Francuska puška Lebel bila je prilikom stavljanja u operativnu uporabu 1887. godine najbolja na svijetu. Vojni savjetnici njemačkog kancelara Otta von Bismarcka rekli su mu da francuska vojska zbog nje ima značajnu prednost u streljačkom oružju…

Utrka u naoružanju između Francuske i Njemačke nakon rata 1871. rezultirala je njemačkom puškom Mauser M1871. Francuzi su nešto prije napravili puške Gras M1866, koje su se pokazale lošijim. Uskoro je stigao dodatni udarac za Francuze: Nijemci su u svoje Mausere ugradili tubularne spremnike s osam metaka i nazvali ih M1871/84. Francuzi su odluku o uvođenju brzometki kao standardnog oružja donijeli 1883. godine, a na razvoju je radilo Povjerenstvo za uvođenje brzometne puške. Njime je predsjedao general Baptiste Tramond, a sudjelovali su istaknuti vojni stručnjaci Basile Gras, Jules Bonnet, Nicolas Lebel te George-Raymond Desaleux. Bio je uključen i Paul Vieille, izumitelj bezdimnog baruta (poudre B). Kod prototipa nove pješačke puške upravo je Vieilleov pronalazak bio ključan. Naime, tom je barutu pukovnik Nicolas Lebel (1845. – 1891.) prilagodio novi metalni metak koji je dobio ime 8 mm Lebel. Nova puška nazvana je Fusil Modèle 1886. Iako je nastala timskim radom, ostao joj je naziv po Lebelu na temelju metka, premda je sam Lebel prosvjedovao smatrajući da su Tramond i Gras kao nadređeni časnici također zaslužili da se njihova imena spomenu u nazivu.

Pokretanje trenda
Nicolas Lebel započeo je vojnu karijeru 1855. godine. Tijekom Francusko-pruskog rata kao zapovjednik satnije borio se vrlo hrabro. U rujnu 1870. zarobljen je nakon okupacije Sedana i zatvoren u Njemačkoj, odakle je pušten nakon rata. U čin bojnika promaknut je 1876. te se posvetio poboljšanju pješačkog oružja.
Puška Lebel bila je prilikom stavljanja u operativnu uporabu 1887. godine najbolja na svijetu. Bila je toliko ubojita da je njemački kancelar Otto von Bismarck morao odustati od novog napada na Francusku. Vojni savjetnici rekli su mu, naime, da francuska vojska ima znatnu prednost u streljačkom oružju. Puška je potaknula intenzivnu utrku u naoružanju, natjeravši gotovo sve druge europske i svjetske velesile da brzo uvedu vlastite ekvivalente. Njemačka je dvije godine poslije uvela Gewehr 88 (7,92 mm x 57 mm). Italija i Rusija uvele su to streljivo 1891., Sjedinjene Države 1892., a Velika Britanija 1895. godine.
Metak (balle M) dizajniran prema smjernicama Nicolasa Lebela imao je ogivalni oblik kako ne bi dolazilo do slučajnog opaljenja u tubularnom (cijevnom) spremniku (kao na puški Henry M1860 i nasljednici Winchester M1866). Bezdimni barut omogućio je dotad nedostižne početne brzine zrna, a time i veće udaljenosti gađanja. Imao je punu metalnu košuljicu zrna FMJ (full-metal-jacket) izrađenu od kupronikla (slitine bakra i nikla) i olovne jezgre. Masa je iznosila 232 greina (15 g), brzina 638 m/s, a najveći domet 3200 m. Pokretala su ga tri grama novog bezdimnog baruta. Masa cijelog metka iznosila je 28 g. Dakle, balistička svojstva bila su bolja u odnosu na bilo koje tadašnje (1887.) oružje.

Nevidljiv bez dima
Vojnik opremljen Lebelovom puškom bio je u prednosti u odnosu na onog koji je nosio pušku na crni barut, velikog kalibra streljiva s olovnim mecima. Bez dima je bio nevidljiv neprijatelju na većim udaljenostima, a mogao je i nositi više streljiva za jednaku ukupnu masu.
Lebel M1886 bio je dug 1307 mm, s bajunetom 1825 mm. Duljina cijevi iznosila je 800 mm, a masa praznog oružja 4,18 kg. U tubularnom spremniku u prednjem dijelu puške bilo je smješteno osam metaka, deveti se mogao staviti u ležište, a deseti izravno u cijev. Puška se punila umetanjem metaka pojedinačno (jedan po jedan) u tubularni spremnik, što je bio i najozbiljniji nedostatak jer su ostale punjene s pomoću okvira s više metaka. Mogla se puniti na dva načina: temeljni je iz tubularnog spremnika u koji se prije pohranilo streljivo, a alternativni je s po jednim metkom koji se stavljao izravno u ležište (kao na puški Henry M1860 i nasljednici Winchester M1866). Za potonji način bilo je potrebno premjestiti polugu koja se nalazi ispred okidača u prednji položaj, čime se čuvaju meci koji se nalaze u tubularnom spremniku za djelovanja za koja je potrebna brza paljba (bliska borba u rovovskom ratovanju).

Različite modernizacije
Do početka Prvog svjetskog rata izvršeno je više poboljšanja na puški. Najprije je 1893. uvedena promjena na glavi zatvarača i stražnjem ciljniku zbog većeg dometa pa je promijenila naziv u M1886/93. Do promjene na zatvaraču došlo je zbog usvajanja takozvanog šiljastog metka D (balle D). Smanjen je i broj metaka s osam na tri, pri čemu je spremnik streljiva iz prednjeg dijela puške prebačen u srednji dio ispod zatvarača, kako bi se streljivo umetalo s pomoću okvira za metke. Tako usavršena puška M1886/93 bila je osnovno streljačko oružje francuskog pješaštva u prvoj polovini Velikog rata. Zrno D imalo je masu 12,8 g. Duljina novog metka iznosila je 75 mm, od čega na zrno otpada 39,2 mm. Metak je s mesinganim obodom, mase 27 g. Barutno punjenje (nitrocelulozno BN3F) ima masu 3,1 g. Početna brzina povećana je na 730 m/s. Balistička svojstva puške znatno su poboljšana.
Zbog velikih gubitaka pušaka u ratu, 1915. je odlučeno da se proizvodnja obnovi, ali uz modernizaciju. Naziv puške promijenjen je u M1907/15 Berthier i dobila je kapacitet spremnika od tri metka. Sljedeće godine izvršeni su zadnji prepravci. Drveni kundak izrađen je od jednog dijela u kojem je kućište, a uvedeno je punjenje okvirom s pet metaka. Nakon tog prepravka službeni naziv ostao je Lebel M1907/15 (dvije inačice jednakog imena, ali s različitim kapacitetom spremnika streljiva). Ta je inačica bila standardno francusko pješačko oružje ne samo u drugoj polovini Prvog svjetskog rata, nego i dulje vrijeme nakon njega.

Tri i pol milijuna
Puška Lebel M1907/15 ima cijev u obliku valjka kalibra 8 mm, s četirima žljebovima čija je dubina 0,15 mm, širina 4,2 mm, a kut uvijanja šest stupnjeva. Korak uvijanja žlijeba iznosi 240 mm. Stražnji ciljnik ima gravirane udaljenosti od 400 m do 2400 m. Duljina ciljničke crte je 624,2 mm. Zatvarač je okretno-čepni s dvjema bradavicama. Brzina gađanja je 15 do 20 metaka u minuti. Duljina puške bez bajuneta iznosi 1307 mm, a s bajunetom 1825 mm. Masa puške bez bajuneta iznosi 3,81 kg, a s bajunetom 4,18 kg. Brisani prostor za pješake u stojećem stavu iznosi 600 m, u klečećem 500 m, u ležećem 400 m, a za konjanike 700 m. Ukupna borbena masa (puška, bajunet i 120 metaka) iznosi 7,66 kg.
Početkom Drugog svjetskog rata velik je broj pušaka, pa čak i starijih M1886/93, bio u naoružanju francuske vojske. Dio pušaka u međuratnom je razdoblju, počevši od 1935., prepravljen u karabine Lebel 1886/93 R35. Imali su sve dijelove jednake, osim novoproizvedene kraće cijevi zbog koje je kapacitet spremnika streljiva bio samo tri metka.
Bajunet za pušku Lebel M1886 i poslije M1886/93 uveden je u naoružanje kao mač-bajunet (L’Épée-Baïonnette), čija je duljina oštrice iznosila 520 mm, a poslije je skraćena na 340 mm. Tijekom Prvog svjetskoga rata nekim je bajunetima skraćivana oštrica na 210 mm do 250 mm, kako bi se koristili i kao rovovski noževi.
Između 1887. i 1916. ukupno je u trima francuskim državnim tvornicama, Châtellerault, St.-Étienne i Tulle, proizvedeno 3,5 milijuna Lebelovih pušaka.

Ivan GALOVIĆ