Sredinom XV. stoljeća Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo gotovo je propalo, no prijestolje neočekivano preuzima mladi velikaš koji će se istaknuti u borbama protiv Osmanlija, kršenju feudalne anarhije, jačanju institucije vladara te potpori humanističkim i renesansnim krugovima

Matija Korvin (r. 1443.) u povijest je ušao u neobičnim okolnostima – gotovo preko noći od zatvorenika je postao hrvatsko-ugarski kralj. Njegov otac, vojskovođa i erdeljski vojvoda János (Ivan) Hunyadi (r. 1407.) bio je 1456. jedan od junaka obrane Beograda od osmanlijske vojske predvođene sultanom Mehmedom II. Osvajačem (1432. – 1481.). Međutim, na bojišnici je izbila kuga od koje je i umro. Njegov izravni nasljednik stariji sin Ladislav Hunyadi (r. 1431.) nastavio je sukobe s grofovima Celjskim koji su počeli za očeva života. Vodili su se zbog primata banske časti nad Slavonijom te Dalmacijom i Hrvatskom. Razmirice dviju moćnih obitelji trajale su dvadesetak godina i kulminirale 1456., kad je Ladislav Hunyadi uz pomoć svojih pristaša u Beogradu ubio Ulrika II. Celjskog (r. 1406.) i to na proslavi obrane grada. Međutim, Ulrik je bio skrbnik maloljetnog kralja Ladislava V. Postuma (r. 1440.), koji je dolazio iz kuće Habsburg po muškoj te kuće Luksemburg po ženskoj liniji. Vladar je neko vrijeme pričekao, a onda se osvetio i 16. ožujka 1457. u Budimu pogubio Ladislava. Njegova je četrnaestogodišnjeg brata Matiju dao zatočiti u Pragu.

Učvršćenje vlasti

Osam mjeseci nakon toga situacija se u potpunosti promijenila: nezadovoljni Hunyadijevim ubojstvom, njegovi sljedbenici dižu bunu i kralj je prisiljen povući se u Prag gdje krajem godine umire, vjerojatno prirodnom smrću. Kako nije imao nasljednika, raspala se i ujedinjenost Češke i Hrvatsko-Ugarske pod jednim vladarom koja je s prekidima trajala od 1419. godine. Ugarski su velikaši na saboru u Pešti u siječnju 1458. za kralja izabrali upravo Matiju. Novi češki kralj Juraj Podjebradski (1420. – 1471.) odmah ga je pustio iz pritvora. Zbog gavrana (latinski corvus) na obiteljskom grbu dobio je naziv Korvin. Kratko je, do ljeta 1458., kao regent vladao njegov ujak Mihael Szilágyi (1400. – 1460.), no Matija je pokazao veliku zrelost i postao samostalan vladar. Krunu svetog Stjepana dobio je 29. travnja 1464. godine. Kako bi uspostavio narušeni autoritet krune, obračunavao se s feudalnom anarhijom i međusobnim sukobima velikaša koji su oslabili kraljevstvo. Ono se moralo braniti od najezde Osmanlija, a istodobno štititi dijelove teritorija od pretenzija Mlečana, bosanskog kralja Stjepana Tomaša (umro 1461.) te velikog bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače (oko 1404. – 1466.). U učvršćenju vlasti oslanjao se na srednje i niže plemstvo te svećenstvo, kao i gradove u čiji je razvoj često investirao. Brzo je reagirao i na povećanu vanjsku opasnost od Osmanlija. Naime, nakon Srbije (1459.), i Bosna je 1463. pala u osmanlijske ruke, a njezin kralj Stjepan Tomašević pogubljen je u Jajcu. Korvin je te godine sa svojom vojskom oslobodio sjeverne i zapadne krajeve Bosne i ondje osnovao Jajačku pa Srebreničku banovinu s gustom mrežom obrambenih fortifikacija i vojnih posada. Bio je to jasan pokazatelj kraljeve odlučnosti da se bori protiv Osmanlija i zaustavi njihov strelovit napredak u jugoistočnoj Europi. Zahvaljujući poreznim reformama, Korvin je znatno povećao državne prihode pa je neovisno o velikašima mogao utemeljiti stalnu plaćeničku vojsku.

Sukob s Frankopanima

Naizgled primirivši Osmanlije, kralj se 1468. posvetio sjeveru i ratu za češku krunu, koji će s prekidima trajati deset godina. No, zbog toga je zanemarivao jug i Hrvatsku pa su Osmanlije redovito provaljivali u Liku, Krbavu te sjeverne dijelove Dalmacije. Ogorčeni zbog takve situacije, najutjecajniji hrvatski velikaši Frankopani, koji su podržali Korvina u dolasku na prijestolje, počinju se povezivati s tradicionalnim kraljevim suparnicima Mlečanima i rimsko-njemačkim carem Fridrikom III. Habsburgovcem (1415. – 1493.). Kad je do Korvina došla vijest o nemiloj mogućoj suradnji, poslao je 1469. kraljevsku vojsku na Senj i uzeo ga iz ruku Frankopana. Ondje je utemeljio Senjsku kapetaniju i tako još više proširio obrambeni sustav protiv Osmanlija, a usput zaprijetio i mletačkim posjedima. Iduće desetljeće Frankopani i Korvin bit će u otvorenom sukobu, no velikaška obitelj već je godinama bila u međusobnim nesuglasicama oko posjeda i tako sve više slabjela. Kralj tu neslogu koristi i 1479. uzima joj posjed Vinodol. Suprotstavlja mu se krčki knez Ivan VII. Frankopan (umro 1486.), no nije dovoljno jak da se održi. Nakon što je kraljev vojni zapovjednik Blaž Podmanicki napao 1480. godine Krk, Ivan VII. privremeno ga predaje pod zaštitu Venecije. Privremeno je vrlo brzo postalo stalno i tako su Mleci još jednom profitirali iz nesuglasica koje su hrvatski velikaši imali međusobno ili s krunom.

Veličanstvena knjižnica

Ipak, bilo bi nepošteno reći da se Korvin prestao baviti Osmanlijama. Tijekom 1470-ih i početkom 1480-ih protiv njih je redovito poduzimao vojne pohode. Pred kraj vladavine ratovao je s Fridrikom III. i 1485. osvojio Beč te ga proglasio svojom prijestolnicom. U međuvremenu se uspio okruniti i za kralja Češke te osvojiti dijelove Austrije i Šleske. Korvin je tako postao jedan od najbogatijih i najutjecajnijih vladara svojeg doba. Osim kao državnik na političkom te vojskovođa i strateg na vojnom, istaknuo se i na području znanosti i umjetnosti. Njegov je dvor bio mjesto okupljanja najznačajnijih suvremenika, poput pjesnika Ivana Česmičkog, matematičara i astrologa Ivana Viteza od Sredne, graditelja Vinka Dubrovčanina, kipara Ivana Duknovića, minijaturista Feliksa Petančića i drugih. Vrhunac Matijina ulaganja u znanost i kulturu bilo je utemeljenje svjetski poznate kraljevske knjižnice Bibliotheca Corviniana u Budimu.

Matija Korvin nije imao zakonitog nasljednika. Želio je da na tron stupi njegov nezakoniti sin Ivaniš (1473. – 1504.), no ugarski i hrvatski velikaši imali su druge planove pa su nakon kraljeve smrti 1490. ponovno izbili sukobi za krunu, koji su doveli do feudalne anarhije te slabljenja obrambenog sustava. To će uvelike iskoristiti Osmanlije poduzimanjem novih vojnih pohoda. Pojedini povjesničari smatraju da je smrt Matije Korvina označila početak kraja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, koje će skončati 1526. na Mohaču.

Tekst: Josip BULJAN