Već je dugo većini stručnjaka i građana bilo jasno da London predstavlja poželjnu metu napada raznim terorističkim skupinama – od Irske republikanske armije do čitavog niza raznih grupacija islamskih fundamentalista. Neposrednost te opasnosti ipak nije bila očita u svakodnevnome životu grada

Početkom srpnja ove godine život u Londonu bio bezbrižan kao rijetko kad posljednjih godina. Snižavanje stupnja predmnijevane opasnosti od terorističkoga napada na najnižu razinu od 11. rujna 2001. godine, potkraj lipnja, bilo je uvod u tjedan obilježen teniskim turnirom u Wimbledonu, humanitarnim koncertom Live 8 i konačno dobivanjem organizacije Olimpijskih igara 2012. godine, u srijedu 6. srpnja. Nakon okončanja tih javnih svečanosti 1500 je pripadnika londonske gradske policije (od njih ukupno oko 32 000) poslano u Škotsku, ne bi li ondje pomogli pri osiguravanju sastanka zemalja skupine G8, za koji se smatralo kako je primamljiv kako antiglobalistima tako i teroristima. Mir je prekinut rano ujutro 7. srpnja kada su gradom odjeknule četiri eksplozije – tri u podzemnoj željeznici te posljednja u jednom od gradskih autobusa. Smrtno je stradalo 56 osoba (52 prolaznika te 4 terorista), dok je ranjeno više stotina prolaznika. Time je London postao poprište najtežeg bombaškog napada u Europi, nakon onog od 11. ožujka 2004. godine u Madridu.

London Underground

Londonska podzemna željeznica je najstariji transportni sustav te vrste na svijetu (prva linija, Metropolitan, puštena je u promet 1863. godine). Od nje se očekivalo pružanje rješenja za transportne probleme prijestolnice Britanskog Carstva, a započela je skromno; jednom linijom koja je postupno produžavana te zaokružena (dodavanjem konkurentske dionice Metropolitan District, 1884. godine). Tuneli te trase podzemne željeznice izrađeni su primjenom metode “cut and cover”. Tu se prvo raščistilo buduću trasu (obično je ona pozicionirana pod pojedine ulice), te je u tlo urezan jarak dubine 25 stopa (7,62 metra) koji je nakon bočnog obzidavanja i natkrivanja predstavljao tunel željeznice. Tako dobivenim, relativno prostranim tunelima prometovali su vlakovi na parni pogon, a ispušnu se paru kondenziralo kako ne bi dodatno ometala vidljivost. Upravo su na trasi tih najstarijih linija (danas obuhvaćenih u liniji Circle) dva od tri cilja nedavnih napada – postaje Edgware Road i Aldgate. Od samih početaka izgradnje sustava podzemne željeznice, postaje su pozicionirane tako da se praktično nadovezuju na ustaljene linije regionalnih željezničkih kompanija, olakšavajući presjedanja i pristup gradu iz ostatka Velike Britanije.
Prelazak lokomotiva na električni pogon započeo je 1890. godine otvaranjem linije City and South London Railway (danas dio linije Northern), prve s okruglo oklopljenim i ukopanim tunelima. Te su cijevi, promjera 10 stopa i 2 pedlja, (3,1 metar) diktirale širinu vagona, a nalaze se na prosječno 80 stopa (24 metra) pod zemljom. Još je takovih dubokih linija otvoreno 1906. i 1907. godine. Među njima je i linija Picadilly, čiji su uski tuneli bili poprište treće od eksplozija (na dionici između postaja King`s Cross i Russel Square).

Tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća došlo je do vala standardizacije (proširivani su stari tuneli, na općih 12 stopa, 3,66 metara, promjera), a otvarane su i nove linije. Podzemna je željeznica proširena toliko da je na rubovima Londona prerasla u prigradsku (što do danas stvara probleme u upravljanju sustavom), a 1933. godine je obuhvaćena nacionalizacijom prometnih sustava na području Londona. U ovlasti nad njome izmjenjuju se država i lokalna uprava što, osim razvoja sustava, dovodi i do lošeg održavanja postojećih trasa te čestih kvarova koje se obično otklanjalo u hodu. Zato i nije bilo iznenađenje kada su bombaški napadi u prvome trenutku, dok se nije shvatilo o čemu je riječ, bili proglašeni velikim kvarovima strujnoga sustava.
Danas je ukupna dužina ruta londonske podzemne željeznice 408 km, od čega 171 km podzemnih (40 posto). Njima prometuje 12 odvojenih linija koje, prosječnom brzinom od 33 km na sat, širim prostorom Londona dnevno prebace oko 2.7 milijuna putnika (za razliku od sustava gradskih autobusa, kojim se dnevno koristi oko 500 000 putnika).

Prvi napad na London

Prema posljednjim službenim podacima, ujutro 7. srpnja u 8 sati i 50 minuta po lokalnom vremenu, za jutarnje prometne gužve, Londonom odjekuju tri eksplozije u podzemnoj željeznici. Gotovo istodobno detoniranje eksplozivnih naprava je u prvome trenu potaknulo sumnje na korištenje vremenskih upaljača. Ipak, londonska je policija, na temelju prikupljenih ostataka, objavila kako počiniteljima smatra bombaše samoubojice, koji su u naprtnjačama donijeli bombe i onda ih osobno detonirali.

Pritom nije do kraja jasno što su trebale biti mete napada. Naime, prva je registrirana eksplozija u urezanome tunelu, 100 metara prije nego je vlak iz postaje Aldgate ušao u postaju Liverpool Street. Druga primijećena eksplozija nastala je gotovo na pola puta između postaja King`s Cross i Russel Square, gdje je sa sjevera dolazeći vlak u uskoj te duboko položenoj cijevi stao na gotovo 500 metara udaljenosti od obiju postaja. Treća uočena eksplozija bila je gotovo neposredno nakon kretanja vlaka iz postaje Edgware Road zapadno, u smjeru postaje Paddington. Ta je eksplozija u urezanome tunelu bila dovoljno snažna da probije i pregradni betonski zid te ošteti vlak koji se suprotnim smjerom kretao drugim odjeljkom tunela.
Dakle, možemo reći kako je jedna postaja napadnuta, jedna je zamalo promašena, dok se kao cilj treće eksplozije nameće sam duboki tunel. Nije jasna ni uloga istodobnog tempiranja eksplozija, ustvrđena pregledom podataka, nekoliko dana po napadu.
Praktički sat vremena nakon napada na linije podzemne željeznice, u 9 sati i 47 minuta po lokalnome vremenu, bomba u naprtnjači jednog od putnika praktično raznosi gornji kat autobusa linije 30 (na putu prema autobusnoj postaji King`s Cross). Zastoji prometa, izazvani brzom reakcijom na prijašnje eksplozije, usporili su vožnju te skrenuli autobus s uobičajene rute. Zato se samo mjesto eksplozije, Tavistock Square, može smatrati slučajnim. Budući da su svjedoci kao počinitelja opisali mladića pakistanskoga podrijetla, zanimljivo je spomenuti kako trgom dominira spomenik Indijcu Mahatmi Gandhiju.

Eksplozivne naprave

Iako se u prvo vrijeme spominjala velika sličnost napada na London s onim na Madrid 2004. godine, razlike su velike. Dok je u Madridu napadnuta željeznička mreža, u Londonu je metom postao sustav podzemne željeznice na koji se ta klasična željeznica spaja. Velike su razlike i u konstrukciji naprava uporabljenih u napadu.
U Španjolskoj su korištene relativno velike bombe, detonirane uz pomoć mobilnih telefona s pre-paid karticom. Svaka od njih se sastojala od po 10 kg ukradenog industrijskog eksploziva Goma-2, zasnovanog na nitroglicerinskoj bazi. Za razliku od toga, London je napadnut manjim napravama (do 5 kg eksploziva) za koje još nije jasno kojim su točno sustavom pripaljene. U prvome trenutku se govorilo kako je u njihovoj izradi iskorišten vojni eksploziv podrijetlom iz Iraka, istočne Europe ili s Balkana, dok se kasnije i ta službena verzija mijenja. Uskoro se počinje pričati o materiji TATP (tri-aceton tri-peroksid), jakom razornom eksplozivu otkrivenom 1895. godine. On po jedinici mase ima oko 80 posto razorne snage TNT-a, ali se zbog svoje velike osjetljivosti nije često rabio.
Ponovo su ga posljednjih godina otkrili teroristi, privučeni razmjerno jednostavnim postupkom njegova sintetiziranja, a na njemu je bio zasnovan i navodni nacrt eksplozivne naprave, pronađen 2001. godine u Kabulu, među dokumentima tamošnjeg ogranka organizacije Al-Qaide. Jednako tako, TATP je kao detonator iskoristio i Richard Reid, kad je u prosincu 2001. godine pokušao bombom srušiti zrakoplov na liniji Pariz-Miami. On je TATP želio pripaliti sporogorećim štapinom, maskiranim u vezice tenisice, dok je sama bomba bila sakrivena u njezinome potplatu (TATP detonator i glavno punjenje od vojnog eksploziva PETN – pentaeritrit tetranitrat). Postoji mogućnost da su i eksplozivne naprave korištene u Londonu izrađene od slične mješavine eksploziva. Bilo kako bilo, treba napomenuti kako TATP ne podnosi dobro stajanje.

Sigurnosna unaprjeđenja

Sve od rujna 2001. godine, Velika se Britanija pojačano spremala na moguće terorističke napade. Pritom nije usvojen američki koncept označavanja stupnja opasnosti bojama ili stupnjevima, ali pripreme su se manje ili više odvijale planski i stalno. I odvajanje financijskih sredstava u te svrhe pratilo je izraženu volju političara. Od 950 milijuna GBP, za 2001. godinu, proračunski je udio namijenjen sigurnosti do 2004.-2005. godine dostigao 1.5 milijardi GBP, a do razdoblja 2007.-2008. bi trebao iznositi oko 2.1 milijarde GBP na godinu.
Uz dio namijenjen obrani od RBK sredstava (56 milijuna GBP), unapređivani su vatrogasni te spasilački sustavi (132 milijuna GBP) kao i komunikacijske mreže odgovornih državnih tijela. Jednako tako, dopunjeni su i sustavi nadzora po kojima je Velika Britanija i ranije bila u svjetskome vrhu. Naime, uz više od 4,2 milijuna kamera koje snimaju gotovo svaki kvadratni metar prostora u gradovima, nakon 11. rujna 2001. se započelo sa sustavnim formiranjem mreža kamera i u sustavima javnog prometa. U podzemnu željeznicu je postavljeno više od 6000 kamera (od čega oko 1800 u same tunele), a provodi se umrežavanje i gradskih autobusa. Upravo te kamere danas predstavljaju jedan od bitnih alata pri identificiranju počinitelja te lovu na preživjele teroriste.

Posljedice

Od ukupnosti materijalne štete nanesene gospodarstvu Ujedinjenog Kraljevstva u posljednjim napadima, vrlo je malen dio neposredan. Budući da su transportna poduzeća, podosta zahvaljujući i državnome sustavu Pool Re, poprilično pokrivena osiguranjem za slučaj terorističkih napada, ta će šteta biti brzo pokrivena. Ipak, većina je prouzročene štete posredna. Naime, nakon napada je obustavljen promet na pogođenim linijama podzemne željeznice u trajanju od najmanje nekoliko tjedana – a radi se tu o osnovnom načinu putničkoga prijevoza u gradu. Jednako tako, 7. srpnja, na dan prvoga napada, nekoliko su sati bili onesposobljeni i svi londonski sustavi mobilne telefonije. Tome je vjerojatan uzrok bio dvojak. S jedne je strane došlo do navale korisnika koji su svi odjednom željeli telefonirati, a s druge strane, vjerojatno ima nešto i u kratkotrajnim pričama prema kojima se mreže u prvome trenutku ugasilo namjerno – budući se u prvome trenutku sumnjalo na aktiviranje eksploziva mobilnim telefonima, kao u Madridu.
Posljednji su teroristički napadi relativno neznatno pogodili burzovno poslovanje u Londonu, jednome od svjetskih financijskih središta. Osim što je na kratko prekinuto poslovanje na Londonskoj burzi metala (London Metal Exchange), te uvedene “specijalne mjere” na Londonskoj burzi vrijednosnica (London Stock Exchange), nije došlo do panike ili potresa usporedivih s onim američkim od rujna 2001. godine. Ipak, indeks FTSE 100 zabilježio je pad od 2,3 posto, kao i britanska funta koja je dostigla najnižu razinu u odnosu prema USD u posljednjih 19 mjeseci.
Posebnu kategoriju čine političke posljedice napada. Dosadašnji izostanak većih napada, stvorio je dojam kako, unatoč relativnoj izloženosti, sama opasnost i nije velika. Upravo je taj osjećaj sigurnosti razbijen tijekom posljednjih bombaških napada na London. Pritom, lakoća kojom su napadi izvedeni upozorava kako svo investiranje u opremu i zaštitne mjere nije dovoljno.

Vjerojatni počinitelji

Okolnosti prvog vala napada te poruka kojom je preuzeta odgovornost, pronađena na internetu samo dva sata nakon napada, usmjerile su potragu za počiniteljima, od samog početka prema krugovima radikalnih islamista u Velikoj Britaniji. Pritom je brzom otkrivanju identiteta počinitelja prve serije bombaških napada na London dijelom pridonijela i slučajnost. Naime, roditelji mladog Britanca pakistanskog podrijetla, Hasib Mir Hussaina, prijavili su 7. srpnja navečer policiji grada Leedsa nestanak svoga sina koji se, navodno, s prijateljima Shahzadom Tanweerom i Mohammedom Sidique Khanom otputio u London.
Istragom je utvrđeno kako su njih trojica krenuli automobilom (kojeg je na svoje ime u Leedsu unajmio Shahzad Tanweer) iz mjesta Leeds u nedaleki Luton. Ondje im se pridružila četvrta osoba (Jamajčanin Germaine Lindsey, identificiran nešto kasnije), koja je također stigla unajmljenim automobilom iz obližnjeg mjesta Aylesbury. Oko 7 sati i 20 minuta po lokalnome vremenu, oni su se ukrcali u vlak za 45 km udaljeni London. Postoje naznake kako je u toj fazi napada s počiniteljima u društvu bila i peta osoba, za kojom se vrlo aktivno tragalo.
Stigavši u London na željezničku postaju King`s Cross, društvo se razdvojilo u 8 sati i 30 minuta. Tanweer, Khan i Lindsey su krenuli vlakovima podzemne željeznice u kojima su onda, u 8 sati i 50 minuta, aktivirali eksplozivne naprave sakrivene u naprtnjačama. Za to vrijeme, Hussainu se gubi trag sve do 9 sati 47 minuta, kad je na katu gradskog autobusa užurbano nešto tražio po naprtnjači koja je zatim detonirala.
Osim snimaka družine bombaša, policiji su na mjestu eksplozija u ruke dospjeli i ostaci njihovih osobnih dokumenata. Ispostavilo se kako su trojica osumnjičenih podrijetlom bili Pakistanci, rođeni i odrasli u Velikoj Britaniji. Četvrti počinitelj, rođeni Jamajčanin, oženio se Britankom. Iako su im posthumno utvrđene veze sa sustavom indoktrinacije koji djeluje u medresama na rubnih područja Pakistana, prije ovog samoubilačkog napada nisu bili vidljivo povezani s radikalnim islamizmom.

Već je u četvrtak, 7. srpnja, u jednome od automobila kojim se “društvo” koristilo pri zadnjem odlasku u grad pronađena veća količina eksploziva. No, tek su u utorak, 12. srpnja, pri pretresu stanova osumnjičenih pronađeni i tragovi njegova pripremanja. To je opovrglo tvrdnje o korištenju vojnog eksploziva.
Ostao je nejasan još čitav niz detalja oko organizacije napada. Kao prvo, jesu li grupe bombaša djelovale samostalno ili su bile međusobno povezane. Kao drugo, je li čitav plan napada stvoren i financiran samostalno ili postoje veze sa stranim osobama – iskusnijim teroristima, specijalistima za izradu eksplozivnih naprava ili za samu organizaciju napada. Nije do kraja jasno ni radi li se o svjesnim samoubilačkim napadima, ili su njihovi neposredni počinitelji bili u zabludi kako će nakon postavljanja bombi imati vremena napustiti mjesto eksplozije.

Drugi niz napada

Točno dva tjedna nakon prvog niza napada na London, 21. srpnja, dogodio se i drugi niz eksplozija. Uzorak napada je otprije poznat – napadnuti su vlakovi podzemne željeznice u blizini postaja Shepherd`s Bush, Warren Street i Oval te autobus linije 26 u ulici Hackney Road. U čitavom napadu je ozlijeđen samo jedan od nesuđenih samoubojica, koji je žurno pobjegao s mjesta napada.
Iako napad izgleda vrlo slično onom prvom, prvenstveno po odabiru meta te uporabljenim eksplozivnim napravama, materijalni učinak mu je ispao bitno drugačiji. Naime, iako su sve bombe aktivirane, one nisu detonirale punom snagom. Pretpostavlja se kako je kod eksplozivnih naprava, koje su ponovno bile skrivene u naprtnjačama, eksplodirao samo detonator, a ne i glavnina eksploziva. Jednako tako, ovdje nisu na sve četiri lokacije bili bombaši samoubojice, budući je bomba u autobusu ostavljena oko 25 minuta prije eksplozije.
Bilo kako bilo, zahvaljujući činjenici kako se napad izjalovio, policija je dobila u ruke čitav niz malo oštećenih eksplozivnih naprava, dok su nesuđeni samoubojice pobjegli glavom bez obzira. Uslijedio je policijski lov širokih razmjera, a osumnjičeni su uhićeni u idućih tjedan dana. Pritom, još nije jasno jesu li napadači i ovog puta planirali detonirati četiri bombe (ili ih je priređeno ukupno pet) te jesu li oni doista i povezani s prošlom skupinom ili je riječ o nevještome oponašanju ranijeg napada.

Zaključak

Bombaški napadi na London skreću pažnju javnosti i na muslimansku zajednicu što živi na prostoru Velike Britanije. Od ukupno 60.441.457 registriranih stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva, procjenjuje se da je oko 2,7 posto deklariranih muslimana (dakle, oko 1.632.000 stanovnika). Od tog broja, oko 570.000 su podrijetlom iz Pakistana, kao i trojica od četiri počinitelja prvoga vala napada.
Upravo je to populacija koja bi mogla iskusiti negativne posljedice. Naime, unatoč nastojanjima vlasti, posljednjih su dana zabilježeni slučajevi povećane nesnošljivosti prema britanskim muslimanima. Prema BBC-u broj incidenata usmjerenih na tu zajednicu porastao je 6 puta. To bi mogao i biti jedan od ciljeva terorista, koji žele povećati stupanj općeg nepovjerenja prema muslimanima, ne bi li potaknuli i daljnju getoizaciju te populacije. Takva izoliranost pomaže radikalima da nađu pogodne ljude za daljnju indoktrinaciju te ih onda i pripreme za izvođenje novih terorističkih napada.

Igor TABAK