Skupnik Nikola KNEŽEVIĆ, pobjednik natjecanja za najspremnijeg pripadnika OSRH Memorijal bojnik Davor Jović – Prvi za Hrvatsku 2019 u kategoriji natjecatelja iz HV-a i MUP-a

S pobjednikom natjecanja Prvi za hrvatsku razgovarali smo u vojarni “Stožerni brigadir Ante Šaškor” u Delnicama nedugo nakon što je završio glavni dio proslave Dana Zapovjedništva specijalnih snaga, postrojbe čiji grb nosi. Na mjesto sastanka, vojnički klub koji je tog dana dobio ime “Poručnik Ivica Opačak-Pajo” po junaku Domovinskog rata, hrvatski dočasnik stigao je petnaestak minuta prije dogovorenog termina. Vojničko držanje zadržavao je tijekom cijelog razgovora, no istodobno i vrlo sigurno te strpljivo odgovarao na znatiželjna novinarska pitanja. Doduše, to nije ni neobično za nekoga tko u samo mjesec dana dva puta postane najbolji: na Izobrazbi za razvoj vođa (IRV) i na Memorijalu bojnik Davor Jović.

Kad vas je počeo privlačiti vojni poziv?

Kao dijete iseljenika rođen sam 1994. u Frankfurtu. No, nemam sjećanja na dane u Njemačkoj: nakon što sam navršio pet godina obitelj se vratila u Hrvatsku i izgradila kuću u Sesvetama. Već u osnovnoj školi počeo sam maštati o tome da ću biti hrvatski vojnik, a u srednjoj sam odlučio da ću to svakako pokušati postati. Dodatna motivacija bili su mi bratići, inače braća, koji su završili commando obuku, IRV među najboljima i danas su pripadnici 2. GSS ZSS-a. Očito imamo neki vojnički gen u sebi.

Je li sve išlo kako ste zamislili?

Da. S navršenih devetnaest prijavio sam se za dragovoljno vojno osposobljavanje, na koje su me pozvali nakon godinu dana, početkom ožujka 2015. Samo tjedan dana po završetku dobio sam poziv za specijalističku obuku i početkom svibnja iste godine potpisao ugovor.

Ročna vojska učvrstila je vašu želju?

Zapravo, kad sam došao, vidio sam da nemam pojma ni o čemu, posebno o naoružanju, s kojim sam se prvi put susreo. No, puno toga naučio sam u kratkom vremenu. Za specijalističku obuku dodijeljen mi je rod pješaštva. Bio sam uspješan i dobio raspored u Vukovima u Gospiću, gdje sam ostao gotovo pune tri godine.

Kad ste poželjeli postati specijalac?

Još na dragovoljnom vojnom osposobljavanju, tako da sam pruženu priliku objeručke prihvatio. Prošao sam selektivnu i commando obuku i, evo, danas sam u Delnicama, u Komando satniji. Tu su ljudi koji su prošli commando obuku i prolaze svojevrstan proces integracije u ZSS, kao i specijalizacije u određenim područjima. Kad to završe, mogu biti dodijeljeni 1. ili 2. grupi specijalnih snaga. To mi je i trenutačni cilj.

Sjećanja na commando obuku?

Bilo je iznimno teško, ali zaista teško! Išlo se do krajnjih granica, ne zna se je li zahtjevnije fizički ili psihički. Ako ste psihički nestabilni, neće vam pomoći ni velika fizička moć. Izgubio sam devet-deset kilograma, ponekad želio i odustati, ali vukao me viši cilj. Vjerujte mi, ukoliko uspijete, kad je sve gotovo nakon šest mjeseci šume, divljine i svega ostalog, prožima vas najbolji osjećaj na svijetu. Trebate se vratiti u normalan život, ali to činite s guštom. Iskustvo je to koje vas na neki način ponovno izgradi, stječete drukčiji pogled na život i nove navike. Nas nekoliko koji smo zajedno završili obuku ostali smo povezani unatoč različitim postavljenjima i lokacijama te postali pravi prijatelji.

A instruktori? Kakav je odnos s njima nakon završene obuke?

U početku postoji određena distanca. Još uvijek ih doživljavate malo drukčijima, teško je odjednom se “prebaciti” nakon šest mjeseci. No, i oni su ljudi od krvi i mesa, a i vrhunski profesionalci.

Je li život specijalca onakav kakvim ste ga zamišljali?

Da. Fizički je zahtjevan i ima puno učenja. Provjere su rigorozne, morate stalno održavati spremnost, no za to i dobivate dobre uvjete. Prehrana? Vjerujte, sve što pojedete brzo se potroši. Na samom početku sam, no stalno me šalju na školovanja, tečajeve i natjecanja. Dosad sam završio padobransku i obuku za minsko-eksplozivna sredstva i diverzije, za koje sam specijaliziran. Želim proći i ronilačku, snajpersku te sve druge obuke. Zbog takvog se života i prijavljujemo, to je ono što jesmo, ZSS je idealan za svakoga tko želi iskusiti vojničku karijeru u punom smislu riječi.

Na natjecanje za najspremnijeg vojnika stigli ste s Izobrazbe za razvoj vođa, na kojoj ste bili najbolji polaznik. Čini se da sve kod vas ide brzo i lako…

Može se reći. Commando značku dobio sam u kolovozu prošle godine, a prvog dana listopada slijedilo je postavljenje u Delnicama. Za petotjedni IRV, koji je počeo ovog ožujka, izabran sam u prvoj turi. I tu sam puno naučio uz iskusne instruktore, dotaknuli smo se mnogih segmenata. Kao dočasnik imam nove odgovornosti, ali mislim da sam za njih i spreman. Imao sam samo mjesec dana za pripremu za natjecanje, no IRV me očito održao u formi.

Najspremniji vojnici obično su aktivni sportaši?

Cijelu osnovnu školu trenirao sam nogomet, nakon toga godinu-dvije boks i taekwondo. Odonda se bavim trčanjem i planinarenjem, ali ne organizirano.

Kakva su vaša iskustva s prijašnjim izdanjima natjecanja Prvi za Hrvatsku i kakve su vam bile pripreme?

Pratio sam ih dok sam bio u Vukovima, ali nisam mogao sudjelovati zbog drugih zadaća. U ZSS-u sam dobio priliku i izravno s IRV-a stigao na pripreme, koje je vodio dvostruki pobjednik satnik Ante Jović. Pokazao je da nije samo vrhunski natjecatelj nego i trener, čovjek koji je napravio razliku. Mjesec dana s njim smo bili nas šestorica i svi smo završili među prvih 13. Mislim da to dovoljno govori, pripremio nas je i vojnički i karakterno i operativno, a sam je završio natjecanje na šestom mjestu. Uvijek želi ići više od vlastitih mogućnosti i takav pristup tražio je i od nas. Imali smo izvanrednu potporu zapovjednika u Komando satniji, definitivno najboljih koje sam ikad imao. Uvijek se bore za nas, ulažu napore da se obučavamo i budemo spremni, a da nam pritom ništa ne nedostaje. I inače, u zadnje vrijeme u vojsci vidimo pomake nabolje u životnim, financijskim i radnim uvjetima.

Jesu li vam pripreme povećale samopouzdanje?

Čovjek se uvijek nada pobjedi, no iskreno, nisam bio favorit čak ni među svojima iz postrojbe. Nije da sam bio loš, ali… Znao sam da je najbitnija izdržljivost, na natjecanju ne pobjeđuju veliki ni nabildani, čak ni višak mišića nije poželjan.

Kakav vam je bio početak utrke?

Krenuo sam 21., no raspored je bio zgusnut i na prvoj točki, orijentaciji, natjecatelji su još bili u velikim skupinama i stvarali su se čepovi. Orijentaciju sam prošao brzo, s nje izišao kao četvrti i tako izbjegao čepove na drugim radnim točkama. Brza orijentacija otvorila je utrku nama koji smo nakon nje zauzeli nekoliko čelnih mjesta.

Pratili smo utrku. Velik dio staze prošli ste praktički u binomu?

Točno, s nadnarednikom Draženom Hencom iz Središnjice za upravljanje osobljem. Stigao je nakon mene na orijentaciju, ali izišao kao treći. Čovjek je vrhunski karakter, iznimno spreman, puno radi na sebi, orijentacijski je trkač i mislim da mu u tom području nema ravna u cijelom sustavu, možda je tu negdje jedino Ante Jović. Jedan drugom bili smo potpora, a kad su ga pri kraju počeli hvatati grčevi i više nije mogao držati tempo, praktički me potjerao naprijed. Nešto prije moj kolega iz postrojbe skupnik Marino Protrka, koji je bio drugi, promašio je hice iz protuoklopa AT-4 i dobio vremensku kaznu.

Potom ste krenuli u lov na prvog?

Natporučnik Ivan Gerenčir iz GOMBR-a vodio je cijelo vrijeme. Nakon AT-4 počeo sam ga sustizati, osjećao sam se izvrsno i postajao sve samouvjereniji. I on mi je poslije rekao da zbog grčeva nije mogao nastaviti jednakim ritmom. Nastojao sam ga držati na oku, malo sam trčao i malo hodao te ga uspio prijeći kod tirolske prečnice, tj. prelaska vodene zapreke. Nakon što sam ga prešao, pokušao je opet “potegnuti” i vratiti vodstvo. Kad god bih se okrenuo, ugledao bih ga. No, pred križnim putem prije cilja konačno sam počeo povećavati prednost. Cijelo vrijeme poštivali smo “fair-play”, a nakon što bismo se sreli na nekoj od radnih točaka, pružali smo si ruke.

Jeste li uopće bili svjesni što ste postigli?

Prvog dana nisam. Ni na vaganju opreme na cilju, ni kad sam zazvonio i pozdravio zastavu, čak ni kad sam primio pobjednički pehar i slavio s ekipom iz ZSS-a. Bili smo iscrpljeni i jedva čekali kad ćemo leći. Sve se počelo bistriti idućeg jutra, dolazile su mi poruke od školskih prijatelja i kolega iz vojske koje dugo nisam vidio. Roditeljima sam se javio ubrzo nakon pobjede i nisu mi povjerovali, nego tek kad su vidjeli moje ime u medijima.

Kako medijska izloženost i čestitke državnog i vojnog vrha djeluju na vas?

Moram priznati da se osjećam neobično. Nisam naviknuo ni ja, a ni moje kolege. No, i to je dio pobjede, a na natjecanje ću se prijavljivati i ubuduće.

Mislite li da je pobjedničkom peharu i mjesto u ZSS-u?

Da. To se od nas kao specijalne postrojbe očekuje. Makar nema pritiska izvana, mi tražimo najviše od samih sebe.

Hoće li se pobjeda odraziti na vašu vojničku karijeru?

Naravno. Kažu da je to velik korak i to na samom početku u ZSS-u, no moram nastaviti tako i dalje. Ambicije su mi isključivo vezane uz sadašnju postrojbu. Već sam spomenuo da prvo želim u grupu specijalnih snaga i nadam se da će to biti uskoro, kroz godinu-dvije. Kad više ne budem mogao zadržavati sadašnju razinu tjelesne spremnosti, želio bih biti instruktor ili u Zapovjedništvu. Tempo kakav podnosim sad čovjek ne može zadržavati dugo, otprilike najviše dok ne navrši 35.

Bez obzira na vašu vrhunsku spremnost i vojnička znanja, koliko vam znače iskustva starijih, ponajprije ona iz Domovinskog rata i međunarodnih misija?

Znače puno. To su specijalci koji su uzor nama mlađima. Prošli su dosta toga, imaju puno znanja, no prilagođavaju se novim trendovima i okolnostima.

Koju biste međunarodnu operaciju izabrali?

Afganistan. No, još sam uvijek nov u postrojbi i ima vremena.

 

Domagoj Vlahović

Foto: Tomislav Brandt, Josip Kopi