Za vrijeme Domovinskog rata Divizijun pomorskih i kopnenih diverzanata “A” HRM-a izvršavao je najteže zadaće na potezu od Kvarnerskog zaljeva, splitskog akvatorija do Dubrovnika i Cavtata, u Dalmatinskoj zagori te u operacijama Maslenica i Oluja

Divizijun pomorskih i kopnenih diverzanata “A” HRM-a je, na temelju zapovijedi tadašnjeg zapovjednika mornarice admirala Svete Letice-Barbe, formiran u studenom 1991. u Splitu zbog rastućih potreba za diverzantskim djelovanjem u operativno-taktičkoj dubini neprijatelja na obalnom rubu, zaleđu i na otocima. Ova elitna postrojba Hrvatske ratne mornarice za provođenje specijalnih zadaća svoje djelovanje započela je popunjena dragovoljcima iz sastava Odjela za podvodna djelovanja Zapovjedništva HRM-a, bivših pomorskih diverzanata, pripadnika ostalih postrojbi HRM-a te ronilaca koji su dotad napustili Jugoslavensku ratnu mornaricu. Prvi ratni zapovjednik bio je kapetan fregate Slobodan Preradović, a od kolovoza 1992. do rujna 1996. zapovijedanje Divizijunom preuzima Petar Mihovilović. Postrojba je 2007. godine ugašena te je dio postrojbe uključen u Bojnu za specijalna djelovanja.

Tijekom svojeg postojanja i aktivnosti, za burnog vremena Domovinskog rata postrojba je izvršavala najteže zadaće na potezu od Kvarnerskog zaljeva, splitskog akvatorija do Dubrovnika i Cavtata, u Dalmatinskoj zagori te u operacijama Maslenica i Oluja. Uz provođenje operativnih zadaća, u postrojbi se kontinuirano provodila i obuka dragovoljaca. Kroz postrojbu je prošlo 135 pripadnika, u ratnim djelovanjima poginulo ih je sedam, a jedan je bio ranjen.

Umirovljeni poručnik bojnog broda Petar Mihovilović, umirovljeni poručnik korvete Josip Ovas i umirovljeni pomorski diverzant Boris Kuničić bili su mladi ljudi, dragovoljci, kad su na početku Domovinskog rata, gotovo od prvog dana postojanja Divizijuna pomorskih i kopnenih diverzanata “A” HRM-a odlučili biti njegovi pripadnici. Štošta su tijekom tog vremena zajednički prošli, puno toga pamte, a za Hrvatski vojnik prisjetili su se nekih od događaja iz vremena kad je Divizijun sudjelovao u VRO Maslenica.

“Nakon što je postrojba tijekom 1992. godine bila uključena u akciju Tigar i provodila zadaće na Južnom bojištu, od 21. siječnja 1993. angažirani smo u VRO Maslenica. Tad je Divizion pomorskih i kopnenih diverzanata ‘A’HRM-a sudjelovao sa 28 ljudi, od kojih 23 diverzanta s potrebnom opremom i naoružanjem, a zadaće koje smo provodili bile su brojne: od ophodnji Novigradskim morem i sprečavanja mogućih upada neprijateljskih diverzanata; protuminskog pretraživanja i razminiranja Novigradskog ždrila i Novigradskog mora; borbenog izviđanja; oslobađanja sela Maslenice iz pravca mora i ulaska u njega; protudiverzantskog osiguranja do diverzantskog djelovanja na položajima neprijatelja s ciljem stvaranja nesigurnosti među njima,” objašnjava Josip Ovas.

Na pitanje kakve su sposobnosti i osobnosti trebali imati dobri diverzanti u ratnom vremenu, Petar Mihovilović, tadašnji zapovjednik Divizijuna, kaže: “Ljudi koji su bili diverzanti bili su posebni – ne samo po tjelesnoj spremnosti i sposobnostima. Oni su morali imati ‘špirita’ u sebi. Kod nas bi rekli mora biti mulac. To je čovjek koji mora reagirati u svakoj situaciji, biti spreman na svakakve psine, koji će improvizirati u svakoj situaciji. Bez improvizacije u tom poslu ne može se ništa jer ne možeš sve predvidjeti. To su bili iznimni ljudi.” Prisjeća se Petar Mihovilović i kako je, kao zapovjednik, birao ljude za zadaće. “Za svaku akciju u koju smo išli ja nisam odabirao ljude, nego sam tražio dobrovoljce. Dobijemo zadaću koju trebamo izvršiti, treba sedam ljudi, idem ja i šest koji će se sami javiti – i onda se svi javljaju pa ja među njima trebam nekako odabrati, i onda pazim da jednom idu jedni, drugi put drugi tako da svi budu zadovoljni.”

Nakon što je pobjedom Hrvatske vojske u VRO Maslenica Masleničko ždrilo vraćeno pod slobodni hrvatski teritorij, trebalo je početi gradnju pontonskog mosta. Bio je to ozbiljan izazov jer neprijatelj je sa svojih položaja granatirao tjesnac Novigradskog ždrila, (po)gađao trajekte, samo gradilište, opremu i ljude na njemu te otežavao gradnju. Pripadnici Divizijuna i tad su bili ondje, osiguravajući gradnju i odvijanje trajektnog prijevoza, provodeći protudiverzantsko osiguranje i ophodnje te sprečavajući djelovanje neprijateljskih diverzantskih i terorističkih grupa s mora.

I Boris Kuničić, 1991. godine polaznik prvog naraštaja obuke za pomorske diverzante i od prvih dana pripadnik Divizijuna, tad je bio ondje. Sa 23 godine, 17. srpnja 1993., teško je ranjen. “Početkom izgradnje pontonskog mosta sudjelovali smo u pripremnim radovima. Noću smo na gradilište uvodili ljude i opremu Brodospasa – poduzeća iz Splita koje je postavljalo pontonski most, provodili smo protudiverzantsko osiguranje izgradnje i osiguranje mosta i tad sam ranjen. Granatiranje je bilo često, gađani su remorkeri, dizalica, sve su oni radili kako bi omeli tu izgradnju. Pogođen sam u trenutku kad je trajala dostava stvari i njihovo preuzimanje s gumenjaka, pala je granata i pogodila me,” prisjeća se Boris Kuničić koji je nakon toga zbog zadobivene invalidnosti umirovljen.

Petar Mihovilović

Recimo, kod akcije Konavle – krenuli smo iz Kupara, jedan dio plovili na gumenim čamcima, a onda smo zaronili i izišli u Cavtatu tri dana prije nego su se jugovojska i četnici povukli. Oni nisu shvatili da smo ondje. Takve su situacije za nas bile normalne, svi smo bili ovisnici o adrenalinu. Kad smo kretali, mislim da bi svatko od nas rekao “Još ovo i više neću” – a kad bismo se vratili, jedva smo čekali kad ćemo na novu zadaću.

Josip Ovas

U to ratno vrijeme bilo je vrlo teško pronaći dovoljan broj sposobnih ljudi, dragovoljaca koje bismo mogli osposobiti za diverzante. Svi diverzanti bili su dragovoljci, a obuka koju smo provodili bila je zahtjevna. Fizičke provjere, zdravstvene provjere pa onda obuka orijentacije, diverzije, tjelesna spremnost, rukovanje minsko-eksplozivnim sredstvima, ronjenje – sve prema nastavnim planovima i programima. Obuku su provodili instruktori koji su se već specijalizirali i imali iskustva, a tečajevi su po skraćenom programu trajali oko tri mjeseca. Tek nakon što bi zadovoljili stroge kriterije, polaznici su primani u postrojbu. Oni su kasnije bili na Južnom bojištu i na Maslenici. Mogli su ostati samo najbolji. Provodili smo usto i tečajeve za pomorske diverzante i obuku pripadnika drugih postrojbi HV-a u ronjenju te redovitu obuku ročnih mornara ronilačkih specijalnosti po naraštajima u Mornaričko-nastavnom centru u Lori.

Boris Kuničić

Prije svakog zadatka na koji ideš, a nikad ne znaš točno o čemu se radi, normalno je da je bilo nešto straha. Nije to strah koji koči, nego onaj koji te usmjerava. On je zapravo nekakva pojačana opreznost, tjera čovjeka da pažljivije sagledava čitavu situaciju. To nije strah koji te tjera kući, nego pomaže sačuvati život.

Kad je 2014. godine obilježavana 23. obljetnica osnutka Divizijuna pomorskih i kopnenih diverzanata, u Kaštelanskom je zaljevu, pored hridi Školjić, na dubini od 15 metara postavljena podvodna spomen-ploča u znak sjećanja na poginule i umrle pripadnike postrojbe. Na tom je mjestu 28. siječnja 1992. ronilačka barkasa (BRM-42) koja je bila u osiguranju ronjenja naišla na minu, pri čemu su poginula dva člana posade.

Ulomak iz dnevničke zabilješke pomorskog diverzanta

Planirani zadatak: izviđanje neprijateljskih položaja

Zapovjednik “Splićanin” je podijelio zadaće: pripremiti osobnu opremu i naoružanje, provjeriti ispravnost i kompletnost opreme. “Ravnokotarci” će provjeriti zajedničku opremu u bazi, a “Podravac”, “Bosanac” i “Jeseničanin” će se spustiti do veza za gumene čamce i doliti gorivo, provjeriti ispravnost akumulatora, napumpanost guma i meteo situaciju.

Naši “saveznici” u noćašnjoj akciji su niska temperatura, oblaci i bura s Velebita. Očekujemo da će pun intenzitet dostići u narednih dva do tri sata kada će zakloniti mjesec.

“Kaštelanin” privodi kraju spremanje večere. Prva za stol sjeda ekipa koja ide na zadaću. Imaju pravo birati što će od dva ponuđena menija: paštašutu i salatu od kiselih krastavca, ili ribu na roštilju koju smo pokupili iz mora nakon ranijeg neprijateljskog granatiranja.

Stiže zapovjednik i pridružuje se ekipi za stolom. Nakon večere izdvajaju se i odlaze u drugu prostoriju. Zapovjednik objašnjava zadaću i kaže “večeras deset očiju mora biti jedno veliko oko, a deset ušiju mora biti jedno veliko uho”. Još jedna provjera naoružanja i opreme, svake pojedinačne zadaće i onda polazak prema velikom gumenom čamcu. “Omišanin” ih prati sa strane pa im poželi sreću prolijevanjem kante vode za njima.

Noćas ekipu prevozi “Jeseničanin”. U gužvi pri ukrcaju zaboravio je kojom je nogom prvom ušao u čamac. Treba pričekati da on izađe i ponovo uđe zakoračivši sretnom nogom, po svom protokolu.

Čamac isplovljava u vjetar, temperatura se približava nuli. Nakon petnaestak minuta čamac se zaustavlja u zavjetrini i počinje iskrcavanje. Pola sata pješačenja do susjedne uvale odakle se ronjenjem oko sat i pol dolazi na polazne položaje za provođenje predviđene zadaće. Narednih sat vremena traje izviđanje obalnog ruba u dubini do 300-400 metara i širini od 800 metara.

Zadaća je uspješno obavljena. Povratak. Ronimo prema poziciji odakle smo krenuli. Pothlađeni smo, a moramo ići protiv morske struje tako da to više ne traje sat i pol već dva sata. Na kopnu presvlačenje. Glavni dio zadaće obavljen je uspješno. Nastavljamo izvlačenje i nakon pola sata hodnje u susjednoj uvali čeka nas “Jeseničanin” koji nas prevozi u bazni logor. Tamo je “Kaštelanin” s toplim napitcima i doručkom a uplovljenje čamca u luku sretno dočekuje i dežurni doktor s posadom hitne pomoći. Ove noći nisu morali intervenirati.

Tekst Lada Puljizević

Foto Lada Puljizević i arhiva postrojbe