Atentat na bivšeg libanonskog premijera Haririja u veljači 2005. nakon duže vremena usmjerio je pozornost svjetske javnosti na Libanon

Ubojstvo bivšeg libanonskog premijera Haririja u veljači 2005. godine je nakon duže vremena ponovno usmjerilo pozornost svjetske javnosti na Libanon. Haririjevim ubojstvom prekinuto je desetljeće i pol kontinuirane poslijeratne stabilizacije zemlje i upozoreno na problem prisutnosti stranih trupa na libanonskom teritoriju. Naime, mali Libanon nekadašnja svijetla točka Bliskog istoka već je desetljećima igralište stranih vojski i mjesto gdje se prelamaju strateški interesi regionalnih sila. Nakon što se 2000. godine Izrael u potpunosti povukao iz Libanona, na libanonskom teritoriju je od regionalnih igrača ostala prisutna samo sirijska vojska. Tiha sirijska okupacija Libanona imala je posljedicu – miješanje Damaska u libanonsku politiku a na posljetku je rezultirala i ubojstvom Rafika Haririja. Međutim, sirijska vojna prisutnost samo je posljednje poglavlje u dugoj povijesti vanjskih miješanja u libanonske unutarnje odnose.

Povijest stranog upletanja
Francuska je još sredinom devetnaestog stoljeća iskoristila vjerske netrpeljivosti i progone libanonskih kršćana za uspostavu svog kolonijalnog utjecaja. Godine 1862. Libanon je postao autonomna provincija u sklopu Osmanlijskog carstva sa snažnim europskim i francuskim utjecajem. Nakon završetka I. svjetskog rata Francuska je dobila mandat Lige naroda za današnje područje Sirije i Libanona. Francuzi 1926. godine odvajaju Libanon od Sirije, a 1944. godine postaje nezavisan. Iako bez naftnih izvora koji su omogućili gospodarski razvoj nizu bliskoistočnih država, maleni Libanon se nakon II. svjetskog rata preobrazio u najnapredniju zemlju Bliskog istoka.
Jedna od libanonskih specifičnosti je vjerska heterogenost stanovništva. Nacionalni konsenzus podjele vlasti, stvoren ustavnim izmjenama 1943. godine, temeljio se na popisu stanovništva iz 1932. godine prema kojem su maronitski kršćani činili više od polovine stanovništva, zbog čega im je pripao i najveći dio političke moći. Tako je mjesto predsjednika države pripadalo maronitima, premijera sunitskim muslimanima, a mjesto predsjednika nacionalne skupštine bilo je rezervirano za šijita. Takav sustav podjele omogućio je zadržavanje političke moći u rukama elita iz kolonijalnog razdoblja, prije svega maronitskim kršćanima. Međutim, muslimansko stanovništvo je imalo znatno višu stopu demografskog rasta od ostalih etničkih zajednica te već potkraj pedesetih godina muslimani čine većinu u Libanonu.

Odluka maronitskog kršćanina Chamouna da se protuustavno ponovno kandidira na mjesto predsjednika 1958. godine prvi put je izazvala krizu i kratkotrajan građanski rat u kojem je tijekom tri mjeseca sukoba poginulo oko tri tisuće ljudi. Smirivanju nereda pridonijela je američka vojna intervencija i Chamounovo odstupanje s vlasti. No, destabilizaciji Libanona najviše su pridonijele tisuće palestinskih izbjeglica koje su došle u Libanon još nakon prvog Izraelsko-arapskog rata 1948. godine, rušeći tako delikatnu etničku ravnotežu na kojoj je počivala zemlja. Početkom sedamdesetih među 2,9 milijuna stanovnika Libanona živjelo je 400 tisuća palestinskih izbjeglica.
PLO je na libanonskom teritoriju uspostavio vlastitu infrastrukturu i povezao se sa domicilnim libanonskim muslimanima što je produbilo jaz između libanonskih kršćana i muslimana. U travnju 1975. izdvojeni sukobi u Libanonu prerasli su u otvoreni rat. Središnja libanonska vlast je brzo prestala funkcionirati a zemlja je podijeljena na sjever koji se nalazi pod nadzorom kršćanskih milicija dok južni dio Libanona kontroliraju milicije sunitskih i šijitskih muslimana, Druza, te palestinski gerilci.
U lipnju 1976. na poziv predsjednika Franyeha u libanonski građanski rat na strani kršćanskih milicija ulazi Sirija. Dvadeset tisuća sirijskih vojnika zaposjeda dolinu Bekaa i ulazi u borbe protiv muslimanskih milicija i PLO-a te do listopada 1976. sirijska vojska nadzire polovinu zemlje. Sirijska odluka da unatoč protivljenjima u arapskom svijetu intervenira u libanonskom građanskom ratu na strani kršćanskih milicija rezultat je strateške procjene da bi pobjeda muslimanskih skupina i PLO-a isprovocirala ulazak Izraela na libanonski teritorij. Paradoksalno, osim Sirije pomoć kršćanskim milicijama pružao je i Izrael koji je slao pomoć u naoružanju i provodio pomorsku blokadu libanonske obale.

Upletanje regionalnih sila
Koristeći se otmicom izraelskog autobusa kao povodom, u libanonski građanski rat u ožujku 1978. ulazi i Izrael. Premoćna izraelska vojska uništava palestinske baze i protjeruje gerilce PLO-a na sjever. Nakon što je na jugu Libanona stvorena sigurnosna zona čiji je nadzor predan u ruke lokalnim kršćanskim milicijama, Izrael se u lipnju 1978. povlači iz Libanona, a na crtu razdvajanja dolazi UN. U isto vrijeme dolazi i do završetka medenog mjeseca između Sirije i kršćanskih skupina u Libanonu. Nakon napada na obitelj bivšeg predsjednika Franyeha u lipnju 1978., Sirija napada kršćanske falangiste i tako okončava razdoblje trogodišnjeg prešutnog savezništva.
Koristeći se kao povodom palestinskim pokušajem atentata na izraelskog veleposlanika u Velikoj Britaniji, Izrael bombardira uporišta PLO-a u Libanonu te u lipnju 1982., nakon četiri godine izbivanja iz libanonskog bojišta, ponovo prelazi granicu Libanona. Izraelska invazija 1982. godine pod nazivom operacija Mir za Galileju je u smislu angažiranih snaga bila znatno opsežnija od prve invazije budući da je Izrael angažirao oko stotinu tisuća vojnika u Libanonu i ušao znatno dublje u libanonski teritorij. Na području doline Bekaa dolazi do borbi između izraelske i sirijske vojske koja je stala u zaštitu PLO-a na sjeveru Libanona. Izraelska vojska stiže i do glavnog grada Bejruta gdje stavlja u okruženje nekoliko tisuća palestinskih boraca čija opsada traje nekoliko mjeseci te je na posljetku potkraj kolovoza 1982. uz američko posredovanje, dogovoreno povlačenje PLO-a s područja Libanona u druge arapske zemlje. Povlačenje PLO-a trebale su nadzirati međunarodne mirovne snage zbog čega u Libanon stižu francuski, američki i talijanski vojni kontingenti.
Počevši od 1982. godine u Libanonu je rastao politički utjecaj još jedne bliskoistočne sile – Irana. Jačanje iranskog utjecaja na lokalne šijitske muslimane rezultirao je stvaranjem organizacije Hezbollah. Hezbollah u travnju 1983. izvodi samoubilački napad na američku ambasadu a u listopadu iste godine i slične napade na američke i francuske vojnike s tri stotine poginulih. Posljedica tih terorističkih napada bila je ponižavajuće povlačenje zapadnih sila iz Libanona do veljače 1984. i nagoviještaj kampanju samoubilačkog terorizma koja je eksplodirala devedesetih godina. Nakon brojnih napada različitih libanonskih frakcija nekonvencionalnim načinima borbe koji su proizveli velike izraelske gubitke, u rujnu 1983. i Izrael počinje izvlačiti trupe sa najvećeg dijela Libanona. Do lipnja 1985. izraelske snage povukle su se na pogranični pojas širok dvanaest kilometara na jugu Libanona. Na posljetku, u svibnju 2000. izraelska se vojska u potpunosti povukla s teritorija Libanona čime je u potpunosti završena osamnaestogodišnja izraelska vojna prisutnost u Libanonu.

Sirijska uloga
I dok je Izrael polako počeo pakirati kofere iz Libanona, Sirija je osamdesetih godina još uvijek bila duboko upletena u ratna zbivanja. Godine 1987. sirijska je vojska intervenirala u Bejrutu kako bi zaustavila borbe između šijitskih i sunitskih muslimana. Sirija je uz američki blagoslov sudjelovala u završnim borbama protiv vlade kršćanskog generala Aouna koji je odbijao sporazum iz grada Taila. Nakon više mjeseci teških borbi u listopadu 1990. je, upravo zahvaljujući sirijskom angažmanu, slomljen otpor Aounovih postrojbi i uklonjena posljednja zapreka miru.
U libanonskom građanskom ratu je od 1975. do 1990. godine poginulo oko 150 tisuća Libanonaca, a zemlja je pretrpjela katastrofalna ratna razaranja. Rezultat ishoda rata bio je rast političke moći libanonskih muslimana dok je kršćanska zajednica izgubila povlašteni položaj koji je držala od kolonijalnih vremena. Završetkom borbi Libanon ulazi u razdoblje stabilizacije, no sirijska vojska je ostala u Libanonu. Zbog konstruktivne uloge tijekom Zaljevskog rata, zapadne zemlje Siriji su dale zeleno svjetlo za pasku nad Libanonom koja je 1991. godine formalizirana sporazumom o prijateljstvu i suradnji Sirije i Libanona. Iako se prema uvjetima sporazuma iz Taila Sirija trebala povući u potpunosti iz Libanona, Siriji se nije žurilo.
Libanon je devedesetih godina uživao gospodarski procvat i povratak stabilnosti. Prvi poslijeratni parlamentarni izbori održani su 1992. godine, a plan obnove zemlje međunarodnim donacijama, vrijedan trinaest milijardi USD, polučio je znatne rezultate te je zemlja u proteklom desetljeću uživala stabilan gospodarski rast. Gospodarskoj obnovi Libanona pridonijelo je imenovanje Rafika Haririja poslovnog čovjeka sa saudijskom putovnicom na mjesto premijera. Hariri je u dva navrata; od 1992. do 1998. godine i od 2000. do 2004. godine bio na čelu Libanona i imao presudnu ulogu za smirivanje unutarnjih prilika i uređivanje odnosa sa susjedima. Hariri je podnio ostavku na mjesto premijera u listopadu 2004. nakon što je Sirija otvoreno pružila potporu sadašnjem predsjedniku Lahoudu.
Iako je libanonska vojska preuzela nadzor nad najvećim dijelom zemlje, najznačajnija milicija šijitskih muslimana – Hezbollah i nekoliko manje važnih organizacija ostale su vojno aktivne, zbog čega Libanon nije devedesetih bio u potpunosti pošteđen ratnih djelovanja. Sredinom 1993. godine napad izraelskih borbenih aviona na Hezbollaha izaziva izbjegličku krizu i kretanje 200 tisuća ljudi u progonstvo na sjever zemlje. Znatnije borbe između Hezbollaha i izraelskih snaga ponovno su vođene 1996. i 1999. godine.

Za mnoge je upravo sirijska vojna prisutnost bila temelj stabilnosti Libanona. Za arapski svijet je sirijska vojna nazočnost uz postojanje Hezbollaha bila jedina protuteža izraelskom utjecaju u Libanonu. No potkraj devedesetih godina ojačali su glasovi protivljenja sirijskoj vojnoj prisutnosti u Libanonu, a zagovornici sirijskog povlačenja postali su i lideri muslimanskih zajednica – među kojima je i Hariri – koji su se dugo vremena oslanjali na Siriju. U rujnu 2004. Ujedinjeni narodi donijeli su rezoluciju kojom traže povlačenje svih stranih postrojbi iz Libanona, ciljajući na iransku vezu s Hezbollahom i na Siriju. Rezolucija je bila donesena kao dio američkog pritiska na Siriju zbog potpore gerilcima u Iraku i njezine potpore Hezbollahu.
Haririjevo ubojstvo izvelo je desetine tisuća protusirijskih demonstranata na ulice Bejruta, uglavnom sunitskih muslimana i kršćana. Suočen sa snažnim pritiskom i ultimatumom međunarodne zajednice, sirijski predsjednik Bašir al Asad donio je odluku o povlačenju trupa iz Libanona. Početkom ožujka Sirija je pristala do kraja mjeseca povući svojih četrnaest tisuća vojnika čime se okončala gotovo tridesetogodišnja vojna prisutnost u Libanonu. Odlaskom sirijskih vojnika iz Libanona zemlja je prvi put u posljednja tri i pol desetljeća oslobođena izravne strane vojne prisutnosti na svom tlu, no time je istodobno odškrinuta Pandorina kutija unutarnjih libanonskih sukoba.

Hrvoje BARBERIĆ