Gradnja prve podmornice klase Seawolf počela je 25. listopada 1989., a svečano je porinuta gotovo šest godina poslije. Admirali su od Pentagona i Senata tražili sredstva za ukupno 29 podmornica te klase, no u međuvremenu se SSSR raspao i komunizam nestao iz Europe, a s njim i glavni argument za gradnju podmornica vrijednih najmanje tri milijarde dolara po plovilu

 

Nisu svi američki vojni projekti propali ili prekinuti zato što su imali neki nedostatak. Mnogi su obustavljeni jer su im troškovi razvoja probili sve granice ili je krajnji proizvod bio preskup. Jedan od takvih preskupih projekata bile su podmornice klase Seawolf.

Razvoj podmornica klase Seawolf počeo je 1983., u okolnostima najžešće utrke u naoružanju između SAD-a i SSSR-a. Nastojeći održati korak s SAD-om, SSSR je sedamdesetih i početkom osamdesetih godina trošio golema sredstva na razvoj novih oružnih sustava. Tako su MiG-29 i Su-27 prvi put poletjeli 1977., a bombarder Tu-160 uskoro, 1981. godine.

Američki odgovor na klasu Lira

U to su se vrijeme pojavile i nove jurišne podmornice na nuklearni pogon Projekt 705 Lira (Alfa). U konstrukciji trupa imale su titanij, mogle su djelovati na dubinama od 350 i više metara, a vršna brzina iznosila je 41 čvor. Pritom su stvarale golemu buku, no na dubinama od 350 metara i pri brzini od 40 čvorova mogle su napasti i pobjeći prije nego što se zapadne podmornice uspiju obraniti jer ih njihovi sporiji teški vođeni torpedi ne bi mogli stići. Sovjetska ratna mornarica na koncu je dobila samo sedam podmornica klase Lira, no lako se moglo dogoditi da ih dobije i znatno više.

Prvi odgovor na pojavu klase Lira bio je razvoj novih teških vođenih torpeda s vršnim brzinama većim od 50 čvorova (američki Mark 48 ADCAP, britanski Spearfish i japanski Type 89). No, da bi se zaista ponovno uspostavila ravnoteža trebalo je izgraditi znatno naprednije podmornice. Američki odgovor na klasu Lira bio je projekt Seawolf.

U trenutku pokretanja projekta najvažnije je bilo razviti podmornicu koja će po borbenim mogućnostima biti ispred sovjetskih, pri čemu troškovi razvoja i cijena plovila nisu bili na prvom mjestu. Zbog toga su projektanti primijenili najbolje tehnologije i tehnička rješenja, što je itekako koštalo. Cijena prve podmornice, USS “Seawolf”, iznosila je tri milijarde dolara (u današnjoj vrijednosti oko pet milijardi), dok je cijena treće, USS “Jimmy Carter”, iznosila tri i pol milijarde. Admirali su od Pentagona i Senata tražili sredstva za ukupno 29 podmornica klase Seawolf.

“Stezanje remena”

Gradnja prve podmornice počela je 25. listopada 1989., a svečano je porinuta 24. lipnja 1995. godine. U međuvremenu se SSSR raspao i komunizam nestao iz Europe, a s njim i glavni argument za gradnju podmornica vrijednih najmanje tri milijarde dolara po plovilu. Američki admirali teškom su mukom uspjeli osigurati sredstva za gradnju druge podmornice iz klase, USS “Connecticut”, ponajprije zato što je ugovor o gradnji s brodogradilištem Electric Boat Division u Grotonu, Connecticut, sklopljen 31. svibnja 1991., a SSSR se raspao 26. prosinca te godine.

Kobilica je položena 14. rujna 1992., podmornica je porinuta 1. rujna 1997., ne posebno svečano jer je Pentagon 1995. odlučio da su dvije (pre)skupe podmornice dovoljne. Razlog je ne samo činjenica da se SSSR raspao, nego i to što je novonastala Rusija upala u veliku političku i gospodarsku krizu. Neposredni rezultat bio je nagli prekid svih programa razvoja i nabave novih oružnih sustava.

 

Zbog nestanka prijetnje sve su države počele naglo smanjivati izdvajanja za oružane snage. SAD je 1991. za oružane snage izdvojio 358,1 milijardu dolara, pri čemu je znatan dio otišao na pokrivanje troškova zbog rata za oslobađanje Kuvajta. Već 1993. izdvajanja su smanjena na 358,6 milijardi, a 1995. na 321,6 milijardi. Najveće smanjenje proračunskih izdataka za oružane snage bilo je 1998., kad je odobreno samo 296,7 milijardi dolara. Nakon toga izdvajanja su se počela povećavati.

U takvim su okolnostima podmornice klase Seawolf bile preskupe pa je i američka mornarica morala “stegnuti remen”. Već u veljači 1991. pokrenut je na inzistiranje Senata i Pentagona projekt Centurion, koji je poslije preimenovan u New SSN. Trebao je rezultirati novom, jeftinijom klasom jurišnih podmornica na nuklearni pogon. Rezultat su bile podmornice klase Virginia, koje na kraju i neće ispasti puno jeftinije – trošak gradnje prve bio je 2,7 milijardi dolara, a za dvije podmornice koje su trenutačno u gradnji ukupni je trošak oko 6,5 milijardi.

Carter “dobio” podmornicu

Mornarica se teškom mukom izborila za sredstva za gradnju još jedne podmornice, koja je ime dobila po američkom predsjedniku Jimmyju Carteru (r. 1924.). U pravilu američki predsjednici “dobivaju” nosače zrakoplova, no Carter je bio časnik na podmornici USS “Pomfret” te je aktivno sudjelovao i u razvoju mornaričkog nuklearnog programa. S obzirom na to da je Carter trebao postati zapovjednik starije podmornice USS “Seawolf” (SSN-575), koja je u operativnoj uporabi bila od 1957. do 1987., mornarici se činilo najprikladnije da njegovo ime ponese jedna od podmornica nove klase Seawolf. Spletom okolnosti, USS “Jimmy Carter” (SSN-23) praktički će postati jedina podmornica iz svoje klase.

Ugovor za gradnju treće podmornice klase Seawolf potpisan je 29. lipnja 1996., a kobilica je položena 5. studenog 1998. godine. Isporuka je bila planirana za kraj 2001. ili početak 2002. godine. Kao što je navedeno, 1998. došlo je do najvećeg smanjenja izdvajanja za oružane snage i postojala je mogućnost da Senat prekine njezinu gradnju kako bi novac prebacio za prvu podmornicu klase Virginia.

Kako bi ipak dobili podmornicu, admirali su tvrdili da im je nužna za nastavak testiranja nove opreme i sustava koje se dotad provodilo na podmornici USS “Parche”. Stoga je brodogradilište Electric Boat Division dobilo još 887 milijuna dolara za ugradnju dodatne sekcije duljine 100 stopa (30,48 m), kako bi se osigurao prostor za dodatnu opremu. Tako je duljina podmornice s izvornih 107,6 metara na SSN-23 povećana na 138,07 metara, a istisnina u zaronu s 9284 na 12 353 tone. Zbog tih se preinaka gradnja oduljila pa je podmornica USS “Jimmy Carter” porinuta tek 13. svibnja 2004., gotovo godinu dana nakon što je porinuta prva podmornica klase Virginia (16. kolovoza 2003.).

U međuvremenu je namjena podmornice SSN-23 znatno promijenjena te ona više ne služi kao plovilo za testiranje opreme. U nju je ugrađena najsuvremenija oprema za elektroničko motrenje, a sudeći po tekstovima u američkom tisku, i druge se dvije podmornice, USS “Seawolf” i USS “Connecticut”, intenzivno koriste za takve zadaće.

Seawolf protiv Virginije

Podmornice klase Virginia stalno su poboljšavane: trenutačno su u različitim fazama gradnje jedna podmornica treće (Block III, USS “Delaware”) i osam podmornica četvrte serije (Block IV), a prva iz potonje, USS “Vermont”, na ispitnim je plovidbama. No, klasa po borbenim mogućnostima još uvijek znatno zaostaje za podmornicama USS “Seawolf” i USS “Connecticut”. Službeno, vršna brzina u zaronu podmornica klase Virginia iznosi 25+ čvorova, a neslužbeno oko 32 čvora, dok podmornice klase Seawolf imaju procijenjenu vršnu brzinu od 39 čvorova.

 

Klasa Virginia dobila je jednostavniju i jeftiniju opremu, a u međuvremenu su druge velesile počele razvijati i koristiti nove podmornice na nuklearni i AIP pogon. Američka ratna mornarica stoga traži novu klasu podmornica koja će (ponovno) biti namijenjena isključivo za lov na druge podmornice. S dvanaest vertikalnih lansera za krstareće projektile, podmornice klase Virginia namijenjene su prije svega za taktičke udare po ciljevima na obali.

Prema sadašnjim planovima, podmornice klase Virginia gradile bi se sve do 2033. godine. No, američki admirali boje se da bi se u drugim mornaricama dotad mogle pojaviti još naprednije podmornice pa sve glasnije zagovaraju prekid gradnje klase Virginia i početak novog projekta.

Nova bi klasa, zasad označena kao SSN(X), trebala biti znatno tiša, brža i sposobna nositi znatno više torpeda nego klasa Virginia. Virginia, naime ima samo četiri torpedne cijevi promjera 533 mm, dok je klasa Seawolf naoružana s osam torpednih cijevi promjera 660 mm. Nova bi klasa zadržala vertikalne lansere koji se trenutačno ugrađuju na podmornice klase Virginia Block IV, no njihova bi osnovna namjena bilo lansiranje protubrodskih vođenih projektila, a tek sekundarna lansiranje krstarećih projektila. Klasa SSN(X) i veličinom bi trebala biti nalik na klasu Seawolf, s oko 9100 tona istisnine u zaronu, a trebala bi imati i najnaprednije sonarne sustave. Dizajnom i opremljenošću, podmornice SSN(X) trebale bi biti prilagođene djelovanju ispod arktičkog leda. S obzirom na namjenu (protupodmornička i protubrodska borba), uz više torpednih cijevi išao bi i veći borbeni komplet od 62 teška vođena torpeda.

Mario GALIĆ

Foto: US Navy