U ovom poslu komunikacija s ljudima neprestana je i uvijek ima i različitih izazova, jer, kako kaže narednik, nisu uvijek svi dobro raspoloženi i dogodi se da nekad netko ima loš dan, pa se treba znati nositi s takvim situacijama

Ako se nađete na Trgu kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu, velike su šanse da ćete na prijavnici glavnog ulaza u zgradu Ministarstva obrane RH ugledati uvijek nasmijano lice narednika Dražena Perića. Ulaskom u vojsku kao osamnaestogodišnjak, prošao je različita mjesta službe, a na osiguranju štićenog objekta Ministarstva obrane i njegovih djelatnika ostao je zadnjih dvadeset godina. Kad se među djelatnicima MORH-a spomene ime narednika Dražena Perića svi se slažu oko jednog, a to je da je taj čovjek uvijek dobre volje, nasmijan i otvoren za razgovor. Često se dogodi i da mu ljudi kažu da im uljepša dan kad ga vide tako nasmijanog i raspoloženog.  Vjerojatno se neki zapitaju koja je tajna takvog pozitivnog stava iz dana u dan i nakon 20 godina na istom mjestu, ali narednik nam jednostavno odgovara: “Volim ovaj posao i uživam u njemu“. Podrijetlom iz Slavonskog Broda, kao osamnaestogodišnjak priključio se u tadašnju JNA (Jugoslavenska narodna armija) gdje je završio obuku za antiterorističku vojnu policiju. Radio je pet mjeseci na osiguranju štićenih osoba i objekata, a kad smo zbrojili godine shvaćamo kako isti taj posao radi i gotovo 40 godina poslije. U rat se prijavljuje 1991. godine kao izvidnik i završava u 139. brodskoj pričuvnoj brigadi s kojom prolazi različita ratišta po Slavoniji i Bosni. Kaže da je bilo trenutaka kad mu je supruga mislila da je nestao, pa čak i umro, što je bio velik udarac za obitelj. Pad Posavine donio mu je veliko razočarenje i ubrzo nakon toga napušta vojsku. 

Ljubav prema vojsci i domovini nije mogao zanemariti, te se 1995. godine prijavljuje u Vojnu policiju i tada počinje njegova karijera kao vojnog policajca. Kad je došla obavijest da fali ljudi na osiguranju u tadašnjoj Satniji za osiguranje u Zagrebu, narednik Perić odmah se prijavio s nekolicinom kolega. Željni novih iskustava, u Zagreb dolaze 17. travnja 2004. i počinju raditi na osiguranju. “Kad pogledam unatrag vidim da je to bila dobra odluka i korak u životu koji je donio dobru promjenu“, govori narednik. Iako je otišao dalje od kuće i obitelji kaže da se isplatilo jer kad imaš potporu svojih najmilijih, onda se sve lako može ostvariti.

Policijski posao oduvijek ga je zanimao, a s obzirom na to da za vrijeme Jugoslavije nije uspio upasti u civilnu policiju, odlučio se za vojnu alternativu što je na kraju bio pun pogodak. Kao glavne specifičnosti kod vojnih policajaca ističe izgled, kulturu ponašanja, odnos prema poslu i poštovanje koje treba zadobiti od drugih. Na život u Zagrebu narednik Perić brzo se priviknuo, a prvotni plan i dogovor sa suprugom bio je da odradi misiju u Afganistanu i vrati se kući u Slavoniju. U misiju odlazi 2006. godine, a kad se vratio napredovao je i postao vođa tima, te potom otišao na Dočasničku školu i dobio čin skupnika. Napredovanjem i ostvarivanjem dobrih uvjeta ipak se odlučio na ostanak u Zagrebu jer mu je, kako kaže, svake godine bilo sve bolje i nije bilo razloga da to sve napusti. Narednik Perić u svojem je poslu najviše baziran na kabinete ministra obrane i načelnika Glavnog stožera OSRH. “Tko god ide kod ministra ili načelnika moram ga najaviti, pregledati i otpratiti do kabineta“, objašnjava. Kad je došao prije 20 godina procedura je bila drugačija i zahtjevnija. Morali su u smjenama po dva sata stajati ispred ministrova ili načelnikova ureda i kad bi netko došao u posjet otpratili bi ga do tajnice koja odobri ili ne odobri ulaz. Takav način rada trajao je šest godina, a nakon toga došla je modernija tehnologija koja je pojednostavnila ulaz i izlaz ljudi iz štićenog objekta. Perić se trenutačno nalazi na mjestu zapovjednika skupine za statično osiguranje, ima 14 ljudi koji rade na prijavnicama na više lokacija i zadužen je za njihove rasporede rada. Dobra stvar kod njihova posla jest što rade samo tijekom dana kad je rad sa strankama, a ono što treba posebno naglasiti jest da su oni prvi koji ulaze u kabinet. “Mi smo ti koji ulaze prvi u kabinet i budemo u njemu dok su čistačice tu jer one ne smije biti unutra bez nadzora“, ističe narednik.

U ovom poslu gdje je komunikacija s ljudima neprestana uvijek ima i različitih izazova, jer, kako kaže narednik, nisu uvijek svi dobro raspoloženi i dogodi se da nekad netko ima loš dan, pa se treba znati nositi s takvim situacijama. Kao najčešće izazove ističe ljude koji su nezadovoljni nečim i žele na razgovor kod ministra bez prethodne najave ili šalju prijetnje preko interneta. “U takvim situacijama pokaže se naša fleksibilnost. U početku pokušamo na lijep način sve objasniti kako bi osoba shvatila proceduru, a ako bude potrebe za tim postavimo se i agresivnije jer nam je zadaća otkloniti sve što je ugroza za ovaj objekt“, govori Perić. Kad se mladi vojnici prijavljuju za ovaj posao, moraju proći određenu selekciju koja uključuje nešto zahtjevnije psihološke testove jer se ipak radi o radu s ljudima, što znači da se od vojnika zahtijeva da posjeduju iznimne socijalne vještine. “Najbitnije je imati dobar pristup prema ljudima i biti ljubazan s njima jer se vrlo brzo uvidi ako netko nije za ovaj posao“, naglašava narednik Perić. Za odnos s mladim kolegama kaže da je dobar i da im uvijek pomogne ako negdje zapnu. “Najstariji sam ovdje i dođem im kao mentor, ali i kao prijatelj“.

Tijekom 20 godina rada na ovoj poziciji narednik Perić mijenjao je više šefova jer sa svakom promjenom vlasti dolazi i novi ministar i novi šef kabineta, a s njima i nova pravila. Kaže da im to nikad nije bio problem jer je njihov posao da svoj način rada prilagode novim uputama koje dolaze odozgo. Kao najveću promjenu ističe prestanak stajanja ispred kabineta što ga je posebno obradovalo. “Stajanje je bilo zahtjevno, u šest godina prestajao sam 6000 sati u dva četvorna metra gdje se nismo mogli ni nasloniti“, kaže narednik. Pravila i upute mogu se mijenjati, ali vojnopolicijski elaborat i njihove dužnosti nepromjenjivi su i njih se moraju držati. Narednik Perić ističe kako je njegov posao dinamičan i nikad nije dosadan jer se stalno nešto novo događa. Za sebe kaže da je dosta pričljiv i odgovara mu takav posao, a nije mu se nikad bilo teško prilagoditi na drugačije uvjete rada. “Naučen sam  prihvaćati promjene koje će mi donijeti dobro“. Ljudi inače odu nakon određenog vremena provedenog na jednoj poziciji, ali narednik Perić u tome je fenomen jer nikad nije tražio premještaj, naprotiv tražio je da ostane tu jer uživa u svojem poslu i tu se vidi do kraja vojne karijere. “Ponekad ne mogu ni sam sebi objasniti zašto sam toliko dugo tu, ali jednostavno volim ovaj posao i ne osjećam grč u stomaku kad dolazim u Zagreb. Proletjelo mi je ovih 20 godina, svašta sam prošao i upoznao divne ljude ovdje, a tko zna, možda ova prijavnica stvarno dobije moje ime kad odem,“ kroz šalu govori narednik Perić.

Tekst: Janja Marijanović Šaravanja; Foto: Tomislav Brandt, Filip Klen