Odabir Boeingova prijedloga za buduću besposadnu leteću cisternu ratne mornarice SAD-a bio je poprilično veliko iznenađenje, prije svega zato jer do sada Boeing nije imao velika iskustva s razvojem UAV-a

Ratna mornarica SAD-a objavila je 30. kolovoza 2018. da je za buduću besposadnu letjelicu (UAV)- leteću cisternu namijenjenu djelovanju s nosača letjelica odabrala Boeing MQ-25 Stingray. Bilo je to veliko iznenađenje. Dotad se u stručnim krugovima smatralo da je najveći favorit ponešto preuređeni i novoj namjeni prilagođeni X-47B tvrtke Northrop Grumman. Razvoj Stingraya možemo pratiti sve od 2005. kad je američka Agencija za istraživanje naprednih obrambenih projekata (Defense Advanced Research Projects Agency – DARPA), pokrenula projekt razvoja borbene besposadne letjelice Joint Unmanned Combat Air Systems (J-UCAS), koji je trebao biti zajednički projekt ratne mornarice SAD-a (US Navy) i ratnog zrakoplovstva (USAF). Trebao je biti jer je već 2006. USAF od njega odustao. J-UCAS je trebao objediniti dotadašnje odvojene programe zrakoplovstva i mornarice. USAF je s tvrtkom Boeing razvijao borbeni UAV X-45, a mornarica X-47 s tvrtkom Northrop Grumman.

Odustajanje od višenamjenskog UAV-a

No nakon što je USAF odustao od daljnjeg razvoja borbenih UAV-a ratna je mornarica samostalno nastavila razvijati program Unmanned Combat Air System Demonstrator (UCAS-D). Kao posljedica uključenosti u program J-UCAS Boeing je razvio letjelicu X-45N, povećanu izvedenicu X-45 prilagođenu djelovanju s nosača. Usprkos tome mornarica je ostala vjerna tvrtki Northrop Grumman i njihovoj letjelici X-47. Za potrebe testiranja operativnih mogućnosti napravljena su dva prototipa označena kao X-47B. Program je konačno bio nazvan Unmanned Carrier-Launched Airborne Surveillance and Strike (UCLASS), dakle, nešto kao besposadni sustav za zračno izviđanje i udare koji se lansira s nosača. Prvi je prototip Air Vehicle 1 (AV-1) prvi put poletio 4. veljače 2011., a Air Vehicle 2 (AV-2) 22. studenog iste godine. Prvo slijetanje uz upotrebu sustava za kočenje (arestera) obavljeno je 4. svibnja 2013. u mornaričkoj bazi NAS “Patuxent River”. Prvo uspješno katapultiranje s nosača zrakoplova USS “George H. W. Bush” (CVN-77) obavljeno je 14. svibnja iste godine. Najsloženija i stoga najteža operacija, slijetanje na nosač zrakoplova u plovidbi, uspješno je obavljena 10. lipnja 2013., ponovno na Busha. Obavljena su i testiranja kretanja X-47B po letnoj palubi, smještaja na dizala i kretanja po hangaru. Sva su bila uspješna. Tijekom 2013. i 2014. testiranja su nastavljena na nosaču USS “Theodore Roosevelt” (CVN-71). Uspješna su bila testiranja slijetanja noću te polijetanja i slijetanja zajedno s višenamjenskim borbenim avionima F/A-18 Hornet. U travnju 2015. obavljena je i prva svjetska dopuna besposadne letjelice gorivom u letu. No u veljači 2016. američka ratna mornarica objavila je da odustaje od projekta UCLASS. Umjesto nadzorno-borbenog sustava, odlučili su se za razvoj besposadne leteće cisterne unutar programa Carrier-Based Aerial-Refueling System (CBARS).

Samo kao projekt

Iako se, prije svega zahvaljujući programu UCLASS, ne može reći da je američka ratna mornarica u CBARS projektu počela od samog početka, on je ipak značio veliku promjenu. CBARS je zahtijevao razvoj letjelice s naglašenim sposobnostima nošenja velike količine goriva uz što manji radarski odraz. Mogućnost izvidničkog djelovanja spominjala se tek kao sekundarna opcija. U srpnju 2016. objavljeno je da će službena oznaka prve besposadne leteće cisterne biti MQ-25 Stingray.

Da Northrop Grumman neće imati povlašteni status moglo se naslutiti već 19. srpnja 2017. kad je američka ratna mornarica objavila zahtjev za ponude. Uz Northrop Grumman mornarica je pozvala i tvrtke Boeing, Lockheed Martin te General Atomics. Usprkos tome, a zbog svih uspješnih testiranja koje je X-47B obavio na nosačima zrakoplova, i dalje se očekivalo da je najveći favorit.

Lockheed Martin ponudio je letjelicu baziranu na njihovu borbenom Sea Ghostu, koji je pak razvijen iz letjelice RQ-170 Sentinel. Potonju je još unutar UCLASS programa razvijao Lockheedov odjel Skunk Works koji se bavi najtajnijim zrakoplovnim programima. Osnovan je još davne 1943. godine te mu je prvi projekt bio razvoj lovačkog aviona s turbomlaznim pogonom XP-80, koji će naknadno dobiti oznaku P-80 Shooting Star. Dva najpoznatija projekta Skunk Worksa su izvidnički avioni U-2 Dragon Lady i SR-71 Blackbird. S obzirom na to da je i Sea Ghost tajni projekt, Lockheed Martin (barem do sada) nije objavio točne podatke. Procjene su da je letjelica dugačka oko 11 m, raspona krila oko 25 m i visine oko 3,4 m. Najveća joj je brzina oko 810 km/h, a optimalna brzina krstarenja oko 750 km/h. Sea Ghost navodno ima operativni plafon leta na 15 000 m te prelet od 2100 km. Poznato je da je pogoni turbomlazni motor, no točan tip je još uvijek nepoznanica. Dakle, ta letjelica zapravo postoji samo kao projekt.

Prokušani koncept

S druge strane, General Atomics ponudio je borbeni UAV Sea Avenger, koji bi se temeljio na već poznatom Avengeru (Predator C). Riječ je o jednoj od rijetkih letjelica te kategorije, borbene namjene i sposobnosti koja je prošla razvojni proces te je dostupna kupcima. Dugačka je 13 m i ima raspon krila 20 m. Najveća joj je poletna masa 8255 kg, od čega na gorivo otpada 3583 kg. Najveća nosivost naoružanja je 2948 kg. Pokreće je turboventilacijski motor Pratt & Whitney PW545B potiska 21,35 kN. Za Avenger proizvođač navodi da mu je najveća brzina 400 čvorova (740,8 km/h), te najveća brzina krstarenja 350 čvorova (658,2 km/h). Plafon leta je 50 000 stopa ili 15 240 m. General Electric ne navodi dolet već u jednom dokumentu navodi da je autonomija leta 18 sati, a u drugom da je veća od 20 sati. Bez obzira na to koji je podatak točan, sigurno je da Avenger može preletjeti najmanje 10 000 km, stoga je bio odlična osnova za razvoj unutar programa UCLASS. Razvoj Sea Avengera započeo je 2010. Kako bi se prilagodio djelovanju s nosača, dobio je znatno jače podvozje, kuku za kočenje, te ojačanu strukturu trupa. Ugrađena je i nova avionika prilagođena zahtjevima američke ratne mornarice. No onda se mornarica predomislila, ukinula UCLASS i zamijenila ga CBARS programom. U jednom se trenutku činilo da se General Atomics najbolje snašao u novonastaloj situaciji jer je ponudio svoju viziju Stingraya, koja je bila znatno povećani Sea Avenger. Nova bi besposadna leteća cisterna dobila sklopiva krila sa zakrilcima, preklopive repne stabilizatore, znatno jači motor Pratt & Whitney PW815 (potiska 69,75 kN), te podvozje i zaustavnu kuku preuzetu s F/A-18E/F Super Horneta. No američka je ratna mornarica odlučila drukčije.

Zašto CBARS umjesto UCLASS-a?

Da bi se potpuno objasnilo zašto je američka ratna mornarica odabrala Boeingov prijedlog treba objasniti zašto je uopće odustala od UCLASS programa u korist CBARS-a. Kao prvo, najnoviji američki višenamjenski borbeni avion F-35 tek je nedavno ušao u operativnu uporabu. Zapravo, to vrijedi samo za izvedenicu F-35A (za USAF) i F-35B (za američki Marinski korpus), dok je F-35C (za ratnu mornaricu) još uvijek u fazi testiranja. Višenamjenska borbena besposadna letjelica izravno bi konkurirala za preuzimanje dijela sredstava iz proračuna koji se ovako mogu potrošiti za razvoj i kupnju F-35C. Nije zanemariva ni činjenica da piloti ne gledaju blagonaklono na neizbježni dolazak borbenih UAV-a. Stoga se na odluku vrha ratne mornarice SAD-a da umjesto borbenih UAV-a razvije leteće cisterne može gledati kao na tek privremeni kompromis između napretka tehnologije i interesa pilota i svih institucija koje su s njima povezane. Tim prije jer sve velike vojne sile, prije svega Kina i Rusija, najavljuju da će vrlo brzo u operativnu uporabu uvesti svoje borbene UAV-e koji će biti u klasi ugašenog UCLASS programa. Ruski MiG razvija borbeni UAV Ohotnik na bazi eksperimentalnog programa Skat. Kinezi imaju više projekata: njihov borbeni UAV CH-4B kupio je Irak i uspješno je isproban u borbenim uvjetima tijekom napada na ISIL. U rujnu prošle godine objavljeno je da izvidničko-borbeni UAV Yìlóng-1 (poznat i kao Wing Loong) kupuje i Srbija. To znači da Kinezi imaju razvijenu tehnologiju potrebnu za manje, te je samo pitanje vremena kad će je primijeniti i na velike UAV-e. Na Zapadu se zna za projekt Star Shadow – borbene besposadne letjelice koja koncepcijski jako nalikuje na američke X-47 i Sea Ghost. Njezina maketa izložena je na prošlogodišnjoj singapurskoj zrakoplovnoj izložbi te je ponuđena stranim kupcima. Relativno mala letjelica (dužine 7,3 m, raspona krila 15 m) ima korisnu nosivost od 400 kg. Ako je takva borbena besposadna letjelica ponuđena stranim kupcima, kakve su letjelice razvijene za kineske ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu možemo samo nagađati.

Nosači na udaru

Glavni argument za pokretanje CBARS projekta bio je da ratna mornarica SAD-a trenutačno na nosačima zrakoplova nema namjensku leteću cisternu, već tu ulogu obavljaju F/A-18F Super Horneti. Dolaskom F-35C takva uporaba Super Horneta koji ima vrlo veliki radarski odraz više neće biti dobro rješenje jer bi svojom pozicijom otkrivao i pozicije Lightninga. Objašnjenje američke ratne mornarice za pokretanje CBARS projekta bilo je da sve više ratnih mornarica ima protubrodske vođene projektile sve većeg dometa i sve veće brzine leta. Tako bi se američki nosači mogli naći na udaru i prije nego što isplove iz luka. Kako bi se udarnoj skupini oko njih dalo što više vremena da otkriju i napadnu dolazeće balističke projektile, potrebno je nosače što više udaljiti od ciljeva.

No tu nastaje problem jer je jedan od najvećih nedostataka F-35C Lightninga II mali borbeni polumjer djelovanja od tek 1100 km za unaprijed poznate ciljeve na unaprijed poznatim pozicijama koji se napadaju iz prvog naleta. Bude li F-35C morao tražiti ciljeve ili patrolirati u zoni djelovanja, borbeni polumjer djelovanja bitno će se smanjiti. Dolet se može povećati postavljanjem dopunskih spremnika pod krila, ali tad se bitno povećava radarski odraz. Stoga je jedino rješenje dopuna gorivom u letu. U pravilu se avioni dopunjuju gorivom tijekom povratka s borbene zadaće, no to ne može uvijek biti slučaj. Avioni koji su u patroli kao isturena zaštita udarnoj skupini ne mogu se svako malo vraćati na nosač. Isto tako, avioni koji moraju napasti ciljeve u neprijateljskoj dubini moraju se dopuniti gorivom u letu barem dva puta – na odlasku u borbenu misiju i tijekom povratka. Udaljavanje nosača od zone djelovanja samo povećava potrebu za dopunom goriva u letu. Da bi se dopuna obavila što sigurnije leteća cisterna mora imati jednako mali radarski odraz kao i F-35C. Super Hornet to ne može nikako postići, pa se mornarica okrenula besposadnim letjelicama. Osnovni je zahtjev bio da besposadna leteća cisterna ima mogućnost prekrcaja barem 6800 kg goriva na udaljenosti od barem 500 nautičkih milja (926 km), što bi trebalo biti dostatno za četiri do šest aviona. Pritom bi takva dopuna goriva u letu povećala borbeni polumjer djelovanja Super Horneta sa 830 km na 1300 km. Dolet F-35C bio bi povećan još više.

Najviši stupanj tajnosti

Već smo spomenuli da je odabir Boeingova UAV-a za buduću besposadnu leteću cisternu američke ratne mornarice bio poprilično veliko iznenađenje, prije svega zato jer do sada Boeing nije imao velika iskustva s razvojem UAV-a. Zapravo je imao vrlo malo projekata na tom polju. Dakle, nije da Boeing nema baš nikakvo iskustvo, no u usporedbi s, recimo, General Atomicsom, to je iskustvo vrlo skromno.Američka ratna mornarica, Marinski korpus i ratno zrakoplovstvo operativno rabe laki izvidnički UAV ScanEagle. Ratna mornarica i Marinski korpus operativno rabe i tek nešto veći izvidnički RQ-21 Blackjack. Najnaprednija besposadna letjelica koju Boeing proizvodi je X-37B namijenjena letovima u svemir.Doduše, Boeing je za program J-UCAS razvio demonstrator tehnologija X-45. Prvo je napravljena relativno mala letjelica X-45A (dužine 8,08 m, raspon krila 10,3 m i prazne mase 3630 kg). Na toj je osnovi razvijena znatno veća letjelica X-45C povećane nosivosti i borbenog polumjera djelovanja. Nakon što je ratno zrakoplovstvo SAD-a izišlo iz programa, Boeing je na osnovi X-45C razvio X-45N za ratnu mornaricu SAD-a unutar projekta UCLASS.Nije napravljen niti jedan primjerak X-45N već je projektna dokumentacija iskorištena kao osnova za razvoj borbenog UAV-a X-46 koji je od početka projektiran za uporabu s nosača zrakoplova. Razvoj X-46 bio je obavijen najvišim stupnjem tajnosti te dodijeljen odjelu za tajne projekte Phantom Works. Boeing taj projekt uopće ne spominje na svojim službenim stranicama, a ne postoji niti jedna fotografija. Stoga se može samo nagađati da je X-46 dizajnom nalik na X-45C. Program je toliko tajan da se ne zna je li Boeing napravio koji prototip i kako su prošla testiranja. Po svemu sudeći jesu jer američka ratna mornarica ne bi na slijepo odabrala Boeingov prijedlog.

Kad su prve fotografije Boeingova Stingraya dospjele u javnost, analitičari su bili vrlo iznenađeni. Prikazana besposadna letjelica nije uopće bila nalik na X-45C. Prvo što su svi zamijetili da nema vidljivog usisnika zraka. Kod X-45 usisnik je bio smješten s gornje strane trupa odmah iza napadnog ruba. Kod MQ-25 nema vidljivog usisnika jer je skriven s gornje strane trupa. Zapravo se radi o rupi na gornjoj strani trupa. Takvo je rješenje idealno u smislu smanjenja radarskog odraza jer radarske zrake nikako ne mogu doći do lopatica kompresora mlaznog motora i odbiti se prema radarskoj anteni. Osim toga tako ukomponiran usisnik ne remeti oblik trupa letjelice što dodatno smanjuje radarski odraz. Iako službeno zahtjev za što manjim radarskim odrazom nije bio dio javnih zahtjeva za CBARS program, očigledno se nalazio među tajnim. Tako postavljeni usisnik zraka omogućava veći korisni prostor u trupu letjelice za smještaj spremnika za gorivo.

Nije leteće krilo

Ovako neuobičajeno smješteni usisnik zraka za mlazni motor do sada je viđen samo na eksperimentalnom projektu razvoja aviona s vrlo malim radarskim odrazom Tacit Blue. No njega je razvijao tadašnji Northrop (sada Northrop Grumman). Činjenica je da se je Northrop Grumman sam povukao iz CBARS programa 2017., vjerojatno kako bi zajedno s Boeingom razvio MQ-25. Razvoj Tacit Bluea zajednički su financirali USAF i Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) unutar tajnog projekta razvoja izvidničkog aviona s vrlo malim radarskim odrazom. Prvi i jedini prototip prvi je put poletio 5. veljače 1982., a letna su testiranja trajala tri godine. Javnosti je prikazan 1996., i sad se nalazi u Nacionalnom muzeju USAF-a u zrakoplovnoj bazi ”Wright-Patterson“. S aerodinamičkog pristupa Boeingov MQ-25 jako nalikuje na Tacit Blue, ne samo položajem usisnika za zrak. Cjelokupna koncepcija MQ-25 je vrlo slična Tacit Blueu. Prije svega MQ-25 nije leteće krilo, za razliku od X-45/46 i X-47. Umjesto toga rabi potpuno istu konfiguraciju kao i Tacit Blue s ”V“ repnim stabilizatorima.

Neobična pozicija usisnika ponajviše utječe na najveću brzinu leta. Tako je najveća brzina leta Tacit Bluea bila tek 462 km/h. Za MQ-25 još nisu objavljeni službeni podaci no procjena je da joj je najveća brzina leta 620 km/h. S obzirom na to da se radi o letećoj cisterni to je više nego dovoljno.Procijenjene dimenzije MQ-25 su dužina 19 m, raspon krila 12 metara, te visina 3,5 m. Prazna letjelica ima masu od 6400 kg, a s maksimalnom količinom goriva 20 200 kg. Dolet joj je 4000 km, a operativni plafon djelovanja 12 000 m. Letjelicu pokreće turboventilacijski motor Rolls-Royce AE 3007. Radi se o vrlo modernom motoru koji, ovisno o inačici, ima raspon potiska od 28,66 do 42 kN. U MQ-25 ugrađena je izvedenica AE 3007N za koju nisu poznati točni podaci. No zbog vrlo velike razlike u praznoj i najvećoj poletnoj vjerojatno je ugrađena najjača opcija.Američka ratna mornarica očekuje da Boeing prvi prototip isporuči do kraja 2020. te da letna testiranja započnu 2021. godine. Uvođenje u ograničenu operativnu uporabu MQ-25 Stingraya planirano je već za 2024. godinu.

Mario GALIĆ