Rusko Carstvo imalo je u vrijeme Rusko-turskog rata 1877./1878. u formacijskom naoružanju sporometnu (jednometku) pušku ostragušu Berdan. Nakon rata napravljena je raščlamba, a zaključak je bio da se u vojsku hitno mora uvesti suvremenija i tehnički naprednija puška. Međutim, natječaj je raspisan tek 1889. godine, a u tom je razdoblju tvornica streljiva u Sankt-Peterburgu počela razvijati domaći metak. Bio je kalibra tri linije (linija je stara ruska mjera za duljinu i iznosi 2,54 mm) – 7,62 mm x 54R mm. Na kraju su ostala dva rješenja, prvo koje je došlo od ruskog topničkog satnika Sergeja Ivanoviča Mosina (1849. – 1902.), a drugo od poznatog belgijskog konstruktora oružja Léona Naganta (1833. – 1900.).
Čaginova odluka
Usporedne probe počele su u prosincu 1890. i kod svakog su oružja pronađeni određeni nedostaci, ali i prednosti. Glavne zamjerke Nagantovoj puški obuhvaćale su iznimno složen mehanizam zatvarača i dug proces rastavljanja. Mosinova je bila uglavnom kritizirana zbog loših materijala i mnogih zastoja. Ipak, na prvom ispitivanju odabrana je Nagantova puška, ali predsjednik povjerenstva general-bojnik Nikolaj Ivanovič Čagin (1831. – 1915.), zapovjedio je ponovno testiranje. Situacija se promijenila pa je 16. travnja 1891. odabrana Mosinova puška, ali s poboljšanjima koje je predložilo povjerenstvo te nekim rješenjima s Nagantove puške. Od nje je uzeto rješenje opruge donositelja metaka koja je bila pričvršćena za dno spremnika. Primijenjena je i metalna vodilica na koju je bilo moguće poredati pet metaka i s pomoću koje se puška punila tim mecima umjesto ubacivanja jednog po jednog.

Isporuka iz Francuske
Puška je bila u novom kalibru od tri linije i službeno je nazvana Trolinijka puška model 1891. godine, čime je prekinuta tradicija uključivanja imena konstruktora u naziv oružja. Mosin je zbog takve odluke bio duboko uvrijeđen i u pismima je isticao da je autor svih glavnih dijelova i sklopova koji čine sustav. Tek je poslije Trolinijka dobila novi dugačak naziv, puška 7,62 mm model 1891. godine konstrukcije S. I. Mosina ili skraćeno Mosinova puška. Prve puške M1891 naručene su iz francuske tvornice Châtellerault jer domaći proizvođači nisu imali odgovarajuće strojeve. Rusiji ih je od 1891. do 1895. isporučeno više od 500 000. Domaći oružarski zavodi počeli su je proizvoditi 1893. i za samo tri godine vojsci isporučili oko milijun i pol komada. Zaključno s 1901., tim je puškama bila prenaoružana kompletna vojska.

Bajunet i borbeni duh
Puška M1891 bila je duga 1305 mm, a cijev 800 mm. Na puški se stalno nosio bajunet dug 500 mm. Tadašnji vojni autoriteti smatrali su da stalno nošenje noža na puški pridonosi borbenom duhu vojnika. To je, međutim, stvaralo problem jer su puške upucavane s bajunetom koji su vojnici uvelike gubili na bojištu jer za njega nisu bile predviđene korice. Masa puške iznosila je 4,3 kg, što je tad bilo prihvatljivo, a prvi je put masovno borbeno uporabljena tijekom Rusko-japanskog rata 1904. godine.
Metak 7,62 mm x 54R mm pokazao je respektabilne značajke. Na ustima cijevi imao je brzinu od 810 m/s, a učinkoviti domet do 500 metara s mehaničkim, odnosno do 800 metara s optičkim ciljnikom. Podesivi mehanički ciljnik na izvornom modelu imao je podjeljke od 100 do 2000 koraka (tadašnja mjera). Na temelju M1891 izrađena je 1893. dragunska inačica za vojnike koji su koristili konje kao transportno sredstvo, a ne i za borbu. Jednaka je bila i kozačka inačica iz 1894. godine, ali nije imala mogućnost postavljanja bajuneta, što znači da je u odnosu na osnovnu inačicu bila 64 mm kraća i 0,4 kg lakša. Karabinska inačica M1907 kraća je 289 mm i 0,95 kg lakša od M1891. Bila je idealna za konjicu i topnike. Proizvođena je od 1907. do 1917. godine u malim količinama. Nije imala mogućnost postavljanja bajuneta.

Oružje slavnog snajperista
Do prvih većih modifikacija puške dolazi tijekom 1910. zbog usvajanja novog metka M1908 s lakšim, šiljastim zrnom mase 9,6 g i novim barutnim punjenjem mase 3,25 g, čija se početna brzina povećala na 860 m/s. Novi metak imao je nešto drukčiju balističku putanju od putanje zrna s tupim vrhom pa stoga sve puške M1891/10 dobivaju novi stražnji ciljnik sustava Konovalov. Uvedena je i gornja drvena obloga, drukčije karike (grivne), kao i kopče za remen koje su urezane u kundak (preuzeto s dragunske i kozačke inačice).
Najveće je izmjene doživio M1891/30, osnovno pješačko oružje Crvene armije od 1930. do 1945. godine. U odnosu na M1891, bio je to prilagođen dragunski model koji je korišten i kao snajperska puška. Iz njega je pucao i poznati snajperist Vasilij Zajcev (1915. – 1991.). Snajperske inačice imale su dulju i savijeniju ručicu zatvarača kako optika ne bi ometala njegov rad i poboljšana im je obrada kanala cijevi. Model 1891/30 imao je na stražnjem mehaničkom ciljniku metre umjesto stare mjere u koracima, a podjeljci su išli od 100 do 1000 metara. Uveden je cilindrični oblik kućišta i dodatno je modificiran prednji ciljnik. Sovjetski snajperisti koristili su 4x PE ili PEM optiku, koja je bila kopija njemačkog Zeissa, a poslije je postavljana jednostavnija i jeftinija optika 3,5x PU.

Ponovno rođenje
Sljedeća je modifikacija karabin M1938 za pozadinske postrojbe i službe na kojem nije ni predviđena uporaba bajuneta. Kao osnova poslužio je M1891/30, ali M1938 ima kraću cijev i kundak, kao i ukupnu duljinu (točno metar). Stražnji ciljnik bio je podesiv do 1000 metara. Slijedio je M1944, identičan M1938, samo s bajunetom koji se preklapao s desne strane puške. Ta je puška uspješno proizvođena od ratne 1944. do 1948. godine, a utjecala je i na jugoslavensko rješenje poluautomatske puške M59/66. Model 1891/59 karabin nastao je kraćenjem cijevi puške M1891/30 na karabinsku duljinu. Puška M1891/59 gotovo je jednaka M1938. Stražnji ciljnik na M1891/59 ostao je jednak onom na M1891/30, s tim što je ostao podesiv do 1000 metara (svi brojevi na ciljniku veći od 1000 m uklonjeni su).
Puška Mosin-Nagant M1891 dobro je služila u Ruskom Carstvu, Sovjetskom Savezu, članicama Varšavskog ugovora, bivšim sovjetskim republikama. Izgurala je dva svjetska rata i nebrojeno manjih sukoba, a i danas se koristi u raznim službenim, sportskim i lovačkim aktivnostima na svim kontinentima. Štoviše, 2000. doživjela je gotovo nevjerojatnu reinkarnaciju. Naime, od zaliha pušaka M1891/30, kojih je bilo u izobilju u ruskim vojnim skladištima, razvijen je snajper OC 48/OC 48K. Danas je u ograničenoj uporabi u nekim ruskim institucijama za provođenje zakona.

Ivan GALOVIĆ