U vremenima kada je britanska mornarica uspjela blokirati gotovo sve pomorske putove prema Njemačkoj, Norddeutsche Lloyd i Deutsche bank otpočele su razmišljati i proučavati mogućnost financiranja realizacije transportne podmornice koja bi bila u stanju prevoziti strateške sirovine, ponajprije iz SAD-a

Nakon početne inicijative i senzacionalnih uspjeha koje su njemačke podmornice postigle u početnoj fazi I. svjetskog rata, Kriegsmarine je počela sve više gubiti dah i taktičku inicijativu. To je Velikoj Britaniji dalo dovoljno predaha da konsolidira svoje pomorske snage i njihovu organizaciju. Niz mjera koje su Britanci poduzeli na moru počelo je davati rezultate čije su se posljedice počele osjećati i na kopnenim frontama. Jedna od najvažnijih mjera koju je britanska mornarica poduzela bilo je ostvarivanje pomorske blokade i sprečavanje dotoka strateških materijala, sirovina i hrane morskim putovima u njemačke luke. Nedostatak strateških materijala postajao je svakim danom sve veći problem te je sredinom 1915. godine počeo poprimati zabrinjavajuće razmjere. Potaknuti time, u industrijskim se krugovima nametnulo logično mišljenje o podvodnom probijanju pomorske blokade posebno konstruiranim podmornicama. No, problem je bio financiranje takvog programa budući da je Njemačka ionako izdvajala pozamašna financijska sredstva za izgradnju svog vojnog podmorničarskog programa. U opisanom političko – ekonomskom okruženju zanimanje za financiranje takvog programa našli su brodski osiguravatelj Norddeutsche Lloyd i središnja državna Deutsche banka.

Početkom studenog 1915., pod financijskim patronatom spomenutih institucija osnovano je društvo pod nazivom Deutsche Ozean-Reederei GmbH, koje je brzo dobilo dozvolu za rad od njemačkog ministarstva za industriju. Na čelo tog društva bio je postavljen Rudolf Erbach. Društvo je osnovano s ciljem da u suradnji s vodećim njemačkim konstrukcijskim uredima konstruira i predloži projekt podmornice sposobne za transport najmanje 600 tona korisnog tereta, s dovoljno velikom autonomijom i doplovom da može doseći i taj teret transportirati iz svih luka na istočnoj obali sjevernoameričkog kontinenta.

Vrlo brzo Deutsche Ozean-Reederei GmbH je u suradnji s projektnim uredom u brodogradilištu Germaniawerft (na čijem je čelu kao glavni projektant bio poznati dr. Techel) predstavio traženi projekt transportne podmornice podvodnog deplasmana od skoro 1900 t. Projekt podmornice je bio odobren po hitnom postupku i kobilica prve podmornice položena je početkom studenog 1915. godine u brodogradilištu Germaniawerft u Kielu. Nakon otprilike pet mjeseci gradnje prva teretna podmornica, pod imenom Deutschland porinuta je u more 28. ožujka 1916. godine. Odmah po završetku probnih ispitivanja podmornica je stupila u službu njemačke carske trgovačke mornarice i tijekom 1916. pa sve do sredine veljače 1917. poduzela je nekoliko komercijalnih plovidbi do istočnoameričkih luka. Uplovljenja trgovačke podmornice u luke SAD (koje tada još nisu bile aktivno uključena u rat) njemački propagandni aparat nastojao je iskoristiti na maksimalni način veličajući preko nje svoju tehnološku nadmoć nad britanskim podmornicama i njihovim konstruktorima.

Podmornica Deutschland raspolagala je tovarnim prostorom za ukrcaj oko 700 tona tereta, od čega je jedan dio tog teretnog prostora bio izvan čvrstoga trupa. Na svoje prvo putovanje prema SAD podmornica je krenula 23. lipnja 1916. iz luke Bremerhaven s teretom od 163 tone visokokoncentriranih boja, lijekova i pošte. Prošavši nezamjećena kroz kanal La Manche, podmornica je prispjela u Baltimor 8. srpnja 1916. Uskoro je krenula natrag prema Njemačkoj nakrcana s 348 tona gume, 341 tona nikla i 93 tone kositra. U Bremerhaven se vratila 25. kolovoza 1916. Tijekom plovidbe do Baltimora i natrag prevalila je 8450 NM od čega samo 190 NM u podvodnoj plovidbi. Zarada na prvoj plovidbi iznosila je 17,5 milijuna tadašnjih Reichmaraka, gotovo četiri puta više nego što je iznosila cijena njezine gradnje. Ta zarada je uglavnom bila ostvarena zbog vrlo visoke cijene visokokoncentriranih boja koje je Njemačka patentirala i jedina tada proizvodila. Pretvoreno u današnje cijene i uzimajući u obzir inflaciju 1 kg tih boja dostizao je cijenu od gotovo 2700 US$. Strateške sirovine kupljene u SAD pokrile su specifične potrebe njemačke ratne industrije u nekoliko sljedećih mjeseci.

Drugo prekoatlantsko putovanje podmornica Deutschland izvela je u razdoblju listopad – prosinac 1916. godine. I ovaj put su Nijemci uspješno trgovali kemikalijama, lijekovima i dragim kamenjem u zamjenu za sirovu gumu, nikal, kositar i specijalne slitine. Podmornica se uspješno vratila u Bremerhaven , iako je u luci New London doživjela lakše oštećenje u sudaru s lučkim remorkerom. Po povratku u Njemačku, zapovjednik podmornice Paul König je napisao knjigu u kojoj je opisao prva dva prekooceanska putovanja. Knjiga se teško probijala do čitatelja jer vlastima s obje strane Atlantika nije bilo u interesu da se previše zna o njihovim međusobnim trgovačkim vezama. Treće trgovačko putovanje bilo je planirano za siječanj 1917. ali je moralo biti odgođeno jer su u međuvremenu SAD objavile rat Njemačkoj.

Podmornicu Deutschland na navozu brodogradilišta u Kielu slijedila je podmornica Bremen. I ona je porinuta prije završetka druge ratne godine (1916.). Zanimljivo je da je njena posada bila sastavljena isključivo od civilnog osoblja (naravno od pšodmorničara Kriegsmarine koji su po potrebi službe prešli u trgovačku mornaricu). Međutim s podmornicom Bremen, Nijemci nisu imali sreće. Na svom prvom putovanju prema SAD početkom 1917., nestala je negdje u širem akvatoriju otočja Orkney. Po jednoj teoriji pretpostavlja se da je naletjela na minu i potonula s cjelokupnom posadom. Druga teorija o njenom nestanku spominje sudar s britanskom pomoćnom krstaricom HMS Mantua u vodama južno od Islanda.

Po narudžbi Deutsche Ozean-Reederei GmbH do 10. rujna 1917. u kielskom brodogradilištu je izgrađeno ukupno osam transportnih podmornica. Osim podmornice Deutschland, koja je u nekoliko navrata obavila misije za koje je originalno i bila građena, te podmornice Bremen koja je izgubljena na svojoj prvoj takvolj misiji – nijedna od preostalih šest podmornica nije se okušala na transportnim zadaćama. Kada je početkom 1917. godine njemački Kajzer proglasio neograničeni podmorničarski rat, Kriegsmarine je po svaku cijenu nastojala ojačati svoje podmorničarske efektive pa je sve komercijalne podmornice uvrstila u svoju flotu i podvrgla ih procesu modifikacije u borbene podmornice. Sve transportne podmornice postat će vojne, službenim aktom od 15. veljače 1917. godine. Kao takve, Kriegsmarine će ih koristiti za provedbu borbenih zadaća u Sjevernom moru i čitavom akvatoriju Antlantika, gdje je bilo mogućnosti iskoristiti ih protiv britanskih interesa i njene Royal Navy.

Porinute kao transportne podmornice po dizajnu dr. Techela ove podmornice su kasnije modificirane u tzv. U-krstarice pod ratnim ugovorom P. Dobile su kodne brojčane oznake od U151 do U157 pa su ostale poznate u vojnoj pomorskoj povijesti i kao Klasa U151. Glavno obilježlje ove zanimljive klase je njihov dosta masivan i nezgrapan, dosta širok poprječni presjek trupa. Odlikovale su se dvostrukim trupom čija je unutrašnjost bila podijeljena na devet vodonepropusnih odjeljaka. S podvodnim deplasmanom koji je varirao od 1860 – 1880 tona i balastnim tankovima kapaciteta 63 m3 ove podmornice su bile predviđene za operativni zaron do 50 m dubine. Propulzija podmornica klase 151 bila je utemeljena na dva Germanijina licencno proizvedena 6-cilindrična, četverotaktna nereverzibilna diesel motora od po 400 KS, koji su bili ugrađeni u glavnoj strojarnici u odjeljku br. 3. Zanimljivo je da je ovaj tip motora bio izabran za pomoćne strojeve na krstarici Ersatz Gneisenau i bojnom krstašu Sachsen. Uz glavne motore u istoj strojarnici su bila ugrađena i dva dvostruka dinamo – motora tipa SSW. Dinamo-motori su proizvodili struju i punili dvije Afagove baterije od po 118 ćelija koje su bile smeštene u prostorima 6 i 7. Snaga propulzijskih strojeva prenosila se na dvije propelerske osovine s trokrakim propelerima promjera 1,65 m. Podmornice su bile opremljene prednjim i stražnjim kormilima dubine i jednim kormilom pravca.

Procesom modifikacije sve podmornice klase U151 konvertirane su u borbene jedinice. Modifikacija je uključivala ugradnju dviju torpednih cijevi kalibra 500 mm u pramac podmornice (ispod kvl) ta koju je bio osiguran borbeni komplet od 18 torpeda. Osim torpeda, podmornice su dobile i iznimno jako topničko naoružanje. Ugrađena su dva palubna topa tipa Utof 105/45 mm (borbeni komplet za njih brojio je 1672 granate) te dva dodatna topa tipa Uk 88/30 mm s kompletom od 764 granate. Za podršku borbenim sustavima ugrađen je i dodatni periskop u brodsku centralu (drugi je bio u kontrolnom tornju). Sve do 1918. podmornica U155 (preimenovana podmornica Deutschland) bila je naoružana sa 6 torpednih cijevi postavljenih lepezasto u parovima na pramčanoj palubi pod kutom od 15° u odnosu na uzdužnicu podmornice. Borbeni torpedni komplet podmornice brojio je čak 24 torpeda. Ove torpedne cijevi mogle su se napuniti jedino kada je podmornica bila na površini. Specifičnost ove podmornice bila je i u tome što je ona jedina bila naoružana s dva palubna topa tipa QF 150/40 mm, koji su prethodno bili demontirani s bojnog broda Zähringen. Posada od 56 članova imala je na raspolaganju jedan klasični i jedan gumeni spasilački čamac za napuhivanje koji su bili pospremljeni između lakog i čvrstog trupa.

Podmornice klase U151 su se po svojoj kvaliteti pokazale vrlo dobrim i dobro su se držale čak i na teškom moru. Međutim, imale su i nekoliko ozbiljnih mana. Prvenstveno se to odnosilo na njihove performanse zarona koje su bile dosta loše (80 sek u statičkom i preko 60 sek u dinamičkom zaronu) s obzirom na njihovu veličinu ali i rezultate koje su na tom planu postizale ostale njemačke podmornice slične veličine i deplasmana. Također, činjenica da glavni diesel motori nisu bili reversibilnog tipa, manevriranje u lučkim uvjetima bilo je moguće jedino uporabom dinamo-motora čije je upućivanje u rad uvijek bilo pomalo problematično. Isto tako maksimalna brzina mogla se održavati tek kraće vrijeme i to samo uz asistenciju dinamo-motora. Tijekom svoje dvogodišnje borbene aktivnosti podmornice klase U151 zabilježile su rezultate prikazane u sljedećoj tablici:
Od ukupno osam izgrađenih podmornica ove klase njih pet je preživjelo Prvi svjetski rat. Izgubljene su podmornice Bremen, U154 i U156. Ostalih pet podmornica postale su uglavnom francuskim i britanskim ratnim plijenom, dočim je podmornica U157 još 1917. bila internirana u norveškom Trondhaeimu i kasnije bila predana Francuskoj. Svoj životni vijek završile su u rezalištima tijekom 1921. i 1922. godine. Podmorničarska klasa U139 predstavlja zapravo vrlo razvijeni oblik podmornice – krstaša namijenjene za provedbu totalnog podmorničarskog rata prvenstveno protiv Velike Britanije, u udaljenim akvatorijama uokolo britanskog otočja i udaljenim oceanskim zonama Atlantika. Projekt ovog tipa podmornice, koji je RMA klasificirala kao Projekt 46 pojavio se tek u drugoj polovici 1917. godine. Ugovor o izgradnji prvih triju podmornica potpisan je 1. kolovoza 1917. godine s brodogradilištem Germaniawerft. Uskoro će se pokazati da će Njemačka iscrpljena ratnim naporima tek krajnjim naporima moći završiti taj prilično komplksni program. Premda se u drugoj polovici 1917. nije moglo prognozirati da će rat trajati nešto više od godine dana – iz današnje perspektive se može reći da je program bio preambiciozan. Ratnim ugovorom N bila je predviđena izgradnja čak 33 podmornice (U139 -U172) a ratnim ugovorom Z dodatnih 58 podmornica (U142 – U200). Od tog velikog broja završeno je i predano mornarici tek njih četiri: U139 – U141 te U142. Vrlo veliki broj podmornica je otkazan a još nekoliko započetih nisu nikada bili završeni. Podmornica U142 pripadala je zapravo modificiranom Projektu 46 A koji se od originalnog Projekta razlikovao puno jačim glavnim motorima, duljim doplovom, većom maksimalnom površinskom brzinom, većim borbenim kompletom torpeda i brojnijim topničkim naoružanjem.
Ove podvodne U-krstarice izgrađene su s tadašnjim visokim standardima njemačke brodogradnje kao dvotrupne podmornice, čiji je čvrsti trup bio podijeljen na sedam vodonepropusnih prostora. Balastni i trim tankovi imali su volumen od 90 m3 (U139-141) odnosno 98 m3 kod podmornice U142. Bile su namijenjene za operativnu dubinu zarona od 75 m. Zanimljiv je podatak da su ove podmornice dobile i oklop čija je debljina na bokovima tornja iznosila 30 mm, uzduž pramčane i krmene palube 60 mm, dočim su municione komore bile dodatno ojačane čeličnim pločama debljine 25 mm. Deplasman ovih podmornica iznosio je 1930/2483 t (U139 – U141) odnosno 2158/2785 t (U142). Prema svim dotadašnjim podmornicama U-krstarice su bile pravi kolosi jer su njihove duljine iznosile 92 odnosno 97,5 m. Propulzija ove klase bila je temeljena na dva glavna licencno proizvedena Germania deseterocilindrična dvotaktna diesel-motora od po 1650 KS te na dva dinamo-motora od po 450 KS. Pomoćni motori punili su strujom dvije Afagove baterije od po 124 članka. Na dvijema propelerskim osovinama bili su ugrađeni trokraki propeleri promjera 2,1 m. Uz dva lista kormila pravca U-krstarice su raspolagale standardnim pramčanim i krmenim kormilima dubine. Doplov podklase U139 iznosio je preko 17750 NM dočim je U142 imala doplov preko 20000 NM. Obje spomenute podklase (U139 – U141 i U142) imale su po šest torpednih cijevi kalibra 500 mm, koje su bile ugrađene u konfiguraciji četri cijevi u pramcu i dvije u krmi podmornice. Borbeni

torpedni komplet na podklasi U139 činilo je 19 torpeda, dočim je njihov broj na U142 bio povećan na 24 torpeda.Topničko naoružanje na podklasi U139 bilo je zastupljeno s dva topa tipa Utof kalibra 150/45 mm za koje se ukrcavalo na podmornicu 980 granata. Na podmornicu U142 su uz njih bila pridodata također i dva topa tipa Uk 88/30 mm s dodatnih 200 granata za te topove.
Podmornice klase U139 predavane su mornarici sljedećim ritmom: 28. ožujka 1918. (U140), 18. svibnja (U139), 24. lipnja (U141) te konačno 10. studenog 1918. (U142).

Prema zabilježenim prosudbama ovi podvodni gorostasi s konca Prvog svjetskog rata imali su vrlo dobre pomoračke osobine, dobre manevarske sposobnosti i brzi odgovor na komande pogotovo u površinskoj plovidbi na teškom moru. Vrlo važna činjenica je i to što su se odlikovale za to doba vrlo dobrim rješenjima u smještaju i komoditetu posade. Ne smije se zaboraviti da se u nju prema potrebama moglo smjestiti dodatnih 20 članova posade. Sve četiri U-krstarice preživjele su rat i poslije kapitulacije Njemačke postale su britanskim, francuskim i američkim ratnim plijenom. Samo dvije od njih, U139 i U140 su zabilježile po jednu borbenu misiju. S obzorom na povijesni trenutak u kojem su se pojavile na pomorskom bojištu nije se ništa više ni moglo od njih očekivati. Ukupni rezultati ove klase prikazani su u sljedećoj tablici.
U posljednjoj ratnoj godini, njemački konstrukcioni biroi izradili su još nekoliko vrlo zanimljivih projekata različitih tipova i klasa podmornica. Međutim, vrijeme nije radilo za Kajzera i njegovu Kriegsmarinu. Oblaci vojničkog poraza i bezuvjetne kapitulacije bili su sve očitiji. Porazi na kopnenim frontama i prenapregnute mogućnosti ratne ekonomije brzo su trošili preostali vojni potencijal. Rat na moru je bio odavno izgubljen, zapravo izgubljen je onda kad su početkom 1915. Nijemci dozvolili prvi predah u vođenju podmorničarskog rata. Upravo iz tih razloga niti jedan od razvijanih projekata klasa UF, UG, UD1 ili Projekt 47 nije imala šanse biti realizirana. Za neke od njih je bila pripremana radionička dokumentacija i bilo je započeto čak i rezanje limova- ali vojnički poraz je bio brži.

Za vrijeme ratnih operacija u Crnom moru, Kriegsmarine je nakon osvajanja Sevastopolja u tamošnjem ruskom carskom arsenalu zarobila i četiri ruske podmornice Burevestnik, Orlan, Utka i Gargara izgrađene 1916. i 1917. godine. Podmornice su pripadale ruskoj klasi Morž. Bile su opremljene relativno malim i slabim diesel-električnim pogonom i naoružane s šest torpednih cijevi kalibra 457 mm. Kriegsmarine je 2. svibnja 1918. ove podmornice uvrstila u svoju flotu i stavila ih pod svoju ratnu zastavu, prethodno im promijenivši originalna ruska imena u kodne oznake US1 – US4. Službovale su u tzv. Wrangelovom podmorničarskom odredu. Tri od njih su preživjele rat i bile izrezane 1920., dočim su US2 potopile Wrangelove snage prilikom evakuacije Sevastopolja.

Igor SPICIJARIĆ