O japanskoj klasi Sōryū zna se relativno malo. Usprkos tome, ili možda baš zbog toga, vjeruje se da su one najnaprednije podmornice na AIP pogon na svijetu. Najnovije poboljšanje, ugradnja najsuvremenijih litij-ionskih baterija, još će proširiti i učvrstiti te tvrdnje

Tajnovitost oko moderne klase japanskih podmornica uspješno je zadržana i nakon što je Japan ponudio projekt Sōryū Australiji kao zamjenu za njihove ostarjele podmornice klase Collins. Cijeli je postupak odabira bio proveden u vrlo velikoj tajnosti. Tek su s vremena na vrijeme do javnosti dolazile izjave o mogućnostima svih konkurenata, među kojima su bili njemačke klase Type 214 i Type 216, francuske Scorpène i Barracuda, španjolska S-80, švedska A26, kao i modernizirana inačica klase Collins. Tako je 2014. godine tadašnji australski ministar obrane David Johnston u kratkoj izjavi opisao Sōryū kao ”ekstremno impresivnu“ klasu kad se u obzir uzme činjenica da imaju samo 4200 tona istisnine i klasični pogon. Pritom je ministar malo pogriješio jer Sōryū klasa rabi Stirlingov tip motora koji može raditi i u zaronjenom stanju, što znači da je riječ o tzv. AIP pogonu (Air Independent Propulsion – zračno-neovisna propulzija). Australija je na kraju odabrala ponudu francuskih ponuđača DCNS-a i Thalesa koji su predložili modificiranu klasu Barracuda. Modifikacija se ponajviše odnosila na uklanjanje nuklearnog pogona i ugradnju klasičnog, a pritom je zanimljivo da se niti u jednom javnosti dostupnom izvješću ne spominje uporaba AIP-a. Tako je nastala klasa Shortfin Barracuda Block 1A. Možda će skora budućnost pokazati da je Shortfin Barracuda prva u nizu novih klasa nastalih na osnovi jurišnih podmornica na nuklearni pogon koje su naknadno opremljene klasičnim pogonom. Takav bi trend omogućio britanskim i američkim tvrtkama da se vrate na svjetsko tržište klasičnih podmornica.

Uočeni potencijali

Iako joj je službeni naziv Japanske pomorske obrambene snage, japanska ratna mornarica po floti je itekako ofenzivna snaga. U svojem sastavu ima dva laka nosača klase Izumo i dva klase Hyuga, neki od njih bi uskoro trebali dobiti i višenamjenske borbene avione F-35B. Za njihovu zaštitu i samostalno djelovanje japanska ratna mornarica ima čak 42 razarača, od čega je većina opremljena suvremenim AESA/PESA radarima. Najofenzivniji dio japanske ratne mornarice njezine su podmorničke snage. Raspolažu s čak 18 vrlo suvremenih podmornica, od čega je devet iz nešto starije klase Oyashio, a 11 iz najsuvremenije klase Sōryū.

Japanska carska ratna mornarica među prvima je uočila goleme potencijale nove vrste ratnog broda – podmornice. Prva je nabavljena još 1904. u SAD-u, tvrtka Electric Boat Company isporučila je podmornicu Holland Type VII u dijelovima. Do kolovoza 1905. bila je spremna za prva borbena djelovanja, no rusko-japanski rat okončan je 5. rujna iste godine, tako da se nije ”stigla“ uključiti u sukobe. Japanska carska ratna mornarica ukupno je od iste tvrtke naručila pet podmornica Type VII, koje su ostale u operativnoj uporabi sve do 1921. Odlično su poslužile za školovanje časnika, dočasnika i mornara, ali i za obrazovanje inženjera koji će ubrzo projektirati prve domaće podmornice. Razvijene su na osnovi Type VII uz značajne modifikacije. Napravljene su dvije podmornice (”Dai-roku sensuikan“ i ”Dai-nana sensuikan“). Obje su porinute tijekom 1905., a u operativnu uporabu uvedene već 1906.

Plijen iz rata

Tijekom I. svjetskog rata Japan se priklonio snagama Antante što im je omogućilo da nakon okončanja rata kao plijen dobiju devet njemačkih podmornica, koje će poslužiti kao osnova za razvoj novih klasa. Do početka II. svjetskog rata Japanska carska ratna mornarica imala je najveći raspon podmornica, od podmornica-nosača aviona (klasa I-400) do ljudskih torpeda, sveukupno 195 plovila. No za razliku od Amerikanaca, Japanci su podmornice isključivo rabili za izviđanja i napade na ratne brodove, prije svega nosače aviona. Zbog toga su trpjele vrlo velike gubitke uz tek poneki uspjeh.

Nakon okončanja II. svjetskog rata japanske su oružane snage raspuštene, a sve naoružanje i oprema uništeni. Tek nakon izbijanja Korejskog rata 1950. Japanu je dopušteno ponovno formirati oružane snage. Prvo su 1950. oformljene policijske pričuvne snage, da bi 1954. službeno ustrojili Japanske obrambene snage (Jieitai) te ministarstvo obrane. Započelo je ponovno naoružavanje, u početku isporukama oružja iz SAD-a. Među prvim značajnijim isporukama bila je i podmornica USS ”Mingo“ (SS-261), koja je do 1945. uspješno djelovala protiv japanskih brodova. Podmornica je preimenovana u ”Kuroshio“ (SS-501), i u operativnoj je uporabi ostala do 1966.

Mitsubishi Heavy Industries je prvu podmornicu projektiranu u ”novom“ Japanu JDS ”Ōshio“ (SS-561) porinuo 1964. Na toj je osnovi napravljena klasa Asashio.

Kapljičasta forma trupa

Jedna od odluka donesena 1950. bila je da će Japan razvijati oružje isključivo za vlastitu uporabu te da ga neće izvoziti. Iako je to onemogućilo da se troškovi razvoja podijele sa stranim kupcima, imalo je i dobru stranu – nitko izvan Japana nije mogao točno znati što japanski oružani sustavi mogu. Japansko ministarstvo obrane vrlo je škrto na davanju podataka, ponajviše taktičko-tehničkih. Podaci o podmornicama posebno su nedostupni, tako da je o njima puno nagađanja.

Podmornice klase Sōryū početke vuku od klase Uzushio. Prva je podmornica ”Uzushio“ SS-566 porinuta 1970., a sedma i zadnja ”Yaeshio“ SS-572 1977. godine. U trenutku porinuća ”Uzushio“ je bio među trima najnaprednijim podmornicama na svijetu s klasičnim pogonom. Prije svega jer je rabio tada (a i danas) vrlo naprednu kapljičastu formu trupa (teardrop hull) koja je prvi put testirana na američkoj podmornici USS ”Albacore“, pa se često naziva i Albacore forma trupa. Njezina je gradnja započela 1952., a porinuta je 1953. godine. Maritimna testiranja potvrdila su predviđanja projektanata da kapljičasta forma trupa stvara znatno manji akustični potpis pri svim brzinama i dubinama zarona.

Nakon klase Uzushio došla je Yushio, koja se često označava i kao Uzushio II. Prva podmornica porinuta je 1979. a zadnja od deset 1988. godine. Tu je klasu naslijedila klasa Harushio, njih sedam porinutih od 1989. do 1995. Na zadnjoj podmornici u klasi ”Asashio“, koja je u operativnu uporabu ušla 1997. japanska je ratna mornarica testirala AIP pogon. Ta je podmornica povučena iz operativne uporabe relativno nedavno, u veljači 2017.

Na tim je osnovama razvijena klasa Oyashio. Od 1996. do 2006. porinuto je ukupno 11 podmornica te klase. Devet ih je trenutačno u operativnoj uporabi, dok su dvije prenamijenjene u školske brodove. Iako je AIP pogon testiran na podmornici ”Asashio“, klasa Oyashio projektirana je bez njega.

Prvi put na svjetskom tržištu

Očigledno je da su japanski projektanti do klase Sōryū došli vrlo dugim i kontinuiranim procesom postupnog razvoja, ispravljajući nedostatke i uvodeći nova tehnička rješenja. Počevši od klase Uzushio japanske su podmornice cijelo vrijeme bile u samom svjetskom vrhu. To zapravo i ne čudi jer je Japan među tehnološkim najrazvijenijim zemljama s vrlo jakom brodogradnjom. Procjenjujući da bi podmornice bile odlučujuće oružje u obrani japanskog otočja, bili su spremni uložiti vrlo velika sredstva u njihov razvoj. Tako je od svih planiranih podmornica otkazana jedino gradnja jedne podmornice klase Uzushio jer je 1973. nastala velika ekonomska kriza zbog enormnog povećanja cijene sirove nafte.

Tradicija gradnje najsuvremenijih podmornica nastavljena je klasom Sōryū. Uvođenjem AIP pogona napravljen je velik korak naprijed. Ugradnja litij-ionskih baterija još će više povećati borbene mogućnosti.

Japanska politika odnedavno je odlučila prekinuti samonametnuti embargo na izvoz oružja i vojne opreme, pa su se na listi za izvoz našle i podmornice klase Sōryū. Doduše, ponuda vrijedi samo za ”odabrane“ kupce poput Australije: indijski i tajvanski upiti o mogućnosti kupnje glatko su odbijeni.

Iako je Sōryū bila favorit na australskom natječaju, presudila je veličina. Naime, klasa Sōryū prilagođena je japanskim potrebama, te ima doplov od oko 6100 nautičkih milja. Australska ratna mornarica tražila je da nove podmornice moraju imati doplov veći od 10 000 nautičkih milja. Zbog toga bi se izvorni trup klase Sōryū trebao produžiti za šest do osam metara kako bi se dobio prostor za ugradnju povećanih spremnika za gorivo. No time bi se bitno poremetila pažljivo projektirana forma trupa.

Puno prednosti i poneki nedostatak

Iako su podmornice klase Sōryū veće u odnosu na one iz klase Oyashio (podvodna istisnina 4200 tona prema 4000 t, dužina 84 m prema 81,7 m) još uvijek su relativno male, posebno kad se uzme u obzir da su projektirane i namijenjene za djelovanje na Tihom oceanu. S druge strane, mala podmornica ima manji akustični i magnetski potpis te ju je teže locirati.

Do razlike u dužini i istisnini došlo je prije svega zbog ugradnje Stirlingova AIP pogona. Riječ je o sustavu Kawasaki Kockums V4-275R Stirling AIP za dopunu električnom energijom tijekom plovidbe u zaronjenom stanju. Kockums je švedska tvrtka u vlasništvu Saaba poznata (i) po gradnji podmornica, a najpoznatija je po razvoju Stirlingova motora. Zanimljivo je da su se japanski projektanti i admirali radije odlučili za ugradnju Stirlingova motora nego za uporabu tehnologije gorivih ćelija. Ako se izuzme podmornica ”Asashio“ (koja je zapravo dobila eksperimentalni AIP pogon), podmornice klase Sōryū prve su s tom vrstom pogona.

Kako bi dobili dostatnu snagu, projektanti su morali ugraditi četiri V4-275R sustava. Kako nema službenih podataka o njihovoj snazi, većina izvora navodi procjenu da je izlazna snaga 2900 kW pri površinskoj vožnji i 6000 kW u zaronjenom stanju. To je dostatno za neprekidno napajanje pogonskog elektromotora pri brzini od 6,5 čvorova. Autonomija pri toj brzini krstarenja je 6100 nautičkih milja (11 297 km). To je više nego dostatno za zaštitu japanskih priobalnih voda i otoka u Tihom oceanu, te da se operativno pokrije Japansko more, Žuto more i Istočnokinesko more.

Pouzdanost baterija

Stručna je javnost s velikim zanimanjem popratila novost da je 4. rujna 2018. u brodogradilištu Mitsubishi Heavy Industries u Kobeu porinuta jedanaesta podmornica iz klase Sōryū, te prva na svijetu opremljena najsuvremenijim litij-ionskim baterijama. Planirani datum ulaska JS ”Ōryū“ u operativnu uporabu u ožujku je 2020. Baterije je izradila tvrtka GS Yuasa International. Podaci o kapacitetu baterija nisu objavljeni no procjene govore da im je kapacitet otprilike upola veći nego kod klasičnih olovnih akumulatora. Ako je to točno, onda je ”Ōryū“ dobio povećanu autonomiju djelovanja na oko osam do devet tisuća nautičkih milja. No tek će vrijeme pokazati jesu li litij-ionske baterije dostatno pouzdane za uporabu na podmornicama. Američka tvrtka Boeing ugradila je istu vrstu baterija tvrtke GS Yuasa na putničke avione 787 Dreamliner. Tijekom 2013. godine četiri Dreamlinera imala su probleme s baterijama, tj. došlo je do samozapaljenja zbog pregrijavanja. Iako su Boeing i GS Yuasa još 2013. tvrdili da je problem uspješno riješen Dreamliner tvrke United Airlines je 13. studenog 2017. imao problem s baterijama tijekom slijetanja u Pariz. Samozapaljenje baterija i izbijanje požara na podmornici koja roni na dubini od 200 metara lako bi moglo imati katastrofalne posljedice.

Uz Stirlingov AIP sustav u sve podmornice klase Sōryū ugrađena su i dva dizelska motora Kawasaki 12V 25/25 SB. Namijenjeni su proizvodnji električne energije tijekom površinske vožnje i do periskopske dubine zarona (zrakom se opskrbljuju preko šnorkela). Vršna brzina podmornica klase Sōryū u površinskoj je vožnji 12 čvorova, a vršna je brzina zarona 20 čvorova.

Kormila na krmi su X konfiguracije. Osim što povećava pokretljivost podmornice ta konfiguracija smanjuje vjerojatnost da će kormila udariti o dno ili podvodnu stijenu jer uz istu površinu znatno manje strše iz trupa nego kormila klasične konfiguracije. Pramčani su hidroplani zapravo ugrađeni na zapovjedni most. Na taj su način projektanti maksimalno otklonili mogućnost da šumovi koje stvaraju hidroplani ometaju rad pramčanog sonara. Jedna je od prednosti tako postavljenih hidroplana što se pri većim brzinama ronjenja ne moraju uvlačiti u trup.

Elektronička oprema i naoružanje

Osnovni sustav za nadzor okoline jest aktivno/pasivni sonarni sustav Hughes/Oki ZQQ-7. Sastoji se od aktivno/pasivnog sonara u pramcu. Na svakom boku podmornice nalazi se po jedan niz pasivnih sonara koji rade u niskim frekvencijama. Na krmi je instaliran vučni pasivni sonar. Sve to je standardna oprema za suvremenu podmornicu.

Podmornice klase Sōryū opremljene su i sustavima za ometanje sonara koji se sastoje od dvaju lansera aktivnih ometača promjera 7,62 cm (tri inča). Izbacivanjem više aktivnih ometača stvaraju se lažni zvučni odrazi koji zbunjuju sonarni sustav za samonavođenje na torpedu, bez obzira na to bio aktivan ili pasivan. Velik nedostatak podmornica klase Sōryū jest što rabe penetrirajući teleskopski sustav. Instaliran je i motrilački radar ZPS-6F za nadzor zračnog prostora (na malim visinama) i morske površine. Tu je i jarbol s antenama sustava za elektroničko djelovanje ZLR-3-6. Namijenjen je za otkrivanje, lociranje i klasifikaciju elektronskog zračenja, te aktivno ometanje.

Što se tiče torpednog naoružanja, ono je također standardno – šest torpednih cijevi HU-606 u pramcu, svaka promjera 533 mm (21 inč). Iz njih se ispaljuju teška vođena torpeda Type 89 tvrtke Mitsubishi Heavy Industries. Riječ je o relativno starom torpedu čiji je razvoj dovršen još 1984. Po svojim je odlikama vrlo sličan američkom teškom torpedu Mark 48 ADvanced CAPability (ADCAP). S dužinom od 6,25 m i masom od 1760 kg japanski je torpedo tek nešto veći od američkog. Type 89 pri brzini ronjenja od 55 čvorova (101,9 km/h) ima najveći doplov od 21 nautičku milju (38,9 km). Neki izvori navode da im je vršna brzina čak 70 čvorova (129,6 km/h). To bi trebalo biti dovoljno da teoretski ”ulove“ najbrže sovjetske/ruske i kineske podmornice na nuklearni pogon. No tako velika brzina ronjenja bitno smanjuje doplov. Zbog potrebe povećanja spremnika za gorivo ugrađena je bojna glava mase 267 kg (Mark 48 ima bojnu glavu mase 290 kg). Da je taj torpedo razvijen prije svega s namjenom borbe protiv sovjetskih nuklearnih podmornica čija je oplata načinjena od titanija dokazuje i vrlo velika dubina djelovanja od čak 900 m. Iz torpednih se cijevi može lansirati i protubrodski vođeni projektil UGM-48D Harpoon. Taj projektil s aktivnim radarskim samonavođenjem ima najveći domet od 124 km. Iako nikad nije službeno potvrđeno, vjeruje se da sve podmornice klase Sōryū mogu ponijeti borbeni komplet od 30 teških torpeda. Iz torpednih se cijevi mogu polagati dubinske mine.

Uskoro stiže nasljednica

Iako je prvotno planirano da će se izgraditi 14 podmornica klase Sōryū japanski izvori tvrde da će 11. biti i zadnja, te da je u projektiranju nova klasa s istisninom većom od 3000 tona. To je očekivani tijek događaja jer je gradnja prve podmornice iz klase započela još davne 2005., a porinuta je u prosincu 2007. Otad su sigurnosni izazovi u japanskom okruženju bitno složeniji. Što se tiče tehnologije u susjedstvu, kineska je brodogradnja toliko uznapredovala da može graditi vrlo napredne AIP podmornice, poput klase Yuan (Type 039A). Iako se o njihovu AIP pogonu zna vrlo malo, vjeruje se da se radi o Stirlingovu motoru koji se rabi za pokretanje elektrogeneratora. Cijeli je sustav razvio CSIC Shanghai Maritime Diesel Engine Research Institute (SMDERI, ili Institut 711). Do sada je izgrađeno 17 podmornica klase Yuan, a još su tri u gradnji. Kinezi nude i izvoznu izvedenicu S20 koja je već prodana Pakistanu i Tajlandu. Podvodna je istisnina klase Yuan 3600 tona, a dužina preko svega 77,6 m. Vršna brzina u ronjenju je 20 čvorova. Nema službenih podataka, no vjeruje se da podmornice klase Yuan u autonomiji premašuju mogućnosti podmornica klase Sōryū.

Mario GALIĆ