Habsburška Monarhija nakon sloma revolucije sredinom XIX. stoljeća ulazi u razdoblje novog režima, koji će karakterizirati dokidanje autonomnih prava svih habsburških zemalja i unutarnje jačanje Carstva

 

Neoapsolutistički sustav koji je u Habsburškoj Monarhiji vladao od 1851. do 1860. imao je svojevrsnu pripremu u razdoblju oktroiranog ustava od 4. ožujka 1849. do 31. prosinca 1851. godine. Proizlazio je iz trostruke tradicije: prosvijećenog apsolutizma Marije Terezije i Josipa II., Metternichove stabilizacije “starog režima” nakon napoleonskih ratova te građanskog liberalizma koji se probudio u revolucionarnom razdoblju 1848. i 1849. godine. Kombinacijom tih politika bečki apsolutistički režim nastojao je, uz pomoć modernizacije uprave, stvoriti politički i gospodarski jedinstvenu državu. Monarhija je imala i snažnu militarističku komponentu jer je vojska nakon sloma revolucije postala svemoćna i nedostupna civilnom nadzoru. Car Franjo Josip I. (1830. – 1916.) proglasio se vrhovnim zapovjednikom vojske, a samovolju je provodio upravo preko vojske i policije te snažnog birokratskog aparata.

Pravi birokratski centralizam car je proglasio 31. prosinca 1851. Silvestarskim patentom, koji ukida oktroirani ustav i proglašava ga neprimjerenim i neprovedivim. Od tri osnovna četrdesetosmaška načela, Patent potvrđuje jednakost pred zakonom i ukidanje svih oblika podaništva seoskog stanovništva, no ne spominje treće načelo, koje se odnosilo na ravnopravnost naroda. Negativan simbol neoapolutističke vladavine postao je ministar unutarnjih poslova Alexander Bach (1813. – 1893.). No taj političar, koji je još 1848. zastupao liberalna načela kako bi promijenio smjer, nije bio utemeljitelj ni nositelj tog apsolutizma, nego samo provoditelj odluka cara i njegovih najbližih savjetnika. Bila je riječ o apsolutizmu novog tipa, o vojno-birokratskoj autokraciji, koja se temelji na povezivanju tradicionalnog apsolutizma i kretanja prema kapitalističkom društvu.

 

Formalni Jelačić

Vodeći hrvatski političari na čelu s banom Josipom Jelačićem (1801. – 1859.) nadali su se da će Hrvatska profitirati zbog svoje pomoći bečkom dvoru u suzbijanju revolucije i dobiti određenu vrstu samouprave u sklopu Habsburške Monarhije. Međutim, već pojavom oktroiranog ustava iz 1849. ostali su neugodno iznenađeni carevim odlukama, a uspostava neoapsolutizma bila je jasan pokazatelj da slijede novi teški dani za hrvatske zemlje. Jedna od njegovih prvih posljedica bila je zabrana uporabe hrvatske zastave i drugih nacionalnih obilježja. Silvestarskim patentom počeo je složen proces reorganizacije ustanova na temelju apsolutističkih načela. Namjesništvo je zamijenilo Bansku vladu, a dotadašnji vrhovni župani postali su županijski predstojnici. Uprava Namjesništva, koja je stupila na snagu u svibnju 1854., razlikovala se od one Banske vlade po znatno povećanom broju službenika u odnosu na proširenje poslova. Kad je Namjesništvo počelo djelovati, carskom je zapovijedi nametnut njemački jezik kao službeni u unutarnjoj službi te dopisivanju s podređenim oblastima. Pritom je Bach naredio Jelačiću da se ta carska odluka ne donosi javno, što znači da tamošnje stanovništvo nije ništa znalo jer se zakon promijenio tako reći preko noći. Germanizaciju su provodili stranci na čelu političke uprave. Jelačić je još samo formalno obnašao bansku vlast, a stvarni su upravitelji bili dvorski savjetnici u Namjesništvu. Ukratko, kao “nagradu” za to što su pomogli Beču u suzbijanju revolucije, Jelačić i Hrvatska dobili su centralizaciju, germanizaciju, politička ograničenja te represivni policijsko-birokratski režim.

Temelj Bachova apsolutizma, kako se također nazivalo doba neoapsolutizma, bila je državna policija i žandarmerija. Novouređena državna policija bila je u početku u nadležnosti ministra unutarnjih poslova, ali 1852. osnovana je Vrhovna redarstvena oblast na čelu s nekadašnjim Jelačićevim pobočnikom Johannom Kempenom (1793. – 1863.), koji je postao i generalni inspektor žandarmerije kao roda vojske, a time i jedan od najutjecajnijih ljudi Monarhije. Policija je nadzirala sva područja života i sve društvene slojeve. Godine 1850. obavljeno je u Hrvatskoj i Slavoniji prvo novačenje za novu vojsku. Svaka je krunovina morala na godinu dati određen broj ročnika, a novačenje se određivalo ždrijebom među upisanim mladićima. Na represivni režim naslonjen je bio birokratski aparat, koji su provodili režimu odani činovnici u zelenim odorama, često podrugljivo nazivani Bachovi husari.

Nekoliko uspjeha i konačni neuspjeh

Premda je neoapsolutizam uglavnom stekao negativne konotacije, u tom je razdoblju bilo i nekih pozitivnih stvari. Najveće dostignuće bilo je zacijelo ukidanje feudalnog društvenog odnosa i primjena austrijskog građanskog zakonika, koji se temelji na načelima slobodne trgovine, obrta i prometa, nepovredivosti privatnog vlasništva (pogotovo u raspolaganju zemljištem), sigurnosti osobe, slobode konkurencije te sklapanja ugovora. Drugi je važan uspjeh neoapsolutizma u pravosuđu uvođenje austrijskog kaznenog prava i postupaka iako su na snazi ostale i neke tehnike feudalnog procesa. Što se tiče Hrvatske, pozitivna je stečevina povratak Međimurja pod hrvatsko okrilje i priznanje povezanosti s Vojnom krajinom. Zagrebačka biskupija dobila je status nadbiskupije te tako postala neovisna o ugarskoj crkvenoj, a time dijelom i političkoj hijerarhiji.

Slom neoapsolutizma počeo je 1857. financijskom krizom, a produbio se 1859. nakon poraza habsburške vojske kod Magente i Solferina u bitkama protiv Francuza te Kraljevstva Sardinije i Pijemonta. Habsburška Monarhija naposljetku je u tom sukobu izgubila Lombardiju, a rat je otkrio financijsku neodgovornost ministara i fikciju o caru kao ideologu i donositelju odluka te jedinoj vrhovnoj nadzornoj instanciji. Pokazalo se da to stvara vladavinu bez ikakva nadzora. Navedeni događaji konačno su prisilili cara Franju Josipa I. na određenu decentralizaciju Monarhije pa je 20. listopada 1860. donio akt pod nazivom Listopadska diploma, kojim je ukinuo neoapsolutizam i vratio habsburškim zemljama ograničenu ustavnost kao i pravo na osnivanje zemaljskih sabora.

Josip BULJAN