Među pjesmama koje su obilježile Domovinski rat ima i onih čiji izvođači, nažalost, više nisu među nama. Ujesen 2020. otiš’o je s mirisima jutra Krunoslav Kićo Slabinac. U ovom se broju, uz kratak prikaz nedavno objavljene biografije, prisjećamo njegova života i rada, s naglaskom na Domovinski rat i Istinu o Baranji. Stihove te pjesme napisali su Antun Tuco Nikolić i Radovan Licht-Milanov. Glazbu i aranžman potpisuje Antun Tuco Nikolić

Biografija Kad umjetnost dodirne dušu – Krunoslav Kićo Slabinac objavljena je 2025. godine. Njezina je autorica naša sugovornica Dubravka Bouša, majka Kićinih sinova Pavla i Ivana. Gospođa Bouša je doktorica znanosti, koja je radni vijek provela kao profesorica hrvatskog jezika. U knjizi je na više od 900 stranica obuhvatila sve aspekte Kićina života. Krunoslav Kićo Slabinac napustio nas je 2020., u 76. godini života, od posljedica teške bolesti. Pamtit ćemo ga po vedroj naravi, kao pozitivnu osobu i umjetnika koji je mnogima izmamio osmijeh na lice. Budući da biografija prati cijeli život legendarnog glazbenika, zanimalo nas je kako je došlo do njezina nastanka. Gospođa Bouša rekla nam je kako se sve dogodilo vrlo brzo, ali do izlaska knjige ipak su trebale proći četiri godine.

“Kada je Krunoslav preminuo, svi u obitelji bili smo duboko potreseni, posebno njegovi sinovi, stariji Pavao i mlađi Ivan. Naša djeca i ja razgovarali smo i prisjećali se dogodovština s Kićom. Taj čas je došla ideja o pisanju biografije. Kićo je cijeli život želio imati autobiografiju, ali nikad nije imao vremena za to. Tada sam rekla: napravit ću ja to, ja ću je napisati. Bile su mi potrebne četiri godine da je napišem i kompletiram. Dvije godine sam je pisala, preostalo vrijeme bilo je potrebno da prikupim sadržaj i da ugleda svjetlo dana. Knjiga je napisana esejistički. Napisani su faktički događaji, pjesme i određena razdoblja iz glazbe, s nekim crticama iz njegova i našeg zajedničkog života”, istaknula je Dubravka Bouša.

O Kići govori s velikim divljenjem i poštovanjem te dodaje kako će tek vrijeme pokazati njegovu veličinu. 

“Treba proći vrijeme da naše društvo shvati koju je umjetničku veličinu imalo, s kojom je raslo i odrastalo. Kićo je obilježio jedan veliki period, a i njegov raspon je bio šarolik. Obuhvatio je rock-glazbu, narodnu glazbu, zabavnu, etno, duhovnu, što pokriva sve aspekte života. Pjesma koja je posljednja, koja ga je ispratila na vječni počinak, koju su odsvirali tamburaši, a to je pjesma Otiš’o je s mirisima jutra, poznata i kao Otiš’o je otac moj polako, postala je amblematična. Mnoge stvari iz njegova rada postale su prepoznatljive i neponovljive i sad čekamo da se rodi netko novi s toliko talenta i s tolikim rasponom glasa koji će publiku uveseliti i nasmijati kao što je to činio Kićo. On je svoje koncerte koncipirao kao kazališne predstave s mnogo aspekata koje je pokrio. Imao je istančan dramski dio u sebi”, kaže.

Kićo Slabinac bio je prije svega iskrena slavonska duša, snažno vezana uz rodni kraj i Hrvatsku. Svoj doprinos nije davao samo kroz glazbu već i kroz osobni angažman u teškim vremenima. Tako je i pjesma Istina o Baranji, nastala tijekom Domovinskog rata, stekla posebno mjesto u kolektivnom pamćenju, osobito među Baranjcima.

Nastanak pjesme i povezanost s Baranjom

Pjesma Istina o Baranji duboka je i iskrena, puna emocije i ljubavi prema Baranji, njezinu kraju i ljudima. Može se promatrati kao ispovijest pojedinca koja na dojmljiv način prikazuje život Baranjaca. Svaki stih nosi jasno i snažno značenje. Prije slušanja korisno je pročitati tekst, jer tad postaje vidljivo kako je u svega nekoliko stihova moguće izraziti samu bit života. Pjesma se razlikuje od uobičajenih jer je priča ispričana kroz stihove. Nastala je 1993. godine te se nalazi na albumu Ako zora ne svane. “Ta pjesma je nevjerojatno snažna, imala je jaku poruku u Domovinskom ratu, posebno o dijelovima koji su trpjeli najveća razaranja i golemu patnju”, naglasila je Dubravka Bouša. 

O snažnoj povezanosti Kiće i Baranje najbolje svjedoči izvadak iz biografije. Veliku je ljubav osjećao prema Baranji, ali i tamburici, zabavi, slavonskim običajima i svemu onome što je doista i bio: jedna vesela i pozitivna slavonska duša. Još kao dječak dio ljetnih praznika provodio je u Baranji, u selu Šumarini kraj Belog Manastira, kod tetke Matilde. Tamo je dolazio s mlađim bratićem Zvonkom Čalošem, a boravak na selu za dječake je bio prava pustolovina. Dane su provodili lutajući poljima i šumama, penjući se po voćkama i pomažući u seoskim poslovima, uživajući u slobodi kakvu je nudilo baranjsko selo.

Već u višim razredima osnovne škole Kićo je pokazivao sklonost prema sceni i zabavljanju publike. Sa Zvonkom je kraj jednog štaglja napravio improviziranu pozornicu na kojoj je za seosku djecu izvodio male predstave. Bio je jedini glumac, pripovjedač i zabavljač, dok je bratić pomagao oko organizacije i dočeka publike. Djeca su ulaz plaćala kako su mogla – jajima, jabukama, orasima ili kolačem, dok su stariji znali dati i koji dinar. Te male seoske predstave odvijale su se u osebujnoj atmosferi sela – uz mirise štala i štagljeva te zvukove kokoši i krava koje su se vraćale s paše. Kićo je najmlađima pripovijedao bajke poput Ivice i Marice, Snjeguljice ili Pepeljuge, a stariju djecu zabavljao je šalama i dosjetkama. Glas o tim improviziranim predstavama brzo bi se proširio selom, pa su djeca rado dolazila gledati njegove nastupe. U vrijeme kad u kućama još nije bilo ni radija ni televizije, takva su okupljanja bila poseban događaj i prava mala seoska pozornica.

Domovinski rat i obrana Hrvatske

Kao i mnogi hrvatski glazbenici, Kićo Slabinac bio je jako privržen domovini i rodnom kraju. O njemu je pjevao, skladao, pisao, ali za njega je i puno dao. U vrijeme agresije nije dvojio ni trena hoće li braniti domovinu.  Prisjećajući se ratnih godina, Dubravka Bouša govori kako je Kićo među prvima reagirao kad su počela stradanja u Slavoniji. “Nakon prvih žrtava u Dalju prijavio se u osječku 106. brigadu Zbora narodne garde, no tad je nedostajalo i oružja i opreme. Umjesto klasične vojne dužnosti, dobio je zadatak koji je možda najbolje odgovarao onome što je bio cijeli život. Glazbenik i čovjek među ljudima”, dodaje.

Sa svojom je grupom održavao humanitarne koncerte po Europi i svijetu, a prikupljeni novac išao je za pomoć obrani Slavonije i Baranje. Kad nije nastupao, Kićo je pomagao na različite načine. Prevozio je ljude, podizao moral i koristio svoj ugled kako bi skrenuo pozornost na sudbinu Hrvatske. U svemu tome sudjelovao je kao aktivni branitelj u logistici. Gospođa Bouša ističe da je u to vrijeme zapostavio vlastitu estradnu karijeru, ali nikad nije požalio, smatrajući da je time ispunio moralnu dužnost prema domovini i rodnom Osijeku. U to vrijeme bio je povezan i s osječkim zapovjedništvom te je obavljao dužnost referenta za propagandu i koordinatora za odnose s građanstvom u Zapovjedništvu Prve operativne zone za Slavoniju i Baranju. Zbog toga je često putovao između Zagreba i Osijeka, gdje je bio uključen i u informativno-propagandne aktivnosti Hrvatske vojske.

Godine 1992. s grupom Osijek nastupao je i u Kanadi, gdje su održavali humanitarne koncerte za pomoć Hrvatskoj. Ratna razaranja rodnog grada za njega su imala i osobnu dimenziju. Rođen je 1944., u vrijeme savezničkog bombardiranja Osijeka. Kao beba izgubio je zbog ratnih okolnosti velik dio vida na lijevom oku. Zbog toga su ga, govorio je, nova razaranja grada posebno pogađala, jer su u njemu budila duboka sjećanja na djetinjstvo, obitelj i grad kojem je cijeli život ostao privržen.

Vlak mira, vlak slobode i odnos s braniteljima

Prisjećajući se tih dana, Dubravka Bouša govori kako je Kićo često spominjao vožnje Vlakom slobode i Vlakom mira. Govorio je da se osjećaji koji su vladali među ljudima u tim vlakovima teško mogu opisati. U svima se istodobno miješala tuga za onima koji su poginuli i stradali, ali i radost jer se nazirao kraj ratnih patnji. Znao je reći kako bi mnogima oči zasuzile dok su kroz prozor promatrali ljude koji su ih pozdravljali na stanicama ili kad bi ugledali razmjere razaranja po Hrvatskoj. Posebno su ga potresale slike napuštenih sela i stoke koja je lutala bez ljudi, kao nijemi trag ratne tragedije. Govorio je da su svi koji su putovali tim vlakovima bili svjesni dubokih ožiljaka na ljudima koji su preživjeli pakao rata. Slabinac je i poslije Domovinskog rata sudjelovao u mnogim manifestacijama i akcijama koje su organizirale braniteljske udruge. Nikad se nije odrekao rodnog grada, zavičaja i domovine Hrvatske.

Odnos prema vjeri 

Iako njegovi roditelji nisu često odlazili u crkvu, vjera je ipak bila prisutna u obiteljskom životu. Na velike blagdane, poput Božića i Uskrsa, redovito su odlazili na misu, a Kićo je još kao dječak bio povezan s crkvom. U vrijeme kad u školama nije bilo vjeronauka, pohađao ga je u osječkoj konkatedrali i jedno vrijeme ministrirao. Ta su iskustva, u skromnim prilikama u kojima su živjele mnoge obitelji, bila dio njegova djetinjstva i prvih susreta s vjerom. Iz tog vremena ostale su mu i poneke žive uspomene iz konkatedrale, gdje je kao dječak sudjelovao na misama i družio se s polaznicima vjeronauka.

Kićo Slabinac poslije je otkrio kako je njegov unutarnji poticaj za snimanje albuma božićnih pjesama Svim na zemlji mir, veselje zapravo dolazio još iz najranijeg djetinjstva. Album je najprije snimljen početkom osamdesetih za američko tržište pod naslovom Christmas with Kićo, a potom je objavljen i za jugoslavensko tržište. Ipak, takav iskorak prema duhovnoj glazbi u to mu je vrijeme donio i određene poteškoće.

Slabinac je, naime, još kao dječak bio snažno povezan s crkvenom glazbom. Uz nastupe u Dječjem kazalištu u Osijeku, gdje je pjevao operu i operetu, pjevao je i u zborovima osječke konkatedrale te kapucinske crkve. Upravo je kapucinski zbor, u kojem su većinom pjevale starije žene, ostao posebno u njegovu sjećanju. Privučen jednostavnošću i dobrotom kapucina, velik dio djetinjstva proveo je upravo u tom okruženju, gdje je glazba bila nerazdvojna od vjere. Uglazbio je i otpjevao, a time i popularizirao, dvije amblematične duhovne pjesme: Oče naš (Mihovil Pavlek Miškina) i Dušo blaga (Stjepan Lice).

Poruka za mlade 

Dubravku Boušu za kraj smo upitali i o poruci koju ima za mlade generacije, ali i o poruci koju bi imao pokojni Kićo Slabinac.

“Ne bi se razlikovale naše poruke. Ništa u životu ne dolazi samo po sebi. Valja dugotrajno ulagati u svoje znanje i vještine, izgrađivati se da bi se tek onda, ako je sreće, uspjelo. A najvažnije u životu je biti dobar i pošten čovjek, prema sebi i drugima”, kaže gospođa Bouša, te dodaje: “Sin Ivan je obožavao svog oca, isto kao i Pavao. Obojica su od njega naslijedila savršen sluh (Pavao je ton-majstor na HRT-u, op. a.). Ivan je još od oca naslijedio talent za glazbu (svira bubnjeve) i scensku ekspresiju (glumi). Kao i njegov otac, Ivan također obasja radošću i smijehom svako društvo u koje dođe. Radi kao bolničar u KBC-u Rebro. Obojica se trude sačuvati uspomenu na svog iznimno talentiranog, megapopularnog oca. Za njih je on bio samo njihov tata”, zaključuje.

Članak završavamo citatom iz biografije:

“Ako su zemaljska bića stvorena da umru i pretvore se u prah, poneka će živjeti dugo jer su nam za svog života svojom umjetnošću, glazbom i glasom isprepleli zemaljsku i nebesku dimenziju ljepote. Njegove pjesme ostale su u narodu, u domovima i sjećanjima ljudi na ovim prostorima. Glazbena ostavština Krunoslava Kiće Slabinca bit će zauvijek utkana u žitna polja, šume, rijeke i bare njegove voljene Slavonije, u vrhunske domete domaće glazbe, ali i u naš hrvatski identitet. A to je najveća privilegija za nekog tko je posvetio život svojoj najvećoj ljubavi – glazbi.”

---

Krunoslav Kićo Slabinac rođen je 28. ožujka 1944. u Osijeku. Publika ga pamti kao vrsnog pjevača i zabavljača, skladatelja, aranžera i gitarista. Snimio je brojne pjesme, na gotovo 20 albuma, a u karijeri dugoj više od šezdeset godina surađivao je s eminentnim hrvatskim glazbenicima, skladateljima i autorima. Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih se ističe Porin za životno djelo. Sudjelovao je na brojnim humanitarnim koncertima, aktivno je branio Hrvatsku u najtežim vremenima, a u pjesmama mu je često u fokusu bila i voljena rodna Slavonija. Popis njegovih hitova je dug, a nabrojit ćemo samo neke: Zbog jedne divne crne žene, Plavuša, Otiš’o je s mirisima jutra, Inati se Slavonijo, Dan koji se pamti, Kad čujem tambure, Ako zora ne svane, Slavonijo ja sam tvoje dijete, Gdje mi je Slavonija, Svirci moji.

---

Istina o Baranji

Oj Baranjo moja vratit ću se tebi

Izdao te nisam zlotvor je u tebi

Teci rijeko Dravo, Dunav silni teci

I istinu svijetu, istinu mu reci

 

Mi smo narod mira, mi volimo radit

Kulin, šunku jesti i vinom se sladit

U Gajiću, Topolju ima lipih snaša

U Daražu, Petardi dobrih tamburaša

 

Eto, sve do juče sve je lipo bilo

Uzeo bi sina uvečer u krilo

Pjevao mu pjesme, pričao mu priče

O sokolu hrabrom što pod nebom kliče

 

Danas sam daleko, daleko od sina

Danas hladan čelik pada iz visina

Tambura sad šuti, puška priča priču

Ne dajte se Šokci pradjedovi viču

 

Teci rijeko Dravo, Dunav silni teci

I istinu svijetu, o Baranji reci.

---

 Pjesme koje su obilježile Domovinski rat

Pjesme koje su obilježile Domovinski rat imale su važnu i višeslojnu ulogu u hrvatskom društvu. One nisu bile samo glazba nego snažno sredstvo otpora, identiteta i zajedništva. Neke su od njihovih glavnih uloga bile:

• Jačanje nacionalnog identiteta i zajedništva

U ratnim okolnostima pjesme su pomagale ljudima da se osjećaju povezano – bez obzira na to jesu li bili na bojištu, u izbjeglištvu ili kod kuće. One su učvršćivale osjećaj pripadnosti narodu i državi koja se stvarala.

• Psihološka potpora i moral

Za branitelje i civile glazba je bila oblik ohrabrenja i nade. Pjesme su dizale moral, davale snagu u teškim trenucima i pomagale ljudima da izdrže strah, gubitke i neizvjesnost.

• Izraz otpora i domoljublja

Mnoge pjesme jasno su izražavale otpor agresiji i odlučnost u obrani domovine. Glazba je bila nenasilan, ali vrlo snažan način slanja poruke – i unutar zemlje, i prema svijetu.

• Čuvanje kolektivnog sjećanja

Te su pjesme danas dio povijesne memorije. One prenose emocije i iskustva rata budućim generacijama, često snažnije nego suhoparni povijesni podaci.

• Medijska i simbolička uloga

Emitirane na radiju, televiziji i na koncertima, pjesme su postale simbol vremena i često su bile povezane s humanitarnim akcijama i javnim okupljanjima.

U godini u kojoj obilježavamo 35. obljetnicu Hrvatske vojske želja nam je prisjetiti se pjesama koje su nastajale istodobno s njezinim ustrojavanjem i koje su na svoj način pridonijele obrani i jačanju domovine.

---

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva obitelji Slabinac