Kad je početkom XX. stoljeća probijena psihološka barijera kod najutjecajnijih političkih i vojnih ličnosti u Njemačkoj, više ništa nije moglo zaustaviti zamah i poticaj koji je dobila podmorničarska brodograđevna industrija

Izgradnja druge njemačke podmornice U2 godine 1907. bila je u punom tijeku. Premda je u najvišim vojnim krugovima njemačke carske mornarice predvođenim velikim admiralom von Tirpitzom pa i kod samog njemačkog cara Wilhelma II. od početka postojao određeni skepticizam u odnosu prema tom novom podvodnom oružju, odnos prema podmornici počeo se iz temelja mijenjati. Nakon što se tek 22. srpnja 1904. Tirpitz odlučio i potpisao ugovor o izgradnji prve podmornice prešlo se u sljedeći razvojni stupanj. Velik poticaj toj kvalitativnoj promjeni dala je prva narudžba za stranog naručitelja – carsku Rusiju. Pragmatični Nijemci odmah su uvidjeli da komplicirano podvodno plovilo mogu graditi kvalitetnije i brže ako ga grade u većim serijama. Takav način gradnje dopuštao im je između ostalog da u seriju koja je trenutačno u produkciji ugrađuju novostečena iskustva te najnovija oružja i tehnologije.

U skladu s takvim opredjeljenjem Kaiserlische Marine, njezin Torpedo Inspection (TI) naručio je kod brodogradilišta Kaiserliche Werft u Danzingu (KWD) krajem 1906. godine izradu projekta za dvije nove podmornice. Cilj izgradnje tih podmornica bio je otklanjanje problema i nedostataka uočenih kod podmornice U1 i podmornice U2 koja je tada još bila u fazi gradnje. Važnost ovih podmornica je vrlo velika, jer će one postati prve njemačke operativno sposobne podmornice.

Obalne podmornice klase U3
Izgradnja dviju podmornica otpočela je prema potpisanom ugovoru između TI i brodogradilišta KWD, 13. kolovoza 1907. godine kao konstruktorski projekt br. 12. Prema stavkama ugovora prva izgrađena podmornica dobila je na svom porinuću 27. ožujka 1907. službenu oznaku U3 i ona će postati začetnikom prve njemačke podmorničarske klase. Druga podmornica završena je nepuna dva mjeseca poslije, 18. svibnja 1909. U idućih šest godina, od početka gradnje do kraja 1913. godine brodogradilište KWD i Germaniawerft, odnosno njihovi konstrukcijski uredi, modificirat će osnovni projekt u još pet različitih inačica koje će tako postati njegove podklase (projekt br 20 i projekt dr. Techela u GW). Od 1907. do 13. njemačka brodogradilišta izgradila su ukupno 20 podmornica klase U3.
Svih 20 podmornica klase U3 izgrađene su kao obalne podmornice. Osnovni dizajn podmornice U3 odlikovao se duljinom od 51,28 m i širinom od 5,6 m preko svega. Na sljedećim podklasama duljina će rasti na 57,3 m (U5), 57,88 m (U13), 62,35 m (U17) na konačnih 64,15 m kod podklase U19. Proporcionalno rastu vanjskih gabarita rasla je i duljina unutrašnjeg trupa te deplasmani. Početna duljina čvrstog trupa kod podmornice U3 iznosila je 45 m. Kod podmornica iz podklase U17 duljina čvrstog trupa narasla je na 53 m. Početni površinski deplasman kod prve dvije podmornice iznosio je 421 odnosno 510 tona u podvodnoj plovidbi. Kod posljednje i najveće podklase U19 površinska i podvodna tonaža narasle su na 650, odnosno 837 t. Svih 20 podmornica izgrađeno je u dvotrupnoj formi sa šest vodonepropusnih pregrada koje su čvrsti trup dijelile na sedam vodonepropusnih prostora.

Budući da su se gradile šest godina sasvim je razumljivo da su se ove podmornice međusobno razlikovale i po ugrađenim sustavima za propulziju, odnosno po ugrađenim glavnim i električnim motorima te akumulatorskim baterijama.

Zanimljiv je podatak da je podmornica U3, koja je ušla u službu pod zapovjedništvom pbb Fischera, tijekom plovidbe 17. studenog 1911. potonula u kielskoj luci ali je već sljedećeg dana izvađena s morskog dna. Tijekom prve ratne godine imala je četiri borbene zadaće ali su sve bile neuspješne. Poslije je korištena uglavnom kao vježbovna podmornica. Preživjela je rat ali je potonula 1. prosinca 1918. za vrijeme tegljenja prema Velikoj Britaniji. Podmornica U4 je ušla u službu pod zapovjedništvom pbb Lutzowa. Tijekom 1914. i 1915. izvela je po tri borbene zadaće. Nije zabilježila nijedan borbeni uspjeh. Otpisana je iz službe 27. siječnja 1919. i iste je godine završila u rezalištu.

Podklase U5, U9, U13, U17 i U19
S podmornicama podklase U5 započeo je zapravo pravi razvoj njemačke podmorničarske flote. Bila je to prva serija izgrađena u većem broju primjeraka (četiri). Brodogradilište Germaniawerft našlo se pod velikim pritiskom da projektira i izgradi novu podklasu podmornica ali je Torpedo Inspection bio kategorički protiv toga da na čelu najznačajnijeg konstrukcijskog biroa bude stranac ? španjolski inženjer D´Equevilley. Zbog stvorenog pritiska morao je prepustiti svoje mjesto glavnog konstruktora Hansu Techelu, također vrlo značajnom i uglednom konstruktoru. S njim na čelu Germanijinog konstrukcijskog biroa osmišljene su nove tehnike konstrukcije podmornica od oko 500 t deplasmana. Podmornice podklase U5 postale su tako prve njemačke podmornice koje su svojim tehničkim karakteristikama bile gotovo ravnopravne ako ne i bolje od podmornica drugih zemalja. U tehničkom smislu ove podmornice su zapravo povećana inačica podklase U3 s poboljšanim karakteristikama propulzije i navigacije. Najslabija točka ovih podmornica bili su njihovi termički Köerting motori pogonjeni parafinom (petrolejom).

Sustav naoružanja je zadržao isti raspored kod svih podklasa od U3 do U19. Krmeni par torpednih cijevi bio je ugrađen na konstrukcijskoj vodenoj crti dok su pramčane torpedne cijevi bile položene nešto ispod nje. Sve podmornice bile su opremljene s po dva periskopa u kontrolnom tornju i trećim ugrađenim u brodskoj centrali. Do konca 1914. na podmornicama U3 – U8 bilo je ugrađeno postolje za tešku strojnicu kalibra 37 mm. Podmornice ove podklase završavane su od 8. siječnja 1910. do 4. travnja 1911. a ulazile su u službu od srpnja 1910. do sredine lipnja 1911. Tijekom ratnih operacija ova podklasa izvela je 44 borbene misije u kojima je potopljeno ukupno 18 brodova s ukupno 19703 brt. Sve četiri podmornice su nastradale; U5 je naletjela na minu, U6 je potopila britanska podmornica E16; U7 je pogreškom potopila njemačka podmornica U22 (što je bio prvi takav slučaj u povijesti) dok se U8 zapetljala u protupodmorničku mrežu – teško oštećenu bombardiranjem posada ju je morala napustiti prije potonuća.

Podmornice podklase U9 bile su naručene u brodogradilištu KWD u lipnju 1908. Završavane su od 22. veljače 1910. do 24. siječnja 1911. Ušle su u službu carske mornarice od sredine travnja 1910. do 31. kolovoza 1911. Četiri izgrađene podmornice iz ove podklase bile su po svojim tehničkim karakteristikama gotovo identične podklasi U5. Njemačka mornarica se nadala da će dodjelom narudžbe samo jednom brodogradilištu skratiti vrijeme izgradnje, dobiti na vremenu i kvaliteti izgrađenih podmornica. Osim vrlo sličnih gabaritnih veličina i deplasmana s podklasom U5, najveća kvalitativna razlika uvedena na podklasu U9 vezana je za propulziju. Naime, na podmornice podklase U9 i sljedeće U13 propulzija je pojačana ugradnjom još dva Köertingova petrolejska dvotaktna motora. Obično se radilo o inačicama sa 6 ili 8 cilindara koji su razvijali svaki po 250 KS. Dodatni termički motori bili su spojeni na osovine preko dva dodatna dvostruka SSW ili AEG generatora. Zbog dodatnih 500 KS podmornice U9 ? U12 mogle su se podičiti maksimalnom površinskom brzinom više od 14 čv. Tijekom ratnih operacija (uglavnom u prve dvije ratne godine) podmornice ove podklase obavile su 71 borbenu zadaću u kojima je potopljen ukupno 21 trgovački brod sila Antante s ukupno 14000 brt ali i 5 ratnih brodova. Svakako najpoznatija iz svoje podklase ali i jedna od najpoznatijih podmornica u povijesti pomorstva jest U9. Ova podmornica je ušla u svjetsku pomorsku povijest 22. rujna 1914. kada je u jednom danu pod zapovjedništvom pbb Otta Weddingena potopila tri teška britanska krstaša: Aboukir (12200 t), Cressy (12200 t) i Hogue (12200 t) a potom 15. listopada iste godine i laku krstaricu Hawke (7350 t). Ova legendarna podmornica preživjela je I. svjetski rat. Kao ratni plijen predana je Velikoj Britaniji 26. studenog 1918. Već sljedeće godine Britanci su je s posebnim zadovoljstvom izrezali u jednom od svojih rezališta.

Podmornica U5
Početkom 1909. njemačka mornarica odlučila se izgraditi nove podmornice sličnih karakteristika kao i podklasa U9. Inicijalna ponuda za izgradnju serije od četiri podmornice bila je prezentirana brodogradilištu Germaniawerft u Kielu ali je njihova cijena bila previsoka. Zbog toga je narudžba podijeljena na dva dijela. Brodogradilište KWD dobilo je narudžbu za izgradnju triju a GW za izgradnju samo jedne podmornice koje će postati poznate kao podklasa U13. U brodogradilištu u Danzingu izgrađene su podmornice U13, U14 i U15, a u Kielu je izgrađena podmornica U16. Premda su se gradile po identičnom projektu tijekom izgradnje je došlo do određenih konstruktivnih preinaka na posljednjoj građenoj podmornici. Uz gotovo jednake vanjske dimenzije (U16 je bila kraća 10 cm od ostatka serije) zbog određenih tehničko ? konstruktivnih zahvata U16 se odlikovala manjim deplasmanima (489 / 627 t) u odnosu na 516/644 t koliko su istiskivale podmornice izgrađene u KWD-u. Uz to na U16 su bili ugrađeni po 35 KS jači dodatni Köertingovi petrolejski motori što je rezultiralo povećanjem površinske maksimalne brzine na 15,6 čv odnosno za otprilike 1 čv u odnosu na U13. Nijedna od podmornica iz ove podklase nije preživjela rat. Podmornice U13 – U15 potopili su tijekom 1914. i 1915. britanski ratni brodovi u sjevernom moru. Povijest je zabilježila da je 9.kolovoza 1914. potopljena prva njemačka podmornica u I. svjetskom ratu. Bila je to upravo nesretna U15. Podmornica U16 se pokazala najuspješnijom u svojoj podklasi. Tijekom rata izvela je 13 borbenih misija u kojima je potopila 10 trgovačkih brodova s ukupno 11 476 brt. Izgubljena je u potonuću zbog nesretnog slučaja i prodora mora u nju 8. veljače 1919. kada je bila u plovidbi s namjerom predaje Britancima.
Početkom 1908. njemačke mornarica i Tehnische Inspection uvidjeli su potrebu napuštanja prakse ugradnje petrolejskih (parafinskih) termičkih motora i uvođenju u operativnu uporabu mnogo sigurnijih dizelskih motora. Zahtjev tehničke inspekcije bio je da dizelski motori koji će biti ugrađeni u nove klase i serije budućih podmornica moraju izdržati neprekidan rad od najmanje 144 sata, odnosno 6 dana. Godine 1910. potpisan je ugovor o izgradnji prvih dviju dizelskih podmornica s brodogradilištem KWD u Danzingu. Projekt razvoja dovoljno laganih i kompaktnih dizelskih motora koji će se moći ugraditi u podmornicu nije tekao prema očekivanjima. Zbog tog je došlo je do velikog kašnjenja čitavog projekta pa je u vrhu carske mornarice bila donesena odluka da se u podmornice pod oznakama U17 i U18 ugrade po četiri osmocilindrična, dvotaktna Köertingova petrolejska motora od po 350 KS svaki. Uz 74 t ukrcanog goriva, ove podmornice su više nego utrostručile svoj površinski doplov u odnosu na prethodne podklase obalnih podmornica. Zanimljivo je da je podmornica U17 do konca 1914. dobila postolje i bila naoružana teškom strojnicom kalibra 37 mm a potom i do konca 1915. palubnim topom Tk 50/40 mm s borbenim kompletom od 180 granata. Tijekom rata U17 je u 16 borbenih misija potopila 12 trgovačkih brodova s ukupno 16635 brt. Preživjela je rat i otpisana je iz službe koncem siječnja 1919. kada je i otpremljena u rezalište. Podmornica U18 je imala mnogo manje sreće i uspjeha. Tijekom svog kratkog životnog i borbenog ciklusa imala je 7 borbenih zadaća i sve su završile neuspješno. Prateći jedan od britanskih trgovačkih konvoja uspjela se neprimijećena uvući u pomorsku bazu u Scapa Flowu na Orkneyskom otočju ali nije imala sreće; u bazi nije bilo ratnih brodova koje je mogla torpedirati. Uz to, primijetila ju je posada britanske oceanske koćarice Dorothy Grey, koja je brzim i odlučnim manevrom “pregazila” podmornicu. Zbog oštećenja kormila U18 je ostala nepokretna na površini i izložena preciznim pogodcima britanskog obalnog topništva koje je štitilo bazu. Posada se spašavala skakanjem u more, osim njezinog zapovjednika, pbb von Henninga koji je potonuo zajedno sa svojom podmornicom.

Podmornica U15
Nakon dviju podmornica podklase U17 koje nisu bile opremljene propulzijom prema idejnom projektu, TI je ubrzao radove na konstrukciji prvih dizelskih motora prikladnih za ugradnju na podmornice. Prvi dovoljno kvalitetni dizelmotori testirani su od 10. do 16. lipnja 1911. Pokazali su se dovoljno dobrim i TI se odlučio u suglasnosti s vrhom ratne mornarice da se otpočne s njihovom ugradnjom. Podsjetnika radi: prvi njemački (namjenski proizvedeni) dizelski motori ugrađeni na talijansku podmornicu Atropo. Odmah po donošenju odluke o prebacivanju podmorničarske propulzije na dieselski pogon, potpisan je ugovor s tvornicom MAN čiji su se četverotaktni motori pokazali najboljim na usporednim testovima. Već krajem 1910., točnije 25. studenog, mornarica je s brodogradilištem KWD potpisala ugovor o izgradnji serije od četiri podmornice s dizelskom propulzijom. Taj datum je vrlo važan u njemačkom podmorničarstvu jer se poslije toga ono podiglo na višu kvalitativnu razinu. Podmornice iz ove serije postati će poznate kao podklasa U19. Sve četiri podmornice su porinute od sredine listopada 1912. do početka ožujka 1913. godine. S instaliranih 2900 KS (1700 na dizel motorima + 1200 na električnim motorima) podmornice su imale doplov od 7600 Nm ekonomskom brzinom od 8 čv. Na kasnijim modelima (U21 i U22) modificirana je konstrukcija i povećan volumen tankova za pogonsko gorivo. Povećanjem kapaciteta tankova sa 75 na 90 t goriva, povećan je i njihov doplov na 9700 NM. Povećanje doplova na gotovo 10 000 Nm dalo je ovim podmornicama velike taktičke prednosti a njemačkoj mornarici sposobnost provođenja strateških operacija na daleko većoj površini akvatorija Sjevernog mora i Atlantiku. Nadalje, podmornice su dobile nova torpeda u kalibru od 500 mm uz zadržavanje već usvojenog koncepta, 2 torpedne cijevi naprijed a dvije na krmi. Uz torpedno naoružanje, podmornice su dobile uz tešku strojnicu od 37 mm (1915. ? U19 i U20) i palubne topove Tk 50/40 mm s 180 granata. Tijekom 1916. podmornice U19 – U21 dobile su topove Uk 88/30 s borbenim kompletom od 300 granata. Sve četiri podmornice su intenzivno korištene u ratnim operacijama. Izvele su ukupno 108 borbenih akcija u kojima su potopile ukupno 171 trgovački brod s ukupno 367 770 brt. Podmornica U19 potopila je britansku krstaricu Calgarian (17515 t), dok je U20 postala poznata po potapanju američkog transantlantika Lusitanija, 7. svibnja 1915. ? što je i formalno dovelo do ulaska u rat SAD-a. Podmornica U21 je prvo borbeno djelovala u Sjevernom moru da bi od svibnja 1915. otplovila za mediteranske vode i uglavnom borbeno djelovala iz austro-ugarskih baza u Puli i Kotoru. Između ostalog odgovorna je za potapanje britanske lake krstarice Pathfinder (2950 t), krstaša Majestic (14900 t) i Triumph (11800 t) te francuske lake krstarice Admiral Charner (4800 t). Osim podmornice U20, ostale tri su preživjele rat. U19 i U22 su postale dio britanskog ratnog plijena a U21 potonula je tijekom poslijeratnog transfera za britanske luke.

Zajednički nazivnik svim navedenim podklasama jest taj što su sve vukle svoje karakteristike od temeljnog projekta podmornice U3. Premda se kod ponekih autora u svjetskoj literaturi neke od spomenutih podklasa klasificiraju kao zasebne klase, one predstavljaju zapravo logičan razvojni put začetnice čitave klase – podmornice U3. Zbog konstrukcijskih rješenja, što su bila zajednička svima od 20 podmornica u svih 6 podklasa – sve su dobro “podnosile more” i mogle su u površinskoj plovidbi “izdržati” do stanja mora 4, odnosno vjetar od 8 Beauforta (bofora). Nijedna od podmornica nije imala zatvoreni most na tornju što je znatno otežavalo površinsku plovidbu po ružnom vremenu. Prosječnih maritimnih sposobnosti, postajale su teže upravljive po teškom moru, naročito pri plovidbi manjim brzinama. Zahtijevanu, zapravo “ekstra stabilnost” dobivale su ukrcajem dodatnih 1,5 – 2 tone goriva u posebno nadograđivane strukturne tankove. U površinskoj dnevnoj plovidbi nisu mogle izbjeći demaskirajući trag bijelo- žutog dima koji su stvarali Köertingovi petrolejski dvotaktni motori. Taj nedostatak je ublažen ugradnjom četverotaktnih motora a gotovo eliminiran tek kad su se počeli ugrađivati dizelski motori. Jedan od razloga nešto detaljnije razrade i opisa ove prve klase njemačkih obalnih podmornica jest u tome što su one postale temelj za izgradnju njemačke podmorničarske flote ali i zbog toga što su se iskustva dobivena tijekom njihove izgradnje i eksploatacije odmah ugrađivala kako u obalne podmornice koje su slijedile, tako i u oceanske ili podmornice minopolagače.

Podjela podmorničarske klase U3
	Brodogradilište	Podmornice
Podklasa U3	KWD	U3 – U4
Podklasa U5	GW	U5-U6-U7-U8
Podklasa U9	KWD	U9-U10-U11-U12
Podklasa U13	KWD / GW	U13-U14-U15 / U16
Podklasa U17	KWD	U17-U18
Podklasa U19	KWD	U19-U20-U21-U22

 

Podjela podmorničarske klase U3
	Brodogradilište	Podmornice
Podklasa U3	KWD	U3 – U4
Podklasa U5	GW	U5-U6-U7-U8
Podklasa U9	KWD	U9-U10-U11-U12
Podklasa U13	KWD / GW	U13-U14-U15 / U16
Podklasa U17	KWD	U17-U18
Podklasa U19	KWD	U19-U20-U21-U22

 

Igor SPICIJARIĆ