Kao konkretni rezultat napora u traženju načina za zajedničkom obranom, 4. travnja 1949. potpisan je Sjevernoatlantski sporazum, kao jasno iskazana odlučnost za čuvanje slobode, zajedničkog nasljedstva, civilizacije savezničkih naroda utemeljene na načelima demokracije, individualnih sloboda i prava, utemeljene na načelima Povelje Ujedinjenih naroda

Korijeni nastanka Sjevernoatlantskog saveza mogu se pronaći u vremenu neposredno nakon II. svjetskog rata. Zapadnoeuropske države i Sjedinjene Američke Države našle su se, nakon iscrpljujućih godina svjetskog sukoba, pred neodgodivom potrebom gospodarskog restrukturiranja. Gledano “civilnim” očima, to je, između ostalog, značilo golemu demobilizaciju ratnih oružanih snaga. Winston Churchill primijetio je u pismu Harryu Trumanu kako će, zapadne zemlje smanjiti svoje vojne snage, no veliko je pitanje hoće li to učiniti i Sovjetski Savez. Na njihovoj strani bojišnice, pisao je tadašnji britanski premijer, spustila se željezna zavjesa. Malo poslije, kada je čuveni George C. Marshall postao američki državni tajnik vrlo brzo je konstatirao kako Amerika ima jednu diviziju spremnu na oružanu borbu naspram šezdeset sovjetskih divizija na granicama zapadnih zemalja. Mada, treba reći SAD u godinama neposredno nakon II. svjetskog rata nisu pridavale veliku pozornost europskom području.

Tek na temelju zaključaka europskih zemalja kako je zajednička obrana jedini učinkovit odgovor realnoj sovjetskoj opasnosti postupno je nestajalo rezerve prema opasnosti s istoka. Dok je trajala američka zadrška institucionalnom povezivanju u obrambeni savez, zapadnoeuropske zemlje su započele s integracijskim procesima na ovom području. Tako su Velika Britanija i Francuska koje su prve započele s inicijativama ugovorom u Dunqerqueu od 4. ožujka 1947. pozvale u vojni savez zemlje Beneluxa. Stavovi su usuglašeni i 17. ožujka 1948. sklopljen je Bruxelleski ugovor. U rujnu 1948. obrambeno savezništvo spomenutih zemalja dovodi do utemeljenja organizacije poznatije kao Zapadnoeuropska unija – WEU. Početkom novog desetljeća prevladane su i rezerve prema Zapadnoj Njemačkoj i Italiji, unatoč poglavito francuskim protivljenjima. Nakon mnogih pregovora i suprotstavljanja parlamenata zemalja saveznica da ratificiraju sporazum o članstvu novih zemalja ipak su 1954. dvije zemlje pozvane u savez. No, od sastanka u Parizu 1954. kada je službeno utemeljena WEU u proširenom sastavu, ona nije imala znatnije uloge u sigurnosnim pitanjima. Ona se rješavaju unutar NATO-a koji je nastao 4. travnja 1949. u Washingtonu. No, zapadne zemlje našle su se u svojevrsnom procjepu između potrebe smanjivanja ratnih veličina svojih vojski i izazova sigurnosti, demokratskom poretku i ugroze zapadnih vrijednosti koju je generirao SSSR. Između 1947. i 1949. godine prijetnja miru bila je dramatična. Ona je izravno uključivala prijetnje suverenitetima Norveške, Grčke, Turske i ostalih zapadnoeuropskih država.

U lipnju 1948. Čehoslovačka potpada pod izravni sovjetski utjecaj, a u travnju iste godine započinje blokada Berlina. Uskoro i Sjedinjene Američke Države i Kanada započinju stvaranje jedinstvenih snaga Sjevernoatlantskog saveza temeljenih na sigurnosnim jamstvima i zajedničkim težnjama Europe i Sjeverne Amerike. Danska, Island, Italija, Norveška i Portugal pozvane su da se priključe Bruxelleski sporazumu. Svi spomenuti procesi i pregovori kulminirali su potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u travnju 1949. godine, kao izraza slobodne volje dvanaest zmalja potpisnica u izgradnji zajedničkog sigurnosnog sustava. Sporazum poštuje individualnu volju članica i individualne interese, kao i obveze koje proizilaze iz Povelje Ujedinjenih naroda. Zemlje članice su odlučile podnijeti i podijeliti rizik i odgovornost, ali i dobrobiti kolektivne sigurnosti. Utemeljile u sustav zajedničke obrane i zajedničkih jamstava u slučaju agresije na bilo koju članicu. Ne slučajno, u 14 članaka Sjevernoatlantske povelje poziva se nekoliko puta na Povelju UN-a. Međunarodnopravni subjektivitet NATO-a upravo i počiva na članku 51. Povelje UN-a prema kojem države članice imaju prirodno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme ono što je potrebno za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. Sjevernoatlantski sporazum je međunarodno pravni okvir za višestrano obrambeno povezivanje država potpisnica. Glavni smisao udruživanja bio je odvraćanje oružane agresije, a ako do nje i dođe, učinkovita kolektivna obrana. Sporazum predviđa mirnodopsku suradnju članica na političkom, gospodarskom i kulturnom području.

Zbog opasnosti koja je prijetila od dojučerašnjeg saveznika, zapadne zemlje su svoje snage morale održavati na punoj ratnoj veličini. Istodobno, jačali su napori artikuliranja zajedničkog odgovora na vrlo realne prijetnje drugog pola tada definitivno podijeljenog svijeta. Shvaćajući narastanje realne opasnosti za Europu, administracija američkog predsjednika Trumana šalje u jesen 1950. godine četiri divizije na Stari kontinent, istodobno tražeći od partnera jačanje obrambenih sposobnosti. I upravo u tom vremenu politički savez počeo je sve više poprimati obilježja vojnog saveza sa združenim zapovjedništvom pod američkim nadzorom. Jačanje konvencionalnih obrambenih sposobnosti zapadne Europe bilo je nužno i zbog činjenice kako američko nuklearno oružje nije moglo biti dovoljno jamstvo sigurnosti, poglavito zbog jačanja sovjetske nuklearne prijetnje.
Ustrojavanje konvencionalnih snaga NATO-a u Europi simbolično je, moglo bi se tako reći, započelo 1951. kada je pored Pariza utemeljeno Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga u Europi – SHAPE. Tada je zapovjedništvo raspolagalo sa sveukupno petnaest divizija. Na zasijedanju NATO-a u Lisabonu 1952. prihvaćen je plan koji je predviđao organizaciju vojnih snaga koje bi brojale pedeset što djelatnih a što pričuvnih divizija te 4000 zrakoplova. Lisabonski plan nikada nije realiziran zbog jedne NATO-ove specifičnosti: nacionalnih odluka o povećavanjima vojnih proračuna i nedostatka bilo kakvih instrumenata nametanja odluka Saveza bilo kojoj zemlji članici, ako bi se ona kosila s njezinim nacionalnim interesom. S vremenom je glavni teret europske obrane prelazio na američka pleća. Izlaz za europske članice došao je u, premda s rezervama, primanju Zapadne Njemačke u NATO, do kojega je došlo 1955. godine. Njemačka je u NATO-ove snage dovela svojih dvanaest divizija, time povećavši obrambene sposobnosti Saveza.

Sjevernoatlantski sporazum

Kao konkretni rezultat napora u traženju načina za zajedničkom obranom, 4. travnja 1949. godine potpisan je Sjevernoatlantski sporazum, kao jasno iskazanu odlučnost za čuvanje slobode, zajedničkog nasljedstva, civilizacije savezničkih naroda utemeljene na načelima demokracije, individualnih sloboda i prava, utemeljene na načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Zemlje potpisnice iz 1949. bile su SAD, Belgija, Kanada, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo, kojemu nakon toga 1952. pristupaju Turska i Grčka, 1955. Njemačka te 1982. Španjolska. NATO je nastao kao savez neovisnih država koji u konačnici raspolaže i vojnim sposobnostima. Sjevernoatlantski savez postao je svojevrsna brana prodoru sovjetske ideologije i realne prijetnje snage Varšavskog pakta prema zapadu. U duhu Washingtonskog sporazuma građena je kolektivna samoobrana, suradnja među zemljama članicama koje pristaju, osim neotuđivog prava i odgovornosti za individualnu obranu i na sudjelovanje u zajedničkoj obrani vrijednosti Sjevernoatlantskog saveza.

Hladni rat

Započeo je jedan od najdužih sukoba u povijesti, vrijeme koje će biti obilježeno sintagmom Hladni rat, vrijeme u kojem je oružje, sve ubitačnije i neselektivnije, nasreću mirovalo, a koji je okončan tek 1989. godine.
Tijekom tog dugog sučeljavanja Varšavski je pakt duž istočnih NATO-ovih granica imao raspoređene snage veličine dvije stotine divizija. Istodobno, i NATO je odgovarao ekvivalentnim snagama. Zemlje saveznice su razvile vjerodostojne snage koje su mogle obraniti prostor zemalja članica, održavanje dovoljne količine vojnih sposobnosti da može obraniti zemlje članice od bilo kakvog oblika agresije Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora. Izgradnja takvih snaga i njihova zaštita prostora NATO-a bila je jamstvo snažnog gospodarskog rasta zapadnoeuropskih zemalja. Istodobno, politički, NATO-savez, transatlantske veze, značio je “prozor u demokraciju” zemljama iza “Željezne zavjese”, izlog demokracije koju su režimi s istočne strane željeli uništiti i gospodarski se iscrpljujući, nastojeći dokazati kako su vrijednosti socijalizma i njegova dostignuća one vrijednosti koje bi trebale biti nametnute svekolikom slobodnom svijetu. Srećom po svijet, do dokazivanja nadmoćnosti, nije došlo. Došlo je tek do samourušavanja modela utopije, u kojoj su glavne poluge ipak preuzeli oni koji su u takvom modelu dobrobiti za sve pronašli sasvim dovoljno mjesta i načina za ostvarivanje svojih osobnih probitaka.
NATO se od 1989. u svakom slučaju našao pred novim izazovima, bez konfrontiranog bloka, u svijetu u kojem su se rađali novi izazovi općoj sigurnosti. NATO se godinama transformirao, mijenjajući svoje strategijske koncepte, fokusirajući svoje napore, svoje sposobnosti od odgovora masivnim snagama prvog protivnika prema asimetričnim prijetnjama i modernim terorističkim ugrozama. Od snaga “autohtone” kolektivne sigurnosti NATO se sve više pretvarao u važan čimbenik mira i jamca sigurnosti i izvan tradicionalnog prostora odgovornosti, o čemu će u sljedećim nastavcima biti više riječi. Mijenjali su se i strategijski koncepti i poimanja protivnika. Današnji NATO, u svakom slučaju, je više politički (što je oduvijek i bio) nego vojni savez. On je u vremenu novih izazova, prostor stabilnosti i prostor sigurnosti, okvir za dijalog i suradnju među dojučerašnjim protivnicima koji, u sklopu različitih modela, ostvaruju suradnju sa Sjevernoatlantskim savezom njegujući dijalog i gradeći povjerenje.
Kako djeluje NATO, kakve su njegove promjene, kakva je njegova budućnost, načini odlučivanja, strategijski koncepti, načini donošenja odluka, odnosu nacionalne odgovornosti, kolektivne i individualne sigurnosti, bit će riječ u idućim nastavcima.

SJEVERNOATLANTSKI SPORAZUM

Potpisnice ovog sporazuma ponovno potvrđuju svoje uvjerenje u namjere i načela Povelje Ujedinjenih naroda i svoju želju da žive u miru sa svim ljudima i svim vladama.
One su odlučne čuvati slobodu, zajedničko nasljedstvo i civilizaciju svojih naroda, utemeljenih na načelima demokracije, individualnih sloboda i prava.
One žele poticati stabilnost i boljitak na sjevernoatlantskom području.
One su odlučne ujediniti svoje napore za zajedničku obranu i održavanje mira i sigurnosti.
Stoga se one slažu s ovim sjevernoatlantskim sporazumom.
Članak 1.
Potpisnice se obvezuju, kako je navedeno u Povelji Ujedinjenih naroda, riješiti bilo kakve međunarodne nesuglasice u koje bi mogle biti uključene, mirnim putem na takav način da ne ugrožava međunarodni mir, sigurnost i pravda i da će se u svojim međunarodnim odnosima suzdržati od prijetnje silom ili uporabe sile na bilo koji način koji nije u skladu s namjerama Ujedinjenih naroda.
Članak 2.
Potpisnice će pridonositi daljnjem razvoju mirnih i prijateljskih međunarodnih odnosa jačajući svoje otvorene ustanove, promovirajući bolje razumijevanje načela na kojima su zasnovane te ustanove, te promovirajući uvjete stabilnosti i boljitka. Težit će uklanjanju sukoba u svojim međunarodnim ekonomskim djelatnostima i podupirat će međusobnu ekonomsku suradnju.
Članak 3.
Kako bi učinkovitije realizirale ciljeve ovog sporazuma, potpisnioce će zasebno ili zajedno, stalnom međusobnom pomoći i samopomoći održavati i razvijati svoje individualne i zajedničke sposobnosti da se odupru oružanom napadu.
Članak 4.
Potpisnice će se savjetovati kad god, po mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje zemlje potpisnice.
Članak 5.
Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih zajedno i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći otpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same ili u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju prijeko potrebnim, uključujući uporabu oružane sile, kako bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja.
Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti. Takve mjere moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Članak 6.
U svrhu članka 5, oružani napad na jednu ili više potpisnica smatra se da uključuje napad:
• na teritorij bilo koje potpisnice u Europi ili Sjevernoj Americi, na francuske departmane u Alžiru (Vijeće je 16. siječnja odlučilo kako su bitne odrednice Ugovora postale neprimjenjive od 3. srpnja 1962. nap. aut.), na teritorij Turske ili na otoke pod jurisdikcijom bilo koje od potpisnica u Sjevernoatlantskom području sjeverno od rakove obratnice.
• na snage, plovne objekte ili zrakoplove bilo koje potpisnice, kada se one nalaze na teritoriju ili iznad tog teritorija, ili bilo kojeg područja u Europi u kojem su okupacijske snage bilo koje od potpisnica bile stacionirane na dan kada je ugovor stupio na snagu, ili na Mediteranu, ili Sjevernoatlantskom području sjeverno od rakove obratnice.
Članak 7.
Sporazum nikako ne utječe, i ne treba ga tako tumačiti, na prava i obveze potpisnica Povelje koje su članice Ujedinjenih naroda ili na primarnu odgovornost Vijeća sigurnosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Članak 8.
Svaka potpisnica izjavljuje da niti jedan od međunarodnih ugovora koji su sada na snazi između nje i bilo koje druge potpisnice ili neke treće države nije u proturječju s odredbama ovog sporazuma i da se obvezuje ne ulaziti u međunarodne sporazume koji su u proturječju s ovim sporazumom.
Članak 9.
Ovim potpisnice utemeljuju Vijeće u kojem svaka od njih mora biti zastupljena kako bi mogla razmatrati pitanja koja se tiču provedbe ovog sporazuma. Vijeće mora biti organizirano tako da u svakom trenutku može brzo sastati. Vijeće treba ustrojiti pomoćna tijela koja će biti potrebna: to se osobito odnosi na hitno ustrojavanje odbora za obranu koji će preporučiti mjere za provedbu članaka 3 i 5.
Članak 10.
Potpisnice mogu, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju drugu europsku državu koja je u mogućnosti promicati načela sporazuma i pridonositi sigurnosti Sjevernoatlantskog područja da pristupi sporazumu. Svaka pozvana država može postati potpisnica sporazuma polažući kandidaturu pristupanja vladi SAD-a. Vlada SAD-a obavijestit će svaku od potpisnica o svakoj položenoj kandidaturi.
Članak 11.
Ovaj sporazum treba biti ratificiran i njegove odredbe trebaju biti provedene u skladu s ustavnim procedurama zemalja potpisnica. Kandidatura pristupanja treba biti priložena čim prije vladi SAD-a koja će obavijestiti ostale potpisnice o svakoj položenoj kandidaturi. Sporazum treba stupiti na snagu među državama koje su ga potvrdile čim većina potpisnica, uključujući Belgiju, Kanadu, Francusku, Luksemburg, Nizozemsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD preda ratifikaciju, a sporazum postaje važećim na dan predaje ratifikacije.2
Članak 12.
Nakon što je sporazum na snazi 10 godina ili u bilo koje doba poslije, strane će, ako bilo koja od njih tako zahtijeva, razmotriti i preispitati ciljeve sporazuma, uzimajući u obzir čimbenike koje utječu na mir i sigurnost u Sjevernoatlantskom području, uključujući razvoj općih kao i regionalnih sporazuma o održavanju mira i sigurnosti prema Povelji Ujedinjenih naroda.
Članak 13.
Nakon što je sporazum na snazi 20 godina, svaka strana može istupiti godinu dana nakon što je predala izjavu o istupanju vladi SAD-a koja će obavijestiti vlade drugih potpisnica o predaji svake takve izjave.
Članak 14.
Ovaj sporazum, gdje su engleski i francuski tekstovi autentični, bit će pohranjeni u pismohrani SAD-a. Propisno ovjerene preslike ta će vlada prenijeti vladama drugih potpisnica.

Priredio Dražen JONJIĆ