba tenka proizlazila je i iz uporabe iste kupole – APX R.

Međutim, što se dublje gledalo razlike su postojale sve veće. Iako je Hotckiss u početku predlagao da se cijelo tijelo dobiva lijevanjem u jednom komadu praksa je pokazala da bi to bio tehnološki presložen postupak. Umjesto toga odlučiti su tijelo tenka raditi od čak šest izlijevenih sekcija koje su spajali varenjem. Po tome je H35 bio lošiji od R35 čije se tijelo radilo od samo tri odljevene sekcije.

S druge strane H35 je imao skladno oblikovano tijelo sa zakošenim glatkim stranicama koje su trebale povećati vjerojatnost rikošetiranja granata i tako povećati oklopnu zaštitu tenka. Unatoč tome razina oklopne zaštite nije bila na razini zahtijevanje. Naime, umjesto traženih 40 mm debljine oklopa H35 je imao samo 35 mm (neki izvori navode podatak od 34 mm). Osim toga, zbog nemogućnosti Hotchkissa da sam proizvede cijeli tenk u proizvodnju je uveo veći broj kooperanata. Jedna od posljedica je bila uporaba premekanog čelika. Kombinacija premekanog čelika i premale debljine učinila je od H35 tenk kojeg je bilo lakše uništiti od FT17, a to svakako nije bila dobra preporuka za sukob s najsuvremenijim njemačkim tenkovima. Osim toga kooperanti su isporučivali robu nejednake kvalitete, tako da postrojba nikada nije mogla znati koje su jedinstvene slabe točke na pripadajućim tenkovima. Zajednička odlika im je bila da su češće bili pokvareni nego ispravni.

Uporno njegujući tradiciju lakih tenkova sa samo dva člana posade, francuska kopnena vojska je odlučila da će i posadu H35 činiti zapovjednik/ciljatelj/punitelj topa i vozač. Ne, nije greška. Jedna osoba je istodobno trebala biti zapovjednik vozila, otkrivati ciljeve i usmjeravati top na njih, te ga puniti. Zato ne čudi da je u praksi to bila nemoguća misija. Ali to je bio zajednički problem svih francuskih lakih tenkova između dva rata. Ono što je bio specifikum H35 u odnosu na R35 i FCM36 bilo je teško upravljanje. Zapravo su vozači često tvrdili da H35 vozi njih a ne oni njega. Hotchkiss nije mogao ugraditi Cleveland diferencijal u H35 jer ga je Renault već ugradio u svoj R35. Zbog toga je razvio vlastiti diferencijal koji se pokazao krajnje nepouzdanim i nepredvidljivih reakcija, posebno tijekom skretanja. Taj se problem djelomično mogao kompenzirati kočnicama, da su bile dovoljno snažne. Ali nisu. Zbog toga je posebno opasna bila vožnja (i najmanjom) nizbrdicom, što je bilo itekako “pohvalno” za izvidničko vozilo. Ništa pouzdanija nije bila ni mjenjačka kutija. Vozači su se posebno žalili da ne mogu “ubaciti” u petu brzinu, što je u praksi značilo da H35 nije mogao voziti brže od 20 km/h. Kako su kočnice bile preslabe vozači i nisu imali previše želja za “jurnjavom”. Vozači su upravljanje H35 opisivali kao spoj umora i suza. Umora jer su se morali boriti s vozilom i suza radosnica jer su ostali čitavi nakon još jedne vožnje.

Iako je imao slabiju oklopnu zaštitu od zahtijevane masa H35 nije bila nimalo mala. Zapravo je bila čak 10 600 kilograma (neki izvori navode podatke od 9 600 i 11 000 kg). Za pokretanje je rabljen benzinski motor Hotchkiss 1935, koji je iz svojih šest cilindara zapremine 3480 kubika “izvlačio” samo 75 konjskih snaga. Bez obzira kolika je zapravo bila, masa H 35 75 KS je bila premala za ozbiljniju terensku vožnju. Osim toga motor je jednostavno pio gorivo. Spremnici od 180 litara benzina bili su dovoljni tek za 129 kilometara vožnje po dobro uređenim cestama. Ako bi posada bila dovoljno hrabra pa skrenula s njih, potrošnja bi se toliko povećala da je tenk jedva mogao preći (uz mnogo pažnje) 95 kilometra.

H 35 je dobio kupolu APX-R koja je detaljno opisana u tekstu o tenku R 35 (vidi Hrvatski vojnik broj 194). Uz top kalibra 37 mm išlo je oko 100 granata, a za tešku strojnicu od 7,5 mm u tenk se ukrcavalo još 2400 metaka. Kako je H 35 dodijeljen izvidničkim snagama slaba probojnost topa Puteaux L/21 SA18 nikad nije bila takav problem kao kod tenkova R35 dodijeljenih pješaštvu. Unatoč tome i H35 su naknadno dobili poboljšanje protuoklopne granate početne brzine 600 m/s i probojnosti od 30 mm. U trenutku njemačkog napada na Francusku u svibnju 1940. topovi SA18 ni s ovom novom granatom više se nisu mogli uspješno nositi s protivničkim tenkovima. Osim toga nova je granata tijekom ispaljenja zagrijavala cijev (zbog povećane početne brzine) što je moglo dovesti do trajnog oštećenja.

Poboljšani Char leger modele 1935 H modifie 39
Najveći prigovor oklopno-izvidničkih snaga bio je na slabe vozne odlike, posebno maksimalnu brzinu. Kako bi se taj nedostatak otklonio, ali i izbjegla mogućnost da se H35 potpuno povuku iz operativne uporabe, u listopadu 1936. odlučeno je da se probno ugradi jači motor. Novi je prototip umjesto motora od 75 dobio benzinski motor od 120 konjskih snaga, a dovršen je 1937. Radi ugradnje većeg motora morao se povećati stražnji dio tenka. Veće su promjene izvedene i na mjenjačkoj kutiji i diferencijalu, koji i ovako nisu mogli izdržati ni mnogo slabiji motor. Naravno, pojačane su i kočnice. Zbog toga je masa tenka povećana na 12,1 tonu. Unatoč povećanju mase maksimalna brzina je povećana na odličnih 36,5 km/h. Odahnuli su i vozači koji su ustvrdili da su izmjene poboljšale vozne odlike tenka. Prototip je prvi put prikazan mjerodavnoj Commission d’Experimantationd de l’Infanterie 31. siječnja 1939., jer je ovaj put uprava Hotchkissa po svaku cijenu htjela otkloniti sve moguće nedostatke prije službene prezentacije. Komisija ne samo da je novi tenk ocijenila uspješnim, već je predložila da se odmah prekine serijska proizvodnja H 35 i pokrene proizvodnja Char leger modele 1935 H modifie 39. Naravno, ovako predugačka oznaka ubrzo je skraćena u jednostavnu H39, koja se rabi i danas. Proizvodnja H39 dobila je najveći prioritet.

Osim ugradnje jačeg motora H39 je dobio i znatno bolji top L/35 SA38. Iako je novi top zadržao kalibar od samo 37 mm imao je znatno dužu cijev i zbog toga veću početnu brzinu granate. Konačni rezultat je bio da je SA38 mogao probiti 30 mm homogenog čeličnog oklopa na udaljenosti od 1000 metara, a na 500 metara 40 mm. To je više bio teoretski podatak jer tadašnje ciljničke sprave nisu omogućavale pogađanje ciljeva na tolikim udaljenostima. Zapravo, svaki pogodak na udaljenostima većim od 500 metara smatrao se čistom srećom. Kod francuskih lakih tenkova dodatni je problem bio što je jedna osoba morala zapovijedati tenkom, ciljati i puniti top. U takvim uvjetima svaki pogodak smatrao se čistom srećom. Najveći problem vezan uz SA38 bila je njegova prespora isporuka. Do početka svibnja 1940. francuska vojska je dobila samo 350 komada, koji su većinom ugrađeni na H 39, a nešto ih je završilo u H 35 i R35. Tako je najveći broj isporučenih H39 dobilo stari top SA18. Jedno kraće vrijeme službena oznaka za tenkove s novim motorom od 120 KS i starim topom SA18 bila je H38, ali se ona danas više ne rabi.

Na H39 Hotchkissovi su projektanti otklonili još jedan nedostatak – povećali su debljinu oklopa na prvotno zahtijevanih 40 mm. Uz to je uporabljen znatno čvršći oklop, tako da je razina oklopne zaštite bitno poboljšana.

Po uzoru na Renaultov R40 i Hotchkiss je predložio razvoj H40 koji bi dobio znatno napredniji ovjes, čime bi se povećala pokretljivost izvan uređenih putova. Francuski glavni stožer ovaj je prijedlog odmah odbacio, smatrajući ga gubitkom vremena i novca, te je umjesto toga zatražio ubrzanje proizvodnje H39.

Operativna uporaba
I dok za H35 niti jedan strani kupac nije pokazao zanimanje, pojava H39 odmah je privukla pozornost, prije svega Poljaka. Tako je već u srpnju 1939. u Poljsku poslan jedan H39 radi detaljnijih testiranja. Taj je tenk, zajedno s još tri Renaultovih R35 dodijeljen u, na brzinu formiranu “polusatniju” pod zapovjedništvom poručnika J. Jakubowicza, koja je formirana 14. rujna 1939. u Kiwerceu. Iako velika većina izvora navodi da su tenkovi uništeni u borbama s Nijemcima, najnovija istraživanja tvrde da su ih zapravo uništile sovjetske snage koje su okupirale sjeverni dio Poljske.

Nakon njemačkog napada na Norvešku u travnju 1940., Francuska je kao dio vojne pomoći poslala i 15 tenkova H39, koji su prvotno bili namijenjeni Finskoj za borbu protiv sovjetske vojske. Svi su ovi H39 zapravo bili H38 i zbog toga su imali slabu borbenu vrijednost. Tenkovi su stigli u Narvik 7. svibnja, da bi, nakon kratkotrajnog oslobođenja grada 8. lipnja bili prebačeni u Veliku Britaniju. Tako su dodijeljeni snagama Slobodne Francuske koja je od njih formirala 1e Compagnie de Chard de Combat da le France Libre (CCC). Tijekom 1940. i 1941. 1e CCC sudjelovala je u borbama protiv višijevskih snaga u Gabonu i Siriji.

Do početka njemačkog napada na Francusku u svibnju 1940. Hotchkiss je uspio dovršiti 890 H35 i H39 (neki izvori navode podatak o 1097 dovršena tenka), ali je samo 640 došlo u francuske postrojbe. Od 300 H 35 dodijeljenih oklopno-izvidničkim snagama 232 ih se nalazilo u postrojbama, 44 spremljena u skladištima, osam je bilo u tvornici na remontu, a 16 raspoređeno u Sjevernu Africi. Od stotinu H 35 dodijeljenih pješaštvu devedeset ih je bilo u postrojbama (u dvije tenkovske bojne) šest u materijalnoj pričuvi, a još su se dva rabila za obuku vozača. Preostala dva vjerojatno su bila na popravku ili su u međuvremenu otpisani.

Što se tiče H39 podaci su nešto nejasniji. Naime, u trenutku njemačkog napada proizvodnja H 39 se tek “zahuktavala”. Po planu francuskog ministarstva obrane iz 1939. francuska kopnena vojska je trebala dobiti čak 1200 H 39. Dio izvora navodi da je u svibnju 1940. šesnaest H39 bilo u sjevernoj Africi, šest u skladištu, dok je 180 raspoređeno u četiri motorizirane bojne.

Kako je 1939. H39 bio najbolji francuski laki tenk tamošnje ministarstvo obrane je odlučilo sve proizvodne kapacitete podrediti njegovoj proizvodnji. Pritom su se namjeravali osloniti i na isporuke dijelova iz Velike Britanije i Portugala (isporuke sekcija tijela vozila). Naime, H39 je trebao biti nositelj planirane jesenske ofenzive 1941., koja se naravno nikad nije ostvarila. Zbog toga je planirana početna mjesečna proizvodnja od čak 300 H39, koja je trebala do ožujka 1941. narasti na 500 primjeraka. Za usporedbu, planirana proizvodnja Renautlovog R40 bila je “samo” 120 komada mjesečno. Zanimljivo je da je s britanskom vladom postignut sporazum o isporuci 75 sekcija H35 za devet tenkova Char D1.

Nakon što su francuski generali vidjeli njemačke oklopne snage na djelu u Poljskoj konačno su priznali da njihova zastarjela taktika kombiniranja pješaštva i tenkova neće zaustaviti njemačke snage. Zbog toga su početkom 1940. započeli brz preustroj svojih snaga i formiranje što većih oklopnih postrojbi. U takvom ustroju spori H35 su dodijeljeni za djelovanje s tenkovima Somua S35, a brži H39 s tenkovima Char D1. Bio je to još jedan “čudan” izbor francuskih generala jer je H35 bio znatno sporiji od S 35 (čak 15 km/h), dok je H39 bio za 18 km/h brži od D1. Zbog činjenice da je velika većina H35 i H39 imala top SA18 njihova učinkovitost u protutenkovskoj borbi bila je zanemariva. Dovršetak većeg broja tenkova H39 s topom SA38 (122 primjerka) bio je u svibnju 1940., u trenutku njemačkog napada. Da stvar po francusku vojsku bude još gora na proizvodnoj traci je stajalo još 1092 tenka u raznim fazama dovršetka.

Nakon okupacije njemačka vojska je uzela 550 i označila ih kao Panzerkampfwagen 35H 734(f) i Panerkampfwagen 38H 735(f). Ovdje treba napomenuti da oznaka 35H ne mora automatski značiti da se radi o H35 jer je njemačka vojska označavala H35 i H39 po nekoj svojoj logici, ovisno o namjeni. Osim toga veći broj H35 i H39 naknadno je prenamijenjen za vuču topova, samovozne lansere raketa, lovce tenkova ili samovozne topove i haubice. Iako je većina 35H i 38H ostala u Francuskoj samostalna 211 Panzerbteilung je, neposredno prije početka operacije Barbarossa (napad na Sovjetski Savez) prebačen u Finsku. U lipnju 1943. njemačka vojska je imala 361 operativnih H35 i H39, da bi u prosincu 1944. taj broj pao na 60.
Tijekom 1943. Bugarskoj je isporučeno 19 H39 gdje su rabljeni kao tenkovi za obuku. Iste godine 15 ih je isporučeno Mađarskoj. Navodno je nekoliko tenkova dospjelo i do Nezavisne Države Hrvatske.

Dvadeset i sedam tenkova (13 H39 i 14 H35) prebačeno je u sjevernu Afriku u višijevsku 1e Regiment de Chasseurs d’Afrique. Ovi su tenkovi u studenom 1942. sudjelovali u operaciji Torch pokraj Kasablanke. Očigledno su bili neugodno iznenađenje za američke snage jer su posade francuskih tenkova uspjele uništiti čak četiri M3 Stuarta, koji su bili neusporedivo bolje naoružani i snažnije oklopljeni. Ista je postrojba potom prebjegla saveznicima te je prenaoružana tenkovima M4 Sherman.
Zadnja borbena djelovanja H39 je imao u prvom Arapsko-izraelskom ratu. Naime, tijekom 1948. Francuska je novonastaloj izraelskoj vojsci isporučila 10 H39, točno na vrijeme da se uključe u rat. Izraelski H39 ostali su u operativnoj uporabi do 1952. godine.

	H35	H39	R40
Dužina	4,22 m	4,22 m	4,02 m
Širina	1,95 m	1,95 m	1,87 m
Visina	2,15 m	2,15 m	2,18 m
Oklop	35 mm	40 mm	do 43 mm
Masa	10 600 kg	12,100 kg	12 000 kg
Motor	75 KS	120 KS	85 KS
Brzina	28 km/h	36,5 km/h	20 km/h
Autonomija	129 km	150 km	oko 140 km
Posada	2	2	2
Naoružanje	1×37 mm i	1×37 mm i	1×37 mm ili
	1×7,5 mm	1×7,5 mm	1×7,5 mm

 

Siniša RADAKOVIĆ