Umirovljeni pukovnik IVICA IVANDIĆ

Zvuk naših aviona hrvatskim je vojnicima za vrijeme Domovinskog rata značio više nego same bombe koje su eksplodirale. Svjesni da imaju hrvatske avione koji ih podržavaju u početku i tijekom njihovih akcija, bio im je to najveći motiv, rekao je pukovnik Ivandić

Samozatajan i skroman, a istodobno snažan i upečatljiv, jer i kažu kako istinska i autentična snaga dolazi upravo iz takvih ljudi – umirovljeni pukovnik Ivica Ivandić ispričao je za Hrvatski vojnik sve detalje povijesnog dana, 15. svibnja 1992., kad je poletio s aerodroma Ponikve kraj Užica u Srbiji.

Odlučnost, hrabrost… Jasna vizija i želja da hrvatsko nebo štite hrvatski borbeni avioni. Tomu u čast, u vojarni “Knez Trpimir” u Divuljama postavljen je eksponat aviona MiG-21. Iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva poručuju da je to samo jedan od načina na koji mogu zahvaliti legendarnom pukovniku HRZ-a na svemu što je učinio za cijelu Hrvatsku vojsku.

Prošlo je trideset godina od vašeg povijesnog preleta u Hrvatsku. Što za vas znači 15. svibnja, dan u kojem je ispred jedne od naših zrakoplovnih baza izložen avion, tijekom Domovinskog rata nazvan Osvetnik Vukovara, kojim ste preletjeli u Hrvatsku?

Taj je datum za mene posebno važan. Lijepo se prisjetiti nekih dragih uspomena iz tih teških ratnih dana, odnosno svega lijepog što se tad dogodilo. Upravo zbog toga, danas ima jako puno ljudi koji se sjećaju tog događaja, koji me prepoznaju, s poštovanjem mi prilaze i čestitaju mi te sa zanimanjem slušaju priče iz prve ruke.

Kad se sjetite tog povijesnog preleta, koja vam je prva slika pred očima?

Ono što mi je ostalo posebno upečatljivo trenutak je kad sam sletio na aerodrom u Splitu. Zaustavio sam se na pisti, otvorio kabinu i čekao. Čekao sam da se netko pojavi i u ovom trenutku ne mogu reći koliko je to trajalo, činilo mi se kao vječnost. Onda se u jednom trenutku pojavio automobil s mojim kolegama Markačem i Pavkovićem koji su me uputili da vozeći za njima, što je prije moguće, sakrijemo avion u podzemno sklonište. Avion sam potom odrulao u podzemni objekt Pantana.

I kad ste konačno sklonili avion, kako ste se osjećali?

U tom sam trenutku samo tražio potvrdu da je moj kolega Ivan Selak sletio na Pleso u Zagrebu jer je trebao sletjeti otprilike kad i ja. Kad sam čuo da je i on sletio, znao sam da je to to – uspjeli smo u svojoj namjeri.

Gledajući na sve to danas, na one lijepe, ali i teške trenutke, biste li opet to sve napravili?

Opet bih to napravio. Možda s iskustvom tog preleta i dosadašnjim životnim, vjerojatno bi to bilo i drugačije organizirano. Naime, nismo samo nas dvojica na taj način razmišljali, bilo je još pilota koji su razmišljali o dolasku avionom u Hrvatsku. Međutim, sam splet okolnosti nije dopustio da se ostvare i njihove želje.

Prvi borbeni let kao pilot HRZ-a imali ste u operaciji oslobađanja dubrovačkog zaleđa. Možete li se prisjetiti kakav je to bio osjećaj?

Sjećam se, bilo je to 1. srpnja 1992. godine. Moj prvi let nakon preleta. Operacija je trebala početi u pet ujutro. Mi smo imali zadaću napasti u 4:55 dvama avionima pozicije topništva iznad Dubrovnika. Poletjeli smo s aerodroma u Splitu još u svitanje, krenuli smo morem prema Dubrovniku te izvršili postavljenu zadaću i vratili se nazad. Potvrda našeg leta došla je kasnije, ne samo kao rezultat borbenog djelovanja dvaju aviona nego koliko je to značilo za ljude koji su bili spremni krenuti u oslobađanje dubrovačkog zaleđa. Sam zvuk aviona značio im je više nego bombe koje su eksplodirale. Kad su znali da imaju hrvatske avione koji ih podržavaju u početku njihove akcije, motivacija je bila maksimalna.

Jeste li bili svjesni što je hrvatskim vojnicima na zemlji značilo kad su prvi put ugledali hrvatske borbene avione u akciji i koliko je to pozitivno utjecalo i na njihov moral?

Mi piloti zapravo nemamo puno kontakta s vojnicima kojima direktno pružamo podršku na terenu. To se dogodi kasnije, na nekim susretima ili prigodnim druženjima kad razmijenimo iskustva i čujemo iz prve ruke što im je to značilo. Dobro smo znali da se bez zrakoplovstva ne može uspješno voditi rat i znali smo da što prije trebamo povećati broj aviona, a i državno vodstvo razmišljalo je i djelovalo u tom smjeru. Kupljeni su tako zrakoplovi za koje su već postojali piloti i tehničari koji su njima znali upravljati, avioni MiG-21 i helikopteri Mi-8. S helikopterima Mi-24 situacija je bila nešto složenija. Unatoč tomu, vrlo brzo narasli su na potreban broj da uspješno mogu podržavati kopnene postrojbe u borbenim djelovanjima.

Avionom MiG-21 broj 113, koji se danas nalazi ispred FSB-a, tijekom VRO Oluja leteći na maloj visini prošli ste kroz drveće. Avion je bio oštećen, tj. aerodinamički degradiran, posebno krila i horizontalni stabilizator. Ipak, i u takvim okolnostima uspjeli ste sletjeti… Jeste li osjećali strah i jeste li imali planove što napraviti ako ne uspijete sletjeti?

Ima zanimljivih priča iz ratnog djelovanja borbenog pilota. Mi smo u četiri dana Oluje imali, na različite načine, oštećenih 17 MiG-ova. Neki su bili oštećeni od objekata na zemlji, neki od posljedica eksplozije, a neki kao posljedica pogodaka sa zemlje. Međutim, svi su se vratili, niti jedan nije izgubljen.

To je bilo prvo jutro VRO Oluja. Imali smo unaprijed razrađene ciljeve i vraćali smo se nakon izvršene zadaće. Međutim, jednostavno nisam mogao ni s lijeve ni s desne strane pronaći mojeg pratioca. Radilo se o pilotu kojem je, koliko se sjećam, to bio jedan od prvih borbenih letova. Želio sam ga što prije pronaći jer sam pomislio kako je kolegi pilotu taj borbeni let velik stres. Pogledao sam lijevo-desno pa u periskop, letjeli smo dosta nisko na tom brdovitom terenu. U jednom sam ga trenutku ugledao sa svoje lijeve strane i kad sam pogledao naprijed vidio sam da sam idem prema vrhu brda gdje se nalaze jele i smreke kroz koje sam jednostavno morao proći, nije bilo više vremena za bilo što. U tih nekoliko sekundi već sam uhvatio ručicu za iskakanje, provjerio je li mi avion upravljiv i bio je. Spustio sam se ponovno na potrebnu visinu i nastavili smo dalje. Kad smo prešli Savu, tražio sam ga da dođe blizu mene i provjeri kakva su mi oštećenja na avionu. Oštećenja su bila višestruka, međutim, avion je bio aerodinamički stabilan i uspješno sam sletio.

Bilo je najbitnije da su to samo oštećenja, a ne gubitak pilota i aviona jer vjerujem da bi to bio velik udarac za moje kolege. Ovako, vidjevši kakvim je avionom moguće sletjeti te da to nije ostavilo nikakve posljedice na mene, jer sam već idući dan bio spreman za novu zadaću, idemo dalje…

Tijekom Domovinskog rata intenzitet letenja bio je prilično velik, a borbene zadaće neizvjesne. Neki su od vaših kolega pilota iz tih ratnih dana tijekom borbenih letova bili pogođeni i izgubili živote. Što vas je u tim vremenima posebno motiviralo?

I onaj vojnik koji nosi pušku i bude u rovu i pilot koji sjedi u kabini aviona imaju na neki način jednak motiv: preživjeti i pobijediti. Pobijediti se može na dva načina – ili da to obavite pravilno, profesionalno i što brže, ili da se to razvuče na nepredvidiv rok, koji vam onda crpi i materijalne i ljudske resurse. Mi smo se za te operacije pripremili po svim elementima i tako smo ih i izvršili, zato su trajale tako kratko. Od kopnene vojske, zrakoplovstva, mornarice do potpore i svega ostalog što je bilo uključeno, pa do podrške naroda i političke volje – cijela je nacija stajala iza toga. Nažalost, i uz najbolju pripremu, u takvim sukobima čovjek bude ranjen ili izgubi život. Nikad nisam sjeo u avion s osvetničkim mislima, već da njihova pogibija ne bude uzaludna.

Sudjelovali ste u stvaranju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, što tijekom Domovinskog rata nije bilo nimalo jednostavno. S obzirom na veliko iskustvo koje imate, što mislite o nabavi borbenih aviona Rafale?

Mi smo, prije svega, u novom mileniju. Neke su zadaće ostale iz onog doba, koje smo izvršavali avionima MiG-21, primjerice nadzor i zaštita zračnog prostora. Međutim, znatno se mijenja taktika i strategija uporabe, geostrateška slika svijeta se promijenila, brže su promjene međudržavnih odnosa i mora se moći odgovoriti na sve te izazove. Da biste na njih mogli odgovoriti, morate imati efikasna sredstva odvraćanja od sukoba. Širina borbenih sposobnosti aviona Rafale, samostalno i u sprezi s drugim sustavima OS-a i NATO-a, efikasno je sredstvo odvraćanja i sredstvo prvog udara. Najpogubnije je rat voditi na svojem teritoriju. Ako idete u bitku, u nju idete prvi i to je danas zlatno pravilo. Dakle, rat na svojem teritoriju možete dobiti u smislu da vojnički nekoga pobijedite, međutim razaranje i ljudski gubici su strahoviti, tako veliki da je to nenadoknadivo za narod u nekoliko idućih generacija.

Kako gledate na mlade naraštaje naših vojnih pilota? Kakav je vaš pogled na Hrvatsko ratno zrakoplovstvo danas?

Mi smo mala država i malobrojan narod, ali imamo odlične pilote. Od Domovinskog rata prošlo je i puno i malo vremena. Motivacija, koja je bila dominantna u vrijeme Domovinskog rata, polako iščezava, jer danas imamo slobodnu i samostalnu državu. Istodobno, da bi netko novi zaista bio motiviran za letenje, on to mora voljeti. Ništa jače ne može motivirati mlade ljude da postanu piloti kao ljubav prema letenju. Sve je ostalo manje bitno, ali mora biti zadovoljeno.

Tako ste i vi razmišljali kad ste odlučili postati vojni pilot?

Točno, tako je bilo i kad sam ja krenuo tim putem. Kroz cijelo školovanje nisam znao kolika je plaća pilota. Ja sam samo želio letjeti, završiti srednju vojnu školu i vojnu akademiju te letjeti na onome što je najbolje što se može dobiti. I onda su se stvari tako i posložile.

Jednom ste rekli da, uz ostalo, pilot lovca može biti netko tko na iznenadnu, nepredviđenu situaciju reagira brzo i pravilno. Što biste osim toga poručili mladim pilotima borbenih aviona? Koje su to karakteristike koje čine vrhunskog vojnog pilota?

Prije svakog ulaska u kabinu poklonite se njegovu veličanstvu avionu, helikopteru… Svakom letu treba pristupiti kao novom letu. Znači, za svaki let treba se pripremati bez obzira na to koliko se puta neka zadaća ili vježba ponavlja. Svaki put treba biti psihički i fizički spreman za let. Treba, prije svega, biti svjestan svoje razine obučenosti, uvažavati mogućnosti zrakoplova, pilota koji lete s vama u grupi i koji se nalaze s vama u avionu ili helikopteru, poznavati meteorološke uvjete i drugo. Kad sve te parametre osvijestite, prilagodite se onomu što je najkritičnije u tom trenutku. Kad je sve navedeno posloženo, možete imati dugu i uspješnu karijeru.

Letite li još uvijek, barem rekreativno, ili ste na neki drugi način uključeni oko aviona i letenja?

Uvijek se bavim letenjem, u teoriji i praksi. Točnije, bavim se letenjem u rekreativne svrhe u Aeroklubu Dubrava. Obično je to vezano uz natjecanja, memorijale ili godišnjice na našim aerodromima. Letenje nikad ne iziđe iz tebe i ne treba. I tko god može, neka leti. Samo da se leti.

razgovarala  Jelena Jakšić

Foto Filip Klen