Foto: USAF Zapovjednik USAF-ova Zapovjedništva za specijalne operacije general-pukovnik Marshall "Brad" Webb izjavio je 3.…
Njemačko protuoklopno oružje iz II. svjetskog rata (II. dio)
Iako se za njemački tenkovski razvojni program može reći da je bio prepun strateških grešaka i krivih procjena, posebno u razvoju superteških i golemih projekata – upravo dijametralno suprotno može se tvrditi za program razvoja protuoklopnih oružja
Spoznavši mogućnosti te vrste oružja, njemački stručnjaci razvili su vrlo raznolik asortiman moćnih topničkih i raketnih protuoklopnih sustava kojima se na bojnom polju mogao uništiti bilo koji tenk istočnog ili zapadnog podrijetla.
Raketenpanzerbüchse RPzB 43
Povijest njemačkih raketnih bacača serije RPzB započela je 1943. godine kad su snage Romelovog Afričkog ekspedicijskog korpusa zarobile u Tunisu određenu količinu američkih raketnih lansera kalibra 60 mm M1 Bazooka. Zarobljeno oružje proslijeđeno je odmah u Njemačku, gdje su ga tehničari dobro proučili i prilagodili zahtjevima iz HWA. Prvi njemački lanser razvijen na osnovu Bazooke, poznat pod nazivom Raketenpanzerbüchse RPzB 43, bio je izrađen u kalibru 88 mm. Ispaljivanje projektila obavljalo se električkim putem preko malog električnog generatora koji je nosio pomoćnik strijelca. Oružje je bilo opremljeno jednostavnim optičkim ciljnikom. RPzB 43 se već na prvim testovima pokazao vrlo učinkovitim oružjem. Budući da se koristio znatno većim projektilom nego njegov američki izvornik, imao je i znatno bolje probojne mogućnosti, ali je zato njegov 100% učinak bio ograničen na daljine do 150 metara. Drugi bitan nedostatak prve serije tog oružja ogledao se u tome što je raketni motor još uvijek radio u trenutku napuštanja lansera, pa je strijelac morao nositi plinsku masku i zaštitne rukavice kako bi izbjegao opekline po licu i rukama. S druge strane, ispuh raketnog motora bio je opasan na duljini od četiri metra iza strijelca. Taj raketni mlaz podizao bi oblak dima i prašine i tako demaskirao položaj strijelca, što nije bilo nimalo bezazleno kad se zna da su neprijateljski tenkovi gađani s udaljenosti manje od 200 metara.
Razvoj oružja nastavljen je modelom RPzB 54 koji je dobio prednji štitnik sa staklenim prozorčićem što je strijelca štitio od raketnog mlaza (više nije bila potrebe za plinskom maskom) i modificiranim modelom RPzB 54/1 koji se odlikovao nešto kraćom cijevi iz koje se mogao ispaljivati poboljšani projektil dometa do 180 m. PzB 54 i RPzB 54/1 zamijenili su u proizvodnji model RPzB 43 koji je također povučen iz operativnih postrojbi na prvoj crti bojišta i dodijeljen pričuvnim postrojbama. Njime su morala rukovati dvojica vojnika: strijelac i njegov pomoćnik. Naime oružje je (ovisno o modelu) težilo od 9,2 do 11 kg, a projektili do 3,27 kg, a njih dvojica su uz osobno oružje i opremu nosili i električni generator, doslovno su imali pune ruke. Kasniji modeli kumulativnih projektila razvijenih za ovo oružje mogli su s udaljenosti od 100 do 150 m uspješno probiti bilo koji saveznički tenkovski oklop. Jedina mjera zaštite kojoj su pribjegavale tenkovske posade bilo je postavljanje vreća s pijeskom ili ugradnja dodatnih tanjih čeličnih ploča na osjetljivim mjestima tenkovske konstrukcije.
Protuoklopni raketni bacač Puppchen
Tijekom ispitivanja i primjene njemački tehničari i konstruktori oružja spoznali su da topnički projektil nije najprikladinije sredstvo za prijenos kumulativne bojne glave do njezinih oklopnih ciljeva (ponajprije zbog brzine kojom su se oklopni ciljevi kretali, što je uzrokovalo promašaje, rikošetiranje ili pogotke u njih pod nepovoljnim kutevima).
Zbog toga su se konstruktori odlučili okrenuti razvoju malih raketnih bacača. Razvili su malu raketu kalibra 88 mm čije je kumulativno punjenje bilo dovoljno da probije bilo koji poznati saveznički oklop. Tek tada su se okrenuli razvoju odgovarajućeg lansera. Na tom stupnju razvoja, njemački znanstvenici nisu imali previše iskustva ni u razvoju, ni u primjeni raketnih protuoklopnih sustava, pa nisu imali ni zamisli kako bi lanser trebao izgledati. Na kraju konstrukcijskog lutanja proizvedeno je oružje koje je svojim vanjskim oblikom neodoljivo podsjećalo na minijaturni top. U vojnoj literaturi poznato je pod nazivom Raketenwefer 43, u široko rasprostranjenoj terminologiji daleko poznatiji pod nazivom Puppchen (lutka). Po dolasku na paljbeni položaj s raketnog bacača Puppchen mogli su se skinuti kotači kako bi se smanjila njegova silueta i olakšalo maskiranje. Ono što je raketni bacač Puppchen razlikovalo od drugog klasičnog topničkog oružja bilo je što nije imao povratni mehanizam za ublažavanje trzaja. Trzaj koji bi nastajao kao reakcija na ispaljivanje projektila kompenzirao bi se masom konstrukcije oružja.
Puppchen je uveden u operativnu uporabu u Wehrmachtove postrojbe tijekom 1943. godine. Njegov 88 mm raketni projektil mogao je postići maksimalni domet od 700 m, a maksimalni učinkovit domet u borbi protiv oklopnih sredstava iznosio je 230 do 250 m. Oružje je bilo opremljeno tek rudimentarnim optičkim ciljnikom. Vrijeme leta rakete na toj daljini iznosilo je tek nekoliko sekundi, a dobro uvježbane dvočlane posade uspijevale su ispaliti i do 10 raketa u minuti.
Konstruktori su vodili računa da se olakša transport toga gotovo 150 kg teškog oružja. Puppchen se mogao rastaviti u sedam sastavnih dijelova, a u zimskim uvjetima na njega su se umjesto kotača mogle montirati skije. Kako bi omogućili njegovu uporabu i ostalim (neuvježbanim) vojnicima s unutrašnje strane štita postavljena je jednostavna uputa za uporabu.
Zapadni vojni analitičari slažu se da su njemački stručnjaci na određeni način “promašili” u tehničkom poboljšanju tog potencijalno vrlo moćnog i obećavajućeg oružja. Pošto su u ruke dobili zarobljene američke Bazooke i analizirali ih, izveli su iz tih analiza krive zaključke.
Pouzdali su se u izvrsne karakteristike svog 88 milimetarskog projektila, pogrešno su smatrali kako će biti dovoljno lansirati ga iz tek malo ojačane vodovodne cijevi. Upravo je to bila najveća boljka ovog raketnog oružja – njegov lanser. Proizvodnja je vrlo kratko trajala, a točan broj proizvedenih primjeraka nije poznat. Nakon nekoliko mjeseci proizvodnja je prekinuta u korist novijih inačica RPzB 54 i RPzB 54/1. Proizvedeni primjerci rabljeni su na svim bojišnicama gdje su se borile njemačke trupe, a ponajviše na talijanskoj gdje su ih savezničke snage zarobile veliki broj. Prema određenim podacima izgleda kako su njemački konstruktori razmišljali o montiranju Puppchena na lako oklopno borbeno vozilo, ali taj projekt nije odmaknuo dalje od ideje na crtaćoj daski.
Panzerfaust
Kad se to oružje prvi put pojavilo na bojištu potkraj 1942. godine, bilo je po mnogočemu jedinstveno. Cjelokupnom dojmu pridonijelo je i ime Panzerfaust (tenkovski vrag). Konstrukcija i razvoj Panzerfausta bili su djelo firme HASAG (Hugo Schneider AG) iz Leipziga. U konstrukcijskom odjelu tvrtke rodila se ideja da se njemačko pješaštvo opskrbi osobnim protuoklopnim oružjem lake izvedbe koje bi u sebi sjedinjavalo principe beztrzajnih topova, pa čak i neke jednostavnije raketne principe. Upravo zbog toga zahtijevano je da takvo oružje ponajprije mora biti jednostavne konstrukcije, pouzdano i učinkovito, lagano za transport i nadasve niske proizvodne cijene. Zbog navedenog, oružje je bilo zapravo genijalno u svojoj jednostavnosti. Najjednostavnije rečeno, radilo se o čeličnoj cijevi promjera desetak cm pomoću koje su se mogle ispaljivati kumulativne granate. Eksplozivna patrona koja je služila za lansiranje granate tvornički je već bila montirana u lansirnoj cijevi. Oružje je bilo opremljeno jednostavnim i sklopivim optičkim ciljnikom. Odmah po ispaljivanju iz stržnjeg dijela tijela kumulativne granate izvlačila su se četiri pravokutna krilca – stabilizatora.
Prva inačica tog osobnog protuoklopnog oružja ušla je u masovnu proizvodnju i raspoređena je po postrojbama njemačkog pješaštva u prvom kvartalu 1943. godine. Poznata je pod nazivom Panzerfaust 30 Klein (mali). Brojka 30 u nazivu odnosila se na učinkovit domet granate. Dodatak “mali” odnosio se na to što je oružje izgledalo pomalo nezgrapno kad se usporedi dijametar granate i duljina lansirne cijevi. Vrlo kratki domet prvih inačica od samo 30 metara predstavljao je velik taktički nedostatak, jer se trebalo približiti ili sačekati neprijateljske tenkove na smrtonosno maloj razdaljini. Unatoč velikoj opasnosti kojoj se izlagao strijelac, to oružje je postalo popularno zbog djelotvornosti i probojne moći kojoj na daljinama od 20 do 30 m nije odolijevao ni jedan bočni ili stražnji oklop savezničkih tenkova i ostalih oklopnih vozila.
Rukovanje Panzerfaustom bilo je pomalo nespretno ali i jednostavno: lansirnu cijev je trebalo dobro držati objema rukama i dobro stisnuti ispod pazuha, vodeći računa da se iza strijelca ne nalazi nitko. Ciljanje se obavljalo vizualnim uzdužnim poravnavanjem mete i jednostavnog ciljnika. Nakon inačice Panzerfaust 30 (Klein) konstruirane su inačice Panzerfaust 30, Panzerfaust 60 i na kraju Panzerfaust 100. Sve su bile konstruirane s nešto duljom lansirnom cijevi nego ju je imao Klain model. Inačice 60 i 100 odlikovale su se dvostrukim, odnosno trostrukim dometom u odnosu na inicijalni model. Lansirna cijev je zbog toga bila napunjena proporcijalno većom količinom eksplozivnog punjenja. Zanimljivo je što je na poboljšanim inačicama zadržana ista kumulativna granata kalibra 100 mm. U njemačkim tehničkim arhivima pronađeni su nacrti projekata Panzerfaust 150 i Panzerfaust 250 ali je oskudica čelika, razorenost industrijskih pogona i završetak rata spriječio da i one budu proizvedene.
Panzerfaust 30 (gore) i Panzerfaust 60 (dolje)
Projektil ispaljen iz većih inačica Panzerfausta mogao je probiti oklop deblji od 200 mm pod udarnim kutom od 30°, dok je inačica Klain bez problema probijala oklop od 140 mm. Takve taktičke sposobnosti učinile su sve savezničke tenkove vrlo ranjivima i natjerale njihove posade na dodatno ojačavanje čeličnim pločama i vrećama pijeska te na posebnu oklopnu zaštitu gusjenica jer su njemački Panzerfausti gotovo u pravilu napadali tenkove s bokova.
Budući da je Panzerfaust bilo jeftino oružje za jednokratnu primjenu, proizvodilo se u desecima tisuća komada gotovo do samog kraja rata. Kako se u Njemačkoj već od početka 1944. osjećalo pomanjkanje čelika, ne čudi odluka da se planirani projekti Panzerfaust 150 i Panzerfaust 250 naprave kao višekratno uporabljivo oružje.
Nedvojbeno je da je pojava Panzerfausta značajno podigla paljbenu moć i ubojitost njemačkog pješaštva na bojnom polju i u razdoblju od 1943. do 1945. utjeralo strah u kosti savezničkim tenkovskim i posadama ostalih oklopnih vozila. Bilo je raspoloživo u ogromnim količinama i prisutno u svim postrojbama pješaštva. Bio je naročito popularan u Volkssturm postrojbama (naoružani odredi narodne milicije i rezervista koji su u posljednjoj fazi rata obuhvaćali sve muškarce u dobi od 16 do 63 godine). Tek je uvođenje novih vrsta oklopa i promjena u taktičkom nastupu savezničkog pješaštva koje je pratilo tenkove u bliskom eskortu znatno otežalo Nijemcima primjenu tog oružja.
Protuoklopni vođeni projektil X-7 Rotkäppchen
Možda ne najubojitije, ali tehnički najnaprednije i najzanimljivije njemačko protuoklopno oružje iz II. svjetskog rata bila je Panzerabwehrrakete X-7 (tenkovska obrambena raketa). Pod tim imenom krije se protuoklopni vođeni projektil poznatiji pod nadimkom Rotkäppchen. U arhivima HWA može se pronaći i kao razvojni projekt broj 8-347.
Razvoj tog oružja započeo je još 1941. kad je poznata tvrtka BMW ponudila svoj novi projekt njemačkom uredu za proizvodnju i nabavu oružja za kopnenu vojsku (često spominjani HWA).
Budući da je u tom trenutku ratna situacija za nacističku Njemačka bila dobra, u HWA su došli do zaključka da je bolje uštedjeti gotovo 800 000 RM (koliko je po priloženom troškovniku iz BMW-a trebalo stajati projektiranje, izgradnja prototipa i nulte serije te priprema za serijsku proizvodnju) nego ih ulagati u razvoj oružja upitne perspektive. Razvoj tog vođenog protuoklopnog raketnog oružja nastavljen je tek 1942. kad je dr. Kramer iz njemačkog Instituta za razvoj i primjenu raketnih motora radio na razvoju programa iz tzv. X-serije. Upravo u sklopu te serije proizvedeno je nekoliko tipova raketnih oružja ( vođenih i nevođenih) a X- 7 je bila najmanja među njima.
Prvi proizvedeni prototip prethodio je po vanjskim gabaritima nešto većem serijskom modelu. Na modelu koji je ušao u operativnu uporabu promijenjen je nosni detonator koji je aktivirao kumulativno punjenje težine 2,5 kg. Gotovo dvije trećine glavnog dijela tijela (dugačkog 0,465 m i širokog 150 mm) zauzimao je dvostupanjski raketni motor tipa 109-506 koji je razvila i proizvodila tvrtka WASAG.
Tehnički opis projektila X-7 Rotkäppchen
Projektil Rotkäppchen je imao dva krila za stabilizaciju tijekom leta, međusobno postavljena pod kutom od 180° i za tadašnje (ali i današnje) poimanje aerodinamičnosti zakošena (pomalo čudno) napadnim rubom prema naprijed pod kutom od 60°. Na krajevima krila, čiji je raspon iznosio 0,6 m, nalazila su se dva aerodinamično oblikovana konusna tuljka u kojima su se nalazili kalemi s namotanom žicom kojom se električkim putem obavljalo navođenje projektila na cilj. Za donji stražnji dio rakete bila je pričvršćena jednostavna konstrukcija kormila visine i pravca. Ta konstrukcija je bila postavljena pod kutom od 90° u odnosu na glavna krila za stabilizaciju i spuštena za 132 mm u odnosu na uzdužnu os tijela rakete. Duljina projektila Rotkäppchen od vrha ispupčene detonatorske kapsule (promjera 38 mm) pa do kraja kormila visine i pravca iznosila je 0,95 m. Težina rakete bila je 9 kg.
Vođeni projektil X-7 lansirao se s tronožne lansirne rampe duljine 150 cm, teške 15 kg, a startanje prvog stupnja raketnog motora obavljalo se pomoću akumulatorske baterije od 300 V. Električna iskra prvo bi upalila količinu od 2 gr baruta, postavljenog u dvije šupljine oko prostora žiro-stabilizatora. Plinovi stvoreni eksplozijom baruta prošli bi kroz dva tangencijalna kanala (dodatno se u njima ubrzavajući) na svom putu do žiro-stabilizatora i zavrtjela ga gotovo trenutačno na njegovu radnu brzinu. Odmah potom dolazilo je do paljenja čvrstog goriva (3 kg) prvog stupnja rakete. Prvi stupanj rakete razvijao je 68 kp potiska i ubrzavao raketu na brzinu od 98 m/s (odnosno 352 km/h) u trajanju od 2,5 sekunde. Pošto bi se potrošilo gorivo iz prvog stupnja rakete, aktivirao bi se drugi stupanj koji je razvijao potisak od 6 kp za 8 sekundi. To je bilo sasvim dovoljno da raketa održava putnu brzinu od preko 300 km/h i dosegne udaljenost od 1200 m. Kumulativna glava bila je dovoljno moćna da probije bilo koji oklop kako ruskih tako i angloameričkih tenkova toga doba.
Tijekom leta prema cilju vođeni projektil X-7 rotirao je oko svoje uzdužne osi frekvencijom od dva okretaja u sekundi. Od trenutka starta s kalemova smještenih na vrhovima krila odmatale su se dvije žice preko kojih se prenosili upravljački impulsi koji su djelovali na pomicanje i otklon kormila visine i pravca. Strijelac je projektilom upravljao s jednostavnim joystickom. Kako bi strijelac lakše prato projektil tijekom leta (naročito u uvjetima slabije vidljivosti) na stražnjem kraju njezinog tijela bila je ugrađena električna bljeskalica koju je vrlo lako uočavalo i pratilo. Zadaća operatera bila je da projektil stalno “drži” iznad cilja ( na visini otprilike 1,5 – 2 puta većoj od visine cilja) i da je zatim pravodobno i postupno “uvodi” u siluetu cilja. Zanimljivo je kako je ta metoda kasnije nazvana CLOS (command-line-of-sight) i danas u primjeni kod suvremenih POVRS-a.
Terenska ispitivanja vođenog protuoklopnog projektila Rotkäppchen započela su 21. rujna 1944. Ispitni tim imao je na raspolaganju sedam prototipno izrađenih projektila. Prva četiri bila su uništena padom i udarcem o zemlju. Peti i šesti eksplodirali su tijekom svog leta prema cilju. Posljednji projektil uspješno je prošao sve faze leta i uništio cilj – zarobljeni američki tenk na udaljenosti većoj od 500 m.
Prema njemačkim dokumentima proizvedeno je oko 300 projektila X-7 Rotkäppchen. Serijska proizvodnja prvih primjeraka otpočela je u pogonima tvrtke Ruhrstahlwerke u Brackwedeu te Mechaniche Werke u Neubrandenburgu. Po kapitulaciji Njemačke u tim su pogonima Saveznici pronašli velik broj gotovo kompletiranih raketa. Do današnjeg dana analitičarima nije znano je li projektil osim prototipnih ispitivanja ikad isproban u borbenim uvjetima i kakve je rezultate postigao.
Prema dostupnoj dokumentaciji može se naslutiti da unatoč činjenici što su se rasulo i totalni vojnički poraz neumitno približavali, njemački znanstvenici i tehničari nisu gubili entuzijazam kad je u pitanju bilo usavršavanje postojećih oružja. U prilog toj tvrdnji ide i to što su u posljednjim mjesecima rata projektirali sustav za navođenje projektila X-7 nazvan Steinbock koji je trebao raditi na principu infracrvene (IC) transmisije signala za korekciju leta i nisu mu bile potrebne nikakve žice. Isto tako otpočeli su razvoj uređaja pod nazivom Pfeifenkopf ili projekta Pinsel. Riječ je zapravo o prvom potpuno automatiziranom sustavu navođenja (odnosno o principu koji danas poznajemo po krilatici ispali i zaboravi). U projektu ovog automatiziranog sustava bila je predviđena uporaba posebnog elektro-mehaničkog uređaja koji bi izračunavao promjene kuta između dvaju vidljivih objekata.
Jedan od objekata bio je cilj a drugi raketa. Taj mehanizam je kasnije bio automatiziran i nazvan je Zielsuchgerät. Razvijen je i projekt optičkog uređaja nazvanog Ikonoskop pomoću kojeg je raketa mogla “vidjeti” cilj pomoću vlastitog optičkog senzora koji je komparirao slikovni podatak dobiven s operaterove ciljničke sprave i realne slike koja je uhvaćena vlastitim optičkim senzorom. Osim tih projekata elektroničke opreme predviđene za poboljšanju tehničko-taktičkih sposobnosti vođene rakete X-7, njemački znanstvenici i tehničari razvijali su još nekoliko projekata protuoklopnih vođenih projektila kratkog, srednjeg i dugačkog dometa. Taj raketni program uključivao je seriju projektila pod nazivom Rochen-600, Rochen-1000 i Rochen-2000 koje su trebale imati učinkovite domete i smrtonosno djelovanje na savezničke tenkove na daljinama od 500, 1500 i 3000 metara. Nijedan od tih projekata nikada nije realiziran.
Igor SPICIJARIĆ