Uvidjevši da su razarači i fregate, ma kako dobro opremljeni bili, preveliki brodovi za djelovanje u priobalnim vodama i malim morima, američka ratna mornarica je sredinom 2001. pokrenula program razvoja novog broda za nove uvjete ratovanja – Littoral Combat Ship

Kad je 27. svibnja ove godine objavljeno da su ugovore za proizvodnju prototipnih brodova LCS projekta dobile tvrtke General Dynamic (Bath Iron Works) i Lockheed Martin, cijeli je proces došao otprilike na polovinu svog razvoja. Tom je odlukom iz daljnje utrke ispala tvrka Raytheon, a preostale dvije tvrtke moraju u vrlo kratkim rokovima izraditi po dva prototipna broda (tzv. Flight 0) koja će biti temelj za daljnje ocjenjivanje. Za 78,8 milijuna američkih dolara Bath Iron Works mora svoj prvi brod isporučiti u proračunskoj fiskalnoj godini 2006. Lockheed Martin će za 46,5 milijuna američkih dolara svoj prvi brod isporučiti već u fiskalnoj godini 2005.

Početak projekta
Cijeli proces razvoja LCS korveta započeo je 8. studenoga 2002. programom High Speed Ship koji je trebao pokazati mogućnosti razvoja ultramodernih malih ratnih brodova sposobnih za djelovanje u priobalnim vodama. Posebna pozornost posvećena je nezamjetljivosti, pokretljivosti i mogućnosti usklađenog djelovanja unutar najrazličitijih operacija. Kao primarne zadaće označene su mogućnost presretanja manjih ratnih brodova, protuminska borba i protupodmornička borba u plitkim priobalnim vodama. Pozivnice za uključivanje u program dobilo je šest tvrtki. Svaka je tvrtka dobila 90 dana i 500 tisuća američkih dolara da izradi idejno rješenje.
Dana 10. veljače 2003. američka ratna mornarica je obznanila da pokreće LCS projekt te da je odlučila pozvati tri tvrtke i dodijeliti im po 10 milijuna američkih dolara kako bi izradile preliminarne projekte. Imena pozvanih tvrtki objavljena su 17. srpnja 2003. – General Dynamics – Bath Iron Works, Lockheed Martin Naval Electronics & Surveillance Systems – Surface Systems te Raytheon Co. Integrated Defense Systems. Tvrtke su dobile sedam mjeseci za koje su vrijeme morale dovršiti svoje preliminarne projekte i proračune temeljem kojih se trebala izvršiti selekcija.
Američko ministarstvo obrane obznanilo je 24. svibnja 2004. odluku da se tvrtki Lockheed Martin Corporation dodijeli 46 501 821 dolar, a tvrtki General Dynamics 78 798 188 dolara za projektiranje i gradnju po dva prototipna broda.

Početni zahtjevi
Od II. svjetskog rata pa sve do devedesetih godina pršlog stoljeća američka ratna mornarica se razvijala tako da dominira otvorenim pronstranstvima oceana, prije svega Atlanskog. Nestankom “komunističke opasnosti” promijenile su se i zadaće. Umjesto da se sukobljavaju s velikim površinskim ratnim brodovima i nuklearnim podmornicama Sovjetskog Saveza američki su ratni brodovi sve češće dobivali zadaće djelovanja u uskim priobalnim vodama. Ubrzo se pokazalo da su svi dostupni brodovi, pa čak i fregate klase Oliver Hazard Pery nedovoljno opremljene i prevelike za te zadaće. Kao posebna prijetnja u plitkim priobalnim vodama pojavile su se mine.
Zbog toga je osnovni zahtjev postavljen pred LCS projekt bio mogućnost borbenog djelovanja u priobalnim vodama.
Kako bi se u potpunosti prilagodili novim zadaćama, koje su u osnovi znatno opasnije nego zadaće djelovanja na otvorenim morima, očekivalo se da će se pri njihovom projektiranju i gradnji primijeniti najnovija dostignuća brodogradnje, naoružanja i elektroničkih sustava.

Osnovni zahtjevi za LCS brodove bili su velike mogućnosti samoobrane od svih vrsta ugroza, mogućnost precizne navigacije u svim vremenskim uvjetima, sposobnost obavljanja različitih zadaća i dostatna opremljenost kako bi mogli poslužiti i kao zapovjedni brodovi. Američka ratna mornarica je favorizirala modularnost gradnje (Mission Packages) i opremanja iako to nije bio čvrsto postavljen uvjet. Uporabom Mission Packages modula omogućilo bi se da se svaki LCS u relativno kratko vrijeme prilagodi određenoj zadaći i tako znatno poveća njegova fleksibilnost djelovanja.
Mission Packages omogućili bi i da pri izvođenju neke veće operacije dio LCS brodova obavlja zadaće protuzračne, protubrodske i protupodmorničke obrane, dio čisti prilaze obali od mina, a dio izvodi operaciju iskrcavanja i prihvata specijalnih snaga na obalu te izravno sudjeluje u uništavanju ciljeva na samoj obali ili u unutrašnjosti. Pri tome će se rabiti najraznovrsniji borbeni sutavi, od klasičnih letjelica s ljudskom posadom, bespilotnih letjelica, plovila i ronilica sa i bez ljudske posade pa do topničkih i raketnih sustava srednjeg dometa.
Kako bi se to u potpunosti moglo ostvariti LCS brodovi će morati dobiti i elektroničke sustave (naročito zapovjedni) otvorene arhitekture kako bi se mogli brzo i pouzdano prilagoditi svim modulima Mission Packages sustava. To će biti posebno veliki izazov za njihove proizvođače jer američka ratna mornarica dosad nikada nije rabila višenamjenske brodove s modularnim sustavima, a i iskustva u svijetu su vrlo skromna – konkretna operativna iskustva ima samo danska ratna mornarica na svojim višenamjenskim ratnim brodovima klase Flyvefisken.

Projekti General Dynamicsa i Leckheeda
Kako je već spomenuto timovi predvođeni tvrtkama General Dynamics Bath Iron Works i Lockheed Martin ušli su u završni krug utrke za dobivanje izuzetno profitabilnog posla oko projektiranja i gradnje LCS brodova. Procjene su da bi, u slučaju da dobiju ugovore za njihovu gradnju, vrijednost poslova u slučaju General Dynamicsa bila 536, a u slučaju Lockheeda 423 milijuna američkih dolara jer američka ratna mornarica procjenjuje da će joj trebati 60 LCS-a. Kako bi osigurala da će odabrati najbolji brod američka je ratna mornarica odlučila da će obje tvrtke izgraditi dva prototipa (projekt LCS Flight 0).
Ugovori potpisani 27. svibnja ove godine jamče da će Bath Iron Works za 78,8 i Lockheed za 46,5 milijuna američkih dolara završiti projektiranje svojih brodova i izgraditi dva prototipa koje će predati američkoj ratnoj mornarici na testiranje. Ugovorima je i određeno da će Lockheedov tim svoj prvi brod isporučiti već tijekom proračunske fiskalne godine 2005, a General Dynamics će svoj prvi brod isporučiti mornarici tijekom proračunske fiskalne godine 2006. Američka ratna mornarica očekuje da će, ako spomenute tvrtke ispoštuju rokove, pobjednika moći objaviti u proračunskoj fiskalnoj godini 2007. nakon što se provede detaljno ispitivanje prototipova. Pobjednik će odmah dobiti ugovor za gradnju prve serije brodova (Flight 1).

Iako oba projekta imaju proračunsku vršnu brzinu znatno veću od 40 čvorova i doplov od oko 3500 nautičkih milja (oko 6500 kilometara), rabe vrlo različite forme trupa. Tako Lockheed nudi “tradicionalnu” jednotrupnu čeličnu konstrukciju baziranu na projektu Destriero. General Dynamics nudi trimaran baziran na provjerenoj konstrukciji brzih trgovačkih brodova (uglavnom trajekata).
Tim tvrtke Lockheed Martin odabrao je naprednu semi-planin (poluglisirajuću) jednotrupnu konstrukciju. Početno su namjeravali brod napraviti od aluminija, ali su kasnije procijenili da je isplativije graditi ga na bazi lake konstrukcije i čelika. Promjena je napravljena kako bi se otklonile sumnje u razinu sigurnosti upotrebe aluminija, ali i da bi se smanjili troškovi gradnje. Proizvođač tvrdi da unatoč prelasku na čelik konstrukcija i dalje zadovoljava sve zahtijevane parametre i standarde, čak i u području niskog magnetskog potpisa. Unatoč većoj masi čelika i produžetku trupa za 10 metara kako bi se dobila dodatna istisnina i nosivost, promjene se nisu negativno odrazile na brodsku brzinu. Lockheed tvrdi da njegov projekt ima malu cijenu i nizak rizik razvoja. Omogućava velika ubrzanja u kratkom vremenu te dobre maritimne odlike. Tako, prema tvrdnjama Lockheeda, njihov će se brod moći približiti vršnoj brzini od čak 60 čvorova, te od 0 do 46 čvorova ubrzati za manje od dvije minute. Za okret od 360 stupnjeva pri punoj brzini trebat će mu sedam dužina trupa. Gaz mu neće premašiti 3,65 metara. Uz to projekt već sada nudi 50 posto više prostora unutar trupa nego što to mornarica zahtijeva. Za svoja dva prototipa Lockheed Martin je odabrao britanske turbine Rolls-Royce MT30. Svaki će brod imati dvije plinske turbine koje će pokretati četiri vodomlazna propulzora.
Tim okupljen oko tvrtke General Dynamics odlučio se za trimaransku formu trupa temeljenu na projektu komercijalnog trajekta kojeg je tvrtka Bath Iron Works napravila za tvrtku Fred Olsen line. Prema tvrdnjama projektanata takva forma trupa omogućava znatno veću helikoptersku platformu nego kod suparničkog projekta tvrtke Lockheed Martin. Uz to dobiven je dodatni prostor u trupu koji se naknadno može iskoristiti za ugradnju dodatnih borbenih sustava. Navodno trimaranski oblik trupa omogućava dovoljnu stabilnost broda da sve ukrcane letjelice mogu nesmetano djelovati pri brzinama broda većim od 40 čvorova i stanjima mora 5 ili čak 6 (srednja visina valova između 4 i 6 metara). Iako je Bath Iron Works u početku namjeravao svoj brod graditi potpuno od kompozitnim materijala, zaključili su da njima dostupna tehnologija to još ne omogućava (potrebna su velika ulaganja u nova postrojenja što bi znatno povećalo cijenu već ionako skupog projekta u odnosu na konkurentski Lockheed Martin) te su se naknadno odlučili za uporabu aluminija. Ipak su ostavili otvorenu mogućnost da će u bliskoj budućnosti, kad im tehnologija postane dostupna, ponuditi mogućnost gradnje svojeg LCS-a i od kompozita.
General Dynamics je objavio da njegov brod ima dužinu 127,1 metara, širinu 30,4 metra i gaz 4,5 metara. Proračunata istisnina mu je 2637 metričkih tona. Maksimalna brzina trebala bi mu biti veća od 50 čvorova. Interesantniji je podatak da mu je “Sprint Speed” (najviša brzina plovidbe koja se može održavati duže vrijeme) čak 47 čvorova. Tako velika brzina potrebna je da bi brod mogao brzo ući u zonu djelovanja i još brže iz nje izaći. Korištenjem “Sprint Speeda” doplov bi bio oko 1500 nautičkih milja. Pri znatno manjoj brzini krstarenje (nije precizirana) doplov bi trebao biti čak 4500 nautičkih milja. Kad se djeluje u neposrednoj blizini protivničke obale to je iznimno važna odlika. Po proračunima brod bi mogao ukrcati opreme i naoružanja do mase od 855 metričkih tona. Za pogon će služiti dvije plinske turbine i dva dizelska motora koji će pokretati dva vodomlazna propulzora. Naoružanje će se sastojati od protuzračnih raketa, topa srednjeg kalibra dvojne namjene (protuzračna/protubrodska), topova malog kalibra te bacača mamaca. Brod će opremiti i suvremenim sustavima za kontrolu zračnog prostora, površine mora i podmorja. Modularna gradnja omogućit će prilagođavanje broda i raznim drugim zadaćama. Na krmi broda biti će dovoljno mjesta za smještaj i djelovanje 2 helikoptera srednje veličine te većeg broja bespilotnih letjelica. Helikopterska platforma biti će dovoljno prostrana da s nje mogu djelovati helikopteri CH-53 i transportni avioni V-22 Osprey. Uporaba najsuvremenije opreme omogućavala bi djelovanje letjelica sve do stanja mora 5.
Prijedlog General Dynamicsa američkoj mornarici, koji vjerojatno neće biti prihvaćen u potpunosti, između ostalog predviđa postavljanje na pramac kupole s topom kalibra 57 mm tvrtke Bofors. Na krmeni dio nadgrađa postavio bi se jedan lanser sustava RAM. Po brodu bi rasporedili najmanje četiri teške strojnice kalibra 12,7 mm za blisku obranu. Za promatranje zračnog prostora predvidili su radar Sea Giraffe uz dopunu FLIR-om.

Zaključak
Iako još u fazi završnog projektiranja i bez konačnog određenja svih najvažnijih sutava za projekt razvoja i gradnje LCS brodova, može se već sada reći da će, uz švedske krovete klase Visby (HV broj 89) i norveške klase Skjold, pokazati smjer razvoja ratnih brodova u prvoj polovici 21. stoljeća. Odluka da se američka ratna mornarica naoruža, za američke pojmove malim ratnim brodovima (iako su tek nešto manji od fregata klase Oliver Hazard Perry), zasigurno će utjecati na smjer razvoja i drugih velikih ratnih mornarica u svijetu. Masovna upotreba plovila i letjelica bez ljudske posade na LCS brodovima potaknut će njihov razvoj i uvođenje u operativnu službu i u drugim ratnim mornaricama. Jedan takav sustav za protuminsku borbu – Seakeeper (HV broj 106) već je dostupan na svjetskom tržištu.

Modul za protuminsku borbu
Jedna od najtežih zadaća, ako ne i najteža s kojoj će se LCS brodovi morati suočiti, je protuminska borba u plitkim priobalnim vodama gdje se mogu suočiti sa svim tipovima protubrodskih mina. Uz zahtjev mornarice da LCS brodovi moraju imati odgovarajuću čvrstoću i odlike trupa priprema se i posebni Mission Packages modul namijenjen toj zadaći. Opremit će ga plovilom bez posade Spartan s podvodnim, daljinski upravljivim sustavom za otkrivanje mina (nije još odabran). Kao potpora Spartanu rabit će se RQ-8 Fire Scout bespilotna letjelica s okomitim uzlijetanjem i slijetanjem (vertical take-off and landing unmanned aerial vehicle – VTUAV). Svaki bi brod trebao nositi najmanje tri Fire Scouta. VTUAV će opremiti s COBRA (Coastal Battlefield Reconnaissance and Analysis) sustavom opremljenim senzorima i sustavom za prijenos podataka u realnom vremenu. Dodatni sustavi za otkrivanje mina moći će se dodati naknadno.
Važan sustav za protuminsku borbu biti će MH-60S KnighHawk višenamjenski borbeni helikopter koji se može opremiti s više različitih sustava za protuminsku borbu, između ostalih OASIS, Airborne Laser Mine Detectrion System, AQS-20 Minehunting sonar, Rapid Airborne Mine Clearance System i Airborne Mine Neutralization System.
Svaki će brod dobiti i dva AN/WLD-1 daljinski upravljiva sustava za lov mina opremljenim sonarima AQS-20A. Uz njih će ići i zasad nepoznat sustav za uništavanje mina eksplozivnim napravama. U razmatranju je i opremanje brodova sustavom Bluefin Battlespace Preparation Autonomous Underwater Vehicle. Prije njega mornarica je razmatrala ugradnju AN-BLQ-11 sustava za otrivanje i uništavanje mina na velikim udaljenostima, ali se on pokazao kao preskup. Ako se pokaže potrebnim, LCS-e će opremiti i sa Sculpin sustavom, mornaričkom inačicom sustava Remote Environmental Monitoring Unit System – podvodnim plovilom bez posade.

Modul za protubrodsku boru
Dosadašnja iskustva američke ratne mornarice pri djelovanjima u priobalnim vodama pokazala su da najveća opasnost dolazi od malih brzih plovila koja nisu teško naoružana, ali koja su brza i okretna te vrlo često niti ne sliče vojnim ciljevima. Zbog svoje brzine, ali i malih dimenzija ta plovila brzo prilaze cilju i protiv njih nije uvijek moguće djelovati sada standardnim protubrodskim vođenim projektilima.
Iz tih razloga LCS-e će opremiti sustavima koji će imati manji domet, ali znatno kraće vrijeme reagiranja. Tako će, uz standarni top srednjeg kalibra na pramcu dobiti i dva modula sa stabiliziranim topovima kalibra 30 mm.
Potpuno u skladu s novom filozofijom djelovanja američkih oružanih snaga koji se sve više oslanjaju na borbene sustave bez ljudske posade i za protubrodsku će se borbu koristiti do dva plovila bez ljudske posade. Plovila će opremiti pasivnim elektrooptičkim infracrvenim sustavima promatranja, topom kalibra 30 mm i zasad nepoznatim projektilima.
Za otkrivanje i uništavanje protivničkih plovila na srednjim udaljenostima rabiti će bespilotnu letjelicu Fire Scout. Do tri komada opremit će nevođenim raketama kalibra 2,75 mm, topovskim podvjesnikom ili vođenim projektilima (kao što je Joint Common Missile).
Otkrivanje ciljeva na velikim udaljenostima na sebe će preuzeti MH-60 helikopteri naoružani topovima, nevođenim raketama i vođenim projektilima Hellfire.
Američka ratna mornarica bi rado na svoje LCS brodove postavila i brodsku inačicu kopnenog sustava Non-Line-of-Sight Launching System poznat i pod imenom Netfires opremljen projektilima Precision Attack Missiles.

Tomislav JANJIĆ