“Moram priznati da je to bila najduža minuta u mojem životu,” kaže poručnica Maja Matković, inače voditeljica Oružnog brodskog odreda, koja je na nedavno održanoj vježbi Združena snaga 15 u akvatoriju Dugog otoka izvršila ispaljivanje rakete RBS 15 s raketne topovnjače “Kralj Dmitar Zvonimir”…

U sklopu nedavno održane najveće vojne vježbe u mirnodopskom vremenu Združena snaga 15, Hrvatska ratna mornarica izvršila je u akvatoriju Dugog otoka ispaljivanje rakete RBS 15 s raketne topovnjače “Kralj Dmitar Zvonimir”. Raketa je ispaljena na udaljenost od 26 kilometara, a vrijeme njezina leta iznosilo je minutu i 24 sekunde. Ispalila ju je poručnica Maja Matković, raketno-topnička časnica HRM-a. “Moram vam priznati da je to bila najduža minuta u mojem životu,” kaže poručnica Maja, inače voditeljica Oružnog brodskog odreda. “Svi su slavili, a ja nisam još bila sigurna što se događa i nisam uopće stigla vidjeti tu svoju raketu kako je pogodila cilj jer sam odmah nakon ispaljenja prve pripremala drugu ako prva ne pogodi cilj. Imala sam toliko tih tipki koje sam morala stiskati i pripremati. Na brodu je vladalo opće oduševljenje, a meni je na kraju ostalo da sve to vidim na snimci,” prisjeća se još uvijek pod dojmom. Kaže kako su svi bili svjesni koliko je bitno uspješno lansiranje. Iako su bili izvrsno uvježbani, vježba je jedno, a stvarno ispaljivanje nešto sasvim drugo. Takva je raketa zadnji put s broda, i to s druge raketne topovnjače, ispaljena prije 21 godinu. Tijekom uvježbavanja napravili su sve testove sustava za upravljanje paljbom. “Sve je bilo ispravno, ali dok ne ispalite pravu raketu nikad ne možete reći da je sto posto ispravno. To što smo znali da ćemo prvi put s ovog broda ispaliti raketu svima nam je bila dodatna motivacija. Svi smo zbog te zadaće i priprema koje su joj prethodile naučili puno više nego što bismo inače naučili. Pokazalo se da su vježbe jako bitne.”
To što je napravila i jest, po svim brodskim rasporedima, njezin posao. Praćenje cilja, unošenje podataka, određivanje logike rada… “Da se razumijemo, zapovjednikova je zadnja. On je taj koji daje zapovijed za lansiranje. Kad je izdao zapovijed, stisnula sam tipku, pomolila se, doslovno rekla: ‘Molim te, iziđi iz prve.’ Bogu hvala, odradili smo to iz prve.” Odmah nakon lansiranja rakete krenuli su u topnički boj što je bila njezina sljedeća zadaća. Tijekom topničkog gađanja kao zapovjednica topnika koordinirala je sve aktivnosti. Gađalo se lokalno i daljinski. “Tek nam je idućeg dana bilo jasno kako je to velika stvar za Mornaricu, za sve nas koji ovdje radimo. Zapovjednik je,” ističe, “imao povjerenja u posadu. Nije nam stvarao nikakav dodatni stres. Vjerovao je u nas i pustio nas da radimo svoj posao. Upravo se u takvim situacijama vidi kakav je tko. Svima nam je bio moralna vertikala.”

Kaže kako je oduvijek htjela biti topnik. “Što god tko mislio, Mornarica je izrazito topnička i raketna grana i ovdje mogu doista raditi u struci,” kaže.
Danas dvadesetpetogodišnja Maja pristupila je Oružanim snagama s 18 godina u sklopu projekta Kadet. “Ići u vojsku učinila mi se jako dobra opcija, dinamičan, izazovan, stalan posao. Uvijek me privlačio rad s ljudima i tehnikom. Konkretan posao.” Školovala se kao kadet, studirala u Splitu nautiku, završila časničku izobrazbu i onda na brod.
Na “Dmitru Zvonimiru” je dvije godine. Prethodno je zanat pekla na drugoj topovnjači. O topovima ju je, kaže, najviše naučio stožerni narednik Miroslav Števanja na čemu će mu uvijek biti zahvalna, kao i poručniku bojnog broda Srđanu Biliću od kojeg je učila raketni dio, ali i o radu s ljudima. “Za dobro funkcioniranje i uspješno odrađivanje zadaća ključna je posada. Ako imate dobru posadu i ljude koji žele raditi onda sve funkcionira. Ako su ljudi takvi da jedni drugima ne žele pomoći onda to nije dobro. Nitko ne može sam.”
Raketa je ispaljivana u plovidbi u uvjetima loše i smanjene vidljivosti. Trebalo je dosta truda za otkrivanje mete, ali to je odrađeno vrhunski zahvaljujući navigatorima. “To je ono što želim naglasiti. Bitno je da svi dobro funkcioniramo. Strojari koji održavaju motore, navigatori, radaristi… Svi kao cjelina moramo dati svoj doprinos. Da nema svih tih ljudi, njihova truda i zalaganja svega ovog ne bi bilo. Svaka moja ili bilo čija i najmanja pogreška u konačnici bi mogla napraviti veliku štetu.”
Poručnica Maja je iz Slavonije, iz Feričanaca, iako je naglasak nimalo ne odaje. “To je zbog dugog vremena provedenog u Dalmaciji, a i otac mi je iz Dalmacije tako da je ovo svojevrstan povratak mojim korijenima.”
Napominje i kako su na brodu u najvećem broju mladi mornari, dočasnici i časnici. No, ne zaboravlja spomenuti koliko su baš njima, mladim ljudima, važni iskustvo i znanje starijih pripadnika HRM-a. “Nitko ovamo nije došao da sve zna. Moramo imati nekog tko će nas uvesti u posao, a poslije je na nama hoćemo li to znanje dalje razvijati, koliko i u kojem smjeru. Bitno je raditi s mladim ljudima,” kaže Maja koja već obučava svoju nasljednicu.
Na moru je dosad provela najviše dva tjedna u komadu, na ovom brodu desetak dana. “Naše su plovidbe kraće, ali intenzivne. U pravilu isplovimo noću i to su plovdibe na kojima cijelo vrijeme traje borbena uzbuna. Znači, kad isplovimo cijelo vrijeme ‘fingiramo ratnu situaciju’. Bavimo se uvježbavanjem raketnog, topničkog boja, uvježbavamo topnike i to uvijek nastojimo maksimalno odraditi tako da plovidbe znaju biti vrlo zahtjevne.” Višednevne plovidbe ne padaju joj teško. Iskreno, kaže, očekivala je da će biti teže. “Dok sam bila kadet bili smo na terenima tako da smo naviknuli biti odsutni od obitelji. Ljudima koji dođu iz civilstva to je puno veći šok, a nama je samo nastavak onog što smo i očekivali.”
Ističe nužnost neprekidnog učenja i stalnog usavršavanja: “Za mene posao ne prestaje nakon završetka radnog vremena. To je posao koji se radi od 0 do 24. Ne možete doći doma, skinuti odoru i reći: ‘To je to.’ To mi dosad nije pošlo za rukom. Što će biti u budućnosti ne znam, ali sad se tako ponašam i tako doživljavam i radim svoj posao.”
Kao zapovjednica na poslu, priznaje, dosta forsira svoje ljude, nekad se i ljute na nju, ali u konačnici svi dobro funkcioniraju. Radni dan nastoji učiniti što dinamičnijim. “Što više radimo, mislim da smo svi zadovoljniji. Nema slobodnog vremena za prazne priče i svi mnogo bolje funkcioniramo.” Ističe nužnost korektnog odnosa prema drugima: “Moramo razumjeti i da svatko ima probleme doma i ne treba ići glavom kroza zid. Treba znati stati, razmisliti i donijeti prave odluke.”
Priznaje kako nije očekivala tako važnu zadaću tako brzo u svojoj karijeri. Ona, kao uostalom i svi na brodu, vjeruje da do sljedećeg lansiranja RBS 15 neće tako dugo čekati.
I dalje se vidi u ovom području. “Imam tek 25 godina i još dosta vremena pred sobom, a zapovjednici su ti koji će vidjeti i donijeti odluke o tome što i kako dalje.”

---

Ističe nužnost neprekidnog učenja i stalnog usavršavanja: “Za mene posao ne prestaje nakon završetka radnog vremena. To je posao koji se radi od 0 do 24. Ne možete doći doma, skinuti odoru i reći: ‘To je to.’ To mi dosad nije pošlo za rukom. Što će biti u budućnosti ne znam, ali sad se tako ponašam i tako doživljavam i radim svoj posao.”

---

Raketa je ispaljivana u plovidbi u uvjetima loše i smanjene vidljivosti. Trebalo je dosta truda za otkrivanje mete, ali to je odrađeno vrhunski zahvaljujući Navigacijskom brodskom odjelu. “To je ono što želim naglasiti. Bitno je da svi dobro funkcioniramo. Strojari koji održavaju motore, Navigacijski odjel koji traži metu, radaristi… Svi kao cjelina moramo dati svoj doprinos.

---

O karijeri:
Ovaj posao ne bih mijenjala ni za što. Kad sam bila na fakultetu, nudili su mi prelazak u civilstvo, ali nisam pristala. Moja je odluka bila da budem vojnik i od toga ni u jednom trenutku nije bilo odstupanja. Ne želim uopće razmišljati o drugim opcijama.
O novcu kao motivu za vojni poziv:
Pristupiti oružanim snagama zbog novca nije dobro, to ne valja i to se odmah vidi. Novac jednostavno ne može biti motiv. Trebate biti sto posto u poslu koji radite. Ono što se ne radi s pravom voljom uglavnom ne završi dobro
Kako kao mlada časnica uspostavljate autoritet:
Ponekad morate biti jako čvrsti, znati se postaviti. Pokažete li neku slabost ljudi će to iskoristiti. Tako je svugdje. Sve malo-pomalo dođe na svoje.
Zapovjednica broda ili sudjelovanje u nekoj međunarodnoj misiji?
Teško pitanje. Ovamo sam u prvom redu došla zato da radim u svojoj struci. Biti zapovjednik broda nešto je što može doći u nekoj slijednoj liniji. Iskreno, zapovjednik broda jako je težak posao i nitko od nas ne može znati je li ili nije za to, nevezano za spol, godine… Puno ljudi može naučiti upravljati brodom, ali upravljati ljudima u ovom je poslu najteže.
U neku od misija naravno da bih voljela ići, ali tomu još nisam ni blizu.
Dosta ste realni u svojim razmišljanjima…
Pa jesam, tako je kako je.
Imam dojam da ne želite preskočiti niti jednu stepenicu u razvoju?
Tako je. Sve ima svoje. Ići korak po korak jedini je način da shvatite ljude. Počela sam kao najobičniji vojnik, kadet. Iskustvo koje tako steknete poslije je od velike pomoći. Onima koji u vojsku dođu izravno iz civilstva, koji nisu odrastali vojnički, teže je shvatiti da nije sve baš tako jednostavno. Zato sve treba proći i sve ima svoje zašto. Ako preskačemo neke stepenice sami sebi ne radimo uslugu. Svako neznanje na kraju ispliva.
Slobodno vrijeme:
Bavim se trčanjem. Najdraže mi je natjecanje za najboljeg vojnika 2014. kad sam bila prva u ženskoj kategoriji i 28. u ukupnoj konkurenciji. U jednom sam se dijelu bila izgubila tako da sam pretrčala dosta kilometara više nego ostali i to s 30 kg opreme i puškom na leđima. Kad nešto želite uvijek nađete vremena. Sve je stvar izbora, hoćete li svoje slobodno vrijeme provesti u kafiću ili ići trčati na Marjan. Bavim se planinarstvom, brdskim trkama, trčanjem na duge pruge. Svaki mi je dan isplaniran. Nema praznog hoda.
O tjelesnoj spremnosti:
Vojnik treba biti fizički spreman. Ne treba biti Rambo, ali mora zadovoljiti neke kriterije. Onima koji nisu u dobroj kondiciji teško pada nespavanje i razni drugi napori jer im tijelo nije naviknulo na neku određenu patnju.
O dodatnom obrazovanju:
I to je opet osobni odabir. Uz posao studiram i forenziku. Na četvrtoj sam godini. Želim dok sam mlada odraditi, naučiti i steći što više iskustva tako da poslije ne žalim ni za čim.
Umorite li se kad?
Zasad još nisam, ali rekli su mi da će biti teže kad prijeđem tridesetu.

---

Leida Parlov
Snimio Tomislav Brandt