Nezamislivo savezništvo

Nastojeći steći prevlast u Italiji, pa i u cijeloj Europi, francuski su kraljevi sklopili i dogovor s Osmanskim Carstvom. Konačan ishod talijanskih ratova, koji su trajali više desetljeća, ipak nije bio onakav kakav su Francuzi očekivali…

Francuski kralj Franjo I. (lijevo) i turski sultan Sulejman Veličanstveni (desno) ujedinili su političke i vojne snage kako bi ostvarili svoje interese u Europi. Glavna prepreka bili su im Habsburgovci. Portrete obojice odvojeno je oko 1530. naslikao venecijanski slikar Tizian (1488. – 1576.) (Wikimedia Commons)

Primirje između cara Svetog Rimskog Carstva Karla V. Habsburgovca (1500. – 1558.) i njegova starog neprijatelja francuskog kralja Franje I. (1494. – 1547.) potpisano u Nici 1538. (v. prethodni nastavak Liga Cognac i Rim u plamenu, HV 575), nije potrajalo predviđenih deset godina. Francuski je vladar već 1542. izazvao novi talijanski rat. Ponovno je stupio u savezništvo s vladarom Osmanskog Carstva sultanom Sulejmanom II. Veličanstvenim (1494. – 1566.). Povod je bio težak poraz Karlovih španjolskih mornaričkih snaga u pohodu na Alžir 1541. godine. Francusko-osmanlijske snage su u kolovozu 1543. gotovo u potpunosti osvojile Nicu, koja je bila pod vlašću Karlova saveznika Karla III. (1486. – 1553.), vojvode od Savoje. Održala se samo obrana citadele. Ni Habsburgovac nije “stajao besposlen”, nego se dogovorio s engleskim kraljem Henrikom VIII. (1491. – 1547.) uz čiju je pomoć u rujnu 1543. zauzeo Cambrai u sjevernoj Francuskoj.

Na vratima Pariza

Prizor borbe kopljima švicarskih plaćenika i landsknehta, grafika Hansa Holbeina, mlađeg (oko 1497. – 1543.). Švicarski kopljanici (pikeniri) bili su ključni za francusku pobjedu kod Ceresolea 11. travnja 1544. (Wikimedia Commons)

Unatoč drugim lokacijama, rat 1542. – 1546. također je prozvan talijanskim jer se njegova najveća bitka vodila kod Ceresolea blizu Torina 11. travnja 1544. godine. Sukobilo se oko 35 tisuća ljudi, tj. nešto manje od 15 tisuća Francuza i njihovih plaćenika te više od 19 tisuća vojnika Svetog Rimskog Carstva. Klasični frontalni sudar tog doba završio je francuskom pobjedom, a za razliku od većine tadašnjih bitaka, riješilo ju je pješaštvo, a ne konjaništvo. Osim toga, glavnu ulogu imali su plaćenici na objema stranama pa je pobjeda švicarskih kopljanika nad njemačkim landsknehtima odlučila bitku. Francuske snage pretrpjele su razmjerno male gubitke, no oni vojske Karla V. bili su golemi: gotovo dvije trećine cjelokupnog brojnog stanja, pri čemu je više od pola bilo mrtvih. Međutim, francuski zapovjednik François de Bourbon (1519. – 1546.) nije se mogao previše veseliti pobjedi zbog situacije u Parizu, koji su u ljeto 1544. sa sjevera ugrozile snage Henrika VIII., a s istoka Karla V. Francuske su snage pred nadmoćnim protivnikom počele kontrolirano povlačenje, izbjegavajući odlučujuću bitku. Pružale su, međutim, odlučan otpor u svim utvrdama i utvrđenim naseljima, iscrpljujući protivnika i nanoseći mu velike gubitke. Kad su engleske i carske snage konačno došle do Pariza, Henrik i Karlo zaključili su kako ipak nisu dovoljne za uspješnu opsadu tako velikog i utvrđenog grada. Cijela kampanja završila je potpunom iscrpljenošću obiju sukobljenih strana. Rat je formalno završen potpisivanjem mira u Crépyju 18. rujna 1544. na traženje Karla V. Car je sve više osjećao pritisak osmanlijskih snaga na svojim istočnim granicama; postojao je problem vjerskih sukoba na njemačkim područjima, a nedostajala su mu i materijalna sredstva za nastavak rata. Osim toga, saveznik engleski kralj Henrik VIII. još je prije potpisao separatni mir s Francuzima.

Stalna prijetnja

Mir ipak nije zaživio: sporazum je loše primio sin francuskog kralja, poslije i sam kralj Henrik II. (1519. – 1559.), ali i turski sultan Sulejman Veličanstveni, koji je smatrao kako nastavkom rata može ostvariti svoje dugoročne interese na europskim prostorima. Situacija se zakomplicirala kad je u rujnu 1545. umro Franjin sin Karlo II. (rođen 1522.), vojvoda od Orléansa, koji je bio jedan od potpisnika u Crépyju. Njegova je smrt spomenuti sporazum, barem prema tumačenjima nezadovoljnika, učinila nevažećim pa su nastavljeni sukobi između Francuza i engleskih snaga iskrcanih na francuskom teritoriju. Henrik VIII. vratio se u Britaniju, ali zapovjedio je svojim vojskovođama obranu Boulognea. No, oni su brzo povukli većinu snaga u Calais, ostavivši za obranu Boulognea posadu od oko 4000 vojnika. Francuski kralj nastojao je proširiti sukob invazijom na Britaniju, ali sve je završeno nizom pomorskih bitaka koje su prorijedile i iscrpile francusku mornaricu, čime je onemogućena bilo kakva invazija.

Do rujna 1545. ratne su operacije utihnule zbog gotovo potpune financijske i materijalne iscrpljenosti obiju zaraćenih strana, koje su intenzivno tražile pomoć njemačkih protestanata. Kako niti jedna strana nije mogla dobiti dovoljno pomoći i sredstava za nastavak ratnih operacija, 7. lipnja 1546. potpisan je u Ardresu novi mirovni sporazum, kojim je rat konačno i bio završen. Tim su sporazumom utvrđeni odnosi snaga i teritorijalni posjedi kakvi su bili i prije rata, što je opet značilo stalnu prijetnju novog ratnog sukoba, do kojeg je uskoro i došlo.

Zadnji sukob koji se povijesno svrstava u kategoriju talijanskih ratova vođen je 1551. – 1559., a u vojnoj povijesti često se naziva i ratom Habsburg-Valois, po vladarskim obiteljima koje su bile njegovi glavni nositelji. Nakon što je naslijedio Franju I. na francuskom prijestolju, iznimno ambiciozni Henrik II. namjeravao je ponovno vratiti francuske posjede na sjeveru Italije. To bi bilo polazište za uspostavu francuske dominacije u cijeloj Europi, uz potiskivanje Svetog Rimskog Carstva vladara Karla V.

Opsada Tripolija

Po uzoru na oca, Henrik nije birao saveznike po vjeri. Potvrdio je sporazum s Osmanskim Carstvom pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog, a zatim je sklopio i sporazume s protestantskim knezovima Svetog Rimskog Carstva na čelu s Mauricijem Saksonskim (1521. – 1553.). Početak zadnjeg talijanskog rata označila je osmanlijska opsada Tripolija. Taj su grad u današnjoj Libiji držali malteški vitezovi, koji su ga dobili od Karla V. Opsadi je s osmanlijske strane, navodno samo kao promatrač, s nekoliko svojih brodova nazočio francuski veleposlanik u Osmanskom Carstvu, što je izazvalo gnjev Karla V. Grad je pao 15. kolovoza 1551. Početkom iduće godine vojska Henrika II. upala je u Lorenu, koja je bila dio Svetog Rimskog Carstva, te zauzela gradove Metz, Toul i Verdun. To je rezultiralo pokretom vojske Karla V., koja je ujesen te godine izvršila opsadu Metza, ali jaki francuski garnizon odlučno je branio grad. Tijekom opsade bolesti i glad desetkovali su i potpuno iscrpili vojsku Karla V. pa je bio prisiljen na povlačenje krajem prosinca te godine. U međuvremenu su osmanlijske pomorske snage postupno zagospodarile Sredozemljem, posebno nakon poraza đenovske flote u pomorskoj bitki kod otoka Ponza 5. kolovoza 1552., što je u konačnici rezultiralo osmanlijskim iskrcavanjem i osvajanjem Baleara. Francuske su snage ubrzo krenule na prostor sjeverne Italije i počele opsadu Toskane, ali porazile su ih snage Karla V. dana 2. kolovoza 1554. kod Marciana. Francuski “revanš” uslijedio je razmjerno brzo, pobjedom kod Rentyja 12. kolovoza, ali njim je samo uspostavljena svojevrsna ravnoteža snaga.

Filip II. (na još jednoj Tizianovoj slici) dostojno je naslijedio svojeg oca Karla V. na španjolskom prijestolju te zadržao velik utjecaj na Apeninskom poluotoku (Wikimedia Commons)

“Razboriti” Filip

Iscrpljen od 40-godišnje vladavine i stalnog ratovanja, Karlo V. postupno je abdicirao sa svojih vladarskih dužnosti. U siječnju 1556. prepustio je španjolsku krunu sinu Filipu II. (1527. – 1598.) zvanom Razboriti (“el Prudente”). U kolovozu te godine abdicirao je i kao car Svetog Rimskog Carstva te se povukao u samostan, a vladar je postao njegov brat Ferdinand I. (1503. – 1564.). Sukobi su privremeno okončani 5. veljače 1556. mirovnim sporazumom u Vaucellesu.

Čini se da Filip i nije bio tako razborit jer je prekršio sporazum i nastavio rat. Nakon što je španjolski zapovjednik u talijanskim zemljama vojvoda od Albe (1507. –1582.) upao tijekom rujna 1556. u Papinsku Državu i prisilo je na neutralnost, ratna djelovanja fokusirala su se na francusku Flandriju. Filipove snage pobijedile su Francuze kod Saint-Quentina u kolovozu 1557., uz sudjelovanje možda i više od 100 000 ljudi. U međuvremenu se francuski vojskovođa François de Guise (1519. – 1563.) vratio u Francusku iz Italije i u siječnju 1558. zauzeo Calais istisnuvši španjolske simpatizere Engleze s njihova zadnjeg posjeda na francuskom teritoriju. Motivirane tim uspjehom, francuske snage opet su se aktivirale u Flandriji, ali pretrpjele su poraz kod Gravelinesa 13. lipnja 1558. Iako su postrojbe francuskog kralja brojile više od 12 000 pripadnika, praktički su uništene: gotovo su svi bili ubijeni, ranjeni ili zarobljeni. Taj je poraz prisilio francuskog kralja Henrika II. na mirovni sporazum s Filipom II., potpisan 3. travnja 1559. u Le Cateau-Cambrésisu na sjeveroistoku Francuske. Miru su pridonijele i mnoge druge okolnosti, prije svega financijska iscrpljenost obiju strana. Francuzi su ipak prošli lošije: utjecaj u Italiji za koji su se desetljećima borili ostao je malen, sveden na nadzor nekoliko utvrda, a “glavni igrači” postali su Španjolci. Za utjehu, Francuzi su dobili neke teritorije u matici: uz Calais, bili su to Toul, Metz i Verdun.

Macchiavelijeva djela

Potonjim je sporazumom završio i cijeli niz talijanskih ratova koji su trajali gotovo 65 godina, s većim ili manjim razdobljima relativnog mira. Tako dugo razdoblje ratovanja prilično je utjecalo na razvoj vojne tehnike i taktike njezine uporabe, ponajprije zato što su u sukobe bile uključene uglavnom najmoćnije europske vojne sile. Taktika pješaštva doživjela je korjenite promjene, pri čemu se streljačko vatreno oružje (u početku arkebuze, a poslije još više muškete), pokazalo dominantnim nad gotovo cjelokupnim dotadašnjim arsenalom pješačkog naoružanja. To je uključivalo i helebarde te koplja glasovitih švicarskih plaćenika, poznatih po pouzdanosti, hrabrosti i požrtvovnosti. Unatoč sve učinkovitijem vatrenom oružju, teško oklopljeno konjaništvo i dalje je ostalo glavni nositelj borbene moći, s odlučujućom ulogom u gotovo svim bitkama talijanskih ratova. Doduše, u pojedinim situacijama izvanredno učinkovitim pokazalo se i španjolsko lako konjaništvo (“Jinetes”).

Topništvo je postalo neizostavan dio svih sukoba, bez kojeg nije bilo moguće dobiti bitku. Stoga je postalo znatno pokretljivije i lakše: topnička oruđa montirana su na kola ili su dobila vlastite kotače. Prvi se put razlikuje lako i razmjerno pokretljivo poljsko topništvo, koje su uglavnom činile fokone i kulevrine, od teškog opsadnog (ili tvrđavnog) topništva.

U povijesnom, vojno-političkom aspektu, talijanski su ratovi bili tipični oblici dinastičkih borbi zrelog feudalizma. Karakterizirao ih je i velik, ponekad i presudan utjecaj plaćenika različitih vrsta i obilježja, od švicarskih helebardista, preko njemačkih landsknehta do talijanskih kondotijera. Upravo su događaji iz prvih talijanskih ratova motivirali teoretičara političkih odnosa i vojne vještine Niccolòa Machiavellija (1469. – 1527.) na pisanje znamenitih djela “Vladar” i “Umjetnost ratovanja”. Talijanski su ratovi ostavili duboke tragove u vidu potpune podijeljenosti, razjedinjenosti i međusobnog neprijateljstva talijanskih državica sve do druge polovine XIX. stoljeća, kad su sazreli uvjeti za ujedinjenje i stvaranje suvremene države na Apeninskom poluotoku.

(završetak podlistka)

Marinko OGOREC