Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Pismeno je pohvaljena priča Ljubav, rat i mir, koju je napisala Marija Petrusek

Ljeto 1992.

Bila je to mrkla noć. Znate, jedna od onih u kojoj se sve čini svakako samo ne uobičajeno. Kiša je padala kao da joj je posljednji put i močila moju prljavu smeđu kosu koja je padala preko ramena. Zahladilo je. Došao je priželjkujući dio dana za nekog tko cijeli dan neustrašivo prži svoja stopala po užarenoj cesti. Sjećam se dobro, sjedila sam preko puta jedne kladionice. Pored su stajala dva već uveliko pijana čovjeka, meni nepoznata. Mlatili su nekim štapovima u poderanoj odjeći. Tako neuredno obučeni i pomalo nižeg rasta vikali su ulicom kao da im je posljednji dan života, pa eto, nemaju što izgubiti. Nakon nekoliko pogleda upućenih u njihovu smjeru jedan mi od njih brzo prilazi.

“Budalo mala! Šta zuriš?!” izderao se.

“Oprostite, gospodine, nisam imala loše namjere,” nekako sam se drhtavim glasom obranila, barem sam tako mislila.

“Nemoj ti meni, gospodine! Marš!” ponovno se izderao nakon čega me išamarao toliko da mi je lijevi obraz poplavio.

“Odakle si ti uopšte? Ustvari, kao da je bitno. Sad ćeš da vidiš. Dolazi ovamo!” čvrsto mi je zgrabio ruku, nisam uspjela ni započeti rečenicu. Odupirala sam se iz sve snage, i rukama i nogama, no ništa od toga. Svakim bi mojim pokretom postajao sve bezobrazniji, a da sam vrištala, pokupila bih još koji šamar. Glavom mi je prolazilo milijun misli i situacija: “Što će sad biti sa mnom? Jako pametno, Leonora, samo ti izlazi iz dvorišta. Što ću sad? Kamo me vodi? Što namjerava? Što sam mu skrivila?” Bio je Srbin, prepoznatljiv po svom izraženom srpskom naglasku. Užasno je smrdio na alkohol.

“I ti, majmune, šta čekaš? Trgni se, mani flašu!” viknuo je onom drugom pijancu koji je bio nešto viši od njega, crnih očiju, grbavih leđa, puštene brade i čudnog hoda. Ulice su bile puste, načula sam nekoliko vriskova iz obližnje ustanove pa me obuzela panika. Znala sam što se događa. Sram me reći da mi je postalo normalno. Počela sam paničariti, trgati ruke iz njegovih ogromnih šaka pokušavajući mu pljunuti u lice.

“Ludačo!” viknuo je ponovno svojim hrapavim glasom.

“Koliko ti je godina? Šta si ti?” nadovezao se onaj drugi.

“Sedamnaest,” progovorila sam iz straha.

Ubrzo nakon toga iz džepa izvadi prljavu bijelu tkaninu prethodno namočenu nekom tekućinom. Pritisnuo mi ju je na lice iz sve snage nakon čega sam osjetila jaku vrtoglavicu popraćenu mislima: “Znači ovo je kraj. Mrak je tu, bol je tu. Smrt je tu.” Zaista nije bilo mjesta za bilo kakvu vrstu pozitive. Smrt je bila na vratima mojih misli.

Zora je. Ni sama ne znajući kako, otvorila sam oči u nekoj omanjoj prostoriji, okružena bocama. Ne sjećam se što je točno bilo u pitanju, intenzivno je mirisalo na benzin. Bio je to podrum s malim prozorčićem. Nasuprot meni sjedio je jedan mladić, vezan za stup. Nisam mogla ne zapaziti najplavlje iskolačene oči koje su bile uprte u mene.

“Ššššš! Ni riječi da nisi rekla!” tiho je viknuo. Bio je to David. Osamnaestogodišnjak, izrazito visok, tamnoput, tamne kose i oštrih crta lica. Živjeli smo u istoj ulici dok se nije iselio zbog napada na njegovu obitelj tijekom rata. Bila sam godinama ludo zaljubljena u tog mladića, ali on nije htio seljančicu, težio je višemu društvu. Djelovao je hladno, veliki introvert. Uvijek lijepog izgleda i sređene kose. Bio je Srbin rođen u Hrvatskoj. Ništa mi nije bilo bitno.

(…)

Uplašio me, a neposredno nakon toga na vrata dolazi čovjek u uniformi i grubo baca djevojčicu ispred nas. Steglo me u prsima, čvrsto sam zatvorila oči i stisnula šake još uvijek onako ošamućena. Vrištala je iz petnih žila. Bila je puna svježih plavica i slomljene ruke jer ju je mlatio do krvi puškom od koje se nije odvajao. Odsjekao joj je mali prst na desnoj ruci te ju je polijevao tekućinom iz boca koje su bile poredane oko nas. Svjetlost mi nije dala mogućnost definiranja crta lica tog čudovišta, samo se na kraju čuo pucanj, a vrištanja više nigdje. Suze su mi navirale na oči, ali nije primijetio da sam budna od toliko opterećenog i teškog pogleda na djevojčicu. Živčano se okrenuo, zalupio vratima, zaključao nas i otišao.

“Bože,” tiho sam rekla sebi u bradu. “Što ćemo sad? Baš mi je bilo pametno izaći u ovoj situaciji,” nastavila sam uz suze i jecaje.

“Nije vrijeme za kukanje, moramo što prije van! Dogovor im je bio da bace bombu ovdje kad nas bude dovoljno,” šaputao je David.

“Imamo li šanse izaći?”

“Mora je biti. U suprotnom znaš već…”

“Da očekujemo smrt? Kad-tad.”

“Nećemo mi ništa očekivati, Lea. Nemamo vremena za to.”

Pomislila sam kako moram ustati. David me tužno gledao tih nekoliko trenutaka sve dok nisam skupila snagu da ustanem te vidjela svoje krvave šake.

“To! Znao sam da ćeš uspjeti! Sad me, molim te, odveži. Ovdje mora biti neki oštar predmet.”

Užasno je bilo gledati mrtvu djevojčicu pored svojih nogu; ruke su mi se tresle, tijelo drhtalo, gutala sam knedle straha, no pribranost je tada bila jedina opcija. Izvadila sam nožić koji sam čuvala u džepu te užurbano oslobodila Davida. Nije prošla sekunda, skočio mi je u zagrljaj i šapnuo na uho: “Sve znam, sve sam čuo, sve vidio, pogriješio sam. Ne ispuštam te više.” Ostala sam zatečena. Pomilovao me po obrazu. Ne znam jesam li bila sretna što ovako nešto prolazimo zajedno ili tužna jer ne znamo gdje ćemo biti za sat vremena. Suze se nisu zaustavljale. Preko ramena sam ugledala kako se vrata naglo otvaraju, čovjek u uniformi drži pušku sav bijesan ciljajući na njega. “Nemoj!” viknula sam. David me odguruje od sebe, pucanj se oglasi, a metak prođe ravno kroz srce. Krv je bila svuda oko njega. Vrisnem posljednjim atomom snage, a to čudovište me gleda i prilazi.

“Znam da si pametna, pa tako pametna ovaj put pokušaj da ostaneš dole, ludačo!” proderao se i natukao me komadom dugačkog metala. Drhtala sam, prebijena do krvi pokušavala sam se dovući do Davida. Suze su oblikovale brazde na obrazima dok su sapirale prašinu i nevažno je bilo hoću li dočekati idućih pet, deset ili trideset minuta. Bolio me svaki dio tijela, posebno ono s lijeve strane. Položila sam ruke na njegova krvava prsa i tik prije nego što ću posljednji put poleći glavu na njih – zavlada mrak, ogroman prasak i tišina nikad tiša. Ispunila su se očekivanja za koja nije bilo vremena ni nade.

Tišina je voljela njega. Njega koji je tražio da ga zagrlim. Dvije godine kasnije. I tada mi je najglasnije sve rekla.

I nisam zagrlila samo njega. Zagrlila sam i ljubav i smrt u istom trenutku. Eto, sad više nema čudovišta, dugačkih metala, krvi, moje smeđe kose, drhtanja i onih najplavljih očiju. Nismo znali kako do kraja.

Nema Srbije, Hrvatske i Vukovara. Od sad svjetlost, ljubav i mi. Tamo negdje gore.