Kao i u prethodnom broju Hrvatskog vojnika, nastavit ćemo predstavljati podatke zanimljive za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih. Neke od tih podataka, prikupljenih iz raznih izvora i historiografije, objavio je profesor Miroslav Tuđman u svojoj novoj knjizi Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića. Zbog pokušaja iskrivljavanja činjenica iz povijesti BiH 1990-ih, knjige u kojima su objavljeni izvori iznimno su važne i potrebne kako bi se spoznaja o događajima u BiH u spomenutom razdoblju iz razine percepcije prebacila u znanstveni okvir. Naime, strategija plasiranja dezinformacija ili poluinformacija kojima se kreira javno mišljenje i nameću neutemeljene optužbe Hrvatskoj ili pojedinim hrvatskim dužnosnicima iz razdoblja stvaranja suvremene hrvatske države i Domovinskog rata može se pratiti već od 1990. godine. Primjerice, u novije su vrijeme aktualne teme u kojima se Hrvatsku opet (kao i 1990-ih) optužuje za fašizaciju ili agresiju na BiH i navodnu odgovornost za podjelu te zemlje.
Sjetimo se, da budem sasvim aktualan, da su svojedobno, a neki to čine i danas, predsjednika Tuđmana optužili da je otvorio vrata “NDH nostalgiji” zato što je na Prvom Općem saboru HDZ-a održanom u veljači 1990. u Zagrebu izrekao “zloguku rečenicu” da “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskoga naroda”. Uz pitanje što tu nije točno, treba reći da su takvi “kritičari” pritom, kako bi predsjednika Tuđmana optužili za “fašizaciju”, namjerno izostavili cjelovit kontekst njegova tadašnjeg govora, odnosno njegove izjave koje ne potvrđuju njihovu konstrukciju. Napadi su dosegnuli razmjere apsurda kad su neki čak i samog predsjednika Tuđmana proglasili “ustašofilom”…
Tomu da se preuveličavanjem, izvlačenjem iz konteksta i raznim poluinformacijama Hrvatsku i danas pokušava prikazati nedemokratskom zemljom u kojoj se, eto, žmiri na navodno sve očitiju fašizaciju društva, svjedočimo i danas. Smatram da se Hrvatska nema razloga nikom opravdavati, jer ni na političkoj sceni, ni u obrazovnom sustavu, ni u javnom životu, nema ni stranaka ni društveno relevantnih skupina ili udruga koje bi ozbiljno mogle dovesti u pitanje demokratske vrijednosti u našoj zemlji i jasno nastojanje da se postigne konsenzus oko otklona od svih totalitarnih režima.
Radi aktualnosti, a kao prilog kontekstualizaciji događaja oko Jasenovca, podsjetit ću da su se u Domovinskom ratu hrvatske postrojbe s poštovanjem odnosile prema Spomen-području Jasenovac, barem mi nije poznato da je bilo drukčije. Nasuprot tomu, srpski izvori potvrđuju da su za vrijeme okupacije Jasenovca u Domovinskom ratu pripadnici srpskih snaga “zapalili poznatu ‘Kožaru’ i uništili dio dokumentacije na Spomen području” te da su do sredine svibnja 1992. u Jasenovcu “zapalili preko 170 objekata, od čega 25 % srpskih”. I ti podaci potvrđuju da je sadržaj važniji od forme…
Zašto ovo pišem? Zato što je aktualno, ali i zato što se jednaka strategija napada poluinformacijama i u izvorima neutemeljenim interpretacijama pojedinih događaja koristi kako bi se pokušala nametnuti percepcija da je Hrvatska odgovorna za podjelu, pa čak i za agresiju na BiH. Koliko je taj proces nametanja negativne percepcije o ulozi Hrvatske i Hrvata u BiH važan i kontinuiran mogu posvjedočiti iz osobnog iskustva, jer sam, mogu reći, bio žrtva dezinformacija iz medija, na temelju kojih sam stvorio percepciju o nekim događajima i držao je sve dok nisam imao priliku pogledati izvore o njima. Usporedba sadržaja izvora i dijela sadržaja u dijelu medija pokazuje znatne razlike, a posebice je nevjerojatan bezobrazluk interpretacije pojedinih izvora i iznošenje zaključaka na temelju njihova selektivnog prikaza. Osim toga, s gorčinom mogu reći kako su stravični razmjeri neznanja koje imamo u Hrvatskoj o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije BiH.
Naglašavam da ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja i nevolja u Hrvatskoj i BiH, te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkog hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. I danas žalim što je tijekom velikosrpske agresije na BiH došlo do sukoba između Armije BiH i HVO-a. Zašto je u jednom razdoblju rata došlo do tog sukoba dijelom objašnjavaju izvori navedeni u spomenutoj knjizi Miroslava Tuđmana, koja govori o djelovanju vodećeg čovjeka bošnjačko-muslimanske politike u BiH 1990-ih. Nekoliko rečenica iz uvoda kolege povjesničara Ivice Lučića u knjizi koja govori o događaju u Pologu u Hercegovini u svibnju 1991., kad je ponosan narod zaustavio kolonu tenkova JNA koja je krenula prema Hrvatskoj, iskoristit ću kao prilog za ocjenu ponašanja, odnosno politike Alije Izetbegovića:
“Treći dan blokade u Polog je došao predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović. Uvjerljivim govorom, karizmom disidenta pridobio je okupljene i utjecao da se ljudi ipak sklone i propuste vojsku i tako izbjegnu neminovno krvoproliće. Izetbegović je rekao nekoliko vrlo dojmljivih rečenica: ‘Dragi moji Lištičani, draga braćo Hrvati. Došao sam kod vas ovdje jer mislim da mi vjerujete. Ne bih došao da mislim da mi ne vjerujete.’; ‘Vi ste moj narod, ja sam vaš.’; ‘Ja nisam došao ovdje kao predsjednik Bosne i Hercegovine, ja sam došao kao Alija Izetbegović.’; ‘Ova armija više nije ono što je bila.’; ‘Ja izdati ne znam.’
Tih dana u Pologu su pale sve maske. Netko od sudionika je napisao: ‘Kome tada nije počeo rat, nije mu nikad ni počeo’. Oni koji su slušali Izetbegovićeve riječi uvjereni su da je govorio od srca. Na barikadi je bilo i dosta Muslimana iz Hercegovine, predvođenih čelnicima regionalnog odbora SDA. Ne znamo zašto je Izetbegović kasnije, kada je vojska otvoreno napala Hrvatsku i Hrvate u BiH, rekao da to ‘nije naš rat’. Da se držao rečenog u Pologu povijest Bosne i Hercegovine bi izgledala potpuno drugačije. Kao što bi bez barikada i hrabrosti naroda u Pologu drugačije izgledala i ukupna povijest bivše Jugoslavije.” (Zdenko Ćosić, Rat je počeo prije, Široki Brijeg, 2007., 7-8)
U daljnjem tekstu navest ću neke podatke iz spomenute knjige Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića, koji potiču na razmišljanje o događajima u BiH 1990-ih i tadašnjoj politici bošnjačko-muslimanskog vodstva.
Primjerice, portugalski veleposlanik José Cutileiro, pod čijim su predsjedanjem, odnosno posredovanjem, početkom 1992. održani prvi razgovori o unutarnjem ustrojstvu BiH, pa se zato Lisabonski sporazum po njemu zove Cutileirov plan, smatra da se rat u BiH mogao izbjeći da je predsjednik Izetbegović pokazao veći interes za prijedlog kantonizacije te da je srpski čelnik Karadžić bio strpljiviji i pričekao početak kantonizacije i crtanje karata pod pokroviteljstvom Europske zajednice. Nakon rata, na svjedočenju na sudu u Den Haagu 19. veljače 2013. rekao je: “(…) osnovno pitanje te priče je: Možemo li imati unitarnu Bosnu ili moramo imati trodjelnu (tripartitnu) Bosnu. Na kraju, moje uvjerenje je bilo, bio sam u to vrijeme tamo (u Bosni i Hercegovini), da jedino zamisao o trodjelnoj državi može funkcionirati, što je bilo na kraju i uvjerenje Dicka Holbrooka. I to je sve.” (Druga strana Rubikona…, 57, 69) Daytonskim sporazumom krajem 1995. godine BiH je ipak, umjesto na tri, podijeljena na dva entiteta, a današnja situacija u BiH pokazuje koliko je to bilo opravdano i koliko je navedena Cutileirova izjava aktualna i danas…
O tome što su o multikulturalnosti u BiH mislili dužnosnici međunarodne zajednice koji su vodili pregovore o BiH već je pisano u Hrvatskom vojniku, a očituje se u izjavi lorda Davida Owena na predavanju za diplomatski kor u UN-u u New Yorku 27. siječnja 1996., koju smo citirali u prethodnom broju: “Multikulturnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima.” (Večernji list, 28. I. 1996.; Pravo na dom, Osijek, 2011., 119-120) O tome kako je multikulturalnost i otvorenost prema svim narodima BiH zamišljao dio bošnjačko-muslimanskog vodstva svjedoče sljedeći izvori. Primjerice, Uputa za vojni ustroj Patriotske lige, koja je planirana kao formacija jednonacionalnog sastava, s osnovnim ciljem zaštite Muslimana u Jugoslaviji: “(…) patriotska liga za BiH se popunjava ljudstvom sa teritorije – opštine i to prvenstveno ljudstvom koje dobrovoljno pristupi a za koje se utvrdi stoprocentna opredeljenost stranci (patriotskoj ligi). Načelno formirati jednonacionalne sastave (…)” (Druga strana Rubikona…, 128).
O tome svjedoči i podatak da je predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović 27. svibnja 1992. potpisao odluku o postavljanju zapovjednika TO-a, prema kojoj su od ukupno 44 imenovana zapovjednika 43 bili Muslimani (97,73 %), samo je jedan bio Srbin (2,27 %), a niti jedan nije bio Hrvat (0,00 %) (Odluka o formiranju jedinica Teritorijalne odbrane. PR. Broj: 1170; Sarajevo, 27. 5. 1992. godine, Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Vidi: Slobodan Praljak: Agresija Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku: činjenice. Zagreb: studeni 2007; ICTY, predmet IT-04-7, dokaz 3D00450). Taj podatak Miroslav Tuđman ističe u svojoj knjizi kao prilog za zaključak da Armija BiH nije bila organizirana kao vojska “građanske” BiH, nego kao muslimanska vojska (Druga strana Rubikona…, 219).
O multikulturalnosti, odnosno o tome kako su rješenje hrvatskog pitanja u BiH vidjeli pojedini bošnjačko-muslimanski dužnosnici, svjedoči i govor nametnutog predsjednika Ratnog predsjedništva Općine Konjic dr. Safeta Ćibe na Radio Konjicu u kojem negira postojanje Hrvata u BiH: “Mene je na ovu funkciju postavio lično gospodin Alija Izetbegović, koji se trenutno nalazi u Americi. Sve što radim, radim po nalogu našega predsjednika. Dužan sam ispraviti naše propuste i da bude sve dobro. Mnogi me pitaju o Hrvatima u BiH, a ja odgovaram da su Hrvati u Hrvatskoj, a u BiH su Bošnjaci – katolici. Oni nisu ekstremi HVO-a, a mi nećemo voditi nikakve pregovore s ekstremima HVO-a, njih ćemo poraziti. Nećemo voditi pregovore ni s ekstremistima HDZ-a (…)” (Druga strana Rubikona…, 142). Smjenjivanje njegova prethodnika, predsjednika Općine Konjic prim. dr. Rusmira Hadžihusejnovića, pokazuje da se politika institucionalizacije ABiH temeljila i na praksi eliminiranja Muslimana koji su bili za suradnju s HVO-om te navodi na zaključak da je takva politika “već u svojem ishodištu planirala muslimansko-hrvatski sukob”.
(nastavak u sljedećem broju Hrvatskog vojnika)

dr. sc. Ante NAZOR, ravnatelj Centra