Porinuće podmornice “Belgorod” 24. travnja 2019. u ruskom brodogradilištu Sevmaš popraćeno je ne samo u stručnim nego i u “masovnim” medijima. I dok su prve zaokupila tehnička pitanja, drugi su se uglavnom bavili činjenicom da je srušen rekord u trajanju gradnje bilo kojeg ratnog broda…

Početak gradnje podmornice “Belgorod” seže do 24. srpnja 1992., kad je u Sjeverodvinsku službeno položena kobilica. Trebala je to biti još jedna od strateških nuklearnih podmornica, na zapadu poznatih kao klasa Oscar. SSSR tijekom hladnog rata nije bio spreman sa svjetskom javnosti dijeliti podatke vezane uz svoje oružane snage. To je išlo tako daleko da je često tajio čak i službene oznake. NATO je taj problem riješio tako da je novootkrivenim borbenim sustavima davao svoje oznake. Na primjer, borbeni avion MiG-21 imao je NATO-ovu oznaku Fishbed, a raketni sustav za protuzračnu obranu S-125 Neva oznaku SA-3 Goa. Iako su danas sve službene ruske oznake itekako poznate, NATO je nastavio tu tradiciju i nakon raspada SSSR-a 1991. godine. Tako NATO-ova oznaka najnovijeg PZO raketnog sustava S-400 glasi SA-21 Growler.

Podmornice Projekta 994A Antej, poznatije po NATO-ovoj oznaci Oscar II, nastavak su razvoja Projekta 994 Granit (Oscar I). Spletom nesretnih okolnosti i nesreće podmornice “Kursk” u kolovozu 2000. godine, postale su najpoznatija ruska klasa.

Iako je bio druga vojna sila na svijetu, s tisućama nuklearnih bojnih glava, SSSR od kraja Drugog svjetskog rata do vlastitog raspada 1991. nije uspio razviti vlastite nosače zrakoplova koji bi bili “al pari” američkim. Stoga je kao učinkovito protusredstvo odlučio razviti oružne sustave kojima će prijetiti američkim nosačima. Ipak, tijekom hladnog rata nuklearno oružje na američkim nosačima zrakoplova gubilo je na važnosti: zadnji namjenski projektiran palubni bombarder za nuklearne udare, North Americanov A-5 Vigilante, povučen je iz operativne uporabe još 1979. godine. To je značilo i da su nosači prestali biti strateška prijetnja SSSR-u. Glavni razlog toga bio je razvoj interkontinentalnih balističkih projektila, posebice onih namijenjenih za ispaljivanje s podmornica na nuklearni pogon. Bez obzira na to, razvoj borbenih sustava kojima bi se moglo potopiti nosače nastavljen je sve do raspada Sovjetskog Saveza. Tehnološki nesposobni izgraditi svoje nosače zrakoplova na nuklearni pogon, odlučili su osmisliti posebne klase podmornica kojima će jedina zadaća biti borba protiv nosača. Kao najperspektivniji borbeni sustav pokazala se kombinacija podmornice na nuklearni pogon i dalekodometnih protubrodskih samonavođenih projektila.

Klase se nižu

Pet podmornica Projekta 659 (NATO-ova oznaka Echo I), bile su prve sovjetske nuklearne podmornice od početka projektirane za uporabu protubrodskih projektila. Potom je uslijedilo 29 podmornica Projekta 675 (Echo II) i osam Projekta 675M. Sve su one morale izroniti da bi lansirale projektile prema ciljevima. Prve podmornice koje su ih mogle lansirati iz podvodne vožnje bile su iz Projekta 670A Skat (Charlie I), ukupno 11 plovila. Podmornica K-162 Projekta 661 Ančar (Papa) prva je dobila trup od titanijeve slitine i mogućnost radnog zarona do dubine od 400 metara. Vršna brzina podmornice prelazila je 44 čvora. Međutim, klasa se pokazala (pre)skupom za gradnju i (pre)složenom za održavanje.

Razvoj nove klase podmornica s protubrodskim projektilima odobren je 1969. godine kao Projekt 949 Granit. Prva podmornica te klase, “Minski Komsomolec” K-525, porinuta je 3. svibnja 1980., a 7. listopada 1981. ušla je u uporabu Sjeverne flote, da bi joj se 30. studenog 1983. pridružila i druga, “Murmansk”, flotne oznake K-202. Zbog ne sasvim jasnih razloga izgrađene su samo te dvije.

Uslijedila je gradnja jedinica poboljšanog Projekta 949A Antej (NATO-ova oznaka Oscar II), između 1985. i 1999. u brodogradilištu 402 (danas Sevmaš) u Sjeverodvinsku. Izgrađeno ih je 12. Trup je u odnosu na projekt Granit produljen za 11 metara, tako da je njihova duljina 154,8 m, dok su im širina i gaz ostali jednaki. Površinska istisnina povećana je na 14 700, a podvodna na 24 000 t. Unutarnji čvrsti trup podmornice podijeljen je u deset odjeljaka od kojih svaki može biti potpuno zatvoren u slučaju nesreće.

Poput izravnih prethodnika, i podmornice Projekta 949A naoružane su s 24 krstareća protubrodska vođena projektila 3M-45 Granit (SS-N-19 Shipwreck).

Novi početak

Sad već daleke 1992. godine u brodogradilištu 402 počela je gradnja najnovije ruske strateške podmornice na nuklearni pogon prema poboljšanom Projektu 949A Antej. Iako gradnja nikad nije službeno obustavljena, teška ekonomska kriza koja je devedesetih godina pogodila Rusiju toliko je usporila gradnju da su zapadne obavještajne službe zapravo smatrale da je prekinuta.

Ministarstvo obrane Ruske Federacije nije, međutim, zaboravilo da u brodogradilištu u Sjeverodvinsku, u Dvinskom zaljevu Bijelog mora, u natkrivenom doku leži trup nedovršene podmornice. U skladu sa sovjetskim tradicijama, odlučilo je da će projekt gradnje biti tajan. Ono što se sigurno zna jest da je oznaka najnovije ruske podmornice na nuklearni pogon K-329 “Belgorod” te da je izgrađena prema Projektu 09852. Svečanost obnove radova na podmornici održana je 20. prosinca 2012. godine. Ruski izvori tad su tvrdili da će plovilo služiti za operacije traganja i spašavanja u teško dostupnim područjima pokrivenim ledom (Arktik), te kao specijalizirano plovilo za istraživanja u velikim dubinama, dakle, praktički isključivo u civilne svrhe. Moguće naoružanje i oprema nisu spominjani.

U skladu s istraživačkom svrhom, najavljeno je da će “Belgorod” moći nositi nekoliko vrsta podmornica i ronilica sposobnih za djelovanja na vrlo velikim dubinama. Kako bi se to omogućilo, trup se morao produljiti ubacivanjem dodatne sekcije. Prvotne su procjene bile da će zbog toga podmornica biti duga oko 184 metra, no nakon porinuća 24. travnja 2019. godine satelitske snimke otkrile su da je duljina “samo” 178 metara. Usprkos tomu, “Belgorod” je trenutačno najdulja i najveća podmornica na svijetu. Osam je metara dulja od američkih strateških podmornica klase Ohio i tri metra od nekad najvećih podmornica na svijetu – sovjetskih Projekt 941 Akula, poznatijih kao Typhoon.

Razlozi za dulji trup

Već je navedeno da su podmornice klase Antej naoružane protubrodskim vođenim projektilima velikog dometa namijenjenim potapanju nosača zrakoplova. Ti se projektili nose u 24 lansera, na svakom boku podmornice po 12. Izvorno su u njima bili protubrodski vođeni projektili 3M-45 Granit (SS-N-19 Shipwreck). Taj deset metara dug i sedam tona težak projektil ima najveću brzinu leta od 2,6 Macha na velikim visinama i 1,6 Macha na malim, iako postoje podaci da može postići 4000 km/h (3,27 Macha). Najveći je domet 800 kilometara s termonuklearnom bojnom glavom, a s klasičnom bojnom glavom mase 750 kg domet je 700 km. Za sigurno uništavanje nosača zrakoplova i njegove udarne skupine razvijena je termonuklearna bojna glava snage 618 kilotona. No, od 1991. na brodovima i podmornicama ruske mornarice više se ne nalaze krstareći i protubrodski projektili s nuklearnim bojnim glavama.

S obzirom na to da su projektili Granit uvedeni u operativnu uporabu još davne 1983. godine, danas su ne samo zastarjeli nego i na samom kraju uporabljivosti. Stoga je najavljena mogućnost da će ih zamijeniti znatno napredniji protubrodski vođeni projektili P-800 Oniks (SS-N-26 Strobile). Ti projektili mogu letjeti brzinom od gotovo 3 Macha, a pri brzini od 2 Macha domet im je 600 km. Klasična bojna glava ima masu 300 kg.

Podmornica “Belgorod” porinuta je bez lansera na bokovima. Kad je objavljena vijest o ponovnom početku gradnje, u dijelu stručnih medija spekuliralo se da bi umjesto lansera mogla nositi torpedne cijevi u kojima bi bili smješteni torpedi na nuklearni pogon Posejdon. No, nakon što su objavljene snimke podmornice nakon porinuća, moguće je da će se torpedi lansirati iz posebnih cijevi u pramcu. Po svemu sudeći, prostor namijenjen za lansere protubrodskih vođenih projektila sad zauzimaju dodatni balansni tankovi kako bi se povećala sigurnost ronjenja, posebice ako podmornica bude nosila minipodmornicu “Lošarik”.

Upravo zbog mogućnosti nošenja te minipodmornice, u srednji dio trupa ubačena je dodatna sekcija duljine 18 metara. Osim što je opremljena spojevima koji omogućuju potencijalno nošenje minipodmornice “Lošarik” te sigurno prebacivanje njezine posade iz podmornice “Belgorod” u nju i nazad, taj je prostor opremljen i sustavima nužnim za održavanje minipodmornice. U njemu se nalazi i odjeljak namijenjen za smještaj posade minipodmornice koja broji 25 (isključivo) časnika.

Plovidbena i ostala svojstva

Kako službeni tehnički podaci o podmornici “Belgorod” još uvijek nisu objavljeni, pretpostavlja se da je opremljena dvama nuklearnim postrojenjima OK-650M.02 izlazne snage 190 MW. Oni proizvode paru za pokretanje četiriju parnih turbina OK-9DM snage 37,29 MW. Podmornica je vjerojatno opremljena i dvama elektromotorima PG-106 za vrlo sporu vožnju pojedinačne snage 228 kW. No to su tek pretpostavke temeljene na procjeni da rusko ministarstvo obrane nije željelo dodatno povećavati troškove gradnje odabirom novog pogonskog sklopa.

S obzirom na ubacivanje nove sekcije i dodatne izmjene, procjenjuje se da je površinska istisnina oko 17 000 tona (kod podmornica Oscar II ona iznosi 14 700 tona). Isto tako, najveća istisnina u zaronu nije manja od 30 000 tona (kod Oscara II iznosi 24 000 t). Sve je to zasigurno dovelo do narušavanja plovidbenih svojstava, prije svega vršne brzine u zaronu. Ona je kod podmornica Oscar II čak 33,4 čvora, dok je procijenjena vršna brzina u zaronu za “Belgorod” oko 30 čvorova. Ako bude nosila minipodmornicu “Lošarik” vjerojatno će biti i znatno manja zbog povećane istisnine, ali i narušavanja forme trupa. S obzirom na novu namjenu, smanjenje vršne brzine nije nikakav nedostatak.

Znatno je važnije pitanje jesu li narušene mogućnosti zarona, i ako jesu, koliko. Podmornice klase Oscar II imaju najveću radnu dubinu zarona od čak 520 metara, dok im je granična na 600 m. Sasvim je sigurno da su projektanti nastojali što više zadržati ta svojstva, no pitanje je koliko su u tome uspjeli. U svakom slučaju, dubina zarona dostatno je velika da podmornica može sigurno djelovati ispod arktičkog leda te u najdubljim vodama oceana.

Vijci pod ceradom

Iako su fotografije i TV snimke porinuća podmornice “Belgorod” pokazivale samo krmeni dio s dvama brodskim vijcima pokrivenim ceradama, satelitske snimke otkrile su da je pramčani dio znatno redizajniran. Od vrha pramca do zapovjednog tornja je 38 metara (kod Oscara II iznosi 30 m). To je prije svega rezultat potrebe za osiguranjem dostatnog prostora za smještaj šest golemih torpeda (otprilike 30 puta većih od “običnih”) Posejdon na nuklearni pogon. Ispod torpednih cijevi nalazi se zasad nepoznat sonarni sustav. Podmornice klase Oscar II imaju pasivno/aktivni sonarni sustav MGK-540 Skat-3 i sustav za otkrivanje ciljeva i navođenje projektila 17K114 Legenda. No, ti sustavi po sposobnostima ne odgovaraju istraživanju u dubokim vodama, za što je “Belgorod” namijenjen. Znatno je vjerojatnije da je umjesto njih ugrađen jedan (ili nekoliko) aktivnih sonara specijalno razvijenih za mapiranje podmorja. Pasivni sonari odlični su za otkrivanje ciljeva na srednjim i velikim udaljenostima, no za istraživanje podmorja gotovo beskorisni. Vjerojatno radi održanja stabilnosti, duljina zapovjednog tornja skraćena je s originalnih 28 na 25 metara.

Na gornjem dijelu trupa, malo iza zapovjednog tornja, ugrađen je prostor za nošenje autonomnih ronilica Klavesin-2R-PM. Zasad nije poznato koliko Klavesina podmornica “Belgorod” može ponijeti.

Puno novih sustava

Iako će mornarica biti zadužena za održavanje podmornice “Belgorod” te dati i većinu od oko 110 članova posade, njom će upravljati Glavna uprava za istraživanje dubokih mora Ministarstva obrane Ruske Federacije, poznatija kao GUGI. O njezinu se radu zna vrlo malo, što ne čudi jer se uz istraživanje dubokih područja oceana bavi i obavještajnim zadaćama.

U samom početku operativne uporabe glavna zadaća podmornice “Belgorod” bit će sudjelovanje u postavljanju i održavanju velike mreže senzornih stanica sustava Garmonija (harmonija ili sklad), koja će biti postavljena ispod (ne više toliko vječnog), arktičkog leda. Kako je cijeli projekt tajan, zapadni izvori tek pretpostavljaju kuda će se protezati. Jedan krak trebao bi ići sve do Sjevernog pola. S obzirom na trenutačna ograničenja u zaronu ruskih podmornica i ronilica, vjeruje se da će senzorne stanice biti postavljane na dubine do 1000 metara. Zbog debljine leda na Arktiku takvu je operaciju iznimno teško obaviti površinskim plovilima te je u osnovi jedina mogućnost upotreba podmornica.

Kako bi se osiguralo stalno napajanje električnom energijom, razvijeno je malo nuklearno postrojenje službenog naziva atomski turbogenerator Šeljf. Iako se postrojenje nalazi u malom kontejneru duljine 14 i visine osam metara, ipak je preveliko da bi se nosilo u podmornici. Podmornica “Belgorod” stoga će ga do zadane pozicije prevoziti na hrptu. Pretpostavlja se da će se jednako prevoziti i veliki dijelovi sustava Garmonija. Nakon dolaska na poziciju završno pozicioniranje obavit će podmornica “Lošarik”, koja može zaroniti do 1000 metara.

U svakom slučaju, iako se o njemu zapravo i ne zna mnogo, a i ono malo što se zna često nije službeno potvrđeno, “Belgorod” je postao stalnom temom rasprava vezanih uz podmornice i podmorničarstvo. Zapadne analitičare, prema objavljenim člancima, ipak najviše zanima sustav Posejdon i to zbog proklamirane velike razornosti. “Oživljena” podmornica ipak će nositi i druge nove sustave i biti odlična prilika ruskoj mornarici, ali i GUGI-ju, da ih testiraju.

Minipodmornica “Lošarik”

Svi navedeni tehnički podaci vezani uz “Lošarik” još su uvijek procjene dostupne u medijima jer nikad nisu službeno objavljeni. Uz minipodmornicu se veže nekoliko oznaka. Najčešća je Projekt 10831 iako neki izvori navode i Projekt 210. S obzirom na to da je projektiranje podmornice počelo još u SSSR-u ranih osamdesetih, a gradnja 1988. godine, moguće je da se oznaka Projekt 210 odnosi na tu ranu fazu. Zbog raspada SSSR-a 1991. godine i financijskih problema u novooformljenoj Rusiji gradnja je obustavljena, a nastavljena je tek u prvim godinama XXI. stoljeća. Podmornica je, navodno, porinuta 13. kolovoza 2003., iako ni taj podatak nije sasvim pouzdan jer neki izvori navode da je to obavljeno još 1995. godine.

Službena joj je oznaka AS-31, s tim da je AS pokrata za atomsku stanicu. Puni je naziv atomska dubokovodna stanica, što otkriva njezinu namjenu – djelovanje u vrlo velikim dubinama. Iako podmornicom upravljaju mornarički časnici, u operativnoj je uporabi Glavne uprave za istraživanje dubokih mora Ministarstva obrane Ruske Federacije (GUGI).

Većina zapadnih izvora navodi da je operativna dubina ronjenja minipodmornice oko 1000 metara. No, malobrojni i neslužbeni ruski izvori navode optimističnije procjene: tvrde da je radna dubina ronjenja između 2000 do 2500 metara, te da je granična dubina zarona na čak 6000 m. Iako se u prvi mah takva tvrdnja čini presmiona, nije nemoguća. Tajna mogućnosti zarona minipodmornice “Lošarik” na vrlo velike dubine skriva se u konstrukciji njezina trupa, ili bolje rečeno, trupova. Izvana gledajući, forma trupa jednaka je kao i kod drugih podmornica. No, ono što se vidi na fotografijama tek je laki trup koji daje nužnu hidrodinamičku formu. Tijekom zarona laki trup napuni se morem te se tako izjednače tlakovi s vanjske i unutarnje strane oplate, što omogućuje gotovo neograničenu dubinu zarona.

Kod svih podmornica, pa tako i kod minipodmornice “Lošarik”, posada se mora smjestiti unutar čvrstog trupa. Ondje se osigurava stalni tlak zraka od otprilike jedne atmosfere te uvjeti koji omogućuju rad i boravak podmorničara (dostatna količina kisika i temperatura). Uobičajeno je da kod dvotrupnih podmornica čvrsti trup donekle prati formu vanjskog lakog trupa. No, kod minipodmornice “Lošarik” projektanti su navodno odabrali bitno drukčije rješenje – ugradili su čak sedam sferičnih (kuglastih) trupova. Sferični trupovi često se koriste u ronilicama koje zaranjaju na vrlo velike dubine jer imaju svojstvo da je svaki dio trupa u svakom trenutku pod jednakim naprezanjem, što znači da nema slabih točaka. Ako se takav trup napravi od vrlo čvrstog materijala (u ovom slučaju korišten je titanij ili neka njegova slitina), može izdržati vrlo velike tlakove koji se stvaraju u morskim dubinama. Negativna je strana takvog rješenja to što sferični trupovi unutar podmornice pružaju puno manje uporabljivog prostora nego klasična forma trupa. Tako sedam sfernih čvrstih trupova podmornice “Lošarik” ima promjer od (procijenjenih) šest metara te zajedno daju samo 1000 četvornih metara. Usprkos tomu što je na nuklearni pogon, njezina je autonomija relativno mala, zbog čega ju je u zonu djelovanja potrebno dopremiti većom podmornicom.

Od pramca do otprilike sredine podmornice nalazi se pet sferičnih čvrstih trupova, međusobno povezanih prolazima sličnim onima na svemirskim postajama. Šesti i sedmi sferični čvrsti trup zasebna su cjelina u krmi podmornice i služe za smještaj nuklearnog i pogonskog postrojenja. S donje strane trupa nalaze se dva para skija, koje podmornici osiguravaju sigurno spuštanje na morsko dno. Poznato je da je podmornica opremljena barem jednom mehaničkom rukom.

Iako postoje satelitske snimke, točne dimenzije podmornice nisu poznate. Procjene duljine kreću se od 60 pa do 79 metara. Površinska istisnina je oko 1600 tona, a zaronjena oko 2100 t.

Podmornicu pokreće nuklearno postrojenje E-17 izlazne snage 15 MW.

“Lošarik” je u svjetske medije dospio 2019. zbog nesreće. Prvog dana srpnja te godine podmornica je obavljala ispitivanja podmorja u ruskim teritorijalnim vodama. Oko 20:30 po moskovskom vremenu na podmornici je izbio požar dok je bila na (za nju) maloj dubini od 300 metara. Iako je uspjela izroniti za otprilike jedan sat, zbog izloženosti otrovnom dimu poginulo je čak četrnaest članova posade. Budući da “Lošarik” službeno ne postoji, rusko ministarstvo obrane nikad nije objavilo službenu verziju nesreće. To je samo dodatno potaknulo objavljivanje vrlo velikog broja tekstova koji se umnogome međusobno pobijaju. O ozbiljnosti nesreće najbolje govori podatak je čak četvorici časnika koji su u njoj poginuli posmrtno dodijeljen orden Heroj Ruske Federacije, uključujući i zapovjednika Denisa Dolonskog.

U svakom slučaju, “Lošarik” je “preživio” nesreću te je poslan na generalni remont.

Autonomno podvodno plovilo Klavesin-2R-PM

Važan je dio opreme podmornica “Belgorod” i “Lošarik” autonomno podvodno plovilo Klavesin-2R-PM. Riječ je o drugoj generaciji, odnosno plovilu puno većem od prethodnika Klavesin-1. Ronilica je duga 6,5 m, ima promjer 1 m te masu 3700 kg. Autonomija je oko 50 kilometara. Proizvođač je tvrtka Rubin, koja navodi zanimljiv podatak da Klavesin-2R-PM ima operativnu dubinu zarona od čak 6000 metara. No, realniji je podatak da može djelovati do dubine od 2000 metara. Pogon je električni, preko četiriju elektromotora koji se nalaze u pokretnim gondolama na stražnjem dijelu ronilice. Za precizno pozicioniranje ronilice ugrađena su i četiri potisnika, dva u vodoravnom i dva u okomitom položaju. Jedan par nalazi se na prednjoj, a drugi na stražnjoj strani ronilice.

Autonomne robotizirane ronilice kao što je Klavesin-2R-PM imaju širok raspon uporabe. U vojne svrhe, služe u prvom redu za otkrivanje podvodnih mina te njihovo uništavanje. Mogu također služiti za otkrivanje i neutralizaciju podvodnih sustava koji se koriste za otkrivanje plovila, prije svega podmornica. Velike ronilice kao što je Klavesin-2R-PM s vrlo velikom dubinom zarona mogu otkrivati i prekidati podvodne komunikacijske kabele ili na njih postavljati uređaje za prisluškivanje. Zapadni izvori navode da će, barem u početku operativne uporabe, glavna zadaća ronilice Klavesin-2R-PM biti postavljanje sustava Garmonija za otkrivanje podmornica ispod Arktika.

Autonomno plovilo na nuklearni pogon Posejdon

Dio zapadnih izvora opisuje autonomno plovilo Posejdon kao najveći torpedo na svijetu. No, bolji je opis da je riječ o specifičnom autonomnom podvodnom plovilu vrlo velike autonomije i brzine. Ranija ruska oznaka bila je Status-6, a NATO mu je dao oznaku Kanyon.

Postojanje plovila Status-6 prvi je put spomenuto 2015. godine u izvješću Pentagona. Testiranja su počela krajem 2016. na podmornici “Sarov” (B-90). U ožujku 2018. službeno je potvrđeno da je ime plovila Posejdon.

Sustav može biti naoružan nuklearnom bojnom glavom. Dio izvora navodi da je njezina snaga čak 100 megatona, iako je realnije da je “samo” dvije megatone. No, moguće je da se Posejdon može naoružati različitim bojnim glavama različite snage, ovisno o namjeni. Za potapanje nosača zrakoplova i njegove borbene skupine dostatna je snaga od dvije megatone, dok je za uništenje grada veličine megalopolisa potrebna znatno jača bojna glava od 100 megatona. Posejdon se vjerojatno može naoružati i klasičnom bojnom glavom za uništavanje manjih, ali strateški važnih ciljeva.

S druge strane, umjesto bojne glave mogu se ugraditi osjetljivi senzori pa se Posejdon može koristiti kao podvodno izvidničko-obavještajno plovilo vrlo velike autonomije djelovanja. Zahvaljujući nuklearnom pogonu može ostvariti velike brzine ronjenja. Iako se prvotno tvrdilo da može razviti i održavati brzinu od čak 100 čvorova (oko 185 km/h), najnovije procjene nešto su skromnije – 56 čvorova (oko 104 km/h). Uz te podatke spominje se i doplov od čak deset tisuća kilometara, ali bez preciznijeg objašnjenja ostvaruje li se pri najvećoj brzini ili znatno manjoj. Najveća dubina zarona procijenjena je na 1000 metara.

Iako rusko ministarstvo obrane nije objavilo službene tehničke podatke, zna se da Posejdon može ploviti i u takozvanom tihom modu, što znači vrlo malom brzinom, kako bi ga se što teže otkrilo i lociralo.

Na osnovi satelitskih snimaka procijenjeno je da je Posejdon dug 24 i širok dva metra. Zasad nema procjena o masi. Pokreće se s pomoću minijaturnog raketnog postrojenja hlađenog plinom, koje bi konstrukcijski i svojstvima trebalo nalikovati na nuklearno postrojenje projekt 601B, koje je šezdesetih godina razvijala američka tvrtka General Electric. Ono je bilo dugo 915 i široko 152 centimetra, a davalo je izlaznu snagu od 15 000 KS.

Iako će Posejdon naoružan nuklearnom bojnom glavom biti opasno oružje, u arsenalu ruske mornarice i vojske nalazi se cijela serija podjednako opasnih nuklearnih oružja. Njegova prava namjena bit će stoga izviđanje i obavještajno djelovanje. Zahvaljujući nuklearnom reaktoru ruska će ronilica moći ostati u zoni izviđanja mjesecima, ako ne i godinama. U kombinaciji s doplovom od deset tisuća kilometara omogućit će ruskim podmornicama ispaljivanje Posejdona tisuće kilometara daleko od zone djelovanja, tj. područja koje se najbolje štiti.

Najveći je nedostatak Posejdona to što zbog veličine ne može biti korišten s bilo koje podmornice, nego će se za njegovu operativnu uporabu morati ili graditi posebna klasa ili izvoditi opsežne rekonstrukcije na operativnim podmornicama.

Mario GALIĆ