Posluga američkog lakog minobacača M224 na paljbenom položaju. Kalibar 60 mm, masa oruđa na borbenom položaju 21,11 kg, krajnji domet 3490 m, najveća brzina gađanja 30 mina/min, masa projektila 1,66 ? 1,71 kg (ovisno o vrsti i tipu mine)

 

Suvremeni minobacači dijele se na tri temeljna tipa – laki (kalibra do 80 mm), srednji (kalibra 80 – 100 mm) i teški (više od 100 mm). Većina suvremenih oružanih snaga u svom naoružanju je zadržala sva tri tipa minobacača, naravno sa specifičnim zadaćama i načinom uporabe. U tom kontekstu, laki minobacači danas se pretežno nalaze u naoružanju specijalnih i diverzantskih snaga, gdje je pokretljivost najvažnija značajka, ali isto tako i kao oružje paljbene potpore na razini voda i satnije. Obično je riječ o naoružanju mase 15-25 kg, koje nose i poslužuju dva vojnika, a u slučaju potrebe bez većih problema njime može rukovati i jedan vojnik. Važnost lakih minobacača posebno je povećana u uvjetima tzv. asimetričnih ratova koji se načelno vode po pravilima urbane gerile, odnosno iznenadnim napadima koji zahtijevaju brzu reakciju pokretnih snaga. Koalicijske snage predvođene Sjedinjenim Američkim Državama raspoređene u Afganistanu i Iraku posljednjih su godina itekako postale svjesne vrijednosti minobacača kalibra 60 i 81 milimetara. Zbog toga su i američka kopnena vojska i marinski korpus počeli ulagati u razvoj novih minobacača, streljiva i sustava za kontrolu paljbe. Izvješća iz postrojbi s prve crte bojišta navode da su se minobacači kalibra 60 mm pokazali razornim oružjem za ciljeve na malim udaljenostima, ali i izvrsnim sredstvom za označavanje ciljeva za blisku zračnu potporu. U tom kontekstu, pokazali su se vrlo učinkovitim i protiv zasjeda na cestama, pa su ih rabili u osiguranju konvoja. Podjednako su bili učinkoviti kao i teške strojnice, s tim da je njihova uporaba imala znatno veći psihološki učinak na protivnika (detaljnije u S. Radaković: Džepno topništvo, Hrvatski vojnik br. 117/118, prosinac 2006).

Jedna od podvrsta koja se razvila iz lakih minobacača su tzv. commando minobacači koji se od klasične konfiguracije razlikuju u znatno manjoj podlozi, kraćoj cijevi i obično nemaju dvonožac, čime se u velikoj mjeri dobilo na težini i mogućnosti njegovog transporta (težina commando minobacača obično iznosi 7-12 kg). Tim oružjem načelno rukuje jedan vojnik, a kako se pri gađanju ne koristi dvonožac izgubilo se na preciznosti, ali je znatno povećana pokretljivost oružja i mogućnost iznenadnog otvaranja paljbe, što donekle kompenzira taj nedostatak. S druge strane, imajući u vidu da se koristi na relativno male udaljenosti, korekcija paljbe je znatno jednostavnija i brža. Hrvatska vojna industrija je svojevremeno razvila optički ciljnički sustav za gađanje upravo iz commando konfiguracija lakih minobacača 60 mm hrvatske proizvodnje, pod nazivom COCOS (Commando Control System for 60 mm Mortars), koji je omogućavao znatno preciznije izravno gađanje iz tog tipa oružja (radi se o ciljničkoj napravi koja kombinira optički sustav s računalnom tehnologijom za precizno mjerenje nagiba i elevacije cijevi).

Većina proizvođača lakih minobacača (uključujući i commando inačice) proizvodi to oružje u kalibru 60 mm koji se uvriježio kao suvremeni standard za tu vrstu oružja. Iznimka su Britanci koji još uvijek imaju u naoružanju svoj laki minobacač L9A1 kalibra 51 mm – jedan od minobacača najmanjih kalibara (ukoliko ne i najmanjeg) u operativnoj uporabi. To oružje je nasljednik britanskog 2-inčnog minobacača, masovno korištenog tijekom II. svjetskog rata, koji je bio rađen i u commando inačici. Iako se radi o relativno laganom i spretnom oružju (ukupna masa iznosi 6,27 kg), zbog malog dometa i nepreciznosti pri gađanju postupno ga je iz uporabe istisnuo bacač granata 40 mm L17A2 montiran na puški (slabija učinkovitost granate 40 mm na cilju, u usporedbi s minobacačkom minom 51 mm kompenzira se boljom preciznošću i time što se radi o sekundarnom oružju koje samo pridonosi ukupnoj učinkovitosti automatske puške SA80).

Svojedobeno se činilo da su laki minobacači preživjelo oružje bez većih razvojnih mogućnosti i bez perspektive u suvremenim oružanim snagama (npr. nakon II. svjetskog rata Sovjetska armija je potpuno izbacila lake minobacače iz operativne uporabe, a ni danas ih ruske OS nisu vratile u naoružanje). Taktika primjenjivana u sukobima s kraja XX. i početkom ovog stoljeća tu koncepciju je u potpunosti demantirala, a laki minobacači postali su nezaobilaznim čimbenikom u urbanom ratovanju i protuterorističkoj borbi. Nažalost, upravo zbog njihovih temeljnih karakteristika (jednostavno rukovanje, male protežnosti i relativno snažna učinkovitost) postali su i vrlo omiljeno oružje među teroristima, pa bih se čak usudio konstatirati kako su laki minobacači, uz razne modele ručnih bacača (među kojima su RPG-7 svakako najzastupljeniji), postali svojevrsno terorističko topništvo. U njihovom daljnjem razvoju vjerojatno neće biti većih odstupanja od klasične sheme, razvijene u dvije podvrste (klasične i commando), pri čemu se eventualna poboljšanja mogu očekivati u primjeni lakših i otpornijih materijala i donekle usavršavanju ciljničkih sprava. Daleko više može se očekivati od razvoja streljiva, pri čemu se osim na povećanju dometa i preciznosti radi i na maksimalnom povećanju ubojnih mogućnosti, te razvoju specijaliziranih mina koje dosad nisu bile sastavni dio arsenala lakih minobacača. U tom kontekstu američki vojno-industrijski kompleks već ispituje tzv. MAPAM (Mortar Anti-Personnel Anti-Materiel) streljivo 60 mm, pod oznakom XM1046, koje bi imalo ubojne mogućnosti gotovo jednake standardnim minobacačkim minama kalibra 81 mm (naravno, MAPAM tehnologija ispituje se i na minama kalibra 81 i 120 mm). Osim toga, već se rabe specijalne osvjetljavajuće mine koje prostor osvjetljavaju u IC dijelu spektra (mogu se rabiti uz pasivnu IC opremu za noćno promatranje), a planira se razvoj i drugog specijaliziranog streljiva kalibra 60 mm (npr. obilježavajuće, zapaljive i zadimljavajuće mine).

Srednji minobacači
Srednji minobacači su u većini suvremenih oružanih snaga postali standardno sredstvo paljbene potpore postrojbi razine satnije. Nakon II. svjetskog rata kalibar gotovo svih srednjih minobacača u zemljama članicama NATO-a standardiziran je na 81 mm, dok je u SSSR-u i drugim zemljama istočne Europe standardiziran na 82 mm (po nekim objašnjenjima sovjetskih vojnih teoretičara u slučaju rata vjerojatno je kako bi veća količina streljiva došla u ratni plijen. U tom slučaju, streljivo zapadnog podrijetla kalibra 81 mm moglo bi se u slučaju nužde ispaljivati iz sovjetskih i istočnoeuropskih minobacača, dok u obratnom slučaju to ne bi bilo moguće).

To oruđe obično poslužuje posluga 3-4 vojnika, a na kraće udaljenosti prenosi se rastavljeno na tri glavna elementa (podloga, lafet ili dvonožac i cijev) i vrlo jednostavno se sklapa na paljbenom položaju. U suvremenim oružanim snagama sve češće je u uporabi samovozna inačica, osposobljena za borbeno djelovanje s vozila. Za razliku od lakih minobacača namijenjenih ponajprije za neposrednu potporu nižih postrojbi na prvoj crti bojišta koji pretežno gađaju izravno, srednji minobacači obično čine paljbenu skupinu satnije i načelno gađaju posredno, zbog čega razvijaju primarne elemente za upravljanje topničkom paljbom. Drugim riječima, srednji minobacači su najniži oblik topništva za posredno gađanje. Takvu skupinu obično čini izvidnička desetina, skupina za upravljanje paljbom i 4-8 minobacača (broj oruđa u formaciji obično ovisi o tehničkim mogućnostima skupine za upravljanje paljbom).

Većina minobacača kalibra 81 i 82 mm je vrlo slična, s gotovo istim elementima, a uočljive razlike su samo u pojedinim detaljima, kao što su npr. plinska kočnica, sigurnosni sustav protiv okretanja mine, oblik i dimenzije podloge i sl. Iznimka čini ruski automatski minobacač 82 mm 2B9 Vasilek koji po svojim konstrukcijskim značajkama već predstavlja pravo topničko oružje, zbog čega je ustrojbeno i razmješten u topničku skupinu za potporu na razini bojne.

Daljnji razvoj srednjih minobacača moguć je u tri smjera:
– poboljšanje tehničkih i manevarskih svojstva oruđa
– modernizacija sustava upravljanja paljbom i
– usavršavanje streljiva.

Poboljšanje tehničkih svojstava oruđa ide u smjeru smanjivanja težine i dodatnog pojednostavljivanja konstrukcije, čime se postiže povećanje njegove pokretljivosti i mogućnosti transporta u raznim uvjetima. Već sada se za izradu dijelova koji nisu izloženi velikim naprezanjima koriste manje zahtjevni, ali lakši materijali (kao što je npr. duraluminij), a samo je pitanje vremena kad će se početi uvoditi razni kompozitni materijali koji relativno uspješno mogu zamijeniti čelik (npr. za izradu dvonošca ili podloge). Osim što se dobiva na težini, na taj način bi znatno pojeftinila i proizvodnja tog oružja, što nije zanemarivo u sve jačoj konkurenciji na međunarodnom tržištu naoružanja i vojne opreme. Konkretnije, američka vojska razvija minobacač M252 kalibra 81 mm. Masa mu je 42,3 kilograma (od čega cijev teži 15,88 kg, 11,25 lafet i 11,97 kg podloge), a krajnji cilj je masa od 28,99 kg, s cijevi mase 11,11 kg. Još ambiciozniji plan predviđa razvoj minobacača kal. 81 mm ukupne mase 24,85 kg, pri čemu se ispituje mogućnost uporabe materijala Inconel 718 temeljenog na niklu od kojega bi se izrađivale cijevi. Kompozitne materijale uporabili bi za podlogu i dvonožni lafet (detaljnije u S. Radaković: Džepno topništvo, Hrvatski vojnik br. 117/118, prosinac 2006).

Znatno veća modernizacija može se očekivati u sustavu upravljanja paljbom, koji sve više postaje potpuno automatizirani proces s uporabom namjenskih računala i odgovarajućih mjernih senzora te uključivanja GPS satelitskog navigacijskog sustava. Time se dobiva na znatno većoj brzini uočavanja cilja, pripreme početnih elemenata i otvaranja paljbe, a i preciznosti gađanja.

Usavršavanje streljiva ide u smjeru povećanja njegovog dometa uvođenjem reaktivnih mina, poboljšanju pouzdanosti upaljača i povećanju preciznosti uvođenjem tzv. pametnog streljiva, odnosno mina koje posjeduju vlastite senzore za traženje cilja i mogućnosti korekcije leta u silaznom dijelu putanje. To streljivo može biti navođeno na cilj pasivno (na temelju IC isijavanja cilja, kao što je npr. kod vozila) ili u posljednje vrijeme sve češće lasersko (navođenjem na laserski označeni cilj). Osim toga, konstrukcijski se usavršavaju novi tipovi mina, kao što su mine s termobaričkim punjenjem (tzv. aerosolni projektili), kasetne mine (s raznim vrstama substreljiva) i sl.

Teški minobacači
Za razliku od lakih i srednjih minobacača, koji su još uvijek ponajprije pješačko naoružanje, teški minobacači u potpunosti se mogu smatrati dijelom topništva. Uspoređujući ih isključivo po kalibru i težini oruđa, radi se o svojevrsnoj evoluciji nekadašnjih merzera, iako se po svim ostalim taktičko-tehničkim parametrima ta oruđa međusobno bitno razlikuju. Načelno, teški minobacači u suvremenim oružanim snagama čine paljbenu potporu na razini bojne (rjeđe pukovnije ili više), a njihove postrojbe se kao i u većini drugih topničkih postrojbi obično sastoje od izvidničkog dijela, zapovjednog dijela ili dijela za upravljanje paljbom, paljbenog dijela (obično 4-10 oruđa) i logističkog dijela (dijela za potporu). U većini suvremenih oružanih snaga standardizirao se kalibar 120 mm kao jedinstveni kalibar za teške minobacače, u kojima ih proizvodi većina proizvođača u svijetu, međutim u tome postoje određena odstupanja. Naime, tijekom II. svjetskog rata, a kasnije djelomično i u Korejskom ratu, američke oružane snage rabile su minobacač M-2 kalibra 107 mm koji je pokazao iznimno dobre balističke začajke i na temelju kojega je razvijen minobacač M30 u istom kalibru. Minobacač M30 ostao je u operativnoj uporabi američkih oružanih snaga gotovo do kraja XX. stoljeća, kad je započela njegova zamjena izraelskim minobacačima Soltam M-120 u kalibru 120 mm.

Druga iznimka je ruski teški samovozni minobacač 2S4 Tulpan kalibra 240 mm. Danas je to najteži minobacač koji se još uvijek nalazi u operativnoj uporabi. Postrojbe tih minobacača ustrojbeno su smještene u tzv. topničke brigade velike moći koje su neposredno podređene zapovjedništvu kopnene vojske i služe kao strateška pričuva korištena po odluci zapovjednika kopnenih snaga, s težištem na borbenom djelovanju krupnih operativno-strateških formacija. Njihova zadnja uporaba bila je u II. čečenskom ratu, kad su korišteni za likvidaciju jako utvrđenih točaka otpora čečenskih boraca u naseljenim mjestima (osobito pri zauzimanju Groznog). Po službenim izvješćima ruskih zapovjednika, u toj ulozi pokazali su se izuzetno korisnima. Ujedno, to je jedini minobacač za koji su svojedobno razvijene nuklearne mine (2S4 Tulpan je nasljednik minobacača M-53, istog kalibra, uvedenog u naoružanje 1953. godine, za koji je i razvijena mina s nuklearnim punjenjem, zapravo, 2S4 Tulpan je modernizirana, samovozna inačica minobacača M-53). U skladu s odredbama sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja SALT, Rusija je povukla i uništila svoje taktičko nuklearno naoružanje, uključujući i nuklearne mine kal. 240 mm. Unatoč pozitivnim izvješćima iz Čečenije, perspektive minobacača 2S4 Tulpan su prilično neizvjesne, jer radi se o naoružanju razvijenom tijekom hladnoga rata, kao primarnom taktičkom nuklearnom oružju. Bez obzira na to što je u samovoznoj inačici dobio na znatno većoj pokretljivosti, to je još uvijek nezgrapno i teško oružje koje ne može pružiti brzu potporu suvremenim borbenim modulima lakih, visokomobilnih oružanih snaga u uvjetima asimetričnog sukoba, zbog čega ga vjerojatno očekuje sudbina njegovih prethodnika merzera, unatoč stalnim modernizacijama među koje se ubraja i razvoj visokopreciznog, laserski navođenog streljiva Smelčak.

Perspektive minobacača
Danas su minobacači prisutni u oružanim snagama velikog broja zemalja jer se radi o relativno jednostavnom i pokretljivom naoružanju velike paljbene moći, za čiju uporabu je dovoljna kratka i jednostavna obuka. Zbog razmjerno jeftine i tehnološki nezahtjevne izrade, proizvodi se u cijelom nizu zemalja i po relativno niskim cijenama prodaje se na međunarodnom tržištu naoružanja i vojne opreme (kako legalnom, tako i na crnom tržištu). Očekuje se da će u tom kontekstu biti nastavljen njihov razvoj, pri čemu će težište razvoja lakih i srednjih minobacača biti na smanjivanju težine u cilju povećanja pokretljivosti, pojednostavljenju rukovanja i povećanju dometa.

Domet će se i dalje povećavati novim konstrukcijskim rješenjima mina i jačanjem izbacnog punjenja. U tom kontekstu, pretpostavljam kako je samo pitanje vremena uvođenje u operativnu uporabu reaktivnih i visokopreciznih navođenih mina i u kalibru 60 mm (dosad je njihova uporaba usvojena zaključno s kalibrom 81 mm).
Teški minobacači (ali sve više i srednji) nastavit će se razvijati ponajprije kao samovozna oruđa, čime se u velikoj mjeri dobiva na pokretljivosti i brzini reagiranja, što postaje imanentno svojstvo u taktici suvremenog ratovanja. Pritom, u projektiranju samovoznih minobacača (kao i kod drugih samovoznih topničkih oruđa za paljbenu potporu) postoje dvije koncepcije:
– oruđa otvorene montaže naoružanja (bez kupole) na šasiju gusjeničnog vozila ili lako oklopljenog vozila na kotačima i
– oruđa ugrađena u kupoli odgovarajućeg gusjeničnog vozila ili vozila na kotačima (po svojoj koncepciji ta samovozna oruđa su bliža taktičko-tehničkim zahtjevima koja se postavljaju pred suvremena samovozna topnička oruđa paljbene potpore).

U tom kontekstu očekuje se da će osnovne tendencije razvoja samovoznih minobacača i dalje biti u sljedećem:

– Osnovni kalibar će vjerojatno i dalje biti minobacač 120 mm, montiran u kupoli odgovarajućih lakooklopljenih gusjeničnih borbenih vozila ili vozila na kotačima;
– Povećanje dometa ostvarivat će se poboljšanjem unutarnjih balističkih značajki oruđa, poboljšanjem aerodinamičkog oblika mine i ugradnjom dodatnog (reaktivnog) pogona;
– Povećanje točnosti pogađanja razvijat će se usavršavanjem sustava navođenja mina u silaznoj putanji, uz eventualnu ugradnju korektivnog pogona kojim će biti moguće radikalnije popravke putanje leta mine;
– Brzina gađanja povećavat će se razvojem raznih oblika automatizacije procesa punjenja oruđa i ispaljivanja mine;
– Povećanje pokretljivosti, manevarskih sposobnosti, balističke i ABK zaštite na paljbenom položaju i u hodnji moguće je poboljšanjem tehničkih značajki vozila na koja je minobacač montiran;
– Smanjenje vremena reakcije oruđa uporabom novih uređaja i sustava za topografska, balistička i meteorološka mjerenja;
– Integracija u sustav za upravljanje paljbom na višim razinama zapovijedanja i sl.
Kao konačni produkt tih modernizacija, javlja se vrlo respektabilna moć koju će imati osnovni taktički moduli u sukobima niskog intenziteta, a koja će se postizati optimalnom kombinacijom samovoznih minobacača 120 mm s lakim i srednjim minobacačima za neposrednu potporu snaga u borbenom kontaktu.

Marinko OGOREC