Na tržište lakih višenamjenskih taktičkih vozila dovezao se novi izazivač. Ukrajinska tvrtka Morozov razvila je lako vozilo Dozor kao svojevrsni odgovor na globalno nazočan Humvee

Višenamjenska laka vozila vuku svoje porijeklo iz II. svj. rata kada su brojne zaraćene vojske rabile razna laka vozila. To je bio prvi veliki “mehanički” rat s presudnim osloncem na razna vozila, od motocikla pa do teških kamiona. Svaka je vojska imala neku svoju inačicu lakog vozila. Ponekad je bila riječ o običnim civilnim automobilima ili kamionetima minimalno prilagođenim ratnoj uporabi. Među pionirima razvoja lakih vojnih vozila bila je njemačka vojska koje je tridesetih godina prošlog stoljeća u sklopu razvoja moderne mehanizirane vojske pokrenula mnoge programe. Najpopularnije lako vozilo njemačke vojske u tom je razdoblju nesumnjivo bio VW Kubel, proizveden u više od 50 000 primjeraka. Među brojnim se vozilima ipak izdvaja jedna legenda, američki Jeep, koji je od 1940. proizveden u više od 600 000 primjeraka. Isporučivan je savezničkim snagama i uspješno je rabljen na svim ratištima. Odigrao je važnu ulogu u razvoju prvih poslijeratnih generacija lakih taktičkih višenamjenskih vozila diljem svijeta. Povijest se ponovila nakon četrdeset godina kada je još jedan američki dizajn zacrtao budući smjer razvoja lakih taktičkih vozila.
Američka je vojska 1979. izdala specifikacije za novu generaciju vozila koja će zamijeniti sva dotadašnja laka vozila. Koncept novog vozila nazvan je HMMWV (High Mobility Multipurpose Wheeled Vehicle, odnosno visokomobilno višenamjensko kotačno vozilo). Američka tvrtka AM General je 1980. predstavila svoj prijedlog modernog lakog vozila za vojsku budućnosti kao odgovor na tu specifikaciju. Riječ je o tehnološki naprednom vozilu s dobrim mogućnostima svladavanja teških terena. Zamišljeno je za obavljanje raznih zadaća, od logističkih do borbenih. Osnovno je podvozje konstruirano tako da se može modificirati u brojne specijalizirane inačice. Pokreće ga dizelski motor i ima automatsku transmisiju kako bi se olakšala vožnja i smanjilo umaranje vozača.

Početak proizvodnje
U ožujku 1983. vojska je izabrala rješenje tvrtke AM General (prijedloge su ponudile i tvrtke Chrysler Defense i Teledyne Continental) te je započela proizvodnja 2334 vozila HMMWV. To nezgrapno i teško izgovorivo ime u službenoj je vojnoj nomenklaturi zamijenjeno ništa privlačnijim imenom M998. Zato je postao planetarno popularan po simpatičnom nadimku Humvee. Humvee je bio osuđen na instant uspjeh. Dobro i učinkovito vozilo brzo je steklo nepodijeljene simpatije onih koji su u cijeloj priči najvažniji – vojnika.
Od početka proizvodnje 1983. načinjeno je oko 200 000 vozila, a i dalje seugovaraju nova vozila za potrebe brojnih vojski diljem svijeta.
Kad su se vojnici počeli susretati s novim vozilom bili su pomalo iznenađeni njegovim izgledom i nazvali su ga “Jeep na steroidima”. Tu konstataciju Humvee je zaslužio ponajprije “mišićavim” izgledom, koji je bio čisti primjer dizajna u kojem funkcionalnost određuje formu, a ne obrnuto.
Izgled Humveea je specifičan, a u doba kada se pojavio i počeo ulaziti u operativnu uporabu američke vojske (sredina 80-ih godina prošlog stoljeća) na tržištu vojnih vozila nije bilo ničeg sličnog. Dok je većina takvih vozila bila kutijasta, visoka, ravnih ploha i dimenzija sličnih civilnim vozilima, Humvee je ponudio drukčiji pristup.
Konstruktori su se odlučili za široko i nisko vozilo sa četiri velika kotača postavljena u kutove karoserije s malim prevjesima. Vozilo se doima kao da je “zaljepljeno” za tlo. Zadržana je klasična koncepcija vozila s motorom u prednjem dijelu, prostorom za posadu u sredini i slobodnim stražnjim dijelom koji se prilagođava raznim zadaćama.
Od samog je uvođenja Humvee postao omiljen među vojnicima, a zbog svestranosti je preuzeo mnogo zadaća u oružanim snagama. Inačice vozila su razne, od jednostavnog kamiona, transportera, ophodnog vozila pa do specijaliziranih za pojedine zadaće. Tako se Humvee rabi kao povozje za PZO sustave, kao vozilo opremljeno protuoklopnim projektilima, vozilo za vezu, ambulantno vozilo, vozilo za elektroničko ratovanje itd.

Osim u američkoj vojsci, Humvee je ubrzo našao mjesto za sebe i u brojnim drugim savezničkim vojskama. Nakon Zaljevskog rata 1991. postalo je jasno kako je Humvee izvrsno vozilo, s dobro izbalansiranim omjerom iskoristivosti i sposobnosti. Zaljevski je rat Humveea učinio globalno popularnim i približio ga konstruktorima diljem svijeta kao novi model “idealnog” lakog taktičkog višenamjenskog vozila.
Brojni proizvođači diljem svijeta prionuli su razvoju vlastitih vozila inspiriranih Humveejem. Neke su tvrtke odlučile igrati na sigurno i pristupile su samo određenim modifikacijama već dokazanog vozila. Takav pristup dobro pokazuje švicarska tvrtka Mowag koja je na temelju američkog uzora razvila vlastitu modifikaciju pod imenom Eagle. Mowag od američke tvrtke AM General nabavlja osnovne dijelove i komponente, dio komponenti su pak razvili sami. Eagle je načinjen u tri serije, svaka je bila naprednija i bolja od prethodne. Riječ je o oklopljenom vozilu prilagođenom izviđanju, nadzoru, ophodnji i sličnim zadaćama. Pokazao se vrlo dobrim izborom za mirovne misije.

Ukrajinsko rješenje
Nakon kraja Hladnoga rata i raspada Sovjetskog Saveza brojne su tvrtke na Istoku zapale u teškoće. Narudžbe su drastično smanjene, tradicionalni naručitelji su zapali u dugoročne financijske teškoće koje su se brzo prenijele i na proizvođače.
Ukrajinska tvrtka Morozov iz Harkova ima golemo iskustvo u izradi tenkova, bila je jedan od vodećih proizvođača tenkova u bivšem Sovjetskom Savezu. Narudžbe bivše sovjetske vojske osiguravale su posao i sredstva za razvoj novih modela. Raspadom Sovjetskog Saveza nestalo je sigurnih narudžbi pa se tvrtka okrenula razvoju novih proizvoda i traženju novih tržišta.
Što se tiče novih proizvoda, tvrtka je nakon istraživanja tržišta zaključila kako se laka višenamjenska vozila mogu najjednostavnije prodavati, jer za njima vlada i najveća potražnja. Mnoge su vojske danas angažirane u raznim mirovnim misijama diljem svijeta. Tvrtka je zaključila kako postoji potreba za višenamjenskim vozilom moderne koncepcije i prihvatljive cijene. Svoje su iskustvo, više od 70 godina proizvode razna teška vojna vozila, odlučili pretočiti u jednostavno i tržištu zanimljivo rješenje. Jedan od važnih elemenata u razvoju vozila je njegova multifunkcionalnost i mogućnost obavljanja raznih zadaća.
U razvoju Dozora, kako su ga nazvali, očito je, kako je filozofijom konstruiranja tako i izgledom veliku ulogu imao i Humvee. Rezultat je zanimljivo vozilo koje se nudi u dvije inačice, temeljnoj i oklopljenoj. Takav je pristup danas vrlo moderan i zamalo svako lako taktičko vozilo može se nabaviti u neoklopljenoj i oklopljenoj inačici. Razlika je samo u pristupu. Neki proizvođači su se odlučili na posebne oklopne komplete koji se postavljaju na temeljno, neoklopljeno vozilo. Drugi se pak odlučuju za razvoj posebne oklopljene inačice na temelju osnovnog vozila, a rezultat može biti vozilo koje se vanjskim izgledom razlikuje od temeljnog modela. No, ta je razlika samo vanjska jer su osnovni konstrukcijski elementi i podsustavi identični. Upravo se za takav pristup odlučila ukrajinska tvrtka.

Dozor-A
Temeljno je vozilo programa Dozor Dozor-A. Višenamjensko terensko taktičko vozilo s dobrim mogućnostima svladavanja teških terena. Pri konstruiranju i dizajniranju vozila posebno se vodilo računa o iskoristivosti i multifunkcionalnosti. Predviđeno je za razne vrste zadaća, od prijevoza ljudi ili stvari pa do vuče prikolice.
Pri dizajniranju i konstrukciji inženjeri su nastojali, i uspjeli, dobiti vozilo s velikim rasponom nosivosti. Zbog primjene pogona na sva četiri kotača, dobivena je dobra terenska pokretljivost. Dobroj pokretljivosti i jednostavnom svladavanju manjih zapreka pridonose i veliki kotači. Dozor-A je pogodan za uporabu u raznim vrstama postrojbi, od pješačkih postrojbi, snaga za brze intervencije, specijalnih snaga pa do logističkih postrojbi. Naravno, moguće ga je pretvoriti i u vozilo-nosač raznih vrsta borbenih sustava.
Zbog civilnog je izgleda pogodan i za uporabu u mirovnim misijama, a opremljen je i svom potrebnom opremom za sigurno sudjelovajne u civilnom prometu.
Naravno, osim vojnih pogodan je i za druge korisnike kojima treba učinkovito specijalizirano vozilo. Među takve svakako spadaju vatrogasci, civilna zaštita i službe za zaštitu i spašavanje te razne komercjialne tvrtke koje moraju djelovati na nepristupačnim područjima bez dobre cestovne infrastrukture.
Tvrtka navodi kako se vozilo može prenamjeniti za razne inačice, kao što su policijska i vojnopolicijska, vozilo za pružanje tehničke i logističke potpore, ambulantno vozilo, vozilo za prijevoz ljudi, terensko ophodno vozilo, kamion.
Naravno, to su samo inačice koje je tvrtka razradila, a moguće je prilagoditi vozilo i drugim zadaćama, ako se za to ukaže potreba.  Masa vozila iznosi 3500 kg, a maksimalna mu je nosivost do 2 tone. Vozilo ima standardnu konfiguraciju za taj tip vozila. Motor je naprijed, u sredini je prostor za posadu koja ulazi i izlazi kroz četvora bočna vrata. Na kraju vozila je tovarni prostor koji može biti prekriven ceradom. U taj se prostor mogu smjestiti i ljudi, ali je ponajprije predviđen za prijevoz tereta ili za postavljanje posebne opreme, ovisno o inačici vozila. U prostoru za posadu ima mjesta za pet ljudi, četiri sjedala su klasična, a peto je preklopivo i postavljeno je u zadnji red, na središnji greben. Primjenjeno je rješenje koje rabe zamalo svi proizvođači takvih vozila. Naime, središnji greben kroz koji prolazi osovina koja prenosi snagu na zadnje kotače obično je problem pri konstruiranju unutrašnjosti vozila jer zauzima korisni prostor. Kod putničkih automobila je to riješeno tako da se pod putničkog dijela obično postavlja iznad središnjeg grebena i iznad podnice. No, kod vojnih je vozila promijenjen pristup pa se sjedala postavljaju oko središnjeg grebena, izravno na podnicu, kako bi se uštedilo na visini vozila. Negativna posljedica tog rješenja je da onaj tko sjedi na rasklopnom sjedalu nema razinu udobnosti kao oni na ostalim sjedalima, jer mu središnji greben ne omogućava jednostavno spuštanje nogu na pod. Ustvari, sjedenje na tom sjedalu podsjeća na položaj sjedenja na motoru ili skuteru. U tovarni se prostor može smjestiti još šestoro tako da vozilo može ukupno prevesti 11 ljudi.
Dozor-A je dugačak 5200, širok 2400 i visok 2030 (ako se mjeri visina cerade onda 2335) milimetara. Razdaljina karoserije do tla iznosi 400 mm. Vozilo pokreće dizelski motor u tri inačice. Dva su motora s četiri cilindra, snage 90 (122KS) i 100 kW (136KS) dok je treći šestcilindrični snage 145 kW, odnosno 197 KS. Svi su motori turbodizelski s međuhladnjakom stlačenog zraka. Četverocilindriči modeli snagu prenose preko mehaničke, a šestcilindrični preko automatske transmisije. Vozilo postiže maksimalnu brzinu od 120 km/h, a s punim spremnikom goriva može prevaliti 1000 km. Od dodatne opreme Dozor-A može na krovnom nosaču imati strojnicu, a može biti opremljen i sustavom satelitske navigacije SN-3003 Bazalt, klimatskim uređajem snage 4 kW, IC uređajem za noćnu vožnju, radiouređajem te vitlom za samoizvlačenje.

Dozor-B
Oklopljena inačica vozila Dozor razlikuje se od temeljne inačice a to je uočljivo već na prvi pogled. Tako se uz jednostavne slovne oznake A i B precizno zna o kojoj je inačici riječ. Dozor-B je ustvari oklopni transporter za prijevoz vojnika koji su pritom zaštićeni od djelovanja streljačkog oružja i NKB sredstava.
Uz prijevoz ljudi vozilo se, zbog pogodne konfiguracije i dobre nosivosti može rabiti i kao oklopni kamion ili vozilo za evakuaciju. Pogodno je i kao izvidničko vozilo, vozilo za NKB izviđanje, zapovjedno vozilo ili ambulantno vozilo.
Zbog uporabe oklopa Dozor-B je ipak teži u odnosu na Dozor-A. Borbena masa Dozora-B je 6300 kg, dužina i širina su isti kao i kod A inačice, dok je vozilo nešto više, 2640 mm, i to zbog strojnice na krovu. Strojnica je NSBT-12.7 na postolju s daljinskim upravljanjem. Po pravcu pokriva svih 360 stupjneva a po elevaciji od – 3 do +68 stupnjeva. Strojnica ima spremnik sa 450 metaka.
Izbor pogonskih agregata isti je kao i kod A inačice, a maksimalna brzina iznosi od 90 do 105 km/h, ovisno o snazi motora. Sva ostala oprema identična je onoj na A inačici. Jedina važna razlika je da Dozor-B ima NKB zaštitni sustav, što ga čini ozbiljnijim vozilom sposobnim za širi raspon mogućih zadaća.
Izgled inačice Dozor-B ponajprije se razlikuje zbog novog oklopnog tijela s nagnutim bočnim stranicama. Zatim, dio za prijevoz ljudi je produžen i na zadnji tovarni dio vozila tako da se dobio veliki unutarnji volumen u koji se može smjestiti 11 vojnika. Posada broji tri člana, a desant 8 vojnika.

Članovi desanta sjede u stražnjem dijelu vozila, na šest sjedala uz bočne stranice koso postavljene na uzdužnu os vozila. To je rješenje vjerojatno uporabljeno kako bi se dobilo više prostora te da se vojnici ne udaraju nogama tijekom boravka u vozilu. Još dva člana desanta sjede na sjedalima koja su okrenuta u smjeru vožnje, iza sjedala vozača i suvozača.
Neposredno iza sjedala vozača i suvozača, a u sredini vozila, postavljeno je i sjedalo za trećeg člana posade. On sjedi manje udobno jer ispred i ispod sjedala nema mjesta za noge. Problem središnjeg grebena riješen je tradicionalno, povećana je visina vozila pa je dobiveno dovoljno mjesta za pod putničkog prostora koji je postavljen iznad osovine za prijenos snage na zadnje kotače. Zadnji je dio vozila dodatno povišen kako bi se osiguralo što više mjesta u unutrašnjosti te ugodniji boravak posadi. Dozor-B ima troja vrata, dvoja bočna za vozača i suvozača te treća na zadnjem dijelu vozila. Kroz ta vrata u vozilo ulazi i iz njega izlazi desant od 8 vojnika.
Taktička vozila Dozor pokazuju sve osobine modernih lakih višenamjenskih vozila. Uz modernu koncepciju ide i veliki stupanj iskoristivosti koji se najjasnije vidi u mogućnosti jednostavne prilagodbe vozila za razne zadaće. Mogućnost izbora izmđeu standardne i oklopljene inačice omogućava potencijalnim korisnicima opremanje snaga u osnovi istim vozilom koje može obavljati različite zadaće. Takav pristup olakšava logističku potporu tijekom radnog vijeka, jer sva vozila dijele mnoštvo istih dijelova. Njihova je uporaba i održavanje gotovo identična pa je izobrazba vojnika pojednostavljena i ubrzana. Ako se zapitamo na koje tržište Dozor cilja, odgovor je vjerojatno kako je riječ o manje razvijenim zemljama, području bivšeg Sovjetskog Saveza te na tržišta Afrike i Azije.  Dok razvijene Zapadne zemlje ili same rade slična vozila ili ih kupuju od poznatih Zapadnih proizvođača, mnoge manje razvijene zemlje nemaju novca za takav pristup. Zapadni proizvođači nude najmodernije proizvode, ali po visokim cijenama koje su mnogim državama nedostupne.
Zato se istočni proizvođači, kao što je ukrajinski Morozov, nadaju kako će ponudom koncepcijski modernih vozila koja su ipak jeftinija potaknuti interes
onih kojima takva vozila trebaju ali nemaju dovoljno novca da ih kupuju od poznatih Zapadnih proizvođača.
U ovom slučaju jeftinije ne znači i manje kvalitetno, kao što je to dosadašnje iskustvo s vozilima istočnih proizvođača pokazalo. Naime, oni cijenu snižavaju jednostavnijom konstrukcijom, jednostavnijim proizvodnim postupcima, vozilima s manjim udjelom napredne elektronike za upravljanje i nadzor, nižom cijenom rada te grubljom izradom i završnom obradom. Dosadašnji su se proizvodi s Istoka pokazali robusnima i vrlo iskoristivima. Možda ne nude vrhunsku udobnost i ergonomiju kao zapadni takmaci, ali su u svakom slučaju sposobni obaviti posao za koji su predviđeni. A postoji mnogo kupaca koji cijene upravo takve osobine.

Igor SKENDEROVIĆ