U želji da otkloni sve nedostatke uočene na inačici AH-64A, te da od Apacha napravi ubojitiji borbeni stroj, američka je vojska pokrenula programe razvoja novih inačica. Krajnji rezultat tih napora je Longbow Apache, trenutačno najubojitiji helikopter na svijetu

Borbene akcije u operaciji Pustinjska oluja, samo su dokazale da je Apache vrlo ubojiti stroj koji će pridonijeti važnosti borbenog helikoptera u svako ozbiljnije zrakoplovstvo svijeta. Iako su iza sebe ostavili iznimno veliki broj uništenih iračkih snaga i opravdali visoka ulaganja u svoj cjelokupni razvojni projekt, helikopteri AH-64A iznijeli su na vidjelo i svoje negativne strane. Najviše nedostataka očitovalo se zbog neprilagođenosti djelovanja u pustinjskim uvjetima (iz pojedinih helikoptera tijekom čišćenja cijelog trupa izvučeno je i do 45 kg pijeska), pri čemu je dolazilo do znatnih oštećenja lopatica turbine motora kao i oštećenja gorivnih pumpi zbog usisavanja zrnaca pijeska prilikom slijetanja ili polijetanja. Isto tako, s pilotskog stajališta, veliku neugodnost stvarao je pješčani oblak koji se podizao prilikom slijetanja, pri čemu su piloti vrlo često gubili kontakt sa zemljom. Ubrzo se našlo i rješenje za taj problem: pilot je slijetao malom progresivnom brzinom čime se uvijek kretao ispred oblaka prašine – ta tehnika ne bi bila izvediva kod helikoptera sa skijama. Oblak prašine isto tako može otkriti poziciju helikoptera, pri čemu je Apache bio uočljiv s udaljenosti od gotovo 10 kilometara. Rješenje tog problema leži u planiranju djelovanja iznad pogodnijeg terena ili s većih udaljenosti, što pak povlači za sobom ugradnju naprednije avionike. Isto tako, piloti su pokazali prilično nezadovoljstvo prema komunikacijskoj opremi koja je imala prilično mali domet za misije dubljeg prodora iza neprijateljskih linija. Da bi se riješio taj problem, piloti su bili prinuđeni voditi komunikaciju preko SATCOM veze ostvarive preko helikoptera UH-60 ili aviona C-12 i razgovorati posredstvom posade u AWACS zrakoplovima, što je znatno povećavalo radno naprezanje posade često u najkritičnijim situacijama. Upravo je taj, na prvi pogled banalan razlog, bio jedan od čimbenika koji su utjecali na odluku da se AH-64A ne uključe u borbene akcije na Kosovu 1999. jer su za održavanje komunikacije sa zapovjednim mjestom (iznimno važno zbog brzih promjena ciljeva na ratištu) bili potrebni helikopteri UH-60, za koje se smatralo da bi bili vrlo ranjivi iznad Kosova. Takva odluka s razlogom se može smatrati čudnom jer u zračnoj superiornosti kakvu su imali saveznici u toj akciji, kao komunikacijski posrednici mogli su poslužiti i drugi zrakoplovi koji su svoju ulogu u takvim zadaćama već ranije i dokazali (ipak razlog neuključenja Apachea u borbe leži u nedovoljnoj uvježbanosti posade i bojazni od velikih kolateralnih šteta budući da su se tenkovi i oklopna vozila JNA skrivali unutar kuća ili u njihovoj neposrednoj blizini). Isto tako, mnogo pilota izgubilo je pouzdanje u sustav javljanja radarskog ozračivanja APR-39, sustav ometanja APR-136 kao i u
učinkovitost svesmjernog toplinskog ometača ALQ-144. Tijekom brojnih letova (bilo tijekom trenažnih ili borbenih letova), sustav APR-39 javljao je radarski zahvat nepostojećih zrakoplova ili zemaljskih stanica, zbog čega se događalo da se pak stvarna prijetnja protumači kao još jedan lažan podatak tog sustava. Ipak, najnegativnija pouka dobivena iz operacije Pustinjska oluja, bila je spoznaja da Apache ima naoružanje koje može uništiti cilj na udaljenosti koja je veća od one na kojoj je moguće identificirati i zahvatiti taj isti cilj. Tijekom noćnih zadaća, FLIR prikaz bio je nejasan, tako da se posada morala približiti na svega 3,2 km od cilja kako bi obavila njegovu identifikaciju, no ta udaljenost je znatno unutar envelope učinkovite protuzračne obrane neprijatelja, a i na toj udaljenosti, sam helikopter svojim zvukom odaje poziciju. Isto tako, pojava fratricida bila je za vrijeme tih akcija najveća opasnost koalicijskim snagama. Primjer tome je događaj od 17. veljače 1991., kada je vodeći Apache u formaciji zbog nerazumne identifikacije (uzrok su prije navedena ograničenja FLIR sustava) projektilima Hellfire uništio dva američka oklopna vozila Bradley i M113. Pokazalo se da čak i u uvjetima dobre dnevne vidljivosti, piloti nisu uvijek mogli obaviti pozitivnu identifikaciju svih vozila na udaljenostima iznad 4,8 km. Kao prvo rješenje problema, pristupilo se stvaranju velike zbirke toplinskih snimaka svih vozila koji će biti pohranjeni u računalo helikoptera, ali to je dugotrajan proces i nudi prilično oskudno rješenje. Ono što Apacheu uistinu treba je novi sustav senzora za borbeno djelovanje, a zajedno s još mnogim novim rješenjima bit će ostvareno na novoj uzdanici američke protuoklopne borbe – AH-64D Longbow Apache.

Unaprijeđene inačice AH-64
Mnogima je malo poznato da nije došlo do direktnog skoka s A inačice na D inačicu, već da su između njih razvijane inačice koje ipak nisu doživjele uvođenje u operativne postrojbe. Sredinom osamdestetih godina, McDonnell Douglas razvijao je studiju za stvaranje unaprijeđenog Apachea prvobitno označenog kao Apache Plus, da bi naknadno dobio neslužbenu oznaku AH-64B. Osnovna poboljšanja očitovala su se preko modificirane pilotske kabine, novog sustava upravljanja naoružanjem, opremanja raketom zrak-zrak Stinger, preinačenog topa kao i ugradnje videokamere u vrh vertikalnog stabilizatora. Najbliži korak ostvarenju tog cilja bio je 1991. zahvaljujući uočenim nedostacima za vrijeme operacije Pustinjska oluja. Bila je planirana modifikacija 254 Apachea na B inačicu, a bili bi dodatno opremljeni novim komunikacijskim sustavima, novim lopaticama rotora, GPS-om kao i unaprijeđenim navigacijskim sustavom, te sustavom za upravljanje vatrom.
Vrlo sličan paket opreme i poboljšanja bio je ponuđen u G inačici koja je bila namijenjena njemačkom zrakoplovstvu, koje je tada bilo u potrazi za protuoklopnim helikopterom (danas tu funkciju upotpunjava Eurocopter Tiger). Slijedeća inačica AH-64C koja je po poboljšanjima gotovo ista kao nova AH-64D inačica, osim što nije bila opremljena Longbow radarom te novim motorima T700-GE-701C. Od C inačice odustalo se već 1993. jer je u planu bilo ulaganje u noviju inačicu koja će posjedovati revolucionaran novi radarski sustav kao i poboljšani cjelokupan sustav Apachea.

Longbow Apache
Navođenje milimetarsko-valnim radarom (MMW – radne frekvencije 35GHz), uvijek je bilo idealno rješenje za Hellfire raketu, čime su se eliminirali mnogi problemi vezani uz dotadašnji sustav navođenja na A inačici, koje je ponajviše od svega bilo prilično ograničen atmosferskim utjecajima. Primjer tome je što se domet Hellfire rakete znatno smanjuje ukoliko je podnica oblaka na 120 m iznad terena, a ukoliko AH-64A sam obavlja zahvat i označivanje cilja, tada treba iskočiti iz svog zaklona u trajanju od minimalno 37 sekundi, što ostavlja dovoljno vremena neprijatelju da otkrije Apacheov položaj.
Postavljanje takvog radara na AH-64A planirano je od samog početka, ali je uvijek bilo odbacivano zbog nedorasle tehnološke razine tog vremena. Da bi takvu tehnologiju približili novoj planiranoj inačici Apachea, koja se većinom bazirala na C inačici, tvrtke Westinghouse i Martin-Marietta (današnji Lockheed Martin Orlando), stvorili su Longbow radar koji će unijeti najveću novinu u način ratovanja helikoptera.
Ono što ga čini jedinstvenim helikopterskim sustavom je mogućnost neovisnog djelovanja Apachea, pri čemu je sposoban sam radarski pretraživati teren, obaviti identifikaciju te selekciju ciljeva, i na kraju napasti ciljeve cjelokupnim raketnim naoružanjem u vrlo kratkom razdoblju. Zahvaljujući takvim mogućnostima, Apache Longbow sposoban je radarski pretraživati područje od 50 km – na kojem može locirati do 1024 potencijalna cilja, od kojih je moguće istodobno prikazati njih 128 do 156 (ovisno o razini računalne memorije). Na osnovi prethodno unesenih prioritetnih ciljeva (pilot određuje hoće li računalo prikazivati tenkove, laka vozila, protuzračne sustave…), sustav će prikazati najvažnijih 16 ciljeva na koje je moguće trenutačno djelovati. Ipak, iako je sustav sposoban klasificirati ciljeve, nije ih sposoban istodobno i identificirati, tj. prikazat će da je riječ o tenku, ali neće navesti je li to npr. T-55 ili T-84. Pokretne ciljeve radar je sposoban otkriti na udaljenosti od 8000 m, a nepokretne na 6000 m čime omogućava djelovanje na njih s više nego sigurne udaljenosti, unutar svih 360° azimuta helikoptera, što je omogućeno prepoznatljivim smještajem radarske antene na glavčini nosećeg rotora.

Novi sustavi Apachea
Novi radar je na prvi pogled jedini pokazatelj da je riječ o novoj inačici Apachea, ali u odnosu na AH-64A, Apache Longbow je “ispod kože” potpuno novi stroj. Prvi korak u osuvremenjavanju Apachea, bilo je uklanjanje starog ožičenja, koje je zamijenjeno s četiri dvokanalne sabirnice (MIL-STD 1533B) i znatno olakšanim ožičenjem. U skladu s time, uklonjeni su prekidači (njih čak 1200), koji su zamijenjeni s Litton Canada prikaznikom podataka sustava, dva AlliedSignal Aerospace 15×15 cm CRT prikaznika, tako da je ostalo samo 200 prekidača. Ne treba posebno govoriti koliko ergonomija kabine time dobiva na kvaliteti, istodobno rasterećujući radno opterećenje posade i ostavljajući više mjesta u pilotskoj kabini za eventualni smještaj nove opreme. CRT prikaznici i prikaznici na pilotskoj kacigi koriste dr novim simboličnim prikazima, čime je na njima omogućeno prikazivanje podataka dobivenih od FLIR-a, optičkih te radarskih senzora. Veliki iskorak u kvaliteti opreme pružaju novi Plessey AN/ASN-157 doppler navigacijski sustav, spregnuti GPS i sustav inercijalne navigacije te AN/ARC-210D VHF/HF radiokomunikacijski sustavi, koji omogućuju Apacheu vođenje samostalnije i znatno preciznije navigacije u gotovo svim vremenskim uvjetima (AH-64A može voditi navigaciju samo u otežanim vremenskim uvjetima), što je tijekom vježbi i borbenih akcija pokazalo svoju najveću vrijednost prilikom dubokog prodora iza neprijateljskih linija. Vođenju navigacije na malim i ekstremno malim visinama te preciznijem održavanju pravilne visine tijekom borbenog djelovanja, pridonio je novi radarski visinomjer Honeywell AN/APN-209. Ugradnja nove avionike utjecala je i na promjenu vanjskog izgleda Apachea, zbog čega su povećana bočna kućišta u nosu helikoptera. Unaprijeđen je i sustav TADS/PNVS, koji odlikuju manja težina, jednostavniji sustav održavanja i provjere ispravnosti rada, kao i ugradnja još jednog senzora u PNVS dijelu nosne turele. Naime, uz postojeći FLIR, pridodan je i senzor za pojačavanje intenziteta promatrane slike (ništa drugo nego 18 mm NVG cijev). To prilično jednostavno rješenje zapravo omogućava pilotu da obavi promatranje objekta noću s jednim od ta dva senzora kako bi dobio optimalnu kvalitetu slike s obzirom na trenutačne uvjete. Dakako da je i sam FLIR sustav podvrgnut poboljšanjima, pa je rezolucija s 1×180 pixela poboljšana na 4×480 pixela. Uz razumljivo poboljšanje slike promatranog cilja, jedan od najvećih neprijatelja helikoptera tijekom leta na malim visinama noću, sada će postati u znatnoj mjeri vidljiviji jer žice dalekovoda su gotovo nevidljive većini današnjih FLIR sustava.
Tvorci nove inačice Apachea vole stavljati naglasak na revolucionaran način komunikacije na AH-64D. Naime, u D inačicu ugrađen je DTM sustav (data transfer module), koji omogućava ne samo unošenje svih potrebnih parametara i podataka za izvođenje zadaće, već i preko IDM-a (improved data modem) pruža mogućnost prijenosa svih podataka između drugih AH-64D ili OH-58D, ali i sa zrakoplovima poput RC-135, E-8 itd. Što to zapravo znači?
Ponajprije, sustav osigurava zapovjedniku akcije digitalnu sliku bojišta i to u realnom vremenu, pri čemu su svi potencijalni ciljevi klasificirani i prioritetno izdvojeni i to kao: helikopteri, avioni, protuzračna obrana, vozila s kotačima ili pak gusjenicama. Na taj način zapovjednik, ali i ostali sudionici zadaće, imaju jasan uvid u trenutačnu situaciju bojišta, pri čemu je znatno lakše provesti preusmjeravanje raspoloživih snaga za maksimalni učinak protiv neprijatelja. Jedan od tvoraca Longbow projekta ističe:”AH-64A pronađe cilj pa vas pita koja je to vrsta cilja, dok AH-64D nađe cilj i kaže vam kakva je to vrsta cilja”. Tako pilot Apachea dobiva od zapovjednika zapovijed preko istog sustava o prioritetu gađanja u obliku:”glavni cilj, sekundarni cilj” ili pak “cilj je već uništen”. To je osobito važno kada više helikoptera djeluje na više ciljeva koji su međusobno vrlo blizu, pri čemu se eliminira mogućnost da dva helikoptera ispaljuju projektile na isti cilj, smanjujući time ne samo utrošak naoružanja, već i znatno smanjuju vrijeme koje helikopteri provode u opasnoj zoni djelovanja, budući da se na taj način ciljevi uništavaju u minimalnom vremenu. Isto tako, sustav omogućuje da se u njega prije ili tijekom leta unose zone zabrane djelovanja (npr. u kojem se nalaze prijateljske postrojbe), pa sustav pilotu neće ni dopustiti ispaljivanje projektila, jedino ako zapovjednik ne izda pilotu dozvolu za poništenje te zone.

Nova snaga Apachea
Na AH-64A nalaze se turbovratilni motori GE T700-GE-701 snage 1696 ks, dok su na AH-64D postavljeni motori T700-GE-701C svaki snage 1890 ks. Pored povećanja snage motora, poboljšane su i preformanse motora u uvjetima povećane vanjske temperature kao i djelovanje u područjima veće nadmorske visine. Helikopteri AH-64A proizvedeni nakon 1990. kada se već odlučilo da će se ubrzo prijeći na proizvodnju novije inačice, opremljeni su motorima – 701C, kako bi se standardizirala pogonska grupa na svim AH-64. Ipak, najveću korist od povećanja snage motora ima upravo AH-64D Longbow, koji u odnosu na inačicu bez radara ima prilično narušene letne performanse, osobito što se tiče brzine penjanja, ubrzanja te maksimalne visine lebdenja. Razlog leži u povećanju ukupne težine helikoptera zbog ugradnje MMW radarskog sustava i prateće avionike za gotovo 450 kg, ali narušene letne karakteristike i te kako su nadoknađene ubojitošću samog sustava. Upravo zbog narušenih letnih karakteristika, ali dakako i zbog visoke cijene Longbow inačice (ne treba zaboraviti da je cijena sata leta na Longbow inačici znatno veća od obične D inačice), sve D inačice nisu opremljene novim radarom. Često dolazi do zabune da oznaka AH-64D uvijek uz sebe veže i helikopter s ugrađenim radarom jer u biti AH-64D je inačica koja se bazira na neostvarenom projektu AH-64 s tom razlikom što nema ugrađeni radar i još neke manje preinake u odnosu na Longbow inačicu. Do 2009. planiraju se modernizirati sve prostale A inačice u AH-64D/ Longbow inačicu, pri čemu će 501 helikopter biti u D, a 227 u Longbow inačicu.

Poboljšanja u odnosu na AH-64A
Pri stvaranju AH-64D korištene su mnoge iskustvene spoznaje tijekom operativnog djelovanja Apachea. Američka je vojska, još tijekom uvođenja AH-64A u naoružanje, bila svjesna da će sve veća sofisticiranost bojišta tražiti i sofisticiraniji helikopter. AH-64A koliko god to američka vojska željela prikazati drukačije, pokazao se kao prilično “osjetljiv” helikopter. U meteorološkim i geografskim uvjetima letenja koji su odstupali od onih idealnih srednjoeuropskih, po kojima je taj helikopter i bio konstruiran, AH-64A imao je prilično nizak stupanj operativnog djelovanja. Kao primjeri tome mogu poslužiti, osim iskustava stečenih u borbenim akcijama, i usporedna ispitivanja na natječaju za borbeni helikopter švedskog zrakoplovstva tijekom 1995. god. Od prvobitnog izbora između AH-64A, AH-1W, Agusta A 129 Mangusta, Eurocopter Tiger, Atlas/Denel CSH-2 Rooivalk, Kamov Ka-50 i na kraju Mil Mi-28, izbor je sužen na AH-64A i Mi-28. Tijekom ispitivanja, iz Njemačke su preletjela dva Apachea koji su se pokazali kao uspješan ali iznimno kompleksan borbeni stroj. Isto tako, tijekom demonstracija djelovanja po ciljevima (bilo kopnenih ili zračnih) dolazilo je do čestih zastoja topa, lansera nevođenih raketa, neispravnog rada softwarea računala, a navigacijski sustav i sustav upravljanja naoružanjem, zbog klimatskih uvjeta, imali su mnoge teškoće. Stoga je od čak planiranih 20 otkazano pet zadaća zbog tehničkih problema, a pošto se koordinate iznad 65° SGŠ nisu mogle unijeti u računalo, otkazani su i svi letovi noću. Taj problem je prilično ozbiljan s obzirom na to da je švedsko zrakoplovstvo stavilo naglasak na noćna djelovanja, budući da se sjeverni dio Švedske gotovo 6 mjeseci nalazi u gotovo potpunom mraku. S druge pak strane, u Švedsku je došao jedan primjerak Mi-28 (u to vrijeme još nije letjela inačica za noćno borbeno djelovanje) koji je prošao ista ispitivanja kao i AH-64A. Pokazalo se da optički ciljnički sustavi rade izvrsno, te da su iznimno laki za uporabu čak i neiskusnoj posadi. Mi-28 pokazao je visok stupanj preživljavanja u borbenim uvjetima s dobrom balističkom zaštitom posade. Naoružanje Mi-28 pokazalo se pouzdano zadržavajući visok stupanj preciznosti tijekom ponavljanih ispaljenja, što nije bio slučaj kod AH-64A. Mi-28 ni jednom nije podbacio u izvršenju zadaće i doživio je svega nekoliko manjih tehničkih problema. Sve su to pokazatelji da AH-64A pati od mnogih eksploatacijskih problema u otežanim meteorološkim uvjetima, koji su dodatno inicirali napore za stvaranjem nove inačice AH-64D.

I sama američka vojska provela je opsežna usporedna ispitivanja između AH-64A i svih šest prototipova AH-64D Longbow Apache. Ispitivanja su jasno pokazala da AH-64D:
• u odnosu na AH-64A ima 400 posto veću ubojnu moć
• u odnosu na AH-64A ima za 720 posto veći stupanj preživljavanja u borbenim uvjetima
• ispunjava ili čak nadmašuje traženja američke vojske u pogledu daljine djelovanja na cilj kao i točnosti pogađanja cilja
• može uništiti pokretne i neprokretne ciljeve na udaljenosti većoj od 7000 m i bez optičkih sustava
• za zahvat cilja može se koristiti TADS-om ili pak radarskim sustavom što omogućuje veću fleksibilnost na bojištu
• ima mogućnost radarski otkriti i klasificirati više od 128 ciljeva istodobno, odrediti 16 najvažnijih, prenijeti podatke o njima drugim letjelicama i zapovjednim mjestima, izvršiti precizan napad na svih 16 odjednom, i to sve za manje od 30 sekundi
• zahtijeva trećinu manje radnih sati održavanja po satu leta od traženih uvjeta
• ispunjava 91 posto operativne spremnosti, što je 11 posto više od traženih normi.
Ipak, unatoč svim poboljšanjima, američki zapovjednici su u nekim slučajevima i sami priznali da su precijenili mogućnosti Apachea. Primjer tome su borbene akcije u Afganistanu, kada je 1. ožujka 2001. pet Apachea borbeno djelovalo prvog dana operacije Anakonda. Helikopteri su pružali blisku zračnu potporu kopnenim trupama koje su bile pod žestokom vatrom al Qaidinih i talibanskih snaga. Već tog prvog dana jedan je Apache oboren, a četiri su se vratila s priličnim oštećenjima koja su ih izbacila iz daljnjih borbi. Slično se dogodilo i u akciji Iračka sloboda, kada je u ožujku 2003. jedan AH-64D Longbow srušen a još 14 njih prilično oštećeno od pješačkog naoružanja u akciji u blizini Bagdada. Helikopteri su bili u akciji dubokog prodora iza neprijateljskih linija što je zahtijevalo odličnu koordinaciju, dobru logističku potporu te plan za slučaj spašavanja. Iračani su ih čekali, a podatke o izviđanju i zapovijedi proslijeđivale su se mobitelima. Kasnije su se u vojnim krugovima vodile rasprave o tome je su li visokosofisticirani Apache helikopteri opravdano poslani na takvu vrstu zadaće visokog rizika. Nakon tog incidenta, Apache je vršio ulogu bliske zračne potpore čisteći put kopnenim snagama u napredovanju.

Budućnost Apachea
Američka vojska namjerava zadržati Apache u svojem naoružanju još 25 godina, a budući da će do 2005. tri tipa helikoptera američke vojske biti u potpunosti povučena iz službe (UH-1 A i C, te OH-58 Kiowa), Apache će imati još veću ulogu jer je projekt budućeg borbenog helikioptera RAH-66 odbačen ove godine. Na svjetskom tržištu jedina trenutačna konkurencija Apacheu je Eurocopterov Tiger, budući da ostali moderni borbeni helikopteri tog ranga nisu još ušli u širu proizvodnju.
Već sada postoje programi za poboljšanja Apachea koji ulaze u program modernizacije (Blok II), a odnose se ponajprije na noviju komunikacijsku opremu, ugradnju 570 litarskog gorivnog tanka u kućište za smještaj streljiva nosnog topa, kao i unapređenje TADS/PNVS sustava, označenog M-TADS/PNVS (M- modernised).
Blok III modernizacije planiran je za AH-64A koji će se modernizirati na D inačicu i u vremenu od 2004. do 2009. jer ako se Apache želi zadržati još 25 godina, realno je očekivati da će kao i dosad proći još opsežne programe modernizacije. Za blok III planirana su još nedefinirana poboljšanja na MMW radarskom sustavu (trenutačno se radi na povećanju dometa radara za 55 km), M-TADS/PNVS sustavu, povećanje mogućnosti preživljavanja helikoptera u borbenim uvjetima, mogućnost upravljanja bespilotnim letjelicama jednog od članova posade, smanjenje troškova letenja, poboljšanje pogonske grupe, ugradnja sklopivih lopatica rotora radi lakšeg transporta itd.
Za Blok III koji je planiran za 2012 godina. planira se ugradnja sustava FBW (fly-by-wire), kompozitne strukture trupa (čime se planira smanjiti težina helikoptera za 250 kg), preinačka stajnog trapa, poboljšanje repnog rotora, novi motori, peterokraki kompozitni noseći rotor, itd.
Ne treba sumnjati u budućnost Apachea jer stalna borbena iskustva, veliko financijsko zaleđe i rastući broj zemalja korisnica tog helikoptera, stavljaju Apacheu u ruke karte koje će još godinama nositi pobjedu. Ipak, helikopteri poput Ka-50/52, Mi-28, Eurocopter Tiger, A 129 Mangusta, Atlas/Denel CSH-2 Rooivalk i slični, sve više zauzimaju mjesta u natječajima zemalja koje žele u svoje borbene redove uvesti nužno oružje današnjice – borbeni helikopter.

Zemlje korisnice Apachea
Izrael: 46 primjeraka AH-64A od kojih je 16 u programu modernizacije na AH-64D, dok je još nabavljeno 13 primjeraka AH-64D
Ujedinjeni Arapski Emirati: 30 AH-64A, prvi primjerci pristigli 1993, te su postatli drugi korisnici AH-64
Saudijska Arabija: 12 AH-64A koji su isporučeni 1993., u postupku modernizacije na AH-64D, kao i namjera kupnje još 12 AH-64D
Egipat: 35 AH-64A i svi primjerci su u postupku modernizacije na AH-64D
Grčka: 1995. Grčka je kupila 12 AH-64A i time postala prva europska zemlja koja je nabavila Apache, naknadno nabavljeno još 12 AH-64D Longbow
Nizozemska: 12 unajmljenih AH-64A od američke vojske i 30 AH-64D od kojih je 6 primjeraka AH-64D od siječnja ove godine namijenjeno za prodaju (svi helikopteri kupljeni u 100% off-set programu)
Velika Britanija: 67 WAH-64D Longbow – prvih 8 primjeraka WAH-64D Longbow proizvedeno je u tvornici Boeing u Americi, dok je preostalih 59 po licenci proizvela tvrtka Westland iz Yeovila. Od proizvodnje Apachea u Velikoj Britaniji profitira još 180 drugih tvrtki te je time osiguran posao za prosječno 3000 ljudi godišnje.
WAH-64D Longbow, istovjetan je u opremi s američkim Longbow Apacheom s razlikama:
• ugradnja motora Rolls Royce Turbomeca RTM322
• integrirani sustav samozaštite helikoptera
• sustav odleđivanja lopatica nosećeg i repnog rotora
• 70 mm nevođene rakete CRV7
• sklapajuće lopatice nosećeg rotora
• sustav za održavanje i nadzor sustava helikoptera
• SATURN (nova NATO UHF radiostanica) i BOWMAN (britanska radiostanica za borbena djelovanja)
• rakete zrak-zrak MATRA Mistral.
Singapur: 8 AH-64D
Kuvajt: 16 AH-64D Longbow
Japan: 50 – 55 AH-64D Longbow u narudžbi

---

Usporedni tehnički podaci
Proizvođač Boeing McDonnell Douglas Helicopter Systems
 AH-64A                             AH-64D
Posada pilot + oper. or. sustava pilot + oper. or. sustava
Pogonska skupina 2 X T700-GE-701Cs 2 X T700-GE-701Cs
Dužina 17.73 m (58.17 ft) 17.73 m (58.17 ft)
Visina 4.64 m (15.24 ft) 4.05 m (13.30 ft)
Raspon krila 5.227 m (17.15 ft) 5.227m (17.15ft)
Prosječna letna težina 6838 kg (15,075 lb) 7270 kg (16,027 lb)
Visina lebdenja na zračnom jastuku 4845 m (15,895 ft) 4465 m (14,650 ft)
 [Standardni uvjeti] [Standardni uvjeti]
 4525 m (14,845 ft) 4068 m (13,350 ft)
 [Prilikom visoke temperature zraka: MSA + 15C] * [Prilikom visoke temperature zraka: MSA + 15 C]
Visina lebdenja izvan zračnog jastuka 3866 m (12,685 ft) 3206 m (10,520 ft)
 [Po MSA] [Po MSA]
 3418 m (11,215 ft) 2759 m (9,050 ft)
 [Na 2000 ft ,21° C] [na MSA + 15 C]
Brzina uzdizanja 663 m/min (2,175 ft/min) 541 m/min (1,775 ft/min)
 [MSA] [MSA]
 625 m/min (2,050 ft/min) 486 m/min (1,595 ft/min)
 [Na 2000 ft ,21° C] [Na 2000 ft ,21° C]
Maksimalna brzina uzdizanja 889 m/min (2,915 ft/min) 803 m/min (2,635 ft/min)
 [MSA] [MSA]
 881 m/min (2,890 ft/min) 793 m/m (2,600 ft/min in)
 [Na 2000 ft ,21° C] [Na 2000 ft ,21° C]
Maksimalna horizontalna brzina leta 279 km/h (150 kts) 273 km/h (147 kts)
 [MSA] [MSA]
 284 km/h (153 kts) 276 km/h (149 kts)
 [Na 2000 ft ,21° C] [Na 2000 ft ,21° C]
Krstareća brzina leta 279 km/h (150 kts) 273 km/h (147 kts)
 [MSA] [ MSA]
 284 km/h (153 kts) 276 km/h (149 kts)
 [Na 2000 ft, 21° C] [Na 2000 ft ,21° C]
Dolet 400 km – unutrašnji spremnici
 1,900 km – s podvjesnim spremnicima
*MSA = međunarodna standardna atmosfera

---

Zoran KESER