Hrvatski branitelji heroji su čija je uloga u stvaranju države bila ključna. Bez njihove žrtve danas ne bi bilo niti nas. Mnogi su kao mladići ostavili svoje poslove, domove, obitelji i pošli u obranu i stvaranje suverene hrvatske države. Poštovanje koje zaslužuju ne može se opisati riječima, a nagrade koje im se dodjeljuju samo su mali način na koji im možemo zahvaliti na svemu što su dali

Krešimir Čop jedan je od ovogodišnjih dobitnika priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za poseban doprinos u obrani Hrvatske. Osim što je herojski branio Hrvatsku u Domovinskom ratu, dao joj je puno i u sportu. Obnaša četvrti mandat predsjednika Saveza športova Varaždinske županije, a životni mu je put impresivan.

Rođen je 1953. u Varaždinu. Umirovljeni je časnik Hrvatske vojske s punim stažem u Domovinskom ratu, u kojem je proveo 1675 dana: od 17. prosinca 1990. do 30. lipnja 1996. godine. Ljubav prema sportu razvio je još u djetinjstvu. Bavio se streljaštvom, kuglanjem i rukometom. Bio je član i dužnosnik Hrvatskog rukometnog saveza i Rukometnog saveza Varaždinske županije, kao i član Skupštine Hrvatskog olimpijskog odbora. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a u Mariboru je studirao na Višoj elektrotehničkoj školi. Krv je darovao čak 138 puta, što dodatno govori o njegovoj ljudskoj strani. Krešimir Čop odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomenicom Domovinskog rata 1990 – 1992, medaljom “Bljesak”, medaljom “Oluja” i Medaljom za iznimne pothvate.

Dodijeljena mu je “Viteška povelja od 13. rujna 1991.”, Medalja Grada Varaždina, Nagrada Milan Neralić, priznanje Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Zlatna plaketa Zajednice sportskih udruga Grada Varaždina, kao i brojna druga priznanja, plakete i zahvalnice sportskih udruga te braniteljskih udruga i postrojbi. U razgovoru za Hrvatski vojnik dotaknuli smo se bitnih crtica iz njegova života, Domovinskog rata, sporta te poruke koju ima za mlade naraštaje.

Domovinski rat, sudjelovanje i sjećanja

Možete li nam opisati trenutak u kojem ste osjetili poziv da se uključite u obranu domovine? Što je tad bila vaša najveća motivacija?

Još od srednje škole, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i vremena hrvatskog proljeća, koje je uz veliku štetu za hrvatski narod brutalno ugušeno, sanjao sam slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Stoga sam se osobno uključio u aktivnosti prvih slobodnih višestranačkih izbora i formiranja nove demokratski izabrane vlasti u ondašnjoj Zajednici općina Varaždin. Prvi tzv. balvani, prva događanja naroda, naoružane seoske straže i slične manifestacije vječno ugroženog srpskog naroda nedvojbeno su u meni izazvale potrebu da se, osim političkog djelovanja, aktivno uključim u obranu domovine. To je tražilo da u rat uđem s puškom u ruci.

Kako pamtite početak sudjelovanja u obrani Hrvatske te koje su bile najteže situacije i izazovi u tim danima?

Imao sam vojno obrazovanje (Škola rezervnih oficira u Zadru). Obavljao sam poslove sigurnosti u velikoj varaždinskoj tvrtki, a mnogi su se moji prijatelji bavili borilačkim sportovima. Nakon intervencije iz Zagreba, formirao sam dragovoljačku oružanu skupinu pod nazivom Orion (DOS Orion) 17. prosinca1990. godine. I prije toga, još od formiranja Gradskog vijeća Skupštine općine Varaždin, imali smo naoružanu grupu za obranu i zaštitu koju su logistički i na druge načine pomagali tadašnji gradonačelnik Stjepan Adanić i predsjednik Izvršnog vijeća Čedomil Cesarec. Početkom svojeg sudjelovanja u obrani domovine smatram trenutak kad mi je Stjepan Adanić prenio zapovijed vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske dr. Franje Tuđmana da nakon avionskog raketiranja varaždinskog aerodroma s postrojbom izvršim napad na komandu 32. korpusa JNA.

Iskustva iz Domovinskog rata

Kad se danas osvrnete na ratne godine, koje vam sjećanje prvo izmami ponos, a koje vas podsjeća na važnost zajedništva?

Jako sam ponosan na činjenicu da je moj DOS Orion po zapovijedi generala Ante Rose poslan na prvu crtu na Velebitu (Libinje – Kneževići) 28. prosinca 1991. godine. Naše položaje 12. veljače 1992. preuzeli su pripadnici 1. gbr iako je u Varaždinu bila spremna dragovoljačka postrojba kojom sam zapovijedao. Na velikoj hladnoći, u skromnim mogućnostima smještaja, te neizvjesnosti od mogućeg napada neprijatelja, zajedništvo je bilo osnova da se prebrode svi izazovi.

Hrvatski branitelji često su isticali snagu volje nad snagom oružja. Kako ste vi i vaši suborci održavali taj neslomljivi moral?

Bili smo svjesni da nitko od nas nema rezervnu domovinu i to nas je motiviralo da ustrajemo bez obzira na nerazmjer u vatrenoj moći. Iz povijesti smo naučili da je hrvatski vojnik neslomljivog morala kad je napadnuta sveta hrvatska gruda.

Postoji li neka anegdota ili osoba s ratišta koja je na vas ostavila neizbrisiv trag, a o kojoj se rijetko govori?

Često se sjetim situacije kad je jedan od mojih suboraca žarko želio s punim rancem ručnih granata upasti u hangare s tenkovima i topničkim oruđima te ih ubaciti u njihove cijevi. Uspio sam ga uvjeriti da su takve priče rezultat njegova prevelikog gledanja filmova.

Život nakon rata i rad u sportu

Kako je za vas izgledao povratak u svakodnevicu nakon završetka Domovinskog rata? Čime ste se bavili i kako je izgledao život u to vrijeme?

Nakon povratka iz Zbornog područja Zadar, dobio sam zadatak iz MORH-a i formirao sam Zapovjedništvo 24. domobranske pukovnije. Spletom okolnosti nisam želio prihvatiti drugu dužnost osim zapovjednika, te sam 31. ožujka 1992. demobiliziran i nastavio rad u svojem ugostiteljskom objektu u Varaždinu. Dana 15. ožujka 1993. ponovno sam mobiliziran, sa zadaćom formiranja nove Uprave za obranu u Varaždinu te ureda za obranu u Varaždinu, Ivancu, Ludbregu i Novom Marofu. U prvo sam vrijeme u Upravi za obranu obnašao dužnost tajnika DVO-a u činu satnika, a od 30. lipnja 1993. do kraja 1999. dužnost načelnika Odjela za skrb hrvatskih branitelja. U početku u sklopu Ministarstva obrane RH, a poslije u sklopu Ministarstva hrvatskih branitelja. Cijelo to vrijeme imao sam status djelatne vojne osobe na ustrojbenom mjestu pukovnika. Promjenom vlasti 2000. godine stavljen sam na raspolaganje i umirovljen 2002. u statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata.

Obnašate četvrti mandat na dužnosti predsjednika Saveza športova Varaždinske županije. S kakvim se izazovima susrećete i na što ste najponosniji?

Uzmemo li u obzir da sam 24. siječnja 1991. imenovan predsjednikom Fonda za šport, koji je zamijenio nekadašnji Savez organizacija za fizičku kulturu, to mi je ustvari peti mandat. Dana 11. studenog 2025. održana je Izborna skupština za mandatno razdoblje 2025. – 2029. godine, na kojoj sam izabran za predsjednika Saveza športova Varaždinske županije. Svakodnevni je izazov uskladiti zahtjeve korisnika te mogućnosti i sredstva kojima Savez športova raspolaže. Iznimno sam ponosan na činjenicu da to ipak uspijevamo uskladiti. Vjerujem da je to rezultat naših zalaganja, pri čemu najveći dio, gotovo 75 posto sredstava, usmjeravamo na zadovoljavanje potreba najmlađih korisnika. Na naše inzistiranje, s tom mlađom dobnom skupinom rade najškolovaniji treneri, u prvom redu profesori kineziologije.

Kako izgleda vaš uobičajen radni dan?

Svakog dana prvo pogledam elektroničku poštu. Kako Savez nema zaposlene djelatnike, zadaće i razmjenu informacija o provođenju programa obavljam sa stručnim suradnicima, s kojima su sklopljeni ugovori o poslovnoj suradnji. Jednom tjedno Povjerenstvo za sport i natječaje, kojim presjedam, obavlja poslove za koje je mjerodavno. Svakodnevno se družim sa sportašima uz kavu ili na sportskim terenima u Varaždinu ili po potrebi na području Varaždinske županije.

Doprinos sportu i priznanje HOO-a

Dobitnik ste nekoliko priznanja Hrvatskog olimpijskog odbora. Što vam ovo najnovije znači u kontekstu vašeg doprinosa obrani Hrvatske?

Kao hrvatskom branitelju dodijeljena su mi državna odlikovanja i medalje te brojna priznanja i nagrade. Ovo mi priznanje pokazuje da i Hrvatski olimpijski odbor prepoznaje moj doprinos u obrani domovine.

Kako vidite ulogu sporta i sportaša u trenucima kad je opstanak države bio ugrožen?

Dok sam obnašao dužnost zapovjednika Odreda narodne zaštite ondašnje Skupštine općine Varaždin, formirani su Odredi narodne zaštiti (ONZ) u 51. mjesnom odboru. Pod mojim su zapovjedništvom formirani i ONZ boksači, ONZ hrvači, ONZ streličari. Pripadnici Specijalne postrojbe Zapovjedništva ONZ-a Varaždin bili su isključivo ljudi koji su se bavili borilačkim sportovima. Iz navedenog je vidljivo da se velika većina sportaša odazvala pozivu domovine kad je to bilo potrebno za opstanak hrvatskog naroda te se aktivno na bojištima diljem Hrvatske uključila u obranu.

Mnogi kažu da je sport najbolji promotor jedne mlade države. Smatrate li da je hrvatska pobjeda izvojevana i na sportskim terenima jednako kao i na ratištu?

Nepobitna je činjenica da je sport najbolji promotor mlade države. Za vrijeme Domovinskog rata hrvatski reprezentativci u gotovo svim sportovima sudjelovali su na međunarodnim manifestacijama – od svjetskih i europskih prvenstva do Olimpijskih igara. Ponosno su isticali našu zastavu i pjevali najljepšu himnu na svijetu. Zahvaljujući njihovim velikim uspjesima, ljudi diljem svijeta saznali su za malu Hrvatsku u kojoj se u to vrijeme vodio krvavi rat.

Završna misao

Koju poruku želite poslati mladima, baštinicima slobode za koju ste se borili?

Zamolio bih da se, ako i nisu zadovoljni nekim pojavama ili ljudima u Hrvatskoj, ne žale. Hrvatska je naše more, naše rijeke, naša jezera, naše livade. Ovaj najljepši mali kutak na Zemlji ostat će i poslije svih nas. I vjerojatno je točna priča da je Bog, nakon što je svim ljudima podijelio zemlje u kojima će živjeti, na pitanje Hrvata: “A u kojoj ću ja zemlji živjeti?” Hrvatu odgovorio da će živjeti zajedno.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva Krešimira Čopa