Trend i brzina uočljivih klimatskih promjena poprimili su razmjere koji se nikako ne mogu ignorirati i koji će u bliskoj budućnosti sve više i izravnije utjecati na nacionalnu sigurnost svih zemalja svijeta

Jedan od najvažnijih razloga zbog kojega je čovječanstvo neprestano raslo i razvijalo se u posljednjih pet tisućljeća pisane povijesti, leži u tome što je, globalno gledano, klima bila relativno stabilna. Povijest je višekratno potvrdila činjenicu da u trenutku većih poremećaja klime ili u situaciji kada bi promjene u okruženju ljudskih zajednica dosegle točku u kojoj uporaba nužnih životnih resursa više nije bila moguća, i najstabilnija društva postajala su dramatično napeta – ponekad sve do njihova konačnog kolapsa. U načelu, ništa se nije promijenilo do današnjeg dana. Dapače, nikada kao u posljednjih stotinjak godina čovjek nije tako nemilosrdno iskorištavao, ali i uništavao planet na kojemu živi. Plodovi razvoja tehnologije donijeli su mnogo dobra čovječanstvu, ali sada se počelo pokazivati i mnogo lošega za klimatsku ravnotežu našega planeta. Činjenica da se klima na Zemlji mijenja postala je nezaobilaznom i neugodnom istinom – ne samo za znanstvenike koji se tom temom bave profesionalno nego i za mnoge vlade koje su već suočene, ili bi to uskoro mogle postati, sa sigurnosnim problemima o kojima se do prije desetak godina nije ni razmišljalo. Kakav problem i prijetnju nacionalnoj sigurnosti znači promjena klime najbolje se može vidjeti na primjeru SAD-a i njegovih oružanih snaga. Nedvojbeno je da najveća industrijska zemlja svijeta i jedina vojna velesila pristupa tom problemu svakim danom sve ozbiljnije i sve studioznije.

Geostrateške implikacije klimatskih promjena
CNA Corporation je kratica za Center for Naval Analyses, neprofitabilnu nacionalnu sigurnosnu analitičku grupu. Sličnih grupa ima na stotine diljem svijeta, ali ova je po mnogo čemu specifična. Naime, u savjetodavnom vojnom odboru ove analitičke grupe sjede umirovljeni časnici, generali i admirali s tri i četiri zvjezdice koji su tijekom svoje aktivne službe obnašali najviše dužnosti u sve četiri grane OS SAD (KOV, RM, RZ i Marinskom korpusu), združenim zapovjedništvima OS i NATO saveza i drugim važnim vojnim institucijama. Vojni savjetodavni odbor CNA se unatrag nekoliko posljednjih godina aktivno bavi proučavanjem svih dostupnih podataka o klimi i klimatskim promjenama, njihovoj međusobnoj interakciji, klimatskim trendovima i njihovim mogućim posljedicama. S obzirom na poziciju SAD i činjenicu da Amerikanci kao svjetska vojna i ekonomska velesila imaju interese na globalnoj razini, odmah se nameće činjenica da su zbog klimatskih promjena i ti interesi vjerojatno globalno ugroženi. Upravo zbog toga izuzetno je zanimljivo istraživanje CNA, odnosno njegovog vojno-savjetodavnog odbora koje je Vladi SAD predstavljeno početkom godine pod naslovom “Nacionalna sigurnost i prijetnje klimatskih promjena”. Ovaj izvještaj je izazvao veliki interes kako u američkim vojno-političkim krugovima tako i u ostatku ekološki osviještenog dijela planete. U samo nekoliko mjeseci izvještaj je publiciran i citiran u mnogim tiskovinama širom svijeta ali i agencijama koje se bave pitanjem nacionalne sigurnosti. Potencijalno moguće posljedice klimatskih promjena toliko su značajne da je krajnje vrijeme da svi relevantni čimbenici društva poduzmu korake kako bi se izbjegle vrlo izgledne ugroze nacionalne sigurnosti. Pri tom nije nevažno za napomenuti da vojni lideri u svom pristupu ovoj problematici pokazuju i nude i ponešto drugačiju perspektivu od one koju prezentiraju, nude i zagovaraju znanstveni krugovi i lobiji koji kreiraju politiku i na koncu masovni mediji.

Vojni savjetodavni odbor CNA krenuo je u svom izvješću od znanstvene konstatacije da se globalna prosječna temperatura tijekom XX. stoljeća povećala najmanje za 1,3°C (+/- 0,3°C). Porast prosječne temperature direktno je povezan s degradacijom nekoliko drugih elemenata koji imaju direktan upliv u nacionalnu sigurnost kako SAD tako i drugih zemalja, pogotovo onih obalnih i otočnih te posebice slabo razvijenih zemalja iz tzv. “trećeg svijeta”. Ti ugroženi elementi obuhvaćaju:
• ugroženost prirodnih staništa,
• urušavanje prirodnih ciklusa,
• ekstremne vremenske događaje,
• topljenje trajnog ledenog pokrova i
• povećanje razine oceana
Klimatske promjene ponašaju se kao multiplikator nestabilnosti u nekim od najkriznijih područja svijeta. Drastičnija promjena bilo kojega od navedenih elemenata može vrlo lako i jako brzo ozbiljno ugroziti već ionako marginalizirane životne uvjete na nekim od takvih područja. To se ne smije zanemariti jer su loši životni uvjeti, te nestašica hrane i vode realnost mnogim žiteljima Jugoistočne Azije, Srednjeg istoka i subsaharske Afrike. Ekonomski, zdravstveni i ekološki uvjeti na takvim područjima odavno su poremećeni a ponegdje i degradirani do krajnjih granica, tako da nije slučajno da nacionalna sigurnost takvih društava i država ne ovisi toliko o ionako slabim i nespremnim vladama, koliko o stranoj humanitarnoj pomoći i ponekad Božjem utjecaju u obliku obične kiše.

Populacijska eksplozija
Čovječanstvo raste prilično vrtoglavim tempom a rezultirajući demografski trendovi imaju jedan od najznačajnijih utjecaja na buduće sigurnosno okruženje. Većina analitičara slaže se da će svjetska populacija i nadalje rasti gotovo nepromijenjenom brzinom. Znanstvene projekcije predviđaju da bi nas već oko 2030. godine moglo biti oko 8,3 milijarde. Demografski udar različito će se manifestirati širom globusa. Njegova primarna implikacija biti će masivno preseljavanje stanovništva iz već ionako osiromašenih nacija u svim smjerovima, bilo kamo gdje će im se život činiti lakšim i podnošljivijim. Druga manifestacija demografskog udara odnosi se na povećanje stanovništva u urbanim sredinama. Proračuni i predviđanja CNA govore o gotovo 60% svjetske populacije koja će 2030. godine živjeti u urbanim sredinama. Osim što će tolika populacijska masa stvoriti nove mega-gradove i aglomeracije poput današnjeg Mexico Citya, Lagosa, Shangaja, Mumbaia, Karačija, Kaira itd. u njima će se gotovo eksponencionalno generirati politički i socijalni problemi, nemiri i napetosti između različitih socijalnih grupa istog društva. Ne smije se zaboraviti da će uvijek postojati grupe koje neće morati migrirati jer se već nalaze na lokacijama najvažnijih prirodnih resursa koje će nastojati sačuvati. Borba za prirodne resurse, prvenstveno za pitku vodu, hranu, plodno tlo i energetske izvore postat će pitanje opstanka ne samo vladajućih elita već i čitavih nacija. Nedostatak pitke i zdrave vode uzrokovan npr. višemjesečnom sušom, u društvima koja su već ionako rastrzana mnogobrojnim tenzijama, može se u jednom trenutku pretvoriti u okidač konflikta nesagledivih razmjera i posljedica. Kada se takvoj slici stanja pridodaju npr. rasne i religijske tenzije onda se može vidjeti da od takvih scenarija nisu i neće biti pošteđena u budućnosti ni puno razvijenija europska društva i države (primjer nemira širom Francuske a posebice u Parizu tijekom 2005. godine).

Za razliku od razvijenih europskih zapadnih zemalja i SAD gdje natalitet ima neutralnu ili čak negativnu stopu rasta, slabo razvijene zemlje trećeg svijeta doživljavaju pravu eksploziju nataliteta. Popratni efekt te pojave nazvane još i “eksplozije mladosti” je ogromna masa loše ili nikako obrazovane populacije mladih u dobi od 15 – 30 godina. Bez obrazovanja i što je još gore, bez šanse da ga ikada dobiju, ove grupacije nisu posebnost samo sub-saharskog dijela Afrike, nego i latinske Amerike, jugoistočne Azije i Srednjeg istoka. Indonezija, Pakistan, Egipat, Nigerija, Indija, Meksiko, Bangladeš i Brazil samo su neki od najvećih i najdrastičnijih primjera. U nekim državama ova populacija “mladosti bez obrazovanja” obuhvaća čak 40 do 50 % od ukupnog broja populacije što je zapravo ogroman potencijal za nestabilnosti unutar države. U posljednjih 20 godina, gotovo 80 % svih svjetskih ratnih sukoba zbilo se u državama u kojima udio mladog stanovništva (ispod 30 godina) dosiže i više od 60% populacije.

Ogromna stopa doseljavanja u urbane sredine mlade, neobrazovane i nezaposlene mladosti višestruko će povećati stopu kriminala i nestabilnosti. Broj i veličina gradova u rasponu od 1-10 milijuna stanovnika nastavit će se povećavati. Paralelno s tim trendom “eksplozija mladosti” pretvorit će neke gradove u “bolesno tlo pogodno jedino za novačenje terorista, kriminalnih elemenata i formiranje narkomanskih kartela” – kaže se u izvješću CNA.

Prošla, 2007. godina bila je jedna od najtoplijih godina u pisanoj povijesti čovječanstva. U siječnju i travnju 2007. prosječna globalna temperatura površinskog sloja zemlje bila je najviša za te mjesece od 1880. godine otkako se takva mjerenja provode i registriraju u WMO (World Meteorological Organization) u Ženevi. Pojedini vremenski događaji ili bolje rečeno nevremena postali su puno učestaliji, puno snažniji ali i puno razorniji, uz veliku mjeru nepredvidljivosti njihovog nastanka i duljine trajanja. Ekstremni skokovi u vrijednosti temperature i dugotrajna kišna razdoblja pogađaju i područja koja takvo nešto nikada nisu iskusila. Njemačka je lani iskusila najkišovitiji svibanj od 1901. otkako se tamo organizirano obavljaju meteorološke opservacije. Samo mjesec dana ranije, travanj 2007. ostao je zapisan kao najsušniji od te iste 1901. godine. Simulacije klimatskih trendova potvrđuju da će temperaturni ekstremi i toplinski valovi sa sve težim posljedicama biti sve učestaliji dio naše stvarnosti. U svom zaključku uz ovaj aspekt klimatskih promjena, CNA predviđa da će se razvijene zemlje Europe i SAD suočavati sa sve većim povećanjem imigrantskog ljudskog vala koji će se prema njima pokretati iz Afrike i Latinske Amerike. Situacija nedostatne proizvodnje hrane koja je tamo nažalost odavno realnost, vrlo lako može biti pogoršana ukoliko bi se dodatno u nekim dijelovima pogoršao pristup pitkoj vodi. Pandemije i infektivne zarazne bolesti redovit su pratitelj u takvim situacijama. U situacijama teških humanitarnih kriza, pomoć obično ne može stići pravodobno do onih kojima je najpotrebitija.

Američko iskustvo s uraganom Katrina i razaranje New Orleansa najbolje može potvrditi da se ni najrazvijeniji ne mogu dovoljno dobro pripremiti za obranu od razarajuće snage prirodnih nepogoda. Američka iskustva iz te nepogode pokazuju kako je potrebno angažirati velike vojne, policijske, zdravstvene, socijalne, privredne, financijske i tehničke efektive da bi se barem djelomično ublažile posljedice tako destruktivnih prirodnih nepogoda. Pri tom su naročito zanimljiva stečena vojno-policijsko-sigurnosna iskustva kada je trebalo sprječavati masovnu paniku ali i pljačke napuštenih domova, otimačine vrijedne imovine, ulične sukobe kriminalaca oko plijena i sve ostale oblike kriminalnih radnji koji su direktno ugrožavali sigurnost na vrlo velikim područjima. Angažiranost velikih vojnih efektiva i sigurnosnih službi u takvim situacijama direktno utječe na nacionalnu sigurnost jer dio tih snaga treba povući s redovitih zadaća.

Novi ocean za nadzor
Globalne klimatske promjene predstavljaju novu vrstu prijetnje i različite tipove sigurnosnih izazova. Jedan od takvih primjera je i otapanje tisućljetnih naslaga leda, prvenstveno u području Arktika ali i onog na suprotnoj strani globusa – na Antarktici. U posljednjih 30 godina arktički led se rastapa prosječno u stopi od 8% godišnje. Arktički ledeni pokrov se tijekom ljetnog razdoblja prošle godine spustio na najnižu razinu od 1979. godine, od kada se vrši stalni nadzor i satelitsko snimanje Arktika. Ledena površina koja je početkom osamdesetih godina prekrivala blizu 8 milijuna km2 prošlog ljeta prekrivala je tek oko 4,2 milijuna km2, gotovo 50% manje.

Podatak da je u listopadu 2006. ledolomac Amundsen iz sastava kanadske obalne straže postao prvi brod u ljudskoj povijesti koji je u to već “debelo zimsko doba” prošao bez ikakvih problema kroz tjesnac Belot koji se nalazi preko 350 NM (>640 km) sjevernije od arktičkog kruga, označio je signal za globalnu uzbunu. U rujnu 2007. godine satelitske snimke potvrdile su da je poznati Sjeverozapadni prolaz – vodeni plovni put koji kroz arktičke vode uz obale Kanade i Aljaske spaja Atlanski i Tihi ocean – u potpunosti slobodan i prohodan. Ta činjenica predstavlja ekološki ali i sigurnosni alarm prvorazredne važnosti zbog nekoliko direktnih i indirektnih implikacija.

Kao prvo, otapanje leda omogućit će korištenje sjevernih plovnih ruta na relaciji Europa – Azija umjesto uobičajene rute koja prolazi kroz Panamski kanal. Na taj način se plovni put na spomenutoj ruti smanjuje za gotovo 50 %. Konkretno, udaljenost između Velike Britanije i Japana se s 12600 NM (23335 km kroz Panamski kanal) smanjuje na 7900 NM (14 630 km) kroz Sjeverozapadni prolaz. To je činjenica koja jako raduje brodare i trgovce jer će biti izvrgnuti daleko manjim transportnim troškovima uz adekvatnu uštedu na gorivu i vremenu. Međutim svi ostali, od ekologa, preko domicilnog stanovništva do vojnih i sigurnosnih stručnjaka ni malo se ne raduju takvom klimatološkom scenariju. Veliko povećanje brodskog prometa donosi sa sobom i velike rizike od mogućih brodskih havarija. Dovoljno se sjetiti katastrofe tankera Exxon Valdez u vodama Aljaske. Ne treba posebno napominjati kakve bi posljedice takav incident imao na prirodni okoliš sjevera Kanade. Ta činjenica dovela je do pravnog spora između Kanade i SAD. Dočim Kanađani taj plovni put smatraju svojim unutrašnjim vodama u kojem ima preko 19000 otoka, otočića i hridi – Amerikanci zagovaraju tezu da se radi o međunarodnom prolazu kroz koji je prolazak svima slobodan.

S druge strane odsustvo velikih masa arktičkog leda drastično smanjuje područje na kojem se mogu “skrivati” nuklearne balističke podmornice. Ta činjenica sama po sebi ugrožava nacionalnu sigurnost SAD i njenih saveznika koji posjeduju takve sustave i tu tvrdnju nije potrebno naširoko objašnjavati. Osim toga novi akvatorija, oslobođeni od leda zahtijevat će intenzivan nadzor obalnih straža i ratnih mornarica koje već sada uočavaju svu problematiku nedostatka adekvatnih ophodnih brodova ali i logističkih baza na samom sjeveru američkog kontinenta.

Nadalje, smanjivanje ledenog pokrova omogućava zainteresiranim zemljama čiji teritoriji okružuju Arktik (Rusija, SAD, Kanada, Norveška i Danska), da krenu u procese istraživanja i eksploatacije prirodnih resursa za koje se vjeruje da ih krije arktičko podmorje. Prve korake, doduše u stilu konkvistadora iz nekih prošlih stoljeća, poduzela je Rusija. Polaganje ruske zastave na morsko dno Sjevernog pola iz specijalne podmornice ruske mornarice u kolovozu 2007. akt je koji na simboličan način pokazuje spremnost Rusije da se upusti u trku za energetskim resursima. Američka agencija US MMS (Minerals Managment Service) procijenila je da se samo ispod područja Beaufortova mora kriju rezerve od 7 milijardi barela nafte i preko 92 milijarde kubika prirodnog plina. Dobro znajući da svoj povratak na svjetsku scenu duguje upravo izvozu energenata, Rusija će sigurno nastojati iskoristiti šansu koju pruža topljenje leda te nastojati izboriti što veću i bolju poziciju pri definiranju teritorijalnih pretenzija na što veći dio tog vrijednog akvatorija i njegovog podmorja. Računalne simulacije prema tvrdnjama američkih znanstvenika pokazuju da bi ovakvim tempom globalnog zagrijavanja Sjeverni pol mogao ostati bez svog ledenog pokrivača već do 2040. godine. Sve to ukazuje da će “igre” oko tog područja postajati sve intenzivnije ali i opasnije po nacionalnu sigurnost upletenih i zainteresiranih aktera iz arktičkog kruga ali i za globalnu sigurnost u cjelini.

Rastuće oceanske vode
Povećanje prosječne globalne temperature i otapanje polarnog leda direktno su povezani. Posljedice tih klimatoloških događanja (direktne i indirektne) osjetit će sva otočna i obalna područja širom svijeta. Posebno ugrožene i ranjive u tom smislu su niske obale Azije. Pakistan, Indija, Šri Lanka, Bangladeš, Burma te obalna crta od Tajlanda do Vijetnama uključujući Indoneziju i Filipine su među najugroženijim područjima. Prema meteorološkim projekcijama obalni pojas Azije bit će u narednim desetljećima izložen povećanoj frekvenciji monsunskih oluja koje već pokazuju trendove nepredvidljivosti i iznimne žestine. S obzirom da gotovo 40% azijske populacije od skoro 4 milijarde stanovnika živi u pojasu od 100 km daleko od 200 000 km dugačke obalne crte – pogoršanje klimatskih prilika može u pojedinim regijama Azije poprimiti katastrofalne razmjere. Monsunske kiše s razornim vjetrovima uobičajeno uzrokuju katastrofalne poplave uz destrukciju obalne infrastrukture. Uništenje usjeva i nedostatak pitke vode pogoduje razvoju svekolikih infektivnih zaraza i bolesti. U pojedinim dijelovima kao što je obala Bangladeša problem je dodatno multipliciran “nestankom” kopna kojeg jednostavno odnosi ocean.

Otprilike 10 % teritorije Bangladeša ima nadmorsku visinu do 1 m. Sličan problem imaju Indija i Pakistan. Eventualne migracije stanovništva uzrokovane klimatološkim promjenama gotovo sigurno se neće moći zaustaviti na državnim granicama. Područja koje je povijesno opterećeno ratovima, koje je obilježeno velikim hinduističko-muslimanskim tenzijama sada je dodatno “obogaćeno” i nuklearnim naoružanjem.

Nadalje, zbog trenda podizanja razine mora (koje je neminovna posljedica globalnog zagrijavanja, otapanja polarnog leda i kopnenih ledenjaka) na pojedinim otočnim skupinama doći će do smanjivanja raspoloživog životnog i produktivnog prostora za proizvodnju hrane. Povlačenje na “viša” područja uzrokovat će puno veću gustoću naseljenosti, veće i brže iscrpljivanje prirodnih resursa, uz sve ostale negativne pojave prekomjerne urbanizacije. Takva eksplozija gustoće naseljenosti već se dešava na pacifičkim otocima: Južnu Tarawu površine 15,76 km2 naseljava 40 311 stanovnika što daje gustoću od 2558 stanovnika po km2. Još drastičnija situacija je na atolu Betio u otočnom arhipelagu Kiribati gdje na površini od jedva 1,2 km2 živi 10 400 stanovnika. Takva područja su već dosegla pa i prestigla gustoću naseljenosti koja vlada u Hong Kongu ili Singapuru. Migracije na susjedne teritorije, borba za životni prostor i prirodne resurse (pogotovo kada je sve to ukomponirano u međurasni, međuvjerski ili neki drugi oblik) predstavlja puno veću sigurnosnu prijetnju koja daleko nadmašuje lokalne ili nacionalne okvire. Pojedini elementi takvog scenarija mogu se već danas prepoznati u onome što se dešava npr. u Istočnom Timoru ili u sudanskoj pokrajini Darfur.

Daljnja opasnost rastućih voda leži u potapanju ušća velikih rijeka poput Nila, Nigera, Gangesa, Inda, Mekonga, Rajne, Elbe, Dunava, Volge, Mississippija, Jangcea i mnogih drugih rijeka koje su životna i ekonomska žila kucavica ne samo određene države nego čak i šire. Bez ikakve sumnje može se zaključiti da će i minimalnim porastom razine svjetskih mora i oceana sigurno biti ugroženo na desetke, možda i stotine milijuna stanovnika obalnih područja. Broj ugroženih će rasti razmjerno s veličinom globalnog zatopljenja i brzinom otapanja polarnog leda.

Igor SPICIJARIĆ