Luftwaffe i u današnjoj neizvjesnoj sigurnosnoj situaciji djeluje i planira budućnost kroz odrednice usvojene desetljećima ranije. Glavna orijentacija ostaje strateško savezništvo sa Sjedinjenim Državama i zemljama Europske unije, a povećana financijska sredstva omogućit će temeljitu obnovu zrakoplovne flote

Uloga Savezne Republike Njemačke u Europi, a i u svijetu znatno se promijenila u zadnjih nekoliko desetljeća, pa tako i uloga te operacije njezinih oružanih snaga (Bundeswehr) i ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe). Početkom novog milenija opseg njezinih djelovanja s težišta na Europi proširio se i na složenije operacije na sjeveru Afrike, Bliskom istoku i u srednjoj Aziji. Oslonac u tim zadaćama bili su zrakoplovni sustavi osmišljeni još u doba hladnog rata. Kako bi grana zadržala tehnološku relevantnost, potrebno je svladati izazov zamjene nekoliko glavnih sustava koji su desetljećima njezina okosnica. U prvom redu radi se o udarnim borbenim avionima Panavia Tornado IDS/ECR, transportnim avionima Transall C-160 i transportnim helikopterima Sikorsky CH-53G. Programi pokrenuti kako bi osigurali njihove nasljednike u zadnjih su nekoliko godina imali više problema, zastoja i obrata iz različitih političkih, industrijskih i financijskih razloga. Novi zamah razvoju tih i drugih programa donijela je jedna od reakcija Njemačke na rusku agresiju na Ukrajinu, tj. izvanredni jednokratni fond za potrebe obrane sa sredstvima koja odgovaraju vrijednosti gotovo dvaju godišnjih obrambenih proračuna. Iz zasad poznatih informacija, više od 40 posto fonda izdvojeno je upravo za tzv. zračnu dimenziju (Dimension Luft) obrane, tj. projekte koji će osigurati snažno i suvremeno ratno zrakoplovstvo.

S obzirom na njihovu ulogu i brojnost (gotovo stotinu), velika se pažnja već godinama posvećuje zamjeni aviona Tornado. Nakon brojnih rasprava, procjena i razmatranja činilo se da je konačna odluka donesena u travnju 2020. godine. Objavljeni plan nabave uključivao je 30 aviona F/A-18E/F Super Hornet, 15 primjeraka njegove inačice za elektroničko ratovanje EA-18G Growler i 40 primjeraka nove tranše aviona Eurofighter Typhoon. Takvim rješenjem zadovoljene su glavne odrednice njemačke obrambene politike i strategije. S jedne strane, tradicionalno se nabavljaju avioni američke proizvodnje, a s druge strane avioni proizišli iz zajedničke europske proizvodnje, u kojoj važnu ulogu ima i njemačka obrambena industrija. Takvom se odlukom usto provode zadaće postavljene u okviru NATO-a, tj. elektroničko ratovanje i borba protiv sustava za protuzračnu obranu (PZO). Naime, Growler je jedina platforma zapadnog podrijetla koja je i razvijena za misije takvog tipa. Nabavom Super Horneta ispunila bi se još jedna važna saveznička obveza sklopljena s SAD-om, a to je sposobnost nošenja i korištenja (dijeljenja) taktičkog nuklearnog oružja. Dodatni plus bila bi mogućnost integrirane obuke (Super Hornet i Growler) s Američkom ratnom mornaricom u bazi u kontinentalnom dijelu SAD-a. Istodobno bi se izbjegao razvoj i nabava usko specijalizirane, malobrojne, a time i skupe inačice borbenog aviona Typhoon za elektroničko ratovanje.

Promjena odluke

Međutim, u prosincu 2021. počeli su se nazirati problemi vezano uz njemačku kombinaciju. Američka agencija NNSA (National Nuclear Security Administration) izostavila je Super Hornet s popisa zračnih platformi potvrđenih za nošenje nove inačice taktičke nuklearne bombe B61. Američka ratna mornarica nije pokazala interes za takve sposobnosti s obzirom na to da je pri samom kraju nabave tog tipa zrakoplova. To je značilo da bi Njemačka morala samostalno početi proces potvrde nakon što bi početkom 2022. godine i službeno bili naručeni avioni Super Hornet i Growler. U međuvremenu je više bliskih zapadnih zemalja odabralo američki višenamjenski borbeni avion pete generacije F-35 Lightning II. Švicarska je u lipnju 2021. potvrdila 36 primjeraka, Finska u prosincu 2021. njih 64, a Kanada u ožujku 2022. čak 88. Na svim je spomenutim natječajima sudjelovao i Super Hornet. Ministarstvo obrane te vojnozrakoplovna industrija SAD-a, prije svega Lockheed Martin kao glavni proizvođač Lightninga, pokazuju povećan interes za izvoz. Razlog je to što je smanjen planirani broj za potrebe Američke vojske – i to posebno nakon što su u skladu s proračunom Pentagona nove narudžbe izravno povezane s nadoknadom troškova njihova održavanja. Novi moment donijelo je i izbijanje rata u Ukrajini, nova sigurnosna situacija te usvajanje specijalnog fonda za obranu. Sve je to utjecalo na promjenu odluke o odabiru novih borbenih aviona te je 14. ožujka njemačka ministrica obrane Christine Lambrecht objavila da će umjesto izvršenja prvotnog plana država primijeniti drugi i kupiti 35 aviona F-35 Lightning II. Zbog razvoja događaja promjena odluke nije bila veliko iznenađenje, a treba reći da je u njemačkim stručnim krugovima potpora nabavi F-35 postojala od samog početka. U obrazloženju odluke navedena je niska zamjetljivost aviona odnosno stealth tehnologija F-35A, jedinog zapadnog borbenog aviona pete generacije u proizvodnji, te interoperabilnost s više saveznica koje koriste taj tip aviona. U okruženju Njemačke, F-35 u uporabi je ili će to biti u zrakoplovstvima Belgije, Nizozemske, Norveške, Poljske, Italije, Ujedinjenog Kraljevstva i Finske. Očekivano i usporedno s planom nabave aviona, objavljen je i početak razvoja te nabava 15 primjeraka nove inačice Eurofightera od paneuropske tvrtke Airbus, sa sustavima koji se očekuju u traženim tehničkim i financijskim okvirima. Na kraju je istaknuto da dolazak aviona F-35 neće utjecati na planove razvoja sustava FCAS (Future Combat Air System), tj. borbenog aviona šeste generacije koji bi se trebao realizirati u suradnji s drugim europskim partnerima.

Udarni dvojac

Četiri desetljeća nakon uvođenja u operativnu uporabu, avioni Tornado i dalje su jedan od nositelja udarne snage Luftwaffea. Trenutačno ih je raspoloživo nešto više od 80, raspoređenih u dvije postrojbe. Jedna je od njih Taktička zrakoplovna pukovnija 51 Immelman (TaktLwG 51) locirana u Schleswigu na samom sjeveru zemlje, a druga je Taktička zrakoplovna pukovnija 33 (TakLwG 33) u bazi Büchel, sedamdesetak kilometara od granice s Belgijom i Luksemburgom. TaktLwG 51 orijentirana je na misije suzbijanja PZO-a, elektroničko ratovanje i izvidničke operacije. Stoga je većinom opremljena avionima Tornado ECR za elektroničko ratovanje te avionima Tornado s izvidničkim podvjesnicima RecceLite. Pukovnija raspolaže i s osam besposadnih letjelica IAI Heron izraelske proizvodnje. Zadaće TaktLwg 33 više su orijentirane na napade pametnim oružjima na zemaljske ciljeve. Za tu namjenu na raspolaganju su laserski vođene bombe GBU-24 i GBU-54, ali i domaći krstareći projektili Taurus KEPD 350. Još jedna bitna zadaća spomenuta je sposobnost nošenja taktičkih nuklearnih bombi B61 unutar politike savezničkog dijeljenja nuklearnog oružja. Dok se čeka zamjena za Tornado, provodi se i njihova modernizacija na standard ASSTA 4.2, koji će omogućiti korištenje novih sustava. U sklopu projekta obnavljaju se njegova oružja za borbu protiv PZO-a. S tvrtkom Northrop Grumman dogovorena je isporuka 91 proturadarskog projektila AARGM AGM-88E2. Bit će isporučeni u dvije serije do 2024. i 2025. godine, a zapravo se radi o nadograđenim projektilima HARM AGM-88B koji će uz pomoć tvrtke Alliant Techsystems biti podignuti na viši standard.

Moderniji oslonac Luftwaffeova borbenog zrakoplovstva s fiksnim krilima danas je ipak Typhoon, koji je od 2005. polako uvođen u uporabu. Danas je na raspolaganju 138 letjelica, a zadnje od ranije planiranih isporučene su u prosincu 2019. godine. Kroz projekt Quadriga i dogovor potpisan u studenom 2020., konzorcij Eurofighter trebao bi isporučiti dodatnih 38 primjeraka Tranche 4, znatno naprednijih zrakoplova koji će u Njemačkoj zamijeniti primjerke iz prve tranše. Jedna je od važnih značajki potpuno novi radar AESA tipa, a prvi avioni trebali bi biti isporučeni tijekom 2025. godine. Raspoređeni su u četiri taktičke zrakoplovne pukovnije: TaktLwG 31 Boelcke, TaktLwG 71 Richthofen, TaktLwG 73 Steinhoff i TaktLwG 74. Svaka postrojba specijalizirana je za određeni tip zadaća koje uključuju operativnu obuku za domaće, ali i pilote Typhoona iz Austrije (TaktLwG 73); zračnu borbu i misije brzog odgovora te presretanja (71 i 74), kao i napada na zemaljske ciljeve (TaktLwG 31). S vremenom je Typhoon postao puno zreliji sustav: u zadnjih je nekoliko godina osposobljen ili će to uskoro biti za više novih različitih oružnih sustava. Za napad na zemaljske ciljeve bit će moguće korištenje pametnih bombi s dvostrukim navođenjem GBU-48 i GBU-54 (LJDAM). Za zračnu borbu nedavno je postignuta integracija dalekometnih projektila s radarskim navođenjem Meteor. Time je arsenal oružja zrak-zrak upotpunjen, uz postojeće projektile IRIS-T i AMRAAM. Naglasak na spremnosti za borbu u zračnom prostoru u skladu je s obvezama i potrebama nadzora zračnog prostora na Baltiku i u istočnoj Europi koje su prouzročila ratna događanja u Ukrajini.

Atlas se dokazao

Zbog važnog položaja SR Njemačke unutar Europske unije i NATO-a, njezina geografskog položaja i obveza u međunarodnim misijama, iznimno važan dio ratnog zrakoplovstva jest transportno zrakoplovstvo. I ono usvaja nove letjelice, a najveći je izazov zamjena aviona Transall C-160, pouzdane radilice i glavnog oslonca transportne flote. Taj je proces počeo uvođenjem u uporabu višenamjenskih transportnih aviona Airbus A400M Atlas. Oslanjajući se na iskustvo i uspješnu suradnju s Transallima, Njemačka i Francuska bile su i pokretači razvoja njegove zamjene. Projektu je pristupilo i Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španjolska, Turska i Belgija. Novi Airbus sposoban je za prijevoz znatno većeg tereta do 37 tona mase i to unutar teretnog prostora znatno veće zapremnine. Moguć je i prijevoz više Bundeswehrovih oružnih sustava poput helikoptera H145M, NH90 ili Tiger, ali i kopnenih oklopnih vozila kao što su Fuchs ili Puma. Usprkos veličini, A400M prilagođen je za slijetanje na nepripremljene uzletno-sletne staze, a svaki proizvedeni primjerak uz manje modifikacije trebao je biti prilagođen za zadaće dopune goriva u zraku. Avion je često bio na meti kritika zbog nekih tehničkih nedostataka i kašnjenja pri isporuci, ali izgleda da su najteži dani tog velikog europskog projekta iza nas. Prvi avioni ušli su u sastav Luftwaffea u prosincu 2014. godine. Prvotno je bila planirana nabava 60, ali kasnije je taj broj smanjen na 53 aviona. Dosad ih je isporučeno 37, a zadnji bi trebali stići tijekom 2026. godine. Planirano je da 40 aviona A400M bude bazirano u zrakoplovnoj bazi Wunstorf u blizini Hannovera, u Transportnoj zrakoplovnoj pukovniji LTG 62 (Lufttransportgeschwader 62). Za ostalih 13 postojali su planovi vezano uz preprodaju ili ustrojavanje nove postrojbe s partnerskom zemljom. U tom bi slučaju letjelice bile bazirane u zrakoplovnoj bazi Lechfeld u Bavarskoj. Iako najavljivan od 2017. godine, plan je otkazan zbog izostanka inozemnog interesa i smanjivanja troškova. Za ustrojavanje druge baze s tim tipom aviona trebalo bi izdvojiti barem dodatnih 78 milijuna eura. Zbog toga je najvjerojatnije da će svi avioni biti koncentrirani unutar jedne baze. Prve su vojne operativne misije A400M izvršili u ljeto 2018., kad su sudjelovali u prijevozu vojnika iz Njemačke u Mazar-e-Sharif u Afganistanu. Zadnja velika operacija bila je evakuacija civilnog i vojnog osoblja iz zračne luke u Kabulu tijekom kolovoza 2021. godine. U toj se akciji Atlas pokazao pouzdanom platformom. Uz njemačko, koristila su ga i druga europska zrakoplovstva koja ga imaju. Tijekom samo 11 dana Luftwaffe je na 37 letova iz Kabula evakuirao gotovo 5400 osoba, za što su većinom bili zaslužni A400M koji su u jednom letu znali prevesti čak 230 osoba, iako standard predviđa samo 116. Evakuacija iz Kabula bila je samo dio cijelog zračnog mosta koji je prvo uključivao prijevoz ljudi do Taškenta u Uzbekistanu. Preostali dio rute prema Njemačkoj preuzimali su zrakoplovi Airbus A310 zračne flote spremnosti (FlBschftBMVg) i avioni civilnog prijevoznika Lufthanse.

 

Neizbježni Hercules

Umirovljenje aviona Transall dovelo je do gubitka nekih kritičnih sposobnosti transportne flote. Zbog njegove veličine, od aviona A400M nije se mogla očekivati provedba nekih taktičkih misija koje su bile moguće s prethodnicima. Taj je problem uočen i kod francuskog zrakoplovstva pa su dvije zemlje donijele odluku o ustrojavanju zajedničke eskadrile opremljene avionima C-130 Hercules nove generacije. Eskadrila Rhein/Rhin ili BATS (Binational Air Transport Squadron) bit će smještena u zrakoplovnoj bazi Évreux-Fauville, 80 kilometara istočno od Pariza. Glavna zadaća eskadrile bit će zračni transport za logističke odnosno taktičke potrebe, potpora operacijama postrojbi posebne namjene i potpora u kriznim situacijama ili drugim potrebama zemalja članica. Njemačko ratno zrakoplovstvo osigurat će 60 posto aviona nove eskadrile, koja je službeno postala aktivna 9. ožujka ove godine i koja će u sastavu imati 300 pripadnika iz obje nacije. Prvi njemački Hercules u produljenoj transportnoj inačici C-130J-30 stigao je u svoju bazu 19. veljače, slijede još dva u toj inačici pa tri u tankerskoj inačici KC-130J. Eskadrila bi do kraja 2024. trebala biti kompletirana s deset Herculesa, po pet iz svake inačice.

Povećan opseg djelovanja zrakoplovstva donosi i povećanu potrebu za kapacitetima dopune goriva u zraku. Oni bi se osigurali ustrojavanjem međunarodne postrojbe MMU (Multinational MRTT Unit) s višenamjenskim transportnim avionima Airbus A330 MRTT. Ustrojena u skladu sa sporazumom iz 2019. godine, postrojba iza sebe danas ima šest zemalja: Njemačku, Belgiju, Češku, Norvešku, Luksemburg i Nizozemsku. Planirano je da do 2024. dobije devet aviona A330 MRTT, a prvi su pristigli 2020. godine. Šest će biti bazirano u zrakoplovnoj bazi Eindhoven u Nizozemskoj, a tri u pomoćnoj zrakoplovnoj bazi u njemačkom Kölnu. Njemačka osigurava više od 60 posto pripadnika postrojbe MMU, koja bi tijekom ove godine trebala postati operativna. Avioni Airbus A330 MRTT zbog mogućnosti dopune objema tehnikama prijenosa goriva moći će pružati potporu svim tipovima aviona u uporabi njezinih članica: F-35, Typhoon, F-16, A400M… Postrojba MMU, eskadrila BATS, kao i gotovo svi vojni transportni kapaciteti njemačkog zrakoplovstva pod kontrolom su Europskog zapovjedništva za zračni transport (European Air Transport Command – EATC).

Transportni zrakoplovi vraćaju se pod nacionalnu kontrolu u slučaju domaćih potreba ili hitnih situacija. EATC raspolaže s gotovo 200 aviona ili većinom vojne transportne flote na području Europe. Organizaciju čije je sjedište u zrakoplovnoj bazi Eindhoven čini sedam članica: Belgija, Nizozemska, Francuska, Luksemburg, Španjolska, Italija i Njemačka, koja je uz Francusku jedan od idejnih začetnika i član od samog ustrojavanja u rujnu 2010. godine.

Početak, otkaz, oživljavanje

Važan je dio njemačkih zračnih transportnih kapaciteta i jedina helikopterska pukovnija HSG 64 (Hubschraubergeschwader 64), u kojoj su gotovo svi helikopteri ratnog zrakoplovstva. Njezino sjedište i glavnina snaga nalaze se kod grada Laupheima na jugu zemlje. Postrojbu čini otprilike 2700 pripadnika, a osnovne su joj zadaće transport ljudi i tereta za sve grane i rodove oružanih snaga, traganje i spašavanje, medicinski prijevoz te potpora snagama posebne namjene. Osnovne su letjelice teški transportni helikopteri Sikorsky CH-53. Od 1972., kad su počeli ulaziti u sastav zrakoplovstva, primljeno je 112 primjeraka proizvedenih u SR Njemačkoj. Ranije su bili u sastavu kopnene vojske, ali su nakon reforme poznate kao zamjena helikopterskih kapaciteta, prije nepunih deset godina prebačeni u sastav ratnog zrakoplovstva. U isto su vrijeme lakši helikopteri UH-1D i NH90 ratnog zrakoplovstva prebačeni pod kontrolu zračne komponente kopnene vojske. Kroz dugi vijek uporabe prošli su više modernizacija, od kojih je zadnja obuhvatila 40 primjeraka koji su dobili oznaku CH-53GA. Opsežne modifikacije između 2010. i 2017. godine obavila je tvrtka Airbus Eurocopter. Helikopteri su dobili potpuno novu staklenu kabinu s pet višenamjenskih prikaznika, novi sustav upravljanja letom, novi autopilotski sustav te napredne navigacijske, komunikacijske i samoobrambene sustave. Rezultat je bio i povećanje vijeka uporabe sa 6000 na 10 000 sati leta, što bi trebalo osigurati operativnu uporabu do 2030. godine. Sredinom 2019., nakon istrage o spremnosti helikoptera CH-53, objavljeno je da je od 71 primjerka na raspolaganju bilo prosječno 48. Usto, od toga su tek otprilike 22 bila potpuno spremna za operacije. Usporedno s takvim saznanjima, pokrenut je program nabave novog teškog transportnog helikoptera (Schwere Transporthubschrauber – STH). Za njega su već krajem 2018. izdvojena sredstva u iznosu od 5,6 milijardi eura. Glavni je kandidat od samog početka bio Sikorsky CH-53K King Stallion te Boeing CH-47F Chinook. Cilj je bila nabava najmanje 44, a najviše 60 novih helikoptera, ovisno o odabranom tipu. Cijeli program otkazan je krajem rujna 2020., a kao glavni razlog navedeni su visoki troškovi. Izbijanje rata u Ukrajini donijelo je novi obrat i oživljavanje programa, a nedugo nakon toga osigurana su i potrebna financijska sredstva. Ministarstvo obrane objavilo je 1. lipnja 2022. odluku o odabiru helikoptera CH-47F Block II, koji bi trebao biti nabavljen u 60 primjeraka. Kao prednost takvog odabira navedena je veća količina naručenih letjelica i šira mogućnost suradnje sa saveznicama koje koriste taj tip helikoptera američkog podrijetla. Boeing je za proizvodnju i održavanje njemačkih Chinooka okupio više kompanija: Airbus Helicopters, Honeywell, Lufthansa Technik i Rolls-Royce Deutschland, kako bi osigurao visoku razinu operativne spremnosti letjelica i dobar dio poslova domaćoj industriji. U sastavu pukovnije HSG 64 od 2016. godine nalazi se i 15 lakih višenamjenskih helikoptera Airbus H145M LUH SOF. Njihova je osnovna zadaća potpora operacijama postrojbi posebne namjene, izviđanje i vatrena potpora, a posade prolaze i dodatnu pješačku i taktičku obuku s naglaskom na razumijevanju provedbe specijalnih operacija.

 

Oslonac na suradnji

Iako prolazi velike promjene organizacijske strukture, opreme i opsega djelovanja, Luftwaffe i u današnjoj neizvjesnoj sigurnosnoj situaciji djeluje i planira budućnost kroz odrednice usvojene desetljećima ranije. Glavna orijentacija ostaje strateško savezništvo sa Sjedinjenim Državama i partnerskim zemljama Europske unije. Oslanjanje na savezništvo s SAD-om ogleda se u nabavi nekih od glavnih zrakoplovnih sustava kao što su F-35 i Chinook, ali i u dugotrajnim programima letačke i PZO obuke. S druge strane, tu je sve tješnja suradnja na razvoju i korištenju sustava iz tvorničkih hala zajedničke europske obrambene industrije te ustrojavanje zajedničkih postrojbi za koje se vjeruje da će omogućiti njihovu učinkovitiju i racionalniju uporabu. U tom kontekstu posebno je važna suradnja sa susjednom Francuskom, s kojom se ustrojavaju nove mješovite postrojbe, kao i potencijalna suradnja (uz već postojeće) na nekim novim zrakoplovnim sustavima budućnosti poput FCAS-a ili Eurodronea. Takav pristup dosad je dao zadovoljavajuće rezultate te stoga vjerujemo da će ispuniti očekivanja i u bližoj budućnosti.

---

Milijun sati leta

Transportne avione C-160 Transall zajednički je razvila Njemačka i Francuska, kao zamjenu za starije Noratlas, tip koji su koristila oba zrakoplovstva. Luftwaffe je počeo uvoditi Transalle u uporabu još u lipnju 1968., ukupno ih je isporučeno 114, a svojedobno su bili raspoređeni u tri transportne pukovnije. Kroz pola stoljeća korišteni su u brojnim misijama, u kojima su posebno bile cijenjene sposobnosti za kratka uzlijetanja i slijetanja na nepripremljene uzletno-sletne staze. Neke od zadnjih operacija bile su stabilizacijske i trenažne međunarodne misije MINUSMA i EUTM u Maliju. C-160 još su donedavno bili najopremljeniji avioni svoje klase za djelovanje na prvim crtama jer su jedini imali sustave protumjera protiv radarskih i infracrvenih vođenih ugroza. Njihovo postupno povlačenje iz uporabe odvijalo se u skladu s ukidanjem dviju transportnih pukovnija. LTG 61 (Lufttransportgeschwader 61) prestala je djelovati krajem 2017., a LTG 63 (Lufttransportgeschwader 63) sa zadnjim danima prošle godine, nedugo nakon povlačenja zadnjih Transalla iz operativne uporabe. Imali su više od milijun sati leta!

---

Bijela flota

Jedna je od sastavnica letačkog dijela njemačkih zračnih snaga postrojba letne pripravnosti Federalnog ministarstva obrane ili Flugbereitschaft des Bundesministeriums der Verteidigung (FlBschftBMVg). Smještena je blizu dvaju velikih gradova: Kölna (ZB Köln/Bonn), gdje je zapovjedništvo Luftwaffea, te metropole Berlina (ZB Berlin-Tegel i Berlin-Wahn). Glavna je uloga postrojbe prije-voz VIP vojnog i civilnog osoblja, medicinski i sanitetski prijevoz te provedba izvidničkih misija unutar sporazuma Open Skies. Njezini su glavni korisnici Ministarstvo obrane, Centar za zračne operacije ratnog zrakoplovstva i zapovjedništvo EATC (European Air Transport Command). Postrojbu čini 1200 pripadnika vojnog osoblja i stotinjak civilnih zaposlenika s ukupno 18 zrakoplova koji obuhvaćaju sedam različitih tipova. Za razliku od zrakoplova isključivo vojne namjene koji su obojeni sivo, njezini su većinom bijeli pa se ponekad nazivaju i bijelom flotom. Najveći avioni za duge letove dva su četveromotorna Airbusa A340-300 koji se koriste za službene i diplomatske misije širom svijeta. Njih će uskoro zamijeniti tri aviona velikog doleta nove generacije Airbus A350-900. Kao i prethodnici, nosit će imena istaknutih njemačkih poslijeratnih političara: Kurta Schumachera, Konrada Adenauera i Theodora Heussa. U floti je i nekoliko aviona iz serije Airbus A320, od kojih dva Airbusa A319 i jedan Airbus A321-200 služe za potrebe federalnih vlasti i prijevoz tereta na srednjim udaljenostima. Jedan avion tipa Airbus A319 posebno je opremljen za prikupljanje slikovnih podataka i leti u misijama unutar sporazuma Open Skies. U sastavu je i višenamjenski avion Airbus A310 MRTT koji je nedavno trebao biti umirovljen, ali to je odgođeno zbog situacije u Ukrajini. Njegova je glavna zadaća sanitetski prijevoz, do trenutka kad je preuzme i potvrdi višenacionalna postrojba MMU. Jedini helikopteri postrojbe tri su Eurocoptera AS532 Cougar, koji služe za prijevoz na području Berlina između tamošnjih zračnih luka i vladinih institucija.

---

Obuka u Americi

Osim što je opremljeno mnogim sustavima američkog podrijetla, njemačko zrakoplovstvo ima dugu tradiciju obuke svojeg osoblja u SAD-u započetu još 1958. godine. Nakon hladnog rata jedna je od najvažnijih trenažnih lokacija bila zrakoplovna baza Holloman u Novom Meksiku, gdje je od 1992. do 2004. bila stacionirana 20. lovačka eskadrila. Njezina uloga bila je obuka posada na zrakoplovima F-4 Phantom. Od svibnja 1996. u toj je bazi i Središte za taktičku obuku njemačkog zrakoplovstva, a trenažni program bio je proširen na avione Tornado koji su otad ondje trajno stacionirani. Od prvotnih 300 pripadnika i 12 letjelica, desetak godina kasnije u Novom Meksiku znalo je biti bazirano i 900 pripadnika Bundes-wehra sa 20 do 30 Tornada. Osim velikih prostranstava i povoljnih vremenskih uvjeta u tom dijelu SAD-a, obuka je mogla biti integrirana s Luftwaffeovim središtem za protuzračnu obranu smještenim u nedalekoj bazi Fort Bliss u Teksasu. Trenažno središte u bazi Holloman ipak je ukinuto sredinom 2019. godine. Razlog je bilo sve veće smanjivanje flote Tornada, teže održavanje manjeg broja aviona i manja potreba za obukom njihovih posada. Tako su avioni Tornado ostali u tek dvije baze u Njemačkoj, ali s boljim mogućnostima održavanja. Upravljanje nad trenažnim kapacitetima njemačkog zrakoplovstva u Sjevernoj Americi preuzelo je Zapovjedništvo za taktičku obuku u SAD-u (Taktische Ausbildungskommando der Luftwaffe USA), ustrojeno 1. srpnja 2016. godine. Zapovjedništvo je napuštanjem baze Holloman u travnju 2019. premješteno u zrakoplovnu bazu Sheppard na samom sjeveru Teksasa. Prisutnost njemačkog zrakoplovstva u toj je bazi još dulja, jer se obuka zrakoplovaca ondje odvija od 1967. godine. Danas je ondje organizirana napredna letačka obuka pilota na zrakoplovima Northrop T-38C Talon. Njemačko zrakoplovstvo raspolaže s više desetaka aviona tog tipa koji su ondje trajno bazirani i lete pod oznakama Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF). Prijelazni dio obuke pilota provodi se na avionima T-6 Texan II. Baza Sheppard sjedište je međunarodnog programa ENJJPT (Euro-NATO Joint Jet Pilot Training Program), a svoje pilote na obuku tamo šalje više članica NATO-a. Letačka obuka provodi se i u zrakoplovnoj bazi Pensacola pod okriljem Američke ratne mornarice. Ondje je stacionirana 2. trenažna eskadrila, u kojoj se obuka provodi zajedno s pripadnicima njemačke mornarice. U 3. trenažnoj eskadrili u zračnoj luci Phoenix Goodyear u Arizoni provodi se početna letačka obuka na avionima Grob G120TP. Od početka godine ondje se obučavaju časnici koji će postati piloti na borbenim zrakoplovima te biti poslani na daljnju obuku u baze Sheppard ili Pensacola. Međutim, postoji plan da od 2024. godine početna letačka obuka bude vraćena u Njemačku. S tim ciljem godinu ranije bila bi ustrojena i nova postrojba, a obuka u Arizoni bila bi obustavljena.

---

Jači Heron

Luftwaffe već raspolaže besposadnim letjelicama Heron, no uskoro bi trebao postati i korisnik pet letjelica Heron TP, koje su unatoč sličnom nazivu znatno veće i sposobnije. Planirana je nabava pet letjelica, a prema službenim informacijama glavni je razlog zaštita vojnika raspoređenih u operacijama u inozemstvu. Rat u Ukrajini donio je i promjenu vezano uz njihovu opremu. Odlučeno je da bi trebale imati mogućnost nošenja i uporabe naoružanja, za što je izdvojeno dodatnih 150 milijuna eura koji će osigurati prateće oružje, obuku i održavanje. Letjelice bi trebale postati operativne tijekom 2022. u zasad neimenovanoj zrakoplovnoj bazi u Izraelu.

TEKST  Marin Marušić