Prvi patent slavnog Petera Paula Mausera sporometna je puška ostraguša na crni barut s okretno-čepnim zatvaračem. Od 1872. postaje standardna puška njemačke vojske…

Kad bi postojala kuća slavnih za projektante i izumitelje vatrenog oružja, njezin bi član sigurno bio i njemački puškar Peter Paul Mauser (1838. – 1914.). Da postane puškar bilo je očekivano: to su bili njegov otac i četvorica starije braće. Nakon školovanja i prakse u tvornici oružja u Oberndorfu zainteresirao se za projektiranje. Peter Paul je s bratom Wilhelmom (1834. – 1882.) počeo raditi sredinom šezdesetih godina, jedan kao genijalan konstruktor, a drugi kao iznimno spretan poslovni čovjek. Braća Mauser najprije su radila na konverziji Dreyseove puške iglenjače M1841 (v. HV br. 537, op. ur.). Ona i savršenija francuska iglenjača Chassepot M1866 (v. HV br. 538, op. ur.), u to su vrijeme bile standardne puške njemačke, odnosno francuske vojske. Obje su bile prijelazni oblik prema konstrukciji puške na metak s metalnom čahurom. Peter Paul Mauser istodobno je razvijao i modifikaciju Dreyseove puške M1868, namijenjenu metku s metalnom čahurom. Modifikacija se sastojala u konstrukciji zatvarača s samonapinjućom iglom, koja bi ostala zapeta nakon njegova povratka u prednji položaj. Za razliku od toga, na Dreyseovoj puški igla se morala zapeti rukom prije nego bi se otvorio zatvarač. Ta je racionalizacija uvelike povećala brzinu paljbe.
Norrisov prijedlog
Nakon ujedinjenja Njemačke 1871. godine provedena je unifikacija arsenala, pri čemu unatoč prednostima isprva nije usvojena Mauserova modifikacija M1868, nego konverzija Dreyseove iglenjače M1867. Mauseri nisu odustajali i ponudili su pušku Austriji, no ni tu nije bilo sreće: odabrana je puška domaće tvrtke Werndl-Holub M1867 s okomitim okretnim blokom. Ipak, zanimljiv je prototip uočio zastupnik američkog Remingtona Samuel Norris. Vidjevši sve prednosti M1868 koju je konvertirao Mauser, nagovorio ga je na suradnju. U belgijskom Liègeu patentirali su pušku Mauser-Norris M1867/69, što je bio prvi od brojnih patenata koji nose ime Petera Paula Mausera. Uskoro se za pušku zainteresirala i pruska vlada: do izražaja su došle naučene lekcije iz Francusko-pruskog rata 1870./1871. godine. Mauserova je puška kao jedan od mnogih modela ispitivana u berlinskoj tvornici Spandau Arsenal. Ubrzo se izbor sveo na Mauserovu pušku te Werder M1869, kojom je prije ujedinjenja bila naoružana bavarska vojska. Ispitivanja su pokazala nadmoć Mauserova okretno-čepnog zatvarača u odnosu na funkcionalne i mehaničke slabosti zabravljivanja cijevi s pomoću Werderova bloka. Mauserova je konstrukcija omogućavala lakše čišćenje i održavanje, a jedino što je trebalo doraditi bio je sigurnosni sustav, što je riješeno uvođenjem kočnice u obliku krilca (zastavice) na zatvaraču. Metak s mesinganom čahurom u kalibru 11,15 mm x 60 mmR ili .43 Mauser bio je u obliku boce, s olovnim zrnom zaobljena vrha i mase 25 g koje je do pola visine bilo obloženo papirnatim omotačem, te s centralno smještenom kapsulom (Berdan) i obodom na dnu čahure.
Prošlo je vrijeme jednometki…
Nova puška nazvana je Model 1871, a postala je poznata i kao Gewehr 71 (G71) ili Infanterie-Gewehr 71 (pješačka puška 71). Bila je to sporometna ostraguša na crni barut s okretno-čepnim zatvaračem, koja 1872. postaje standardna puška njemačke vojske. Braća Mauser osnovala su 1872. u Oberndorfu vlastitu tvornicu te postigla velik komercijalni uspjeh sa svojom puškom, koja je prodana u Južnu Ameriku, na Daleki istok i nekim balkanskim zemljama. Bila je kvalitetnije oružje od većine tadašnjih jednometki, ali jedan metak bio je i njezin najveći nedostatak. Novo vrijeme donosilo je nova rješenja. Švicarska je još 1869. uvela u naoružanje jedanaestometnu repetirku Vetterli M1869. Uskoro je i Austrija uvela, u ograničenim količinama, osmometnu repetirku sustava Fruwirth M1870. Njemačka se pokrenula uvidjevši velike gubitke ruske vojske u ratu s Turskom 1877./1878., prouzročene djelovanjem višemetnih repetirki Winchester. Pokrenuti su zahtjevi za uvođenje u uporabu nove brzometne puške za njemačku vojsku. Zbog golemih zaliha neuporabljenih jednometki, Mauser je najprije pokušao na puške M1871 ugraditi dodatni spremnik i tako na lak način pretvoriti jednometke u višemetne repetirke. Nakon više neuspjelih pokušaja, shvatio je da potrebno temeljito redizajniranje mehanizma puške. Na novoj puški M1871/84 zadržani su svi elementi dizajna stare puške koji nisu bili izravno povezani s mehanizmom za punjenje, uključujući i kalibar 11,15 mm x 60 mmR.
Konverzija na više metaka
Zadržan je, uz male izmjene na glavi, robusni okretno-čepni cilindrični zatvarač. Ugrađen je osmometni tubularni (cjevasti) spremnik ispod cijevi, prema patentu austrijskog konstruktora Alfreda Kropatscheka. U spremniku je bilo smješteno osam metaka u rednom rasporedu (jedan iza drugog), okrenutih prema naprijed. Zadržana je i mehanička kočnica u obliku krilca na samom stražnjem kraju zatvarača koja učinkovito blokira udarni mehanizam. U odnosu na jednometke koje su joj prethodile, nove puške dobile su prilično izmijenjen izvlakač i dodatno ugrađen izbacivač ispaljenih čahura na glavi zatvarača. Nova puška imala je ugrađen poseban prekidač čija je polugica virila na lijevoj strani na gornjem dijelu kućišta. Kad je polugica bila povučena unatrag, donosilac metaka bio je fiksiran u gornjem položaju (prekinuta je njegova veza sa zatvaračem) i puška se mogla koristiti samo kao klasična jednometka, uz pojedinačno ručno umetanje metaka u ležište cijevi. To je omogućavalo da se, u slučaju nedovoljnih zaliha, streljivo troši racionalno. Pomicanjem polugice u prednji položaj ponovno se uspostavljala veza između donosioca i zatvarača pa se puška koristila kao repetirka. Punila se s gornje strane, kroz kućište, kad se zatvarač nalazio u stražnjem odbravljenom položaju. Metak se stavljao na donosilac koji se potiskivao u donji položaj, a nakon toga metak je guran naprijed u tubularni spremnik. Prednji ciljnik bio je fiksni, a stražnji podesiv za gađanja između 200 i 1600 m. Nastavak za montažu bajuneta-noža bio je predviđen na desnoj strani masivne grivne koja je najbliža ustima cijevi, a šipka za čišćenje bila je fiksirana ispod cijevi.
Promjene težišta
Dakle, M1871/84 ušla je 1884. u operativnu uporabu njemačke vojske, zamijenivši slavnu prethodnicu. No, konverzija originala brzo je pokazala niz nedostataka. U tubularnom spremniku često je dolazilo do nekontroliranih opaljenja, što zbog dodira kapsule prednjeg metka s nosom zrna metka iza njega, što zbog pregrijavanja streljiva u tubularnom spremniku prilikom dulje paljbe zbog neposredne blizine cijevi. Problem je riješen tako što je metak dobio malo dublje ugrađenu kapsulu i zrno s ravnim vrhom. S druge strane, težište oružja stalno se mijenjalo ovisno o broju metaka u spremniku, što je na kraju utjecalo na preciznost.
Bez obzira na probleme nasljednice i činjenicu da je postala slavna kad je vrijeme jednometki već prolazilo, uspjeh M1871 bio je početak dugogodišnje karijere slavnog konstruktora Petera Paula Mausera.

Ivan GALOVIĆ