Božić je drugi najvažniji kršćanski blagdan, odmah iza Uskrsa. Počeo se slaviti u Rimu već u IV. stoljeću. Blagdan Isusova rođenja desetljećima se redovito prikazuje na poštanskim markama

Iako je prva božićna marka tiskana u Kanadi 1898., tek od 1960-ih neizostavne su u programu izdavanja u gotovo svim kršćanskim zemljama. Premda ih je dosad izdano na tisuće različitih, svake godine inspiriraju slikare i dizajnere u stvaranju različitih doživljaja Božića. Kao i ranije, i ovogodišnje su izdane u studenom ili početkom prosinca kako bi krasile božićne čestitke. Imaju vrlo važnu ulogu u prenošenju dobrih želja, prije svega vrlo su učinkovite zbog epidemioloških ograničenja i nemogućnosti osobnih čestitanja. Danas, u vremenu suvremenih sredstava komunikacije i interneta, čestitanje Božića putem klasičnih čestitki i božićnih maraka svojevrstan je dar onomu komu su namijenjene. Za te se čestitke slobodno može reći da su ekvivalent darovima ispod bora. Sve se manje koriste, posebice među mlađim naraštajima koji žele brz, jednostavan, ali i jeftin način čestitanja.

Na ovogodišnjim se markama osim sakralnih motiva (Poklonstvo mudraca, Suvereni malteški red i Velika Britanija; Kristovo rođenje, Slovenija; citati iz evanđelja po Mateju i Luki, Alderney; Bijeg u Egipat, Guernsey i dr.), nalaze i oni koji su povezani sa svjetovnim običajima (ukrasi na boru, Češka; zimska idila, Finska; božićni vlak, Otok Man i dr.). Pozornost privlače dvije marke Vatikana, najmanje države na svijetu. Njihov je dizajn povjeren beskućniku i korisniku pučke kuhinje u Rimu mladom Poljaku Adamu Piekarskom, čiji su slikarski talent slučajno otkrili svećenici. Crkveno ozračje na vatikanskim markama prikazuje mudrace koji su se došli pokloniti Božjem Djetetu u Betlehem, te Dijete Isusa, Djevicu Mariju i svetog Josipa koji drži štap na čijem se vrhu nalazi cvijet narda, poput onog iz grba pape Franje. Tim je činom Vatikanska pošta ponudila konkretan prikaz Gospodinova rođenja te pružila priliku i drugim umjetnicima koji su u nepovoljnom položaju da se dokažu u svojem radu.

Ivo Aščić