Kao i u prethodnom broju Hrvatskog vojnika nastavit će se predstavljati podaci iz izvora i literature, koji su navedeni u knjizi prof. Miroslava Tuđmana Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića, a zanimljivi su za razumijevanje događaja u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih.
U Zagrebu je 11. lipnja 1993. predsjednik RH Franjo Tuđman primio ”predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, na njegov zahtjev, a razgovaralo se o muslimanskoj agresiji na hrvatsko pučanstvo u BiH, obustavljanju sukoba i o zaštiti civilnog pučanstva na područjima sukoba“. Izetbegović je tražio razgovor u četiri oka s predsjednikom Tuđmanom, no predsjednik RH nije pristao na to, te je u razgovoru sudjelovao i predstojnik njegova ureda Jure Radić. O tome i o sadržaju razgovora koji je vođen iza ponoći 11. lipnja 1993., izvijestio je predsjednik Tuđman na sjednici VONS-a koja je održana ujutro istog dana. Miroslav Tuđman navodi da zapisnik razgovora dvojice predsjednika pokazuje da taj razgovor nije bio strukturiran, te da je Izetbegović stalno nalazio nove razloge kako optužiti Matu Bobana, i još neke čelnike HVO-a, ali da odgovore na ključne primjedbe i pitanja predsjednika Tuđmana nije imao, niti ih je nudio. Posebno je znakovita tvrdnja predsjednika Tuđmana upućena kao prijekor predsjedniku Izetbegoviću o prebacivanju oko 7500 vojnika Armije BiH s položaja nasuprot vojsci bosanskih Srba, u srednju Bosnu, prema postrojbama HVO-a:
Gospodine Izetbegoviću, 7500 vojnika muslimanskih je prebačeno bilo u vrijeme dok je tamo bila tragedija Srebrenice, prebačeno na područje Busovače i tamo su hrvatska sela čišćena. Od 145 tisuća izbjeglica iz istočne Bosne, iz središnje Bosne oko 95 do 100 tisuća je Muslimana od Mostara pa dalje i tada ste započeli, da li po vašoj naredbi, ali postoje pripremljene naredbe, pismene naredbe da treba očistiti sve – Jablanicu, Konjic, Mostar itd. Prema tome, zašto je započelo to u tim provincijama 8 i 10 koje su bile predvidjene (Vance-Owenovim planom, op. a.) sa većinskom hrvatskom vlašću? (Druga strana Rubikona, 341)

Napadne operacije Armije BiH na Hrvate u BiH, do krajnjih su granica zaoštrile službene odnose između BiH i RH. Nakon neuspješnih pregovora i nastavka agresije Armije BiH na Hrvate u srednjoj Bosni, Predsjednik Tuđman poručio je predsjedniku Izetbegoviću:
Hrvatska će od sada biti država, u odnosu na sve iz Bosne i Hercegovine, i u odnosu na najviše državnike i sve neće biti otvorena kao nekakav bosanski pašaluk. Svaki će morati najaviti da dolazi u Hrvatsku, dobiti vizu da dolazi u Hrvatsku, a zatražio sam već – razumijete, već sam zatražio da Ujedinjeni narodi stave kontrolu granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. … Mi jesmo za suradnju sa Muslimanima, mi jesmo za Bosnu i Hercegovinu, ali za takvu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj će hrvatski narod imati svoju sigurnost… (Druga strana Rubikona, 342).

Supredsjedatelji MKBJ u lipnju 1993. objavili su ”devet ustavnih načela za BiH“ na temelju kojih će pripremiti novi mirovni plan. Prvo je načelo bilo:
1. Bosna i Hercegovina bit će konfederacija republika. Ustav će priznati tri konstitutivna naroda, a većinu funkcija vlasti obnašat će same republike (Vjesnik, 26. lipnja 1993.).
Međutim, ni vojno ni političko vodstvo Muslimana nije bilo spremno prihvatiti mirovni plan koji BiH vidi kao konfederaciju republika. Konfederalno uređenje za Muslimane bilo je još neprihvatljivije nego federalno uređenje koje je zagovarao Vance-Owenov mirovni plan. Zato je vojni odgovor Armije BiH bio otvoreni obračun s HVO-om. Politički odgovor muslimanskih dužnosnika bio je jednako tako otvoren i javno je odbijao svaku pomisao na vojni savez i suradnju s HVO-om. Član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić u intervjuu za Der Standard, što ga je prenio Večernji list (30. srpnja 1993.), izjavio je da je savez bosanskih Muslimana s Hrvatima bila zabluda te zapravo otkrio da je sukob s Hrvatima Armija BiH započela, među ostalim, i “zato što su Srbi jači”:
– Mi smo puno bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Bila je doista pogreška sklopiti savez s Hrvatima koji nas sad zajedno sa Srbima žele prevariti… Ako će Srbi sad sklopiti s kim savez, učinit će to prije s nama jer mi smo povijesno viđeno Srbi.

Može li taj savez Srba s Muslimanima funkcionirati, nakon svega što se dogodilo?
– Srbi samo čekaju na to da mi kažemo da. Oni su već odavno spremni pomoći nam u borbi protiv Hrvata. Savez s Hrvatima gotovo je isključen. Imamo dva neprijatelja: Srbe i Hrvate, Srbi imaju sve: oružje, moć… Oni pobjeđuju sve, osvajaju nesmetano, svijet svojom šutnjom podupire ta osvajanja i ne poduzima ništa vjerodostojno protiv njih. Ako moramo birati – i mi smo odavno u toj situaciji — birajmo sada radije Srbe, koji su mnogo jači. (Druga strana Rubikona, 193)

O načinu ratovanja dijelova Armije BiH i odnosu dijela zapovjednika Armije BiH prema Hrvatima u BiH, posebice u srednjoj Bosni, svjedoči “Naređenje” pripadnicima Armije BiH, napisano 20. lipnja 1993. “na osnovu Zapovijedi komandanta 3. korpusa Armije BiH”:
“1. Jedinice ABiH u svezi sa 7. Muslimanskom brigadom jačine dvije čete stacionirane u Žepču, Begovom Hanu i Željeznom polju kojima se pridodaje 1. bataljon iz Travnika imaju zadatak:
1.1 Dana 24.06.1993. godine jedinice ABiH 319. br. Brigade Žepče u 9.00 sati izvršiti napad na ustaške snage (tzv. HVO) iz pravca Željeznog Polja i ovladati TT603 (Bujadinski Vis), Vis (TT803), Tutnjevac (TT803), spojiti se sa snagama Vitlaci – Ozimice i preko N. Šehera sa snagama Tešnja. Na pravcu napada sve što je ustaško spaliti, djecu i žene pritvoriti u logoru u Vitlacima, a muškarce pobiti.
1.2 Snage 305. Jajačke brigade, 309. Kakanjske, dijela 7. muslimanske iz Kaknja i Visokog izvršiti napad na pravcu Žepačko raskršće – Orahovica – Bukovik – ul. Orlovik – grad Žepče sa ciljem ulaska u grad. Po ulasku u grad spojiti se sa snagama u gradu a specijalni vod MUP-a Zenica odmah prijeći likvidaciji ustaškog zapovjedništva i čelnika HDZ-a.
1.3 Snage koje su u gradu koristeći vjerski praznik i okupljanje ljudi u crkvi do 8.00 sati 24.06.1993. zaposjesti utvrđene zgrade po ranijem planu, sve što se kreće ubijati. Snajperima neutralisati sve istaknute članove komande ustaša, i staviti grad pod kontrolu. Po ulasku naših snaga prijeći na čišćenje grada. Žene i djecu zatvoriti u srednju školu Žepče i osnovnu školu Žepče. Ljudstvo iz stare opštine odmah zaposjesti bolnicu koju drže ustaše i sve ustaše pobiti, a medicinsko osoblje zadržati da radi pod kontrolom.
2. Na osnovu ovog naređenja komandanti i komandiri jedinica detaljno razraditi plan akcije i donijeti mi ga na odobrenje 22.06.1993. do 20 časova kada ćemo detalje razraditi.
3. Svim brigadama ARBiH dati 2b/k municije, 2 SDO i 0,5 b/K mina za MB.
4. U pripremi ove akcije držati vojničke sastanke na kojem borce upoznati sa svetim zadatkom obrane jedinstvene, suverene BiH.
Ovo naređenje je strogo povjerljivo i tako se prema njemu morate odnositi.

Među događajima koji su zanimljivi za razumijevanje bošnjačko-muslimanske politike u 1990-im svakako je i Drugi bošnjački sabor, održan 27. i 28. rujna 1993. u sarajevskom hotelu Holiday Inn. Iako je bio zatvoren za javnost, Sabor je ostao zapamćen po odluci o ”vraćanju historijskog imena Bošnjaci“, odnosno o preimenovanju dotadašnjih Muslimana u BiH (i na području bivše Jugoslavije) u Bošnjake. Ova odluka dobila je i svoju službenu potvrdu u Ustavnom zakonu donesenom u travnju 1994. godine. Miroslav Tuđman navodi da sadržaj govora na spomenutom saboru u Holiday Innu nije bio poznat javnosti sve do 2008. godine, kad su dijelovi tih govora javno objavljeni u Danima. Primjerice, Edib Bukvić, član Izvršnog odbora SDA, bio je izravan: ”Bosna tri naroda više nije moguća“:
… došao sam do sljedećih zaključaka: dosadašnja Bosna i Hercegovina, sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno, Makedonaca. Postojeće granice država doživjet će znatne izmjene i umnogome će zavisiti od toga ko će biti najjači i najspremniji u vrijeme definitivnog pada srpskog i hrvatskog fašizma. Uvažavajući navedeno kao i naše realne mogućnosti, neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije:
– da je to kompaktan prostor koji se može braniti;
– da ima svoj izlaz na more;
– da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana.
Među govornicima na spomenutom saboru, koji su bili precizniji u definiranju ”kompaktnog prostora“, odnosno prostora koji je trebao biti cilj nacionalne politike Bošnjaka, bio je Bakir Tanović:
Kao drugi, ne manje važan, nacionalni cilj Bošnjaka treba odrediti jedinstveni teritorij unutar cjelovite BiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom. To bi, uglavnom, sačinjavalo prostor od 53 općine s većinskim muslimanskim stanovništvom, pri čemu treba dodati dijelove Općina Ključ, Mrkonjić Grad, Šipovo, zatim Čapljinu i cijeli Neum, kako bi se prostorno i geografski povezao cijeli teritorij s izlaskom na more.
Prema navedenom, M. Tuđman zaključuje da su zagovornici “kompaktnoga muslimanskoga prostora” granice buduće države definirali prije svega na temelju geostrateških odrednica, a ne nužno nacionalnog sastava stanovništva. Čak i kada je bilo razlika u definiranju prostora muslimanske republike, ili države, svim je opcijama bilo zajedničko dvoje:
1) bez Središnje Bosne nema države
2) ne imati izlaz na more, tj. nemati Neum, ‘bilo bi samoubojstvo’! (Druga strana Rubikona, 240-247)

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra