Tehničke mogućnosti i taktičke prednosti podmornica pobijedile su skeptična razmišljanja o njima u najvišim vojnim krugovima. Kako se približavao Prvi svjetski rat tako je i proizvodnja podmornica na domaćim navozima dobivala sve više zamaha. Među njima su naravno, najbrojnije bile obalne podmornice. Poslije klase U3 slijedile su još četiri klase obalnih podmornica: U23, U43 i U66 te podmornica tipa UA

Svih 19 podmornica ove klase konstruktivno su predstavljale tehnološki nastavak u razvoju podklase U19, prve podmorničarske klase obalnih podmornica klase U3.

Glavne konstrukcijske značajke ove klase odnose se na primjenu dvostukog trupa, podjeli unutrašnjeg čvrstog trupa na sedam vodonepropusnih prostora te ugradnji tankova za trimovanje podmornica koji su se razlikovali za svaku od navedenih podklasa. Podklasa U23 imala je ugrađene trim tankove kapaciteta 23,8 m3, na U27 njihov kapacitet iznosio je 22 m3 dok je na podklasi U31 narastao na 27,2 m3. U pogledu vanjskih izmjera sve tri podklase bile su jednake. Podklasa U31 odlikovala se tek petnaestak tona većim površinskim i podvodnim deplasmanima.

Ono po čemu su se podmornice ove klase razlikovale bili su pogonski motori koji su se ugrađivali u njih. Na podklasu U23 i U31 ugrađivani su po dva Germania, šesterocilindrična dvotaktna dizelska motora koji su razvijali svaki po 900 KS, u odjeljku br. 3. Uz njih su ugrađivana i po dva dvostruka SSW dinamo-motora u odjeljak br. 2, koji su razvijali svaki po 300 KS za potrebe podvodne plovidbe. Na podklasi U27 ugrađivani su po dva MAN-ova šesterocilindrična četverotaktna motora, ali u prostor br.2. Umjesto SSW ugrađivani su po dva dvostruka AEG dinamo motora. Snaga razvijena pogonskim motorima prenosila se preko dviju propelerskih osovina na dva trokraka propelera promjera 1,6 m.

Podmornice su raspolagale s po dva para hidrofilnih površina (prednjim i stražnjim) i s dva kormila pravca. Podmornice iz podklase U31 rapolagale su sa samo jednim kormilom pravca. Naoružanje podmornica klase U23 sastojalo se od četiri torpedne cijevi kalibra 500 mm, raspoređene u konfiguraciji dvije u pramcu i dvije cijevi u krmi podmornice. U listopadu 1914. otpočelo je, počevši od U25, opremanje klase palubnim topom Uk kalibra 88/30 mm uz koji je isporučivan borbeni komplet od 300 granata. Podmornica U35 je dobila top Uk 75/30 mm također s kompletom od 300 granata. Podmornice U29 i U31 su bile potopljene prije nego što su stigle na red da budu opremljene topovima. Tijekom 1915. sve podmornice koje su uspjele “preživjeti” do tada, uključujući i U35 bile su opremane jednim (ili s dva- U27, 28,36, i 37) topa tipa Uk 88/30 mm s kompletom od 300 granata (podmornice U33 i 34 su imale borbeni komplet od 200 granata). Od 1916. do 1917. sve do tada preživjele podmornice osim U24, 25, 28 i 30 bile su opremljene novim i jačim palubnim topom tipa Tk (ili Utof koji je bio ugrađen na U32) kalibra 105/45 mm uz borbeni komplet od 200 granata. Zanimljiv je podatak da je na podmornicu U30 nakon njezina spašavanja i rekonstrukcije 1916. godine uz dva topa Uk 88/30 mm ugrađen top Tk 105/45 mm. U svakom slučaju treba naglasiti da su uz četiri torpedne cijevi i dva topa, uz taktičku mogućnost gađanja torpedima ispred i iza borbene platforme, ove obalne podmornice postale iznimno opasan protivnik.

Svih 19 podmornica iz svih triju podklasa podmorničarske klase U23 aktivno je sudjelovalo u ofenzivnim pomorskim operacijama tijekom Prvog svjetskog rata. U njima su bile i više nego uspješne.

Zanimljiv je podatak da od svih podmornica koje su pripadale klasi U23 samo njih dvije i to U31 i U40 nisu zabilježile ni jedan borbeni uspjeh. Osim trgovačkih brodova na njihovu popisu potopljenih plovila mogu se pronaći i britanska krstarica Formidable (15250 t), ruska teška krstarica Pallada (7900 t) i britanski nosač hidrozrakoplova Hermes (5700 t). Tijekom rata, podmornice ove klase borbeno su djelovale na Atlantiku, Sjevernom moru, ali i u vodama Mediterana. Rat je preživjelo osam podmornica (U24, 25, 28, 30, 33, 35, 38 i 39) koje su ušle u fundus savezničkog ratnog plijena i bile su uglavnom razrezane u poslijeratnim godinama. Kao zapovjednik podmornice U35, poručnik bojnog broda Lothar von Arnauld de la Periere postao je apsolutni podmorničarski as u oba svjetska rata s potopljenih 189 trgovačkih i dva ratna broda, odnosno s ukupno 446 708 tona potopljene bruto tonaže.
Tijekom 1912., unutar TI-a začela se ideja o nabavi barem jedne nove podmornice naprednog dizajna i konstrukcije, što bi unaprijedila njemačku tehnologiju konstrukcije i izgradnje podmornica. Izbor je pao na podmornicu tipa Fiat-Laurentti, zasigurno jednu od najboljih podmornica svog doba. U ljeto 1913. potpisan je ugovor o izgradnji podmornice s talijanskim brodogradilištem Fiat San Giorgio u Muggianu. Kobilica podmornice položena je na navoz 18. kolovoza 1913. pod oznakom U42. Nikada nije isporučena njemačkoj carskoj mornarici. U42 je bila klasična podmornica s dvostrukim trupom i proširenim čvrstim trupom. Unutrašnjost podmornice je s četiri čvrste pregrade bila podijeljena na pet vodonepropusnih prostora. Raspolagale su s dva periskopa.

U podmornicu U42 bili su ugrađeni Fiatovi desetocilindrični četverotaktni dizelski motori i dinamo-motori tipa Savignano. Iz sigurnosnih razloga snaga Fiatovih dizelski motora bila je ograničena na 1300 KS. Podmornica je raspolagala s dva para kormila dubine, na pramcu i krmi te jednim kormilom pravca. Izbijanjem rata Italija ju je odbila isporučiti i uvrstila ju je 8. kolovoza 1915. u svoju ratnu flotu pod imenom Balila. Potopljena je zajedno s cjelokupnom posadom 14. srpnja 1916. kod otoka Lastova, nakon uspješnih pogodaka austrougarskih torpednih čamaca 65T i 66T.

Za podmornice klase U23 (kao i za podmornicu U42) može se generalno reći da su se odlikovale vrlo dobrim podvodnim manevarskim odlikama i vrlo dobrom površinskom upravljivošću. Površinskoj upravljivosti je posebice pridonosila činjenica da su podmornice ove klase imale ugrađena kormila pravca iza propelera za razliku od njihovih prethodnica iz klase U23.

Obalne podmornice klase U43
Podmornice klase U43 poznate su u njemačkoj podmorničarskoj povijesti i kao “mobilizacijska U-boot” klasa. Izgrađene su pod ratnim ugovorom A kao službeni dizajnerski projekt br. 25 koji je izradio tzv. mobilizacijski projektni ured brodogradilišta Germaniawerft. U okviru ove klase izgrađene su ukupno 23 plovne jedinice koje se mogu generalno podijeliti u četiri podklase prikazane u sljedećem pregledu:

Izgradnja “mobilizacijske” klase U23 bila je povjerena trima brodogradilištima: KWD u Danzingu, Germaniawerft u Kielu i Waser u Bremenu. Germaniawerft je izgradila ukupno devet podmornica iz ove klase, KWD osam a brodogradilište Waser preostalih šest podmornica. Podmornice klase U43 građene su u dva osnovna dizajna: inicijalni i modificirani. Oba dizajna uključivala su konstrukciju s dvostrukim trupom. Podklase U43 i U51 izgrađene su s šest vodonepropusnih pregrada koje su čvrsti trup dijelile na sedam vodonepropusnih prostora. Za razliku od njih, ostale dvije podklase izgrađene su s jednom pregradom više, odnosno s osam vodonepropusnih prostora. Isto tako, unutrašnji dijametar čvrstog trupa na podmornicama U57 – U59 bio je povećan za 0,8 m u odnosu na ostatak klase. Na klasi U43 unaprijeđeni su Laurentijeva načela o podjeli i rasporedu balastnih i trim tankova. Gledano sa aspekta konstrukcije trupa, podklase su se između sebe (a podklasa U57 i unutar sebe) razlikovale i po zapremini balastnih i trim tankova. Na podklasi U43 kapacitet tih tankova iznosio je 33,7 m3, na podklasi U51 kapacitet je bio povećan na 48,4 m3. Podmornice U57-U59 su imale kapacitet balastnih i trim tankova od 35,5 m3, dok je ostatak podklase imao kapacitete istih tankova od samo 19,3 m3. Tri preostale podmornice iz podklase U63 odlikovale su se balastnim i trim kapacitetom od 35,9 kubičnih metara. Unapređenje Laurentijevih principa pridonijelo je da se smanji statičko i dinamičko vrijeme zarona ovih podmornica na samo pedesetak (odnosno tridesetak) sekundi na modelima posljednjih podklasa. Operativna dubina zarona podmornica U43 iznosila je 50 m.

Propulzija podmornica klase U43 bila je povjerena dvama MAN-ovim šesterocilindričnim četverotaktnim dizelskim motorima (podklasa U63 i podmornice U57, U58 i U59 dobile su dvotaktne Germanijine dizelske motore) koji su bili ugrađeni u odjeljku br. 3. Po četiri električna motora tipa SSW ugrađeni su u kombinaciji 2+2 te su punili dvije Afagove baterije od po 110 članaka raspoređene u vodonepropusnim prostorima 5 i 7. Dvije propelerske osovine završavale su trokrakim propelerima čiji se promjer kretao u dijapazonu od 1,55 do 1,7 m. Ukupna instalirana snaga na ovim podmornicama varirala je od 3000 KS na podmornicama U57-U59 pa do 3600 KS na kompletnoj podklasi U51 što je direktno utjecalo na razlike u maksimalnim površinskim i podvodnim brzinama iznosile između dviju podklasa 3,4 odnosno 0,7 čvorova. Zanimljivo je za napomenuti da su podmornice U45 – U50 bile opremljene tzv. bokobranima koji su imali funkciju zaštite pramčanih i krmenih hidrofilnih površina, odnosno kormila dubine. Ovi bokobrani su bili postavljeni u ukupnoj dužini od sedam m na svakom boku i bili su pozicionirani na 0,5 m iznad KVL (konstrukcijske vodene linije). Inicijalno, klasa U43 bila je građena s dva lista kormila pravca. Od podmornice U51, sve podmornice su građeno samo s jednim listom kormilom pravca. Poprečni presjeci i zapovjedni tornjevi svih četiriju podklasa su bili zapravo različiti i plod su nastojanja njemačkih konstruktora da poboljšaju manevarske osobine podmornica. Kao i prethodne dvije klase (U3 i U23) i klasa U43 bila je opremljena serijski s jednim spasilačkim gumenim čamcem na napuhivanje komprimiranim zrakom.

Naoružanje ove klase sastojalo se od torpednog i topničkog oružja. Sve podmornice su bile opremljene s četiri torpedne cijevi kalibra 500 mm. Torpedne cijevi su bile rapoređene u konfiguraciji 2 + 2 (dvije cijevi na pramcu a dvije na krmi). Borbeni torpedni komplet sastojao se od 6 – 8 torpeda (6 od U43 – U50; 7 od U57-U62; 8 U51 – U56 te U63 – U65 ). Topničko naoružanje sastojalo se inicijalno od jednog topa tipa Uk 88/30 mm i borbenog kompleta od 400 granata. Kasnije se broj topova povećao na dva a kao drugi top bio je ugrađivan Tk 88/30 mm. Podmornice U51 i U52 dobile su dva topa Uk 88/30 mm s borbenim kompletom od 552 granate. U53 – U55 dobile su iste topove s ukupno 683 granate u borbenom kompletu. Podmornice kasnije podklase U63, bile su naoružane jednim topom Tk 105/45 mm i drugim topom kalibra 88 mm tipa Tk ili Uk. Borbeni komplet iznosio je 200 / 200 – 240 granata.
Ratni učinak klase može se svesti na 257 borbenih misija na Atlantiku, Sjevernom moru, Jadranu i ostalim vodama Mediterana u kojima je potopljeno 840 trgovačkih brodova s 2 034877 brt nosivosti. Pojedinačni učinak po podklasama ove uspješne klase vidljiv je iz sljedećeg tabelarnog prikaza:
Obalne podmornice klase U66
Obalne podmornice klase U66 započele su svoj život kao serija od pet plovnih jedinica koje je naručila ratna mornarica Austro-Ugarske Monarhije pod oznakom U7 – U11. Bile su projektirane po nešto slobodnijim principima i zahtjevima nego što su bili oni koji su vrijedili za njemačku carsku mornaricu. Ugovorna cijena ovih podmornica iznosila je 5,025 milijuna tadašnjih njemačkih maraka (oko 2,15 milijuna kruna). Prema odrednicama potpisanog ugovora podmornice su trebale biti u stanju postizati vršne brzine od 17 čv u površinskoj, odnosno 11 čvorova u podvodnoj plovidbi. Projektiranje klase protegnulo se tijekom 1912. i 1913. godine.

Izgradnja svih pet podmornica povjerena je brodogradilištu Germaniawerft u Kielu, koje je izgradnju započelo na slobodnim navozima 1913. i 1914. godine. Naručena serija za austro-ugarsku mornaricu još nije bila ni završena kada je njemački vojni vrh zbog izbijanja Prvog svjetskog rata odlučio (28. studenoga 1914.) da svih pet podmornica zadrži za sebe. Na podmornicama koje su još uvijek bile na navozima u visokom stupnju finalizacije odmah su započeti procesi modifikacije na njemačke vojne standarde. Projekt modifikacije predvodio je inž. Dr. Techel. Budući da je novopotpisani ratni ugovor o izgradnji i modifikaciji između njemačke mornarice i brodogradilišta Germaniawerft dobio oznaku D, čitava je klasa poznata u stručnoj literaturi i kao UD klasa.

Njemačka carska mornarica dodijelila je ovim podmornicama oznake U66 – U70. Konstrukcijski, bile su to dvotrupne podmornice, čiji je čvrsti trup sa šest vodonepropusnih pregrada bio podijeljen na 7 vodonepropusnih prostora. Svakako, najvažnija karakteristika ove klase je bila je vrsta i raspored torpednog naoružanja. Zbog kratkoće raspoloživog vremena i zahtjevnosti potrebnih radova odustalo se od promjene i rasporeda tog sustava pa je ova klasa bila naoružana lakim torpedima od 450 mm. Veći dio modifikacijskih radova odnosio se na povećanje volumena balastnih i trim tankova na 34,5 m3. Tako modificirana podmornica bila je predviđena za operativni zaron na dubinu od 50 m. Naknadne modifikacije i dodatni radovi znatno su poskupili pojedinačnu cijenu podmornica tako da je ova klasa na koncu bila razmjerno skuplja u odnosu na svoje prethodnice.

Propulzija podmornica klase U66 (ili UD) bila je povjerena dvama Germanijinim šesterocilindričnim četverotaktnim motorima koji su razvijali po 1150 KS svaki. Dizelski motori su bili ugrađeni u odjeljku br. 3. Podvodna plovidba i punjenje dviju Afagovih baterija od po 118 ćelija bilo je povjereno dvama dvostrukim SSW dinamo-motorima od kojih je svaki razvijao 310 KS. Tako je raspoloživa snaga za podvodnu plovidbu iznosila 1240 KS. Akumulatorske baterije su bile smještene u odjeljak br. 5 te u donji dio prostora br.7. Na podmornicama U68 – U70 umjesto SSW dinamo-motora ugrađeni su Pichler & Co. Wien dinamo-motori. Pogonski motori prenosili su snagu preko reduktora na samo jednu propelersku osovinu koja je završavala trokrakim propelerom promjera 1,8 m. Podmornica je bila opremljena prednjim i stražnjim hidrofilnim površinama (kormilima dubine) koji su bili zaštićeni posebnim čeličnim cijevnim štitnicama. Upravljanje po pravcu obavljalo se preko kormilarskog uređaja koji je imao samo jedan list kormila, postavljen iza propelera.

Osnovno naoružanje klase U66 činilo je pet torpednih cijevi za laka torpeda kalibra 450 mm. Torpedne cijevi su bile raspoređene u konfiguraciji; četiri cijevi na pramcu a peta na krmi podmornice. U borbenom kompletu nalazilo se 12 torpeda. Isto tako podmornice su serijski bile opremane palubnim topom tipa Uk 88/30 mm s borbenim kompletom od 264 granate. Tijekom 1916. podmornica U69 bila je dodatno opremljena topom Tk 88/30 mm i kompletom od 200 granata za njega. U razdoblju 1916. -17. sve podmornice iz ove klase bile su opremljene jednim topom Tk 105/45 mm i borbenim kompletom od 120 granata. Standardni dio opreme ove klase bila su dva periskopa (zapovjedni i navigacijski) koji su bili instalirani u zapovjednom tornju te jedan gumeni spasilački čamac za napuhivanje komprimiranim zrakom. Od pet podmornica klase U66 samo njih dvije (U67 i U70) su preživjele rat. 

Obalna podmornica Tipa UA
Početkom 1912. godine njemačko brodogradilište Germaniawerft iz Kiela potpisalo je ugovor s norveškom vladom o izgradnji pet podmornica iz serije A za njihovu ratnu mornaricu. Konstrukcija podmornica bila je povjerena dr. Techelu i njegovom projektnom timu. Norvežani su se odlučili za izgradnju podmornica konstrukcijski vrlo sličnim talijanskom tipu Atropo uz određene modifikacije po zahtjevu norveške mornarice. Izgradnja naručene serije započela je u listopadu 1912. a sve su bile izgrađene do konca 1914. godine. Neposredno pred izbijanje Prvog svjetskog rata bila je završena peta podmornica (5. kolovoza 1914.) koju je njemačka carska mornarica odlučila ostaviti i priključiti svojoj ratnoj podmorničarskoj floti. Službeno, podmornica je uključena u flotnu listu 14. kolovoza 1914. pod oznakom A0. Točno dva tjedna kasnije, 28. kolovoza, podmornica je dobila oznaku UA. Konačna cijena podmornice UA dosegla je 1,73 milijuna RM.

Podmornica UA bila je klasične dvotrupne konstrukcije, s šest vodonepropusnih prostora, osnovnim torpednim i pomoćnim topničkim naoružanjem. Ugrađeni balastni i trim tankovi imali su volumen od 10,2 m3.

Propulzija podmornice UA temeljila se na dvama ugrađenim šesterocilindričnim četverotaktnim dizelski motorima (koji su, što je zanimljivo, bili nereverzibilnog tipa) od po 350 KS i dvama SSW dinamo motorima od po 190 KS. Snaga dizelskih i električnih motora prenosila se preko dviju propelerskih osovina na dva trokraka propelera promjera 1,4 m. Sustav upravljanja sastojao se od pramčanih i krmenih kormila dubine i jednog kormila pravca. Pramčane hidrofilne površine (kormila dubine) bile su postavljene ispod konstrukcijske vodene crte. Krmeni par kormila dubine i kormilo pravca bili su postavljeni iza propelera (u toku njihovih strujnica) što je predstavljalo prvi takav slučaj kod bilo koje ratne mornarice koja je upotrebljavala podmornice. Relativno mala podmornica mogla je ukrcati tek 13 tona goriva što joj je omogućavalo doplov od tek 900 Nm u površinskoj plovidbi uz brzinu od 10 čvorova.
S obzirom da podmornica UA nije bila gabaritno velika, njezin osnovni oružno-torpedni sustav bio je projektiran u skladu s protežnostima podmornice. Dvije torpedne cijevi kalibra 450 mm bile su ugrađene u pramcu a treća u krmi podmornice. Sve tri torpedne cijevi ugrađene su ispod konstrukcijske vodene crte. Borbeni komplet činilo je pet lakih torpeda kalibra 450 mm. U kontrolnom tornju su bila ugrađena dva periskopa, zapovjedno-napadni i navigacijski. Tijekom 1917. na podmornicu je bio ugrađen palubni top tipa Tk 88/40 čiji je borbeni komplet sastojao od 108 granata. Uz palubni top ugrađeno je i palubno postolje za palubnu tešku strojnicu. Posadu podmornice činilo je ukupno 18 članova od kojih su bila trojica časnika.

Tijekom I. svjetskog rata podmornica UA nije participirala u ofenzivnim zadaćama carske mornarice. Služila je isključivo u obalnoj obrani i protupodmorničkoj zaštiti njemačkih ratnih luka a od konca 1916. uglavnom kao trenažno plovilo za obuku podmornica. Pokazala se prilično neuvjerljivom, posebice u površinskoj plovidbi po teškom moru. Preživjela je rat. Kao ratni plijen, pripala je Francuskoj. Umirovljena je i poslana u rezalište u Toulonu 1921. godine.

Igor SPICIJARĆ