Iako se za njemački tenkovski razvojni program može reći da je bio prepun strateških pogrešaka i krivih procjena, posebice u razvoju superteških i golemih projekata – dijametralno suprotno može se tvrditi za program razvoja protuoklopnih oružja

Spoznavši mogućnosti protuoklopnog oružja, njemački stručnjaci razvili su vrlo raznolik asortiman moćnih topničkih i raketnih protuoklopnih sustava kojima se na bojnom polju mogao uništiti bilo koji tenk istočnog ili zapadnog podrijetla.

Stvaranje velikih i moćnih oklopnih snaga sposobnih za brz manevar uz potporu mobilnih postrojbi pješaštva koje su početkom II. svjetskog rata počele primjenjivati doktrinu “blitzkriega” – munjevitog prodora kojemu se nisu mogle oduprijeti obrambene snage napadnutih zemalja pripremljenih za pozicijski rat – imale su i svoju drugu, manje poznatu stranu. Naime, njemačkim stratezima neposredno pred izbijanje rata nije se činilo nužnim razvijati nove sustave protuoklopnog oružja. Pouzdavali su se u mobilnost svojih tenkova i probojnu moć njihovih topova. Protuoklopna komponenta zasnivala se na primjeni određenih topničkih oružja koja su se do tada pokazala vrlo učinkovitima.

Njemačka protuoklopna oružja razvijena i rabljena tijekom borbenih operacija mogu se podijeliti u nekoliko glavnih skupina:
– klasični cilindrično izbušeni protutenkovski topovi,
– konusno izbušeni protutenkovski topovi,
– modificirani protuzrakoplovni topovi,
– samohodni protutenkovski topovi ili lovci tenkova,
– protuoklopne puške,
– pješački protuoklopni raketni bacači,
– protuoklopne ručne kumulativne granate,
– protuoklopne vođene rakete i
– zarobljena protuoklopna sredstva.

U ovakvom tekstu gotovo je nemoguće dati detaljan pregled svih sustava, pa ćemo se ograničiti samo na opis onih koja su bila uspješnija, tehnički inovativna ili su u određenom trenutku svojom pojavom i borbenom učinkovitošću predstavljali pravo iznenađenje i noćnu moru za saveznike.

Klasični protutenkovski topovi
Klasični protutenkovski topovi bili su konstruirani tako da mogu probiti tenkovski oklop na svom maksimalnom dometu uporabom relativno teških projektila (granata) velike početne brzine. Prvi takav top proizvela je njemačka tvrtka Rheinmetall pod imenom 3,7 cm PaK (Panzerabwehrkanone 37) kalibra 37 mm. U vrijeme napada na Francusku (1940.) pokazalo se da nije dovoljno učinkovit, pa je uskoro bio zamijenjen novim i moćnijim 50 mm topom PaK 38. Poslije njega u naoružanje je uveden i 75 mm protutenkovski top PaK 40 koji je uskoro postao standardnim njemačkim protutenkovskim topničkim oružjem. Taj top je imao sposobnost probijanja 115 mm čelika na udaljenosti od 450 metara. Sva tri spomenuta topa bila su sliče konstrukcije: niske siluete s velikim štitnikom. Sva tri su bila izrađena u lakoj izvedbi radi povećanja taktičke mobilnosti. Tijekom 1944. godine konstruiran je još jedan klasično izbušeni protutenkovski top 88 mm PaK 43/41. Unatoč velikoj probojnoj moći (probijao je 112 mm čelika na 2285 m) velika težina znatno mu je umanjivala mobilnost i tehničko-taktičke karakteristike.

Konusno izbušeni topovi
Najraniji prijedlozi za izradu protuoklopnih topova s ravnomjerno konusno izbušenim cijevima, po svemu sudeći, pojavili su se u Njemačkoj oko 1903. godine. Inženjer Karl Puff predlagao je izradu topničkog projektila koji bi bio “obučen” u neku vrstu mekane metalne košuljice – omotača koja bi bila ukompresirana u tijelo granate. Košuljica zašiljenog zrna trebala je biti strojno ižlijebljena prema žlijebovima topovske cijevi. Zahvaljujući posebnoj konstrukciji cijevi i materijalu uporabljenom za izradu košuljice granate, postigli bi se sljedeći učinci:
– tijekom prolaska granate kroz topovsku cijev znatno bi se smanjio njezin poprečni presjek,
– pritisak u topovskoj cijevi ostao bi konstantan i
– povećala bi se početna brzina granate na ustima cijevi, što bi se izravno odrazilo na povećanje dometa i probojne moći.

Na Puffovu žalost tehnološke mogućnosti njemačke metalne industrije i posebno proizvođača topova bile su daleko ispod zahtjeva koje je nametala tehnologija koničnog bušenja topovske cijevi i njezinog preciznog ožlijebljenja. Od tadašnjeg Puffovog prijedloga ostala je samo ideja.

Gotovo tridesetak godina kasnije njemački inženjer Hermann Gerlich, također uključen u proizvodnju topova, ponovno je počeo eksperimentirati s Puffovim nacrtima. U svojoj maloj manufakturi počeo je proizvoditi lovačke puške prema Puffovom načelu. Budući da su se njegove puške pokazale iznimno preciznima i pouzdanima s vrlo položenom trajektorijom zrna – pokušao je svoj proizvod komercijalizirati i prodati domaćim i stranim proizvođačima oružja.

Prodaja patenta pokazala se znatno težim zadatkom od konstrukcije i proizvodnje puške. Čudno je da su njemački proizvođači pokazali za nju vrlo slab interes. Na kraju je američki proizvođač Springfield Arsenal otkupio patent i po njemu proizvodio svoju inačicu lovačkog karabina M1917 čije je zrno na ustima cijevi postizalo početnu brzinu od 2135 m/s za razliku od 855 m/s koliko su postizali najsličniji konkurenti iz segmenta tadašnjih lovačkih karabina.

Gerlich je 1933. godine pokušao prodati svoj patent njemačkom proizvođaču oružja tvrtki Rheinmetall u kojoj su uočili mogućnost ugradnje tog sustava u protutenkovski top koji bi rabio projektile s jezgrom od tvrdog wolframova karbida i mekanom čeličnom košuljicom. Napokon, takvo oružje je i proizvedeno, a u vojno-tehničkoj literaturi poznato je pod imenom 2,8 cm Panzerbühse 41 (protutenkovski top 41). Oružje je ispaljivalo pancirne granate kalibra 20 mm (početni kalibar granate iznosio je 28 mm, stupanj kompresije 28,58 %) početnom brzinom od gotovo 1400 m/s. Probojna moć granate pokazivala se perforacijom (kompletnim prolaskom granate) kroz čeličnu poniklanu ploču debljine 66 mm na udaljenosti od 500 metara. Ohrabreni takvim rezultatima u Rheinmetallu su konstruirali i proizveli znatno moćniju inačicu tog oružja u nominalnom kalibru od 42 mm. Na ustima cijevi top je ispaljivao granatu kalibra 29,4 mm (stupanj kompresije od 30 %) koja je istu debljinu čeličnog poniklanog oklopa (66 mm) probijala na dvostruko većoj daljini od granate kalibra 28/20 mm. Novo oružje ušlo je u operativnu uporabu 1941. godine pod imenom 4,2 cm Panzerabwehrkanone 41 (protutenkovski top 41), a pokazalo se vrlo uspješim u borbi. Interesantno je spomenuti da je protutenkovski konusno bušeni top 28/20 PaK 41 bio izrađen u iznimno lakoj izvedbi, pa su ga rabile i njemačke planinske postrojbe, a izrađena je i superlaka inačica za padobranske postrojbe pod zapovjedništvom generala Studenta.

Stišljivo bušeni Kruppov top 75 mm PaK 41

Dvije godine ranije (1939.) i njemački metalni koncern Krupp počeo je ispitivati mogućnost redukcije poprečnog presjeka projektila dok je još u topovskoj cijevi, ali primjenom nove i jednostavnije no ništa manje učinkovite metode.

Umjesto vrlo zahtjevne metode bušenja topovske cijevi s jednoličnim smanjenjem unutrašnjeg promjera, tj. stvaranja konusnog poprečnog presjeka cijevi u Kruppu su došli na ideju da na glatko izbušenu cijev početnog (nominalnog) kalibra jednostavno “nadodaju” sljedeću cijev koja je imala konusni poprečni presjek. Granata okruglog presjeka i nominalnog kalibra 75 mm umetala bi se u zatvarač i ispaljivala kroz obje međusobno spojene cijevi. Druga cijev reducirala je kalibar granate na 55 mm (redukcija od 26,67 %). Prednosti takvog tehničkog rješenja očitovale su se ponajprije u produljenju vijeka trajanja cijevi topa. Naime, kompresija poprečnog presjeka granate prouzrokovala je veliko trošenje topovske cijevi koju je nakon određenog broja ispaljenih granata trebalo zamijeniti novom. To je bila i najveća mana takvih topova.

Kruppov sustav omogućavao je jednostavnu zamjenu samo koničnog dijela cijevi koja je za cilindrični dio cijevi konstantnog provrta bila spojena pomoću vrlo jednostavnog vijčanog spoja. U rezervnom kompletu svakog takvog topa nalazilo se po nekoliko “potrošnih” koničnih nastavaka. Zamjena istrošenog nastavka mogla se izvesti u terenskim uvjetima relativno brzo i bez posebnih specijalnih alata.

Kruppova konstrukcija ovog oružja dobila je naziv 75 mm PaK 41 tj. Panzerabwehrkanone 41. Za to protuoklopno oružje razvijena je posebna granata težine 2,6 kg s wolframovom jezgrom koja je na ustima cijevi imala početnu brzinu od 1125 m/s. Granata ispaljena iz Pak 41 mogla je probiti čelični oklop debljine 125 mm (više od bilo kojeg tadašnjeg tenkovskog topa) na udaljenosti od dva kilometra. Kasnije je taj top posebno specificiran za opremanje tenkova tipa Tiger.
Konusno izbušeni i kombinirani cilindrično-konusni topovi bili su bez sumnje izvrsno protuoklopno oružje iznimnih mogućnosti. No, njihova najveća prednost predstavljala je ujedno i njihov najveći nedostatak. Kako bi bili maksimalno učinkoviti i probojni, njihove granate su morale imati wolframovu jezgru. Wolfram je bio strateški materijal u kojem je njemačka ratna industrija oskudijevala, a potrebe za njim u metalnoj industriji bile su velike, npr. za rezne alate. Količina wolframa kojim su Nijemci raspolagali (koji su mogli pribaviti s okupiranih teritorija odnosno koji su eventualno mogli slučajno zaplijeniti njihovi rajderi – pomoćne krstarice po svjetskim oceanima) bila je malena i nedostatna za masovnu proizvodnju potrebnog streljiva.

Upravo zbog toga vojni vrh je dao prednost primjeni wolframa u industrijske svrhe i odustao od proizvodnje “stišljivog” protuoklopnog streljiva s wolframovom penetrirajućom jezgrom. Proizvedeni primjerci takvih topova povućeni su iz operativne uporabe i uglavnom su izrezani završili u visokim pećima. Tek nekoliko primjeraka je “preživjelo” rat. Tvrtke Rheinmetall i Krupp okrenule su se novim projektima klasičnih protutenkovskih topova velikog kalibra koji su kulminirali proizvodnjom topa kalibra 128 mm PaK 44.
Modificirani protuzrakoplovni topovi u protuoklopnoj uporabi

Vrlo važnu skupinu protuoklopnih oružja koje je njemačka vojska rabila u protuoklopnoj borbi predstavljali su modificirani protuzrakoplovni topovi. Njihova velika brzina paljbe učinila se njemačkim konstruktorima vrlo uporabljivom u borbi protiv oklopa. Od 1940. godine posebna pozornost posvećivala se proučavanju i testiranju mogućnosti da se svaki protuzrakoplovni top konstruira kao top dvostruke namjene: kao protuzrakoplovni i kao protuoklopni top. Mali topovi poput 20 mm Flak 30 i Flak 37 te 37 mm Flak 18 i Flak 36 nisu dolazili u obzir za protutenkovsku borbu zbog malog kalibra, nedostatnog za proboj tenkovskog oklopa. U uporabu je bila uvedena i modificirana inačica 50 mm Flak 41 koja je bila tek nešto bolja od inačica od 20 i 37 mm, ali još uvijek nedovoljno snažna da na srednjim i velikim daljinama bude realna opasnost za savezničke oklopne postrojbe. Pravo rješenje postignuto je kad je u protuoklopnoj inačici testiran protuzrakoplovni top od 88 mm Flak 18.

Ovo oružje se na testovima pokazalo toliko moćnim da je uskoro kompletna serija tih topova koja je obuhvaćala topove Flak 18, Flak 36, Flak 37, a kasnije još i Flak 41 te Flak 43/41 bila prerađena u protuoklopne topove. Međusobno su se tek neznatno razlikovali u konstrukciji. Njihove granate kalibra 88 mm bile su iznimno učinkovite protiv svih savezničkih tenkovskih oklopa.

Svoj operativni život topovi serije 88 mm Flak 18 – Flak 37 započeli su kao protuzrakoplovno oružje za vrijeme Španjolskog građanskog rata (u kojemu su njemačke snage imale itekako aktivnu ulogu) gdje su se silom prilika pokazali i kao vrlo uspješno protuoklopno oružje, naročito kad su za njih izrađene posebne pancirno-probojne granate. Uskoro je to oružje (misli se na 88 mm Flak 18) dobilo puno pogodnije dvoosovinsko postolje koje mu je omogućilo znatno mobilniju i djelotvorniju uporabu na bojnom polju. Sljedeći top koji je modificiran u protuoklopno oružje bio je 88 mm Flak 36 koji je dobio naziv Panzerabwehrkanone (PaK) 36. Treba naglasiti da je ovaj top, zbog svojih iznimnih mogućnosti, bio adaptiran kao inačica KwK 36 za uporabu na tenku Tiger. Unatoč vrlo dobrim sposobnostima u probijanju postojećih tenkovskih oklopa, odlikovao se klasičnom, možda i pomalo zastarjelom konstrukcijom. Unatoč tome u Njemačkoj u tom razdoblju nije bilo nikakvih drugih razvojnih projekata protuoklopnog oružja.

Oblikovani i šuplji naboji – kumulativna punjenja
Kinetička energija teškog tijela koje se kreće velikom brzinom (pojednostavljeno rečeno: primjena grube kinetičke energije) bio je prvi i klasični način kako probiti protivnički oklop. Nakon nekog vremena i brojnih eksperimenata njemački znanstvenici su otkrili da postoji i drukčiji načini da se postigne isti cilj.

Eksplozivno punjenje protuoklopnog sredstva ukomponirano je u pogodan oblik granate koji uključuje prednji stožac ili polukuglu od metalnog lima. Svrha tog posebnog metalnog dodatka bila je usmjeravanje toplinskog mlaza koji nastaje eksplozijom eksploziva iza dodatka prema naprijed, fokusirajući se na relativno malu površinu (koja odgovara površini spomenutog stošca ili polukugle). Budući da je brzina širenja tog toplinskog mlaza sastavljenog od rastaljenog metala i plinova oko 7500 m/s, nije nikakvo čudo što tolika temperatura koncentrirana na vrlo maloj površini jednostavno i brzo probija oklop. U ovom pojednostavljenom opisu čak je vojnim laicima lako prepoznati osnovni princip djelovanja kumulativnih punjenja.

Prva protuoklopna oružja takvog tipa proizvedena su u Njemačkoj 1939. godine, ponajprije kao oružje za rušenje betonskih objekata i bunkera. Svoju borbenu premijeru i početak stvaranja dobre reputacije doživjela su u svibnju 1940. pri okupaciji Belgije i u operacijama zauzimanja utvrđenja u Eben-Emelu.
Razvoj nove vrste oružja namijenjenog protuoklopnoj borbi bio je nastavljen, premda je bio na granici da bude napušten u korist razvoja topničke granate koja bi djelovala po istom načelu. U isto su vrijeme SAD i Velika Britanija samostalno i nezavisno jedni od drugih razvijali slične projekte u kojima su postigli određene uspjehe. Sovjeti su također u kasnijoj fazi rata pokušavali razviti slične tipove protuoklopnog oružja i streljiva. Za razliku od zapadnih Saveznika, njihovi razvojni projekti protuoklopnog oružja zasnivali su se uglavnom na zarobljenim primjercima njemačkog oružja i kumulativnog streljiva. U početku razvoja streljiva koje je funkcioniralo na kumulativnom načelu Nijemci su imali dosta problema. Rotacija lansiranog projektila oko uzdužne osi tijekom leta bila je nužna zbog održavanja pravilne putanje i preciznosti pogotka, no zbog te rotacije dolazilo je u trenutku eksplozije do raspršivanja mlaza rastaljenog metala – što je izravno utjecalo na učinkovitost projektila. Odgovor na taj problem mogla je biti uzdužna stabilizacija projektila ugradnjom krilnih stabilizatora, ali to je rješenje zahtijevalo ulaganje previše rada i vremena za ispitivanje.

Drugi način rješavanja problema zasnivao se na oponašanju običnih pirotehničkih raketa namijenjenih vatrometu. Repni dio kumulativnog projektila bio je produljen i opremljen cjevastim nastavkom – stabilizatorom koji je bio učvršćen za repni dio pomoću četiri držača koji su imali ulogu krilaca. Ovako konstruiran kumulativni projektil bio je namijenjen protuoklopnom topu kalibra 37 mm PaK 36.

Bojna glava projektila bila je konstruirana tako da je eksplozivno punjenje od 2,4 kg TNT i hexogena pomoću bakrenog lima bilo formirano u polukuglu (radi ostvarivanja kumulativnog mlaza). Projektil je bio lansiran eksplozijom specijalnog barutnog naboja postavljenog na klasičan način u zatvarač oružja. Kumulativni projektil je bio zadovoljavajuće precizan na udaljenostima do 300 m.

Budući da je načelo djelovanja bilo neovisno o kinetičkoj energiji projektila njegova učinkovitost je bila jednaka na svim dometima i projektil je pod povoljnim kutom udara probijao i do 180 mm čeličnog oklopa.

Kumulativno oblikovana bojna glava iskorištena je i za proizvodnju prvih RPG-a (rocket propelled grenades) odnosno raketnim motorom pokretanih granata. U tu svrhu njemački tehničari združili su kumulativnu bojnu glavu s jednostavnim raketnim motorom na čvrsto gorivo. Ta oružja su poznata u njemačkoj vojnoj terminologiji kao Panzerfaust i Raketenpanzerbühse (također znan i pod imenom Panzerschreck – oklopni užas). Raketenpanzerbühse je bio izravna kopija američkog raketnog lansera M1, poznatijeg pod imenom Bazooka, a rabio je njemački kumulativni projektil kalibra 88 mm.

Igor SPICIJARIĆ