Nakon zatišja koje je uzrokovao kraj hladnog rata, neke svjetske vojske opet se okreću manjim i pokretljivijim inačicama najpoznatijih vozila na gusjenicama

Laki su tenkovi u početku razvijani kao vozila za izvidničke snage. Između Prvog i Drugog svjetskog rata započeo je njihov razvoj u smjeru važnog borbenog sredstva zračno-desantnih snaga. Najoriginalniji prijedlog imao je sovjetski zrakoplovni inženjer Oleg Antonov (1906. – 1984.). Njegova ideja bila je da se od lakog tenka T-60 napravi jedrilica koju bi do zone desanta vukao veliki transportni avion ili bombarder. Jedrilica bi bila dvokrilac s dva repa i potpuno napravljena od drveta, tek s nešto ojačanja od metala. Na taj način bi se postigle dvije odlike. Prva – cijela bi konstrukcija bila vrlo lagana. Druga – i vrlo jeftina. Jedrilica je poznata pod oznakama Antonov A-40 ili KT-40. Jedrilicu bi u zrak povukao bombarder ili transportni avion i teglio je do zone desantiranja, gdje bi kontrolirano sletjela nakon što bi avion otpustio jedrilicu. Posada bi odbacila krila i T-60 bi bio spreman za borbeno djelovanje. Kako je ukupna masa letjelice A-40 bila 7,8 tona jedina dva sovjetska aviona koji su imali donekle dostatno snage da je podignu u zrak bili su teški bombarderi Petljakov Pe-8 i Tupoljev TB-3. Prvi i jedini probni let A-40 obavljen je 2. rujna 1942. Zbog vrlo velikog otpora zraka koji je stvarao A-40, posada bombardera TB-3 morala je otpustiti jedrilicu neposredno nakon polijetanja. Usprkos tome, posada A-40 uspjela je sigurno sletjeti. Nakon što je odbacila krila, T-60 se na svoj pogon vratio u bazu iz koje je poletio. Taj jedini let pokazao je da je ideja A-40 izvediva, ali sovjetsko ratno zrakoplovstvo nije imalo dostatno velik transportni avion ili bombarder koji bi imao snage vući A-40 na veće udaljenosti.

Odbačena ideja

Način borbenih djelovanja u Europi tijekom Drugog svjetskog rata uvjetovao je razvoj sve većih i težih tenkova s topovima velikog kalibra. Već do 1940. godine tankete i laki tenkovi uglavnom su završili u središtima za obuku budućih tenkovskih posada, a djelomično su rabljeni u borbama protiv gerilskih/partizanskih snaga. Zbog toga su velike sile predale veći broj vojskama manjih savezničkih zemalja. Međutim, vojska nacističke Njemačke brzo je zaključila da su joj potrebni izvidnički tenkovi, posebno na nepreglednim ravnicama Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Stoga je 1941. godine razvijen laki (izvidnički) tenk Panzer II Ausf. J (VK16.01). No nije se pokazao najboljim i završena su samo 22 primjerka. Umjesto njega razvijen je VK16.02 Leopard. Iako je po svim odlikama bio bolji od prethodnika, njegova serijska proizvodnja nikad nije pokrenuta. Problem je bio u tome što je početak serijske proizvodnje određen za travanj 1943., a do tada su se nacističke snage već počele povlačiti iz SSSR-a pa je potreba za izvidničkim tenkom nestala. A i sirovine koje bi se utrošile u izradu planiranih 260 primjeraka Leoparda iskoristile su se za potrebnije Panthere i Tigere.

Vođena idejom izolacionizma, američka se javnost 1930-ih snažno opirala ideji jačanja oružanih snaga. I ono što je odobreno u državnom proračunu, uglavnom je išlo ratnoj mornarici. Stoga je američka kopnena vojska, ali i marinci, početak Drugog svjetskog rata dočekala s vrlo slabim i malobrojnim naoružanjem. Jedan od pokušaja da se to ispravi bio je laki tenk M3 Stuart. U nedostatku boljeg, proizvedeno je 500 primjeraka. Naoružan topom od 37 mm i zaštićen oklopom ne debljim od 51 mm Stuart je u startu bio zastarjelo oružje. Ipak, napadom Japana na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. postalo je jasno da SAD neće moći izbjeći sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu, a to je značilo i da će istodobno morati razvijati i druge grane i rodove. A marinci su za desantiranja na tihooceanske otoke trebali laki tenk. M3 Stuart nije bio odveć pogodan za tu namjenu pa je razvijen M22 Locust.

Spletom okolnosti kakve se mogu dogoditi samo tijekom rata, Locust je odigrao važnu ulogu u razvoju svi nasljednih lakih tenkova. Iako američke oružane snage njime nisu bile zadovoljne, britanska je vojska smatrala da je baš on to što im treba. Američke zračno-desantne snage zaključile su da nemaju ni transportni avion ni jedrilicu dostatno veliku za M22 i to je bilo to. No Britanci su imali drukčije ideje. Samo za njega razvili su veliku transportnu jedrilicu General Aircraft Limited GAL. 49 Hamilcar (ponekad se označava i kao Hamilcar Mark I). Ta je kombinacija uspješno uporabljena tijekom operacije Varsity (24. ožujka 1945.) čiji je cilj bio zauzeti mostove na Rajni koji su vodili duboko u teritorij nacističke Njemačke. No, nakon kraja Drugog svjetskog rata ideja o uporabi transportnih jedrilica odbačena je vrlo brzo te su umjesto njih razvijeni veliki transportni avioni sposobni slijetati i na neuređene poletno-sletne staze.

Nakon Drugog svjetskog rata

Zanimljivo je da su iskustva uporabe lakih tenkova najviše razmatrana unutar sovjetske Crvene armije. Ona je, na osnovama iskustva njemačkog Wehrmachta, zaključila da je vrijeme uporabe lakih tenkova na bojištu prošlost. Istodobno, na iskustvima britanske vojske s lakim tenkovima M22 Locust i jedrilicama Hamilcar Mark I, zaključili su da se laki tenkovi mogu itekako uspješno rabiti u desantnim snagama, i zračnim i pomorskim. Pritom u obzir treba uzeti i činjenicu da je Crvena armija pokušavala razviti zračno-desantne snage i prije početka Drugog svjetskog rata (primjer tenka Antonov A-40), no nedostatak velikih transportnih aviona te je pokušaje činio neuspješnim.

Prvi laki tenk sovjetske vojske postao je PT-76 (PT- plivajući tenk). Zahvaljujući masi od samo 14,6 tona i pritisku na tlo od samo 0,50 kg/cm2, PT-76 može svladati i teško prohodne terene kao što su močvare. Osim toga ima amfibijska svojstva te mogućnost plovidbe brzinom od 9 km/h. Prvi je prototip napravljen 1950. godine, a već iduće izdana je dozvola za početak serijske proizvodnje. Tenk ima slab oklop: ratna iskustva pokazala su da paljba teških strojnica može probiti bočne čelične ploče debljine 7 mm. Niti top od 76 mm nije previše učinkovit, no PT-76 jako se dobro prodavao, što je potaknula i uspješna borbena uporaba u nekoliko ratova. Prva je bila u Vijetnamu u kojem je vojska Sjevernog Vijetnama ponajviše rabila odličnu pokretljivost tenka. Indijska vojska na inventivan je način uporabila PT-76 u ratu protiv Pakistana 1971. godine. Zahvaljujući pokretljivosti tenka, indijske su snage uspijevale napasti pakistanske snage (opremljene lakim tenkovima M24 Chaffee) na mjestima i iz smjerova za koje su Pakistanci mislili da su sigurni od tenkovskih prodora.

U izraelsko-arapskim ratovima PT-76 prvi je put uporabljen tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine. Pritom je izraelska vojska uspjela zarobiti i manji broj PT-76. Ti su tenkovi bili spremni za borbenu uporabu u trenutku izbijanja Jomkipurskog rata 1973. godine. Tako su, spletom okolnosti, u prvim danima napada sirijske snage borbeno uporabile PT-76 na Golanskoj visoravni, a egipatske snage za prelazak Sueskog kanala. S druge strane, 14. listopada izraelska vojska uporabila je sedam tenkova  PT-76 i osam transportera BTR-50 za prelazak preko Sueskog kanala na egipatski nacionalni teritorij. Ubrzo će se pokazati da je potonja desantna operacija odlučila ishod rata u izraelsku korist.

Iako odavno zastarjeli, PT-76 i dalje su u uporabi, većinom u afričkim i azijskim državama.

Dopuštena veća masa

Ugledavši se na sovjetski PT-76, kojih je nekoliko isporučeno kineskoj vojsci, Kinezi su odlučili razviti vlastiti amfibijski tenk koji će zadržati sve dobre odlike sovjetskog originala uz neka poboljšanja. To se prije svega odnosilo na poboljšanje paljbene moći. Razvoj kineskog amfibijskog tenka Type 63 pokrenut je potkraj 1950-ih, da bi u operativnu uporabu ušao 1963. godine. Od tada do danas Type 63 neprestano je poboljšavan. Izvorni tenk bio je naoružan topom kalibra 85 mm, da bi Type 63A dobio puno bolji top ZPL-83 kalibra 105 mm, razvijen na osnovi izraelske tehnologije. S tim topom paljbena moć značajno je poboljšana. Taj je top još uvijek opasan za mnoge tenkove starijih generacija koji su još u uporabi. S vremenom su ugrađivani i sve jači motori te poboljšavana plovnost. Tako se u najnoviju izvedenicu Type 63A-II ugrađuje dizelski motor snage 433 kW (581 KS). Mnogi zapadni izvori navode da je to dostatno za čak 28 km/h brzine plovidbe.

Najslabija strana tenka Type 63A-II, očekivano, oklopna je zaštita, no ona i ne može biti nešto značajna s obzirom na to da je masa vozila oko 22 tone.

Krajem 1950-ih kineska je vojska razvila još jedan laki tenk – Type 62. Nije imao amfibijske odlike i bio je namijenjen za djelovanja na teško prohodnom terenu gdje tenkovi znatno veće mase nisu mogli proći. Type 62 zapravo je umanjena izvedenica tenka Type 69. Na njemu je sve podređeno smanjenju mase: umjesto topa od 100 mm koji ima Type 69, ugrađen je top od 85 mm. Proporcionalnim smanjenjem veličine tijela dobivena je masa od samo 21 tone. Iako skromnih borbenih mogućnosti prodan je u čak 14 zemalja, primjerice i u Albaniju. Još uvijek je u operativnoj uporabi u devet zemalja.

Kineska vojska povukla je Type 62 iz operativne uporabe 2013. godine da bi ga zamijenila znatno modernijim lakim tenkom ZTQ-15 (Type 15). Iako se nalazi u naoružanju i mornaričkih desantnih snaga kineske kopnene vojske,
ZTQ-15 nema amfibijske mogućnosti niti je primarno namijenjen pomorskom desantiranju. Njegova je primarna namjena djelovanje na teško prohodnim terenima, prije svega planinama i na velikim nadmorskim visinama. Kad se to uzme u obzir zajedno s činjenicom da ne postoji ograničenje mase zbog plovnosti ili prijevoza transportnim zrakoplovima, masa ZTQ-a 15 poprilično je visoka – 33 tone. Ona se može povećati za još tri tone postavljanjem dodatnog oklopa, vjerojatno kombinacije kompozitnog i eksplozivno-reaktivnog oklopa. Zahvaljujući tome ZTQ-15 ima najbolju razinu oklopne zaštite od svih lakih tenkova koji su trenutačno u operativnoj uporabi. Tek za usporedbu, tenk T-55 ima borbenu masu od 36 tona. S obzirom na uporabu modernijih materijala, oklopna zaštita tenka ZTQ-15 bolja je od one tenka T-55 koji se još uvijek masovno rabi u raznim oružanim sukobima.

Gusjenice na Himalaji

Osnovu paljbene moći tenka ZTQ-15 čini top od 105 mm. Nije poznata njegova oznaka, no sigurno je da je napredniji od topa ZPL-83A istog kalibra koji se ugrađivao na tenkove Type 88. Ako je kinesko streljivo, posebno granata s potkalibarnim penetratorom, približno jednake kvalitete kao i izraelsko, tenk ZTQ-15 može uništavati tenkove T-72 na udaljenosti od najmanje dva kilometra. S obzirom na to da je top stabiliziran po dvjema ravnima, te da je ugrađen suvremeni sustav za usmjeravanje paljbe, posada može otvarati paljbu iz pokreta. Za uništavanje tenkova na većim udaljenostima rabe se laserski navođeni projektili koji se ispaljuju/lansiraju iz topa. Nisu dostupni podaci o veličini borbenog kompleta, no dio streljiva nalazi se u automatskom punjaču, a posada broji tri člana.

ZTQ-15 navodno ima odličnu pokretljivost i na visinama iznad 4000 metara. S obzirom na veliku masu od 33 ili 36 tona to je značajan uspjeh, a on je postignut ugradnjom dizelskog motora s elektroničkim nadzorom rada i turbopunjačima snage 735 kW (1000 KS). Tolika bi snaga za tenk mase 36 tona koji se rabi u uobičajenim uvjetima bila prevelika. No ZTQ-15 je projektiran za uporabu po planinskim putovima Himalaja i Tibeta gdje rijedak zrak značajno smanjuje učinkovitost dizelskih motora. Čak i ako se snaga motora na vrlo visokoj nadmorskoj visini prepolovi, ostaje još uvijek dostatnih 500 KS za kretanje solidnim brzinama između 40 i 50 km/h.

ZTQ-15 prvi su se put pojavili na kinesko-indijskoj granici 2020. godine i odmah su izazvali reakciju s druge strane. Prvi odgovor bio je razmještaj tenkova T-72, no to se vrlo brzo pokazalo kao vrlo loše rješenje. I ovako slabi dizelski motori na indijskim T-72 na velikim nadmorskim visinama toliko su izgubili na snazi da su se tenkovi jedva kretali. Poslije se indijsko ministarstvo obrane odlučilo za drukčije rješenje – razvoj domaćeg lakog tenka. Njega razvijaju agencija DRDO i tvrtka Larsen & Toubro. Ona je uključena jer će kao osnovu tenk imati tijelo njihova (doduše, po licenciji) proizvoda – samovozne haubice K9 Vajra koja bi umjesto kupole s haubicom kalibra 155 mm trebala dobiti kupolu s topom od 105 mm. Doduše, neki indijski izvori tvrde da će se rabiti top od 120 mm s tenka Arjun. DRDO namjerava smanjiti sadašnju masu haubice od 47 na prihvatljivih 35 tona. Pritom bi zadržali njemački motor MTU MT 881 Ka-500 V8 s 735,5 kW (1000 KS). Dovršetak prvog prototipa najavljen je za početak 2023. godine.

Upitan interes

Kaplan MT/Harimau trenutačno je jedan od najsuvremenijih lakih tenkova na svijetu. Raspolaže s dva imena jer su ga zajednički razvile turska tvrtka FNSS i indonezijska PT Pindad. Zanimljivo je da ga je indonezijska vojska službeno klasificirala kao ”suvremeni srednje težak tenk”. S obzirom na najveću masu od 35 tona to je donekle i točno. Međutim, mase najsuvremenijih tenkova kreću se od 50 tona naviše, pa ga 35 tona stavlja u laku kategoriju.

Mala se masa neizbježno odrazila i na vrlo slabu oklopnu zaštitu. Oklopno tijelo i osnovni modularni oklop (ukupna masa tenka je 30 tona) posadi daje razinu zaštite STANAG 4569 Level 4. To znači da će oklop sigurno zaustaviti pancirno zrno ispaljeno iz teške strojnice kalibra 14,5 mm s udaljenosti od 200 metara. Međutim, postavljanjem dodatnog modularnog oklopa (dodatnih pet tona mase) razina zaštite povećava se na STANAG 4569 Level 5. A to znači zaštita posade od probojne granate kalibra 25 mm ispaljene s udaljenosti od 500 metara. Dodatni oklop štiti čeoni dio vozila od probojnih granata kalibra 30 mm. Po tome se vidi da Kaplan MT/Harimau nije razvijen za borbu sa suvremenim tenkovima, već više za djelovanja protiv terorističkih skupina i pobunjeničkih snaga. Doduše, opremljen je kupolom Cockerill CT-CV 105HP s topom kalibra 105 mm koji može ispaljivati standardno streljivo razvijano za tenkovske topove. Stoga je po svim borbenim odlikama Kaplan MT/Harimau vrlo sličan kineskom ZTQ-15.

Turska vojska nema potrebe za lakim tenkom tako da tursko ministarstvo obrane nije naručilo Kaplan MT. Po svemu sudeći, ni indonezijska vojska nije previše zadovoljna krajnjim proizvodom jer je tamošnje ministarstvo obrane naručilo samo 18 Harimaua. Doduše, indonezijski izvori navode da je to tek probna serija nakon koje će uslijediti znatno veća narudžba za 44 tenka. Po njima, tamošnja vojska želi ukupno stotinu Harimaua. PT Pindad se nada povećanju narudžbi kroz izvoz te se tenk intenzivno nudi stranim kupcima. Za sada se kao najizgledniji spominju Brunej i Gana.

---

Na azijskim otocima

U siječnju 2021. izraelska tvrtka Elbit Systems objavila je da je potpisala ugovor vrijedan 172 milijuna dolara za isporuku 20 lakih tenkova Sabrah tad neimenovanoj azijskoj državi. Ubrzo je objavljeno da su to Filipini. Isporuka prvih vozila započela je već u prosincu iste godine.

Glavni dio lakog tenka Sabrah kupola je s topom kalibra 105 mm, proizvod tvrtke Elbit Systems. U slučaju filipinskih tenkova, kupola je postavljena na tijelo borbenog vozila pješaštva (BVP) ASCOD. Međutim, Elbit nudi mogućnost ugradnje kupole Sabrah i na borbeno vozilo na kotačima Pandur II, te (naravno) i mogućnost ugradnje na slična vozila mase 14 tona ili više i konfiguracije pogona 8 X 8.

U službenom prospektu Elbita spominje se da je razina oklopne zaštite kupole STANAG 4569 razina 4, što znači poprilično slaba. No ne spominje se masa kupole. Za sada nije ni poznata masa filipinskog lakog tenka, no zna se da je tamošnje ministarstvo obrane tražilo vozilo čija masa neće biti veća od 42 tone. Takva relativno velika masa rezultat je i ugradnje topa od 105 mm s pripadajućim automatskim punjačem kapaciteta 12 granata (još 24 granate smještene su u trupu vozila). Zahvaljujući automatskom punjaču brzina paljbe je šest granata u minuti. Elbit tvrdi da je borbena učinkovitost topa do čak
3600 metara. Doduše, ne kaže s kojom granatom i protiv kakvih ciljeva. Izraelska tvrtka IAI nudi protuoklopni vođeni projektil LAHAT koji se ispaljuje/lansira iz topa kalibra 105 mm i ima najveći domet osam kilometara, a značajno povećava mogućnosti protuoklopne borbe.

Doduše, filipinskoj vojsci učinkovit domet protiv oklopnih vozila nije najvažnija stvar s obzirom na to da su tenkove Sabrah nabavili prije svega kako bi povećali sposobnosti djelovanja protiv pobunjeničkih i terorističkih skupina.

---

Američki program Mobile Protected Firepower

Nakon M551 Sheridana, povučenog iz operativne uporabe 1996. godine, američke oružane snage izgubile su interes za lakim tenkovima. Doduše, američka tvrtka Cadillac Gage (u međuvremenu preuzeta od Textron Systemsa) razvila je 1980-ih godina laki tenk Stingray. Međutim, on se vrlo loše prodavao te je jedini kupac Tajland koji je 1987. godine kupio njih 106 za 150 milijuna dolara.

Taj odnos američkih oružanih snaga prema lakim tenkovima promijenio se 2015. godine kad je pokrenut Mobile Protected Firepower Program (MPFP). Doduše, Pentagon se baš nije potrudio oko projekta koji je bio na ledu sve dok 2018. godine Kongres nije zatražio da se ubrza. Raspisan je zahtjev za ponudama pa je u prosincu iste godine objavljeno da su u završni odabir ušli laki tenkovi General Dynamicsa i BAE Systemsa. BAE Systems je dobio 375,9, a General Dynamics 335 milijuna dolara za izgradnju po 12 prototipova. Po tadašnjem planu tvrtke su imale 14 mjeseci za isporuku vozila, dok je njihovo testiranje trebalo trajati 16 mjeseci. Odluka o odabiru najboljeg vozila planirana je za 2022. godinu, nakon čega bi pobjednička tvrtka dobila ugovor za 504 tenka.

Iako se od početka smatralo da je General Dynamics u prednosti, s vremenom je zavladalo mišljenje  da je američka vojska sklonija prijedlogu BAE Systemsa. Naime, General Dynamics išao je na sigurno. Na već postojeće oklopno vozilo na gusjenicama Ajax postavljena je kupola s topom od 105 mm i sustavom za upravljanje paljbe preuzetim s tenka Abrams. Teoretski, to je dobitna kombinacija svih već prije razvijenih komponenti. No onda su nastali problemi s Ajaxom, u osnovi izvidničkim vozilom razvijenim za britansku vojsku. Vozilo koje je proizvođač promovirao kao najsuvremenije na svijetu na testiranjima se pokazalo vrlo problematičnim. Snažne vibracije, (pre)velika razina buke, pa čak i ulazak ispušnih plinova iz motora u prostor za posadu, dovele su do toga da su osobe koje su sudjelovale u testiranjima obolijevale. Nije prošlo puno vremena i britanski su mediji počeli objavljivati vijesti o propasti programa, a britanska je javnost zahtijevala obustavu projekta. Situaciju ne poboljšava ni činjenica da se najveći dio posla oko proizvodnje obavlja u pogonima General Dynamics European Land Systems smještenim u Španjolskoj. Ukratko, problemi s Ajaxom u Ujedinjenom Kraljevstvu znatno su umanjili vjerojatnost da će laki tenk General Dynamicsa pobijediti na MPFP-u.

BAE Systems je ponudio poboljšani laki tenk M8 Buford, koji je tvrtka FMC razvila još 1980-ih. Zanimljivo je da je XM8 već jednom pobijedio na odabiru novog američkog lakog tenka Armored Gun System koji je obustavljen 1996. godine. Sad poboljšana izvedenica imala je vrlo velike šanse pobijediti  na MPFP programu. Međutim, izgleda da je došlo do velikog preokreta: Jane’s je početkom ožujka 2022. objavio neslužbenu informaciju da je BAE Systems izbačen iz natječajnog procesa.

TEKST  Mario Galić