U osnovi identičan Storm Shadowu, Taurus mu je i velika konkurencija na tržištu oružja. Najveća “mana” Taurusa je činjenica da se još uvijek nije potvrdio u ratu

Puška G 98

G 98 se nalazila u naoružanju njemačkog pješaštva u kolovozu 1914., i to jednako u postrojbama prve linije, kao i u većem dijelu pričuvnog sastava. Međutim, dodatna opskrba bila je slaba, osobito nakon mobilizacije, zbog čega je njemačko pješaštvo bilo veoma šaroliko naoružano, uključujući i ranije razvijene modifikacije puške G 88 (G 88 S, G 88/05 i G 88/III). Tu treba pribrojiti i izvjesne količine ruskih pješačkih pušaka sustava Mossin – Nagant, do kojih se došlo neposrednim zarobljavanjima, odnosno zapljenama nakon boja. Međutim, njemačka ratna proizvodnja ubrzo je konsolidirana, uključujući sve veći broj manjih kooperanata, poput Schilling und Haenel-a iz Suhl-a. Uostalom, svi mali pogoni u okolici Suhla, a i drugdje po Njemačkoj, bili su uključeni u proizvodnju G 98, kao i drugog oružja. Već nakon nekoliko mjeseci nadomještena je potrebnom količinom G 98 količina modificiranih inačica G 88. G 88 su povučene i predane na uporabu u Landswehr. Tijekom rata na G 98 je obavljeno nekoliko preinaka mehaničkog djelovanja, a također je uvedeno i novo streljivo pod oznakom SmK (Spitzgeschoss mit Kern). Novi je metak uveden u ožujku 1915., a bio je namijenjen snajperima. Zrno novog metka imalo je šiljati vrh i ocjelnu jezgru radi bolje penetracije u cilj, a za G 98 u općoj pješačkoj uporabi novi se metak primjenjivao sve dok se nije ispostavilo da je izrada tog metka preskupa, a da bi se tim strjeljivom opskrbljivali obični vojnici. Razvijeno je i nekoliko novih oblika nišanskih sprava: pomoćna mušica (Hilfskorne) bila je namijenjena smanjivanju udaljenosti gađanja s 400 na 100 metara, zatim protuzrakoplovni nišanski uređaj i periskopski uređaj za gađanje iz rova. Razvijen je i svijetleći nišan za noćno gađanje, prepariran luminiscentnim radijem. Iako je, za razliku od drugih ovdje spomenutih, imao stvarnu praktičnu vrijednost, postrojbe su ga nerado primale.

Strojopuška MG 08 sustava Maxim

Za razliku od mnogih drugih vojski njemačka je odmah shvatila sve prednosti koje u taktičkom smislu pruža uporaba strojnog oružja. Oduševljenje njemačkih stožernih časnika s vrha vojne piramide, kao i samog Wilhelma II. bilo je pojačano izvješćima njemačkih vojnih promatrača iz Rusko-japanskog rata, odnosno njihovim usporedbama između Maximove i Hotschkissove strojopuške u bojnim uvjetima. Zaključci su bili važni iz više razloga: Ne samo što je potvrđena superiornost ruskih strojopuški Maxim u odnosu na japanske Hotschkisse francuske izrade, već se dobio uvid u taktičke mogućnosti strojopuške uopće. Ta su zapažanja stvorila temelj za razvitak vojne taktike koja bi se osnivala na masovnoj uporabi strojopuške. Nakon usvajanja Maxcimove strojopuške u naoružanje njemačke vojske promijenila se struktura satnija, a donekle i način njihove taktičke uporabe, te se uvode odjeli strojopušaka (Maschinengewehrabteilungen) u njihov sastav. Iskustva Rusko-japanskog rata također su pokazivala Nijemcima način najsvrsishodnijeg iskorištavanja povećane paljbene moći satnije u kojoj je uveden takav odjel. Ubrzo nakon uvođenja njemačke inačice strojopuške Maxim u naoružanje njemačkih postrojbi, konstruiran je i novi metak “sS”, namijenjen tim strojopuškama, a koji je kasnije uveden u opću pješačku uporabu tj. i za pješačke puške G 98. U odnosu na ranije, ti su meci imali jednu veoma korisnu osobinu: na većim udaljenostima njihova početna brzina znatno manje opada. Osim toga, za razliku od ranijeg “S” strjeljiva imaju i ocjelnu jezgru.

Strojopuška MG 08/15

Strojopuška MG 08/15 predstavlja olakšanu inačicu MG 08 s drvenim kundakom, te s bubnjem koji sadrži smotani redenik, smještenim na desnoj strani kućišta oružja, te opskrbljenim indikatorom potrošnje strjeljiva. Oružje se moglo također puniti i redenikom iz kutije, jednako kao MG 08, ali je u tom slučaju iziskivalo rad poslužitelja. Za gađanje zrakoplova razvijen je i teleskopski tronožac, koji je, međutim, ponekad i drukčije uporabljen. Ova je inačica razvijena već na samom početku rata, kad se pokazala potreba za lakoprenosivim strojnim oružjem, relativno neovisnim od posluge. U tom je smislu preinačena i kočnica, čija se poluga nalazi na lijevoj strani iznad rukohvata. Na kraju je rata iz ove inačice razvijena i nova, MG 08/18 sa zračnim hlađenjem. Obje inačice imaju i drukčije napravljen sustav mehanizma za okidanje nego što je slučaj s mehanizmom na MG 08, kod koje se otponac mora stisnuti s oba palca i nalazi se unutar stremenastog rukohvata.

Strojopuška Dreyse M 1912

Strojopuška Dreyse M 1912 svojim je imenom izazvala brojne nesporazume među poznavateljima oružja jer je njezin naziv na krivi način dovođen u vezu s J.N. Dreyseom, izumiteljem iglenjače, koji je već dugo vremena bio mrtav kad je Louis Schmeisser 1907. u Erfurtu konstruirao to oružje. Ideja da se Schmeisserova strojopuška krsti imenom slavnog konstruktora došla je od direktorija tvornice koju je nekad osnovao Dreyse, a koja je 1907. bila jedan od pogona Rheinsche Metallwaren und Maschinenfabrik AG blizu Düseldorfa. Pet godina kasnije, ta je tvrtka proizvela i prve primjerke Schmeisserove strojopuške Dreyse M 1912. Ta strojopuška, kao i njezina kasnija modifikacija M 1918, razvijena pred kraj rata na prvi pogled djeluju kao inačice Bergmann-ove strojopuške M 1910, a što je također ponekad izvor nesporazuma. Osim sličnosti u sustavu hlađenja (vodom) te jednakog načela rada zatvarača (povratni trzaj) drugih sličnosti među njima nema, dok im se sustavi alimentiranja strjeljivom bitno i oštro razlikuju. Osim toga, M 1910 u njemačkom naoružanju nije bio zastupljen u znatnijim količinama, dok M 1912 jest.
Sustav alimentiranja potencijalno je najranjivija točka strojopuške koja se puni redenikom i ta pojedinost zahtijeva posebnu pozornost konstruktora Na M 1912 donosač metaka je riješen u obliku trokrake pandže. Pritom jedan od krakova služi za podizanje metka, a bez obzira na to kako je on loše bio smješten u platnenom redeniku, dok cijela jedinica donosača služi za povlačenje redenika. M 1912 smještao se na teleskopskom postolju, čiji su se krakovi mogli širiti na stranu. Inačica M 1918 smještala se na teško tronožno postolje, a ako je situacija zahtijevala gađanje iz ležećeg stava koristili bi se bipodom. Konstrukcija zatvarača uključivala je akcelerator, čime je kadenca podignuta na 600 metaka /min., dok su sve ostale tadašnje strojopuške (osim Maximove) imale kadencu od 450 do 500 metaka/min.

Njemački samokresi

Mauser Waffenfakrik je proizvela za potrebe njemačke vojske i dva samokresa, i to P08 (Luger) i C 96 (C16), od kojih je prvi ostao u uporabi do današnjeg dana. Do P08 došlo je tako što je Georg Luger plagirao konstrukciju samokresa H. Borchardta, donekle je poboljšao i prijavio 1902. vlastiti patent. Da bi Lugerov samokres bio usvojen u Njemačkoj (u Bugarskoj i Švicarskoj usvojen je u izvornom obliku) morao je Luger, na izričit zahtjev njemačkih vojnih vlasti, promijeniti kalibar (sa 7,65 Borchardt u 9 mm). Jednostavnom izmjenom konstrukcije čahure metka 7,65 mm Borchardt Luger je dobio posve novi oblik i konstrukciju metka kalibra 9 X 19 mm (9 mm Luger). Zrno tog metka imalo je oblik valjka koji prelazi u stožac s podrezanim, ravnim vrhom. Samokres je usvojen u naoružanje njemačke vojske 1908, s duljinom cijevi od 98 mm. Kasnije su se proizvodile i razne druge inačice, s raznim duljinama cijevi, međutim posebno treba zabilježiti inačicu M 04, s duljinom cijevi od 150 mm, predviđenu za nošenje u drvenom toku koji se mogao montirati na rukohvat. Tom se montažom samokres pretvarao u kratki karabin, kojim se učinkovito pogađalo na razdaljinama do 120 metara. M 17 (Artilleriesmodel) ima povećanu duljinu cijevi (200 mm) i povećan kapacitet spremnika (32 metka), te nišan s razdjelima do razdaljine od 800 metara. Spremnik bila je konstruiran u obliku pužnog bubnja. Kako ne bi dolazilo do zastoja, oblik zrna je zamijenjen klasičnim poluokruglim (roundnose) vrhom. Oružje je namijenjeno naoružanju pripadnika topničkih bitnica.

Zabravljivanje zatvarača na tom samokresu izvedeno je Maximovim sustavom koljenastog zatvarača. Samokres bila je veoma skupe izrade, iako najprecizniji u svoje doba, pa je njime njemačka vojska naoružana tek u manjem opsegu. Konjanički samokres Mauser C 96 razvijen je znatno prije izbijanja rata (1896.). Izvorno je proizvođen u kalibru 7,63 mm Mauser. Punio se odozgora, u intergralni spremnik, smješten u kućištu ispred otponca, i to na jednak način kao i samokres Roth & Steyr. To je znatno usporavalo ponovno punjenje oružja. Nosio se u drvenoj kutiji, koja se mogla montirati na rukohvat samokresa, pretvarajući ga u kratki karabin. Zatvarač radi na načelu odgođenog povratnog trzaja, a bravi se pomoću karikaste poveznice koja, potiskivana s donje strane, iz kućišta, djeluje na ispuste s donje strane zatvarača. S vojničkog je stajališta taj samokres imao jednu bitnu manu: dosta kompliciran postupak rastavljanja zahtijevao je i poseban pribor. Uzorak Mauserovog samokresa u kalibru 9 mm Mauser (9 x 21 mm) razvijen je tijekom 1912. godine, a 1916. uveden je u redovito naoružanje njemačke vojske kao C 16. Punjenje meka kalibra 9 x 21 mm znatno je jače nego li punjenje Lugerovog metka 9 X 19 mm, a samokres C 16 predviđen je za djelovanje na razdaljinama, na kojima se inače djeluje konjaničkim karabinom. Za razliku od P 08 imao je, sa stajališta balističkih svojstava, dobre predispozicije za pretvaranje u karabin, pomoću dodatka montažnog kundaka (toka). Tijekom I. svj. rata proizvodila se i inačica u kalibru 9 X 19 mm Luger, koja se na prvi pogled od ostalih razlikuje po broju “9”, urezanom na drvenom rukohvatu i na montažnom kundaku (toku). Kao i P 08, bio je izrađivan iz tvoriva vrhunske kakvoće, a zbog toga što su svi dijelovi izrađivani glodanjem također je bio skup za izradu. Zahvaljujući poslovnoj sposobnosti Wilhelma Mausera, uporaba C 96 je bila proširena u mnogim vojskama diljem Europe, također i u vojskama država Južne Amerike. Kako su opisana dva uzorka samokresa bila preskupa za masovno naoružavanje linijskih časnika njemačke vojske, usvojen je i Waltherov samokres M 06, jedini samokres proizveden ikada u kalibru 9 X 19 mm, a sa slobodnom (nezabravljenom) konstrukcijom zatvarača. Unatoč čak i teoretskoj nemogućnosti ispravnog funkcioniranja takve konstrukcije, M 06 je radio dobro, i to u oba svjetska rata. Osim opisanih, njemačkih, uzoraka časnici njemačke vojske bili su naoružani raznim drugim samokresima, pretežno Browningovim ali i drugim, raznih proizvođača i kalibara.

Dinko ČUTURA