Završnica međunarodne vježbe specijalnih snaga Trojan Footprint 19, tj. dijela scenarija koji se odigravao u Hrvatskoj, obilježena je dinamičnom zajedničkom akcijom hrvatskih i američkih specijalnih snaga na otetom brodu

U seriji međunarodnih vježbi održanih u Hrvatskoj u proteklih mjesec dana, Trojan Footprint 19 može se nazvati najdiskretnijom. Prošla je u tišini, bez velikih najava i objava, kako već i priliči postrojbama koje su je organizirale i provele. Iako je Hrvatski vojnik dobio poziv Zapovjedništva specijalnih snaga da 18. i 19. lipnja prati dio vježbe, ni mi nismo znali mnogo. U pozivu je onako vojnički i službeno stajalo da se radi o uvježbavanju hrvatskih i partnerskih specijalnih snaga u planiranju i provedbi operacija sa svrhom povećanja interoperabilnosti. Kratkim pretraživanjem po internetu našli smo da su vježbe istog imena održane 2016. i 2018. u američkoj organizaciji na području Poljske i baltičkih zemalja.

Stižemo u Split, u sjedište 2. grupe specijalnih snaga ZSS-a u vojarni “Admiral flote Sveto Letica-Barba“. Pokraj zgrade je podignut šator u kojem je smješteno malo operativno središte. Ulaz u šator zabranjen je, a oni koji imaju dozvolu moraju ostaviti pametne uređaje u pretinac pokraj ulaza. Uokolo nisu samo pripadnici 2. grupe, nego i kolege u sličnim majicama i odorama, no s pokojom oznakom ili natpisom koji pokazuju da je riječ o pripadnicima specijalnih snaga Američke kopnene vojske. Objašnjenja nam daje časnik ZSS-a zadužen za provedbu vježbe. Trojan Footprint 19 održava se u Hrvatskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Uz specijalne snage iz navedenih zemalja, koje su uspostavile združeno zapovjedništvo, sudjeluju i one iz SAD-a, Slovenije, Slovačke i Sjeverne Makedonije. Vježba je zapravo nastavak vježbe Black Swan koja je počela 4. lipnja s vrlo sličnom listom sudionika, uz izostanak Amerikanaca. Trojan Footprint podrazumijeva scenarij nadovezan na Black Swan i upravo u njega se uključuju specijalci iz SAD-a. Naravno, tu je više podscenarija na više lokacija, a oni koji uključuju ZSS, tj., odnose se na operacije na moru ili morskoj obali. Do našeg je dolaska 2. grupa specijalnih snaga u suradnji s HRZ-om provela nekoliko akcija praćenja, identifikacije te specijalnih izviđanja iz zraka, s kopna i mora. Zahvaljujući tim pripremnim akcijama uspjeli su zauzeti jednu bazu suprotne strane i saznali su da su pobunjenici oteli brod koji su napunili eksplozivom i namjeravaju njime dignuti u zrak pomorsku bazu. “U ovom trenutku taj se brod nalazi u akvatoriju otoka Žirja i mi ga s dvama timovima, hrvatskim i američkim, želimo preuzeti, osloboditi posadu i spriječiti katastrofu. U tome će nam pomoći HRZ s helikopterima Kiowa Warrior. Što se ZSS-a tiče, riječ je o završnoj i najsloženijoj operaciji Trojan Footprinta. Treba se popeti na brod u pokretu, svladati pobunjenike čiji je ukupni broj nepoznat i preuzeti ga, a da ne nastradaju taoci ili da se eksploziv aktivira,“ objašnjava časnik. Vidljivo je zadovoljan dosadašnjim tijekom događaja: “Najveći razlog jest u tome što smo prvi put uključili HRZ i Kiowe koje imaju velike sposobnosti otkrivanja, promatranja i praćenja. One su naše oči na nebu.“

Trojan Footprint 19

Da bismo popratili akciju, moramo se priključiti suprotnoj strani. Nakon brifiranja krećemo prema luci i ukrcavamo se u ZSS-ov gumeni gliser s tvrdim dnom “Oluja 2“. Vožnja prema Žirju sve je samo ne izletnička, brza je, no vrlo sigurna jer za komandama su iskusni ZSS-ovci, a vjetra i valova na srednjem Jadranu gotovo pa i nema. Osim ekipe Hrvatskog vojnika, među putnicima su i američki specijalci koji daju potporu i promatraju vježbu. Nakon izvjesnog vremena između Žirja i kopna ugledali smo “oteti“ brod: HRM-ov desantni brod-minopolagač DBM-82 “Krka“. Brod je usamljen, pomorski promet još nije umnogostručen turističkom sezonom. Smještamo se u salon i dobivamo upute o mjerama sigurnosti, najbitnije je da se držimo točno utvrđenih, izoliranih prostora te da nosimo svijetleće prsluke ili pojaseve za spašavanje jer će nas u protivnom specijalci smatrati pripadnicima suprotne strane. Sunce je zašlo i “Krka“ uskoro kreće prema Splitu, što znači da vježba počinje. “Conditions are excellent,“ komentira jedan od Amerikanaca vedru noć i mjesečinu. Kad će akcija započeti ne zna nitko, imamo tek natruhe da će to biti prije ponoći. Međutim, sati prolaze i ne događa se ništa. Vrijeme kratimo razgovorom, lijepo je čuti kako američki vojnici iz 19. i 20. grupe snaga za specijalne operacije imaju visoko mišljenje o hrvatskim vojnicima, pa i onima iz drugih rodova. Stekli su ga tijekom vježbe, ali i prijašnjih susreta u međunarodnim operacijama i vježbama, najviše u Afganistanu. Idemo dalje brzinom 10-12 čvorova i u jednom trenutku čujemo zvuk Kiowa. Međutim, brzo su odletjele i opet se nije dogodilo ništa. Svi postajemo pospani i usporeni. Konačno, oko 1:30, iz svojevrsne letargije budi nas prodoran zvuk brodskog zvona na uzbunu, a vrlo brzo i pucnjave. Ljudskih glasova i krikova gotovo da i nema. Desetak minuta smo izolirani, no ubrzo dobivamo priliku vidjeti rješavanje talačke situacije. U jednoj od brodskih prostorija bio je naoružani pobunjenik sa zarobljenim mornarem. Američki specijalci, zamaskirani, potpuno opremljeni, s naočalama za noćno gledanje, komunikacijskim uređajima, borbenim kacigama i prslucima te puškama M4 nakrcanim raznim gadgetima upadaju i sređuju pobunjenika (naravno, rabe airsoft oružje), a talac ostaje neozlijeđen. Napokon dobivamo dozvolu izići na palubu i vidimo da specijalci već nadziru veći dio broda.

Na bočnim stranama “Krke“ razabiremo obrise dviju gumenih brodica, a na ogradi palube ljestve su od konopa i dasaka kojima su se specijalci popeli na brod, diskretno osvijetljene fluorescentnim svjetiljkama. Uokolo su “polegnuta tijela“ pobunjenika koji su se pokušali oduprijeti. Obrisi vojnika na mjesečini djeluju poput austronautskih. U mraku je teško razlikovati hrvatske od američkih specijalaca, oprema je u biti slična, Hrvati koriste puške H&K i za ovu su priliku obukli “klasične“ odore s digitalnim uzorkom, a ne s multicamom koji obično rabe, baš kao i Amerikanci. Baš svi međusobno komuniciraju prigušenim glasovima ili znakovima. U cijelom metežu u koji smo upali, dugo zaboravljamo pogledati dokud smo stigli brodom, dakle, gdje je noćna akcija počela i završila. Google Maps pokazuje nam da smo zapravo već blizu Splita, uz južni dio otoka Čiova, prema obali. Konačno dobivamo priliku porazgovarati s vojnicima koji su uspješno proveli zadaću i saznajemo da je glavni dio akcije trajao tek nekoliko minuta. No, osiguranje treba biti potpuno, iznenađenje može vrebati iza svakog ugla broda koji je ipak prilično velik i može skrivati svakojake prijetnje. Nazočimo i ispitivanju jednog od oslobođenih talaca, ni u njih se nema povjerenja dok im ne bude potvrđen identitet. Sve je prošlo kako je i zamišljeno i za obučnu skupinu i za igrače uloga, bez ikakvih trauma i ozljeda. Tiho, brzo, diskretno i ubojito učinkovito, tako su zajednički, pod okriljem noći, djelovali hrvatski i američki specijalci. Po tome su, uostalom, i poznati.

Srijeda je, tri su sata ujutro. Dva tima okupljaju se na krmi “Krke“ i spremaju se za ukrcavanje na “gume“. I dalje su zamaskirani, ne žele izlagati lica našim fotoaparatima i kamerama. “Mi smo profesionalci, na nama nije da se slikamo, a niti da pišemo knjige o tome što i kako radimo,“ rekao nam je jedan od Amerikanaca. Slično razmišljaju u Zapovjedništvu specijalnih snaga, zato je prilika da ih vidimo u akciji u jednoj tako zahtjevnoj i kompleksnoj operaciji za nas bila prava privilegija. Noć specijalaca stavila je konačni i duboki “otisak stopala“ na vježbu Trojan Footprint 19.

Domagoj VLAHOVIĆ

Foto: Tomislav BRANDT