Izaslanstvo MORH-a i OS RH koje su predvodili potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Damir…
Mojoj lijepoj
O pjesmi Mojoj lijepoj, glazbi, ali i o Dalekoj obali i njezinu stvaralaštvu i brojnim drugim zanimljivim temama razgovarali smo s Borisom Hrepićem Hrepom. Riječ je o istinskom umjetniku i čovjeku koji glazbu savršeno razumije te interpretira na osebujan način
Daleka obala prepoznatljiv je i popularan hrvatski glazbeni sastav. Osnovali su je 1985. godine Marijan Ban i Boris Hrepić Hrepa. Podarila je slušateljima pregršt pjesama, a prednjače one ljubavnog karaktera. U njezinim pjesmama uživaju i današnje generacije, a emitiraju ih i radijske postaje. Hitovi kao što su Tonka, Daleka obala, Četrnaest palmi, Roza, Od mora do mora, Noć je prekrasna i drugi nezaboravni su i bezvremenski. Pjesma Morska vila postala je svojevrsna himna hrvatskih rukometaša tijekom Svjetskog rukometnog prvenstva održanog 2009. u Lijepoj Našoj. Iako pjesma nije ni domoljubnog ni navijačkog karaktera, tadašnji rukometni reprezentativci, koji su si nadjenuli nadimak Kauboji, prihvatili su je kao svoju. Pratila ih je na brojnim utakmicama i natjecanjima. Pjesma Mojoj lijepoj nastala je 1993. godine i ima jak domoljubni prizvuk. Njezin autor Marijan Ban kroz stihove romantično govori o Hrvatskoj, svojoj predivnoj zemlji i ljubavi koju prema njoj osjeća. O Mojoj lijepoj, glazbi općenito, ali i o Dalekoj obali i njezinu stvaralaštvu te brojnim drugim zanimljivim temama razgovarali smo s Borisom Hrepićem Hrepom. Boris Hrepić istinski je umjetnik i čovjek koji savršeno razumije glazbu. Vidi je i interpretira na osebujan način. Objašnjava nam kako se glazba može tumačiti i doživjeti različito, a na uhu slušatelja je da izabere način.
Kaže kako živi životom slobodnog umjetnika. Glazbenik je, skladatelj, likovni pedagog i umjetnik. Završio je likovnu akademiju. Snimao je i vodio svojedobno i televizijsku emisiju Dica sritnih lica, koja je emitirana na lokalnim TV postajama u Hrvatskoj. Ovaj svestrani umjetnik napisao je i vrlo zanimljivu knjigu Našao sam dobar bend. “Knjiga govori o počecima Daleke obale, ali obuhvaća i cijeli moj glazbeni život”, kaže Hrepa. Trenutačno nastupa kao dio nove grupe: Daleka obala Jakše i Hrepe. Jakša Kriletić Jordes hrvatski je saksofonist, skladatelj i pjevač, koji je u prošlom postavu Daleke obale na mjestu vokala naslijedio Marijana Bana. Boris Hrepić aktivan je i u svojem blues bendu Sunnysiders. Glazbu je zavolio rano, još kao dijete. Kaže da je pjevao na ulici u kojoj je živio. Uzeo bi čašu od jogurta da mu se oblikuje glas, da zvuk dobije eho. “Kako je ta ulica bila strma, ja sam stajao na vrhu i onda sam zamišljao kao da se nalazim na bini. Tako je počela moja priča, neki počeci, dječačka zaigranost”, kaže kroz smijeh. Hrepa se rodio s glazbom. Sam je naučio svirati brojne instrumente: od gitare, bas-gitare, akustične ili električne, ukulelea, slajda, harmonike, klavijatura, usne harmonike. Kaže kako mu limeni puhaći instrumenti baš ne leže. “Ja volim obrade pjesama, pa onda uzmem instrument i odsviram na svoj način”, govori nam.
Pjesma o ljepotama Hrvatske
Pjesma koja je bila povod razgovoru je Mojoj lijepoj. Autor teksta i glazbe je Marijan Ban, legendarni splitski glazbenik i pjevač, koji se povukao iz javnog života. Hrepa, koji supotpisuje aranžman, ispričao nam je kako je i u kojim okolnostima nastala. “Refren pjesme Mojoj lijepoj napisan je u vrijeme kad su počele nastajati domoljubne pjesme, kad je nastala i Moja domovina. Ali Ban je onda rekao da ne moramo mi sad dokazivati domoljublje, da ne ispadne da se mi namećemo domoljubljem, pa da ne skrenemo na taj način pozornost na sebe”, objašnjava. “Taj refren je postojao već i tada, 1991. godine, a strofe su nastale poslije. Otišli smo svirati u Njemačku, dva smo vikenda svirali u Frankfurtu te smo ostali desetak dana. Bili smo smješteni u radničkim sobama u jednom hrvatskom restoranu. Bili smo, kako se kaže, na arbajtu, a hvatala nas je nostalgija pa smo počeli pisati i A fraze, sa slikama koje je Ban izbacio. Mi smo ga poticali, a Ban je složio sve A fraze. Nakon toga smo izbacili i album pod nazivom Mrlje. Ovo je bila pjesma koja nije imala pretenziju da bude hit, nije bila na prvu, nije hvatala momente rata. Pjesma je, dakle, nastala ‘93, a refren je napisan ‘91 godine. Iako nije bila hit u vrijeme rata, nadrasla je sve nas. Ona je neka vrsta, ne mogu reći himne, ali svakako pjesme koja je postala prepoznatljiva i koja je simbol”, kaže Hrepa. Dodaje i kako je Daleka obala već imala pjesme domoljubnog karaktera: “Pjesma Why, koju je također Daleka obala snimila, a napisao Marijan Ban. Zatim, bio je tu i jedan projekt pod nazivom Plavi Split, a pjesma se zvala Moj dom. To je nastalo u ono rano doba rata, a okupili su se poznati splitski glazbenici: Zlatan Stipišić Gibonni, Neno Belan, Ivo Amulić i Dragan Lukić Luky. Bio je to taj splitski đir. Bio je tu i Dino (Dvornik op. a). Pjesma je tad bila snimljena pod tim nazivom, ali poslije smo mi kao Daleka obala snimili svoju verziju Banovog dijela pjesme nazvanu Oni nas gađaju.”
Hrepa govori i kako pjesma Why, primjerice, nije uopće pisana za Domovinski rat: “Ona je pisana ranije i odnosila se na ratove općenito. To je bila antiratna pjesma. I tada je buktio rat, čini mi se na Bliskom istoku, a poruka naše glazbe bila je poruka mira. Naravno da se pjesma u vrijeme Domovinskog rata uklopila i bila je prigodna i kod nas.” “Pjesma Mojoj lijepoj je pak, ispostavit će se, završila kao grandiozna pjesma koju i danas ljudi vole, koja se redovito pušta u različitim prigodama: od obilježavanja državnih blagdana, do navijačkih, kad su utakmice naših reprezentacija. Svaki put kad je svira čovjek osjeti nešto”, objašnjava Hrepa i dodaje: “Ova pjesma nije namjenski rađena, nije ni usmjeravana, ali probila se. Kad je rat završio i kad su se ratne pjesme stišale, onda su pjesme o ljepoti Hrvatske, domoljubne, zaživjele. Sve više je ljudi osjećaju.”
O Dalekoj obali i suradnji s Marijanom Banom
Boris Hrepić podijelio je i svoja sjećanja na početke i nastanak grupe Daleka obala, na dane kad je upoznao Marijana Bana. “Ban me je našao na Rivi u Splitu, prišao mi je onako visok, ogroman, i svojim dubokim glasom pitao: ‘Bi li ti svira s menom?’ Pa ja kažem: ‘Ma nema frke.’ Usna harmonika je bila neki moj instrument u to doba”, objašnjava Hrepa. Prije Daleke obale postojao je bend koji se zvao Ban i Glomazni otpad. Hrepa kaže da su vježbali za Prvomajsku gitarijadu Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, na kojem su studirali. Trebali su nastupiti na Gitarijadi, ali kaže kako je obolio od upale pluća: “Dobio sam je dok smo bili na razmjeni studenata na kampiranju na Braču. Onda je Ban nastupio sam.” Poslije je Marijan Ban okupio odličnu ekipu, koju su činili Željko Hajsok i Aleksandar Radović. Oni su zajedno s Hrepićem činili prvu, originalnu postavu Daleke obale. “Nisam nastupao na Gitarijadi pa me je Ban posjetio doma i dubokim glasom rekao: ‘Ajde, kad ozdraviš, imamo ekipu.’ Dogovorili smo probu i tako je počelo. Prva postava bila je zaista posebna. Ljudi su ostali u glazbi. Ta je postava bila svirački kompetentnija od one koju svi poznaju. Te su pjesme bile zanimljive. Ali razdvojilo nas je vrijeme i život. Jedan je otišao na studij, drugi u vojsku, pa smo mijenjali postavu. Svirali smo kao druga postava sving, a treća postava je ona koja je poznata. Ali meni je to jedna od postava. Dogodila se, bila je uspješna i baš se volim vratiti korijenima. Pjesma kad nastane u svom obliku prvotnom, to je njezino rađanje”, prepričava Hrepa događaje iz tog vremena.
“Prvi put kad smo se našli Ban i ja, on je svirao gitaru, ja usnu harmoniku. Primio bih nekad i čelo kod bake njegove djevojke, a on je trideset pjesama samo izbacio”, govori kroz smijeh i nastavlja: “Bilo je to posebno vrijeme.” “Kad je došao Jakša na mjesto Bana, bilo je nevjerojatno jer nismo mislili da netko može zamijeniti ga. Nismo se nadali da postoji netko toliko glasovno sličan Marijanu Banu. Marijan Ban nije imao ništa protiv dolaska Jakše. Postoje neke pjesme koje kad ih čuješ teško je odmah na prvu prepoznati razliku. Jakša ima viši glas od Bana, pa smo modulirali pjesme kako bi se prilagodile. Njegove lage su ipak nešto više, dok Ban lakše hvata niže tonove. Jakša nema toliku dubinu glasa kao Ban, ali boja glasa je slična”, ističe.
Svjetsko prvenstvo 2009. godine
Jedna pjesma Daleke obale postala je iznimno popularna 2009. godine. Tomu su pridonijeli naši rukometaši, drugoplasirani na Svjetskom prvenstvu održanom u Hrvatskoj. Pjevali su Morsku vilu nakon svake utakmice i učinili je svojom pjesmom. Hrepa napominje da ne zna kako su rukometaši odabrali baš tu pjesmu. “To je jedna od pjesama koje su nastale kasnije. Ona nije nastala u samom početku Daleke obale. Postoji jedna anegdota. Kad smo je prvi put izveli na Splitskom festivalu – Melodijama Jadrana, osvojila je dva glasa. I to je glasalo dvoje ljudi kojima je vjerojatno Ban dao kartu”, kaže kroz smijeh. “To je bila potpuno nezamijećena pjesma, barem u prvom slušanju. Rasla je s vremenom i danas je popularna. Ona spada u jednu od pet pjesama koje sviram za gušte. Ona nema ništa u sebi iz sporta. Nema domoljublja, genezu zašto su rukometaši uzeli pjesmu ne znam, to bi trebalo pitati njih. Pjesma je našla svoj put. Pjesma nadraste autora i postane svačija.
Zašto su pjesmu zavoljeli rukometaši nas je zanimalo, pa smo odlučili provjeriti s nekim tko bi mogao imati saznanja o tome kako je postala njihova himna. Zlatko Horvat Zlaja, legendarno desno krilo hrvatske rukometne reprezentacije te dugogodišnji kapetan i ikona Rukometnog kluba Zagreb, ispričao nam je kako je došlo do poveznice između rukometaša i Morske vile: ‘To je bila pjesma koju je još ranije ova starija ekipa – Ivano (Balić), Pero (Metličić) i Mirza (Džomba) u busu puštala nakon svake utakmice na velikom natjecanju, bilo to svjetsko ili europsko prvenstvo. Dugo je to bila naša pjesma. Mi nismo htjeli da to postane javno, to je bilo nešto naše interno, ali kad je izašlo u javnost, naši su je navijači odlično prihvatili i nastala je pozitiva i opća ludnica. Cijela atmosfera u to vrijeme bila je nevjerojatna. Ova je pjesma bila naš ritual s kojim smo odlazili na svaku utakmicu. Kad je to već izašlo u javnost, sjećam se da je u zagrebačku Arenu došao Marijan Ban, koji ju je tad za nas i za sve gledatelje otpjevao pred punom dvoranom. Posebno me je oduševila atmosfera koja je tad nastala. Svi u dvorani pjevali su ovu pjesmu iz svega glasa, a isto je bilo i po završetku Prvenstva, kad je organiziran doček na Trgu. Vladalo je veliko zajedništvo među svima – navijačima, među nama, bila je to posebna emocija koju nikad neću zaboraviti. Nikad ovu pjesmu nisam čuo na koncertu, ali ono što sam doživio i osjetio u Areni tad teško je prepričati. Zaista nezaboravno’.”
O radu s djecom, planovima i anegdoti
Boris Hrepić čovjek je vedar, pozitivan i na taj način živi, pa stoga ima i puno zanimljivih anegdota u njegovu životu. “Daleke obale nije bilo već 15 godina. Sjedim jednom prilikom u Splitu nakon koncerta svojih Sunnysidersa i prilaze mi dva momka, onako kršna, jaka, zovu me za šank. Pitaju me i kažu: ‘Svaka čast tebi Hrepa, ali ko je vama iz Daleke obale da pravo da se vi raspadnete. Niste nas pitali fanove, ko je vama da pravo da nama oduzmete vas.’ Tad vidiš da je to izašlo izvan okvira i da je glazba ta koja ljude povezuje i nosi nešto posebno, pogotovo u Splitu, koji je nevjerojatan grad”, govori. “A Split je zaista živ grad. Split je osebujan, Split živi za Hajduk, Split je komičan, slikovit, ima svoju narav. Vole Mišu, Daleku obalu, Doris, vole Hajduk, ali poseban je. Split je takav. Split je Prgava familija. Oni će ti reći sve što misle, pa i nekad će prevalit preko usta i što ne misle. Ono što me nasmije bude komentar na Tonija Kukoča, za kojeg kažu: ‘Da je nešto valja, igra bi u Hajduka.’ To je to, to je Split”, kaže Hrepa. Dodaje i kako uvijek pronalazi vrijeme za obožavatelje: “Ja uvijek imam vremena za fanove. Kad već Bana nema dostupnog da prenosi tu priču Daleke obale, je prenosim iz prve ruke. Uvijek mi je drago biti s ljudima. Mi volimo da se svatko pronađe u pjesmi.”
Nove generacije i poruka za mlade
Pitali smo ga i koju poruku ima za mlade generacije te što misli o uvođenju vojnog roka. “Dolazi umjetna inteligencija. Mladima poručujem – budite originalni, gurajte svoje ideje i budite ustrajni u tome. Istražujte svijet, oslobodite um. Neka djeca što više sviraju jer to je divota. Život od glazbe nije jednostavan, ali donosi radost”, objašnjava. Dotaknuo se i vojnog roka te nam opisao i kako je sve izgledalo u vrijeme kad je bio u tim godinama. “Neki određeni kratki usmjereni period može pomoći u odrastanju. Kad smo se bavili glazbom u početku, mlađi glazbenici koji su radili s nama nisu bili disciplinirani i vidio si da neki nisu bili u vojsci jer su im smetale svakakve sitnice koje zaista nisu pretjerano bitne. Sve im je bio problem, dok su oni koji su prošli kroz vojsku bili snalažljiviji u životu. U vojsci sam upoznao različite profile ljudi. Naučio sam neke stvari koje nisam poznavao i dobro mi je bilo to iskustvo. Malo ojačaš. Nije za svakoga, ali svakome dobro dođe”, zaključuje.
Mojoj lijepoj
Ja sam je gledao u svitanje dana
u tihim noćima od zvjezdanog sna
rumenim sutonima ona me ljubi
zelenim poljima i beskrajem dna.
Ja sam je gledao kroz kapljice kiše
ona je svjetlo što me vodi kroz noć
olujnim valovima ona me njiše
ona je ljubav koja ne može proć.
Refren
Ja bih ugledao sunce
kad bih ugledao nju
ja bih imao ljepotu
da je pored mene tu
ja sam znao da ću
svoju ljubav pokloniti njoj
mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj.
Tekst: Ivan Šurbek
FOTO: privatna arhiva Borisa Hrepića