Središnjim dijelom parka dominira spomenik žrtvama Domovinskog rata. Od središnjeg spomenika proteže se spomen-zid s imenima 53 branitelja s područja Samobora i Svete Nedjelje poginula u Domovinskom ratu. Ovakve su parkovno-urbanističke cjeline tradicija samoborskog urbanizma, koju je arhitekt Branko Silađin prepoznao i vrlo uspješno slijedio u svojem natječajnom radu

Samoborci su, kao i brojni domoljubi diljem Republike Hrvatske, početkom 1990-ih spremno krenuli u obranu domovine. Na ratištima širom Hrvatske, a najviše u zapadnoj Slavoniji, mnogi su od njih ostavili živote, a grad im je odlučio odati počast podizanjem spomenika i uređenjem okolnog parka. Odlučeno je 2002. godine da će Park domovinske zahvalnosti i spomenik arhitekta Branka Silađina biti postavljen kraj zida uz župnu crkvu svete Anastazije. Središnjim dijelom parka otad dominira spomenik žrtvama Domovinskog rata. Od središnjeg spomenika proteže se spomen-zid s imenima 53 branitelja s područja Samobora i Svete Nedjelje poginula u Domovinskom ratu.

Glavna je kompozicijska tema kompleksa postojeći crkveni zid koji je od davnina opasivao crkvu sv. Anastazije. Arhitekt je zid transformirao u spomenik. Zid je, na mjestu gdje prerasta u vertikalu, rastvorio da bi park spojio s ulicom koja izlazi na Trg kralja Tomislava. U svojem daljnjem toku zid prelazi u potporne pilone koji nestaju u topografiji Anine ulice. Tri različita oblika zida tako dobivaju tri različite funkcije u javnom prostoru grada. Arhitekt je jednim kreativnim potezom povezao u jedinstvenu urbanističku cjelinu nekoliko stoljeća razvoja najuže jezgre Samobora. Crkvu sv. Anastazije, spomenik poginulim hrvatskim braniteljima i urbani park povezao je u jedinstven prostorni sklop, dijelovi kojeg se međusobno preklapaju bez vidljivih prekida. Ovakve su parkovno-urbanističke cjeline tradicija samoborskog urbanizma, koju je Silađin prepoznao i vrlo uspješno slijedio u svojem natječajnom radu. Prepoznali su to i građani, pa je ovaj prostor postao jedan od najprepoznatljivih prostora Samobora.

Tekst i fotografije  Željko Stipanović