Norveške oružane snage provode zadaće u skladu s prihvaćenom strateškom vizijom obrane za “nove generacije”, utemeljenoj na odgovorima novim rizicima i prijetnjama, koju provodi u bliskoj suradnji s drugima kroz kolektivnu sigurnost članica euroatlantskih asocijacija. Restrukturirajući svoj vojni instrument daje stvarni doprinos kolektivnoj sigurnosti NATO-a. Jačanjem kolektivne sigurnosti jača i svoju nacionalnu sigurnost

Borba protiv novih prijetnji traži stalno nove prilagodbe nestabilnom stanju i neprestanoj pojavi novih ugroza. Terorizam je jedna od najočitijih i sigurnosno gledano trenutačno najakutnijih prijetnji, i globalno i lokalno. Prilagodba oružanih snaga takvim prijetnjama nužnost je i za državu i za vojsku, ali i za ukupnu zajenicu.
Mornarica će nastaviti s uvođenjem novih površinskih jedinica u operativnu uporabu kako bi ojačala svoje sposobnosti u priobalnim vodama kao i u združenim višenacionalnim sastavima dalje od nacionalnih voda. Strukturu pomorske moći 2008. predstavljat će: pet novih raketnih fregata klase Nansen, šest brzih ophodnih brodova klase Skjold, 12 plovila klase Hauk (na odlasku do 2010.), šest protu minskih plovila klase Oksoj i Alta, šest podmornica klase Ula (u uporabi do 2020.), Obalna straža s nepromijenjenim resursima, mornarički element rendžera u bojni ISTAR, mornarički dio Domovinske garde, NoTG (jedna fregata, jedna podmornica, jedan lovac mina, jedan skvadron MBT s brodom potpore Valkyrien, Zapovjedništvo minskih ronioca i Zapovjedništvo pomorskih rendžera), te 9 autonomnih obalnih topničkih bitnica i 6 kontroliranih minskih polja u pričuvi (gase se 2008./2010.). Dok će mirnodopska veličina ratne mornarice biti 4950 osoba u ratu će narasti na 6250. Svoje misije će provoditi kroz zadaće: nadzora i prikupljanja podataka o području odgovornosti, prikazivanja norveškog suvereniteta i autoriteta, upravljanja krizama i konfliktima na nacionalnoj i višenacionalnoj razini unutar politički zadanih okvira pod mandatom NATO-a i EU-a, održavanje sposobnosti strategijskog pomorskog transporta, održati slobodne pomorske prometnice u ratu, obraniti zemlju od pomorsko desantnih napadaja te održavati spremnost za učinkoviti odgovor u slučaju elementarnih nepogoda ili ugroza okoliša.

Podmorničke snage
Prije desetak godina u sastavu ratne mornarice se nalazilo 12 podmornica, od kojih su šest bile klase poboljšane Kobben i šest novih klase Ula.
Prema planu izgradnje flote iz 1960. u njemačkom brodogradilištu Rhenstahl – Nordseewerke u Emdenu od 1964. do 1967. izgrađeno je 15 jedinica klase Kobben (njemački Tip 207). Cijenu izgradnje podjednako su platile Sjedinjene Američke Države i Norveška. Klasa i podmornica S 318 dobivaju ime po prvojodmornici koja je ušla u sastav Kraljevske mornarice Norveške 28.studenoga 1909. Podmornice klase poboljšane Kobben imaju istisninu na površini 370 tona, te 435 tona pod vodom. Duljine su 45,4 m, širine 4,6 m i gaza 4,3 m. Pogonsku skupinu čine dva dizelska stroja MTU 12V 493AZ i jedan elektrostroj. Dok na površini dostižu brzinu od 12 čv, u podvodnoj vožnji 18 čv. Ima sposobnost doplova od 5 000 Nm pri brzini od 8 čv. Posadu čini 18 članova od kojih su petorica časnici.
U svom naoružanju imaju osam torpednih aparata i torpeda kalibra 533 mm (nema torpeda u pričuvi). Postoji mogućnost ukrcavanja dva tipa torpeda, a to su Tip 61 (protiv površinskih ciljeva, žično vođena, pasivno navođena, dometa 25 km i brzine 45 čv) i Honeywell NT37C (protupodmorničko i protubrodsko, žično vođeno, aktivno/pasivno navođenje, domet 20 km pri brzini 35 čv). Opremljene su sustavom za upravljanje paljbom tipa Kongsberg MSI-70 (U). Za motrenje površinske situacije ugrađen je radar Thomson – CSF Calypso II s mogućnošću otkrivanja cilja veličine 10 m2 na udaljenosti od 31 km, te periskop tipa Thales od 245 mm CK 30. Jedinice mogu zaroniti do operativne dubine od 200 m. Kakva je sudbina podmornica klase poboljšane Kobben?
Od 1989. do 1992. izvedena je modernizacija šest jedinica: Sklinna S 314, Skolpen S 306, Stord S 308, Svenner S 309, Kobben S 318 i Kunna S 319.. Podmornica Stand je potonula 1987. Dok su jedinice Utvaer, Uthaug i Kya prodane Danskoj 1989./91., pet je “kanibalizirano” za potrebe osiguranja pričuvnih dijelova.
Modernizacija je izvedena u brodogradilištu Urivale Shipyard u Bergenu. Tada je podmornicama produljen trup za dva metra, povećana istisnina za 89 tona, ugrađen moderniji sustav za upravljanje paljbom tipa MSI – 90 (U) TFCS, navigacijski radar Kelvin Hughes 1007. Norveška vlada je Poljskoj poklonila pet rabljenih podmornica klase Kobben. Prvi primjerak Poljaci su preuzeli 26. svibnja 20021 .
Norveška i Njemačka su ušle u zajednički projekt 210 za izgradnju podmornica tipa 6071, odnosno klase Ula. U razdoblju od 1987. do 1992 u brodogradilištu Thyssen Nordseewerke u Emdenu je izgrađeno šest jedinica. Imaju istisninu od 1040 u površinskoj i 1105 tona u podvodnoj vožnji. Duge su 59 m, široke 5,4 m te gaz 4,6 m. Pogonsku skupinu čine dva diesel stroja tipa MTU 16V 652 TB91 i jedan električni stroj Siemens. Dostižu brzinu od 11 čv u površinskoj i 23 čv u povodnoj vožnji. Pri ophodnoj brzini od 8 čv imaju doplov 5 000 Nm. Posadu čini 18 – 20 članova od kojih su trojica časnici.
Podmornice u svom naoružanju imaju osam torpednih aparata za torpeda kalibra 533 mm tipa AEG DM2A3 Seehech. Torpeda su dvojne namjene, žično vođena, aktivno/pasivno navođena, imaju (TOSO) glavu za navođenje talijanskog proizvođača Whitehead Alenia Sistemi Subacquei. Sukladno određenoj brzini ima različite dosege pa tako pri brzini od 34 čv doseg od 13 km i pri brzini od 23 čv doseg od 28 km2. Bojna glava torpeda ima težinu od 260 kg. U podmornicu se može ukrcati do 14 torpeda (osam u torpedne aparate i šest u pričuvu).
Sustav za upravljanje paljbom je tipa Kongsberg MSI – 90 (U) TFCS, sonari Krupp Atlas Elektronik CSU83 i Thomson Sintra, radar za motrenje površinske situacije tipa Thomson CSF Calypso III (kasnije zamijenjeni radarima tipa Kelvin Hughes 1007). Na podmornicama su instalirani talijanski modularni neuvlačivi stupovi senzora u zapovjednom mostu tipa Calzoni Trident. Ugrađeni periskopi su tipa Sero 14 i Sero 15. Dok je operativna dubina ronjenja 250 m, najveća je 500 m. Imaju operativnu autonomiju do 40 dana.
Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Norveška je zajedno s Danskom i Švedskom ušla u program razvoja “skandinavske” podmornice nove generacije klase Viking. Prema prvobitnoj zamisli predviđena je izgradnja po dvije jedinice za Švedsku i po četiri za Dansku i Norvešku. Za program su interes iskazale Finska i Poljska uz pripomenu da navedenim zemljama alternativu predstavlja možebitni izbor podmornica klase U 212A. Norveška je odustala od programa zbog nedostatnih financijski resursa te odluke da se uvođenje podmornica nove generacije odgodi dajući prioritet uvođenju novih raketnih fregata klase Nansen u operativnu uporabu. Znači, nove bi podmornice mogle ući u sastav tek nakon 2010.

Plovila za minsko ratovanje
U sastavu flotile za minsko ratovanje, do restrukturiranja, bila su plovila za protuminsko djelovanje klase Oksoy i podklase Alta, te plovila za minsko djelovanje klase Vidar i Tyr.
Uz protudesantnu obranu minsko ratovanje je tijekom Hladnog rata imalo važno mjesto u promišljanju učinkovite operativne uporabe pomorskih snaga, te osiguranja boka kopnenim snagama. Povlačenjem iz operativne uporabe minolovaca klase Bluebird (bivša američka plovila izgrađena pedesetih godina prošlog stoljeća), težišne zadaće protuminskog djelovanja preuzimaju lovci mina klase Oksoy.
Nakon provedenih studija, potkraj osamdesetih godina, te pozitivnih iskustava uporabe putničkih plovila SES izvedbe, za konstruktivni materijal je izabran staklom ojačani poliester u sendviču s PVC materijalom. Dok su od devet naručenih plovila četiri opremljena u inačici lovca mina, pet je opremljeno u inačici minolovaca (podklasa Alta). Izgrađeni su u brodogradilištu Kvaerner Mandal. U operativnu uporabu su ušli prvo lovci mina 1994./95., a zatim minolovci 1996./97. Plovila imaju punu istisninu 375 tona, duljinu 55,2 m, širinu 13,6 m i gaz u ovisnosti je li plovilo na (0,84 m) ili bez zračnog jastuka (2,5 m). Na svim plovilima su ugrađeni podvojeni propulzori, u oba trupa (dvotrupa forma) se nalazi po jedan dizelski glavni stroj MTU 12V 396 TE84 snage 1 400kW koji pokreću vodomlazni propulzor tipa Kvaerner Eureka čime se osigurava brzina plovidbe od 20 čv i doplov od 1 500 Nm. Za “podizanje” zračnog jastuka rabe se dva dizelska stroja MTV 12V 183 TE ukupne snage 1 400 kW. Dok plovila klase Oksoy imaju posadu od 38 članova (12 časnika), plovila podklase Alta imaju 32 (10 časnika). Plovila su naoružana jednim topom kalibra 20/85 mm i dvostrukim prijenosnim lanserom Matra Sadral za PZ rakete tipa Mistral. Navedena plovila se ponajprije razlikuju u opremi za protuminsku borbu i taktici uporabe. Na plovila klase Oksoy je ugrađen taktički sustav MICOS norveškog Simrad Albatrossa u suradnji s francuskim Thomson Sintrom ASM. Sustav čine podsustavi za pozicioniranje plovila, nadvodno motrenje, upravljanje, podvodno motrenje i daljinski upravljiva podvodna plovila. Uz GPS koriste se mogućnošću sustavnog kartografskog zapisivanja. Opremljeni su sonarom Thomson TSM 2023N koji ima mogućnost otkrivanja sidrenih i na dnu ležećih mina do dubine od 100m pri brzini djelovanja od šest čvorova, te motrenja/traženja “iz čiste vode” do 800 m ispred plovila. Na plovilima podklase Alta ugrađeni su sonari tipa Simrad Subsea SA 950. Klasa Oksoy ima po dva daljinski upravljiva podvodna plovila tipa Pluto Plus (doseg djelovanja od 2 000 m, dubinu ronjenja 500 m, autonomnost 10 sati i brzinu djelovanja 7 čv) koja imaju mogućnost prenošenja/postavljanja eksplozivnih punjenja od 20 do 40 kg za možebitno uništavanje prethodno identificiranog objekta/mine. Klasa Alta je uz MICOS opremljen mehaničkim (OROPESA), i ne kontaktnim (akustičnim – AGATE, elektromagnetskim – ELMA) minolovkama.

U sastavu flote su bila i tri minopolagača3, dva klase Vidar i jedan klase Tyr. Izgradnja plovila klase Vidar je naručena 11. lipnja 1975. Izgrađenu su u brodogradilištu Mjellem and Karlsen u Bergenu, te uvršteni u flotnu listu 1977./78. imaju istisninu od 1500/1673 tone, duljinu 64,8 m, širinu 12 m i gaz od 4 m. Pogonsku skupinu čine dva dizelska stroja tipa Wichmann 7AX snage 3,1 MW koji preko dvije osovine i propelera omogućuju brzinu od 15 čv. Posadu čini 50 članova. Naoružanje uz dva topa bofors 40/70 mm i dva trostruka torpedna aparata Mk 32 za protupodmornička torpeda tipa Mk 46 kalibra 324 mm, zasigurno čini i 300 – 400 mina ukrcanih na tri palube; međusobno povezani liftom. Vidar N 52, nakon modernizacije i ugradnje sustava C2 u svibnju 1998. postaje zapovjedni brod norveške ratne mornarice.
Tyr N 50 je zaprimljen u flotu 1981. Ima punu istisninu od 495 tona, duljinu 42,3 m, širinu 10,1 m i gaz od 3,5 m. Pokreću ga dva dizelska stroja tipa deutz SBA 12M 816 snage 956 kW, koji osiguravaju brzinu od 12 čv. Od dvadeset dva člana posade sedam su časnici. Za polaganja mina ima postavljene dvije tračnice. Plovilo je prije bilo namijenjeno za otklanjanje onečišćenja mora naftom. Nakon rekonstrukcije, završene 7. ožujka 1995, prenamijenjen je za minopolagača.
Pomorsko desantne snage čini pet plovila klase Reinoysud i 22 brodice tipa Combatboat 90N. Plovila klase Reinoysud su izgrađena 1972./73., pune istisnine 850 tona, duljine 52m, širine 10,3 m i gaza od 1,8 m. Ima sposobnosti prevoženja sedam tenkova tipa Leopard ili 200 vojnika s opremom. Planom restrukturiranja ratne mornarice, dvije jedinice Reinoysund L 4502 i Rotsund L 4505, od 2002. do 2005. bit će raspremljene, a preostale tri preinačene u plovila za potrebe ronilaca.
Brze transportno iskrcajne višenamjenske4 brodice tipa Combatboat 90N su izgrađene u Švedskoj između 1996. i 1999. pokreću ih dva dizelska stroja SAAB Scania DSI 14 snage 812 kW koji omogućuju brzinu od 20 čv. Imaju sposobnosti prevoženja 20 vojnika s opremom ili 2,8 tona tereta.

Snage obalne obrane
Obalno topništvo je tradicionalno namijenjeno protudesantnoj obrani. Tijekom Hladnog rata razvoj topničkih i raketnih sustava uz povećanje njihove mobilnosti, otvorili su novu stranicu u osmišljavanju njihove misije i zadaća. U norveškoj obalnoj obrani uz tradicionalne topničke bitnice integrirane su torpedne stanice, kontrolirana minska polja i raketni sustavi obala – more. Elementi obalne obrane su, prema doktrini, onemogućavali napredovanje desantnih snaga i “navodili proivnika” da zbog njihovog razmještaja promjeni smjer napora prema području koje je za Norvešku bio pogodniji za obranu drugim snagama ili čiji možebitni gubitak u toj fazi bojnih djelovanja ne bi bio od strateške važnosti. Elementi obalne obrane su povećavali mobilnost/učinkovitost bojnog djelovanja prijateljskih snaga u području dosega svojih oružnih sustava. Svojim sposobnostima su štitile bok kopnenim snagama od mogućih pomorskodesantnih djelovanja. Prije restrukturiranja u obalnom topništvu je bilo: devet topničkih bitnica od 120 ili 75 mm (topnička oruđa smještena u najmodernije automatski okretnim kupolama tipa Bofors A/B), četrnaest topničkih bitnica od 155 i 105 mm, sedam topničkih bitnica od 127 mm, osam kontroliranih minskih polja, pet torpednih stanica i dvanaest raketnih bitnica.
Svaka bitnica je predstavljala otpornu točku s visokim stupnjem samostalnosti (energija, voda, hrana, trgovina, bolnica – kirurgija) i zaštite posade. Topnička oruđa su povezana podzemnim tunelima. Interna komunikacija je uspostavljena fiber-optičkom tehnologijom. Raspolaže s više radara za upravljanje paljbom (antene se izvlače teleskopski iz podzemnih zaštićenih položaja), za motrenje, IC kamerama, laserskim daljinomjerima i TV kamerama.
Na temelju ugovora (vrijednost 600 milijuna NDK) s norveškim zapovjedništvom za materijalnu potporu mornarice, u lipnju 1990., tvrtka NFT (NorskForsvarsTeknologi) je nakon trogodišnjeg razvoja i testiranja pristupila serijskoj proizvodnji i instalaciji moderne opreme. Instalirali su novi taktički sustav za upravljanje oružnim sustavom tipa KMC 9000, novi nadvodni senzori (elektrooptički, radar), podvodni senzori (magnetski i akustički), te modernizirala postojeće i postavila nove mine5. Proces modernizacije je završen u prosincu 1997.
Raketne postrojbe su organizirane u bitnice i vodove. Njihove glavne zadaće su: operacije protiv protuminskih snaga protivnika na zadaćama otkrivanja/uništavanja postavljenih minskih prepreka, protudesantna obrana, zaštita luka i pomorskih prometnica i sudjelovanje u višenacionalnim operacijama.
Bitnice raketa obala-more kratkog dometa tipa RB imaju visoku razinu mobilnosti (terenskim vozilima, brzim transportnim brodicama, helikopterima). Prva postrojba je utemeljena 1996.
Na temelju naučenih lekcija iz proigranih ratnih igara i analiza pomorskih operacija izvedenih u Zaljevskom ratu, potkraj prošlog desetljeća otpočeli su s provođenjem koncepta integrirane obrane. Planiralo se uvođenje raketa obala-more srednjeg dometa koje bi organizirane u taktičke postrojbe razine bitnice, zahvaljujući visokoj razini mobilnosti operativne i strateške razine, poglavito bile pod zapovjedništvom kopnenih snaga operativne razine. Prema dostupnim podatcima, planira se ustrojavanje četiriju bitnica u kojima će zasigurno biti norveške rakete tipa NSM operativnog dosega 185 km čije se uvođenje očekuje tijekom 2006./07.

Obalna straža
Sedamdesetih godina, nakon otkrića i otpočinjanja iskorištavanja nalazišta s golemim količinama nafte u norveškom priobalnom području, pokazala se potreba za razdvajanjem zadaća subjekata nadzora akvatorija te se ustrojava Obalna straža (Kystvavk) 1976. Nalazi se u sastavu ratne mornarice. Njezina važnost raste donošenjem Konvencije o pravu mora 1982., i proglašavanjem ekonomki ekskluzivnih i za ribarstvo zaštićenih zona (Svalbard i Jan Mayen).
U namjeri da poboljša učinkovitost upravljanja agencija nositelja odgovornosti na moru Vlada je donijela sljedeće mjere:
• uspostava stalnih kontrolnih točaka na moru, na kojima se ribarski brodovi (imaoci licenci za ribolov u norveškim vodama) moraju registrirati na “ulazu” te dati ulov na kontrolu pri “izlazu”,
• ustrojavanje Unutarnje obalne straže) Zašto? Dok je nedvojbeno Obalna straža mjerodavna za nadzor izvan i u teritorijalnim vodama, u unutarnjim vodama djeluju brojne agencije čija je učinkovitost u nadzoru i možebitnoj reakciji na nedostatnoj razini. Unutarnja obalna straža će zadaće nadzora i provedbe zakona provoditi najvjerojatnije pod ingerencijom Obalne straže.
Obalna straža ima misiju provođenja zakona u EEZ-u, kontinentalnom šelfu i teritorijalnom moru. Preko zadaća nadzora ima ulogu administratora svih aktivnosti u navedenom akvatoriju. Njezina zadaća je i onemogućavanje bilo kakvog znanstvenog istraživanja neautoriziranih osoba/tvrtki na kontinentalnom šelfu pod norveškom jurisdikcijom. Brodovi, u miru, uz pružanje pomoći svojoj ribarskoj floti, carini i policiji u provođenju svojih zadaća, sudjeluju u misijama traženja i spašavanja, zaštiti područja od onečišćenja te kao potpora istraživačkim pohodima na Antarktik. U vrijeme rata dobivaju status ratnog broda te otpočinju s provođenjem planiranih zadaća uobičajenim za brodove ratne mornarice sukladno mogućnostima. Dok je Obalna straža operativno podčinjena mornarici, zbog specifičnosti njezinih misija odnos između nje i civilnih institucija se određuje preko Koordinacijskog vijeća koje određuje slijed i prioritet zadaća, te odnos s drugim vladinim agencijama kako se misije/zadaće ne bi preklapale ili uzajamno ometale.
Organizirana je u dva skvadrona čija su područja odgovornosti razgraničena 65. paralelom. Dok skvadron Sjever čine tri plovila klase Nordkapp, jedno klase Nornen, četiri iznajmljena oceanska ribarska plovila i 14 – 20 iznajmljenih priobalnih ribarskih plovila, u svom sastavu skvadron Jug ima dva plovila klase Farm, tri iznajmljena oceanska ribarska plovila i dva iznajmljena priobalna ribarska plovila. Zračnu potporu daje šest helikoptera tipa Lynx ukrcanih na plovila klase Nordkapp i dva aviona tipa P3B6 Orion LRPM iz sastava 333. eskadrile norveškog ratnog zrakoplovstva koja bazira u Andyai. U svom sastavu ima oko 800 uposlenih osoba. Operatine ophodnje plovila se odvijaju različito za plovila “u sastavu” i iznajmljena. Plovila “u sastavu” nakon 16 dnevne ophodnje uplovljavaju na 12 dnevni odmor posade i održavanje. Iznajmljena plovila imaju po dvije posade, te provode 48 tjedana godišnje na moru uz kratka uplovljavanja zbog zamjene posade i popune.
Plovila su prilagođena uvjetima dugotrajne nazočnosti na sjevernim morima. Od navedenih, mogu se navesti značajke nove klase Arctic i “poznatih” klase Nornen i Nordkapp.
Klasu Arctic predstavlja Syalbard W 303. Prema projektu iz 1997. izgrađen je u Tangen Verftu (Krager), te uveden u flotu u prosincu 2001. Ima istisninu od 6 100 tona, duljinu 103 m, širinu 19,1 m i gaz od 6,5 m. Propulziju mu osiguravaju četiri dizelska generatora od 8 MW koji omogućuju brzinu od 17 čv. Pri brzini od 13 čv ima doplov od 10 000 Nm. Naoružan je jednim topom Bofors od 57/70 mm. Zapovjedno-nadzorni sustav je kompatibilan s moderniziranim sustavima ugrađenim na plovila klase Nordkapp. Konstrukcijske značajke mu osiguravaju plovidbu u sjevernim ledom ugroženim plovnim područjima. U opremi ima jedan laki helikopter.
Klasu Nornen predstavlja Nornen W 300, plovilo s 40 godišnjim iskustvom. Izgrađen je u Bergenu, te uveden u flotu 1963.. Ima istisninu od 1 030 tona, duljinu 61,5 m, širinu 10 m i gaz od 4,8 m. Propulziju mu osiguravaju četiri dizelska generatora od 2,57 MW na jednoj osovini. Dostiže brzinu od 17 čv. Posada ima 32 člana. Naoružan je jednim topom Bofors od 40/70 mm. Moderniziran je 1978.
Klasu Nordkapp čine tri plovila Nordkapp W 320, Senja W 321 i Andenes W 322. Od planiranih sedam zbog restrikcije financijskih resursa izgrađena su samo tri navedena plovila.

Domovinska garda mornarice
Domovinska garda mornarice je dio Domovinske garde (DG) odgovorne za obranu teritorija u miru, krizama i ratu. Ustrojena i organizirana u 18 područja. Predstavlja treću razinu u zapovjednom lancu. Njezina mirnodopska veličina od 50 000 pripadnika se u slučaju rata mobilizacijom povećava na 83 000. Postoje tri kategorije unutar DG-a, a to su: RRF, RF i FoF. RRF su snage za brzo djelovanje čiji pripadnici imaju godišnje vježbe u trajanju od šest do dvadeset dana. Uvježbani su i opremljeni za sve tipove zadaća. Svako područje DG-a imat će svoju postrojbu čija brojčana veličina neće biti veća od deset posto stanovništva. RF su snage ojačanja, njezini pripadnici imaju godišnje uvježbavanje u trajanju tri do pet dana. Svako područje ima navedene snage. U njima se nalazi oko pedeset posto stanovništva. FoF predstavljaju Follow-on Forces (snage za praćenje), njeni pripadnici također imaju godišnja uvježbavanja u trajanju od tri do pet dana te svoju opremu i odoru drže kod kuće u skladu s njihovim planom uporabe u “statičkim misijama” lokalnog značaja. Domovinska garda mornarice u svom mirnodopskom sastavu ima 600 osoba od kojih su 200 civili. U ratu se, nakon mobilizacije, povećava na 8300 osoba te prepodčinjava JOHQ-u. Svoje zadaće provodi kroz teritorijalne/timske cjeline . Mogu mobilizirati oko 300 brzih brodica.

Literatura
1. Naval Forces, special issue, Norwegian naval forces today and tomorrow, 1993.
2. Rivista Italiana Difesa, Geofrey Wood, I ruoli e la missioni della Marina Norvegese, 3/1995.
3. Naval Forces, A break with tradition – The new norwegian FPBS, 3/1996.
4. Naval Forces, The Oksoy class MCMV, 6/1997.
5. Naval Forces, The Skjold class Fast Patrol Boat, 5/1999.
6. Naval Forces, Heavyweight torpedoes new developments, 3/2000.
7. Jane’s fighting ships, 1991./92., 2000./2001.
8. NATO’s nations and partners for pesce, Kjell Birger Olson, A new navy in a new century,3/2001.
9. The Norway’s Armed Forces, Focus on restructuring of Norway’s Armed Forces based on st.prop. No 1 (2001.-2002.), listopad 2001.
10. Jane’s naval weapon systems, 2002.
11. Rivista marittima, Giuliano da Fre, La Marina Norvegese, studeni 2002.
12. Jane’s world armies, issue twelvve, 12/2002.
13. Headquarters Defence Command Norway, Norwegian Defence information strategy, travanj 2003.
14. NATO’s nations and partners for pesce, 1/2003.
15. Norway’s Armed Forces, Chod Norway’s Defence study 2003.
16. Norwegian Defence Department, The further modesnisation of the Norwegian Armed Forces 2005. – 2008., ožujak 2004.
17. Službene WEB stranice NATO-a i Kraljevine Norveške
________________________________________
Napomene
1. Poljska je preuzela podmornice s namjerom da se njihovom operativnom uporabom približi zapadnoj tehnologiji te premosti razdoblje do 2015., do uvođenja novih podmornica klase Viking ili Tip 212.
2. Njemačko torpedo AEG DM2A3 uz Norvešku mornaricu rabe mornarice Turske i Izraela.
3. Uz navedena plovila, po potrebi iste zadaće mogu izvršavati pet desantnih plovila klase Reinoysund i unajmljeni civilni trajekti.
4. Nalaze se na uporabi u postrojbama obalnog topništva i pomorskoj domovinskoj gardi. Mogu izvoditi zadaće nadzora i presretanja. Naoružane su sa tri strojnice 12,7 mm, lanserima raketa RBS 17 i minobacačima. U opremi imaju navigacijski radar i optroničku ciljničku napravu.
5. NFT je izradio sustav za upravljanje paljbom na temelju digitaliziranog sustava taktičkog planiranja aktiviranja/uporabe minske prepreke. Ima mogućnost odabira optimalne inačice “izgleda” prepreke u danim podmorskim uvjetima, dati prosudbu potrebitih materijalnih i financijskih resursa za izradu istog. Ista firma je izradila i taktički trenažer (jedna instruktorska i dvije trenažne konzole) na kojem se prema određenom scenariju simulira minska prepreka sa senzorima. Osoblje na obuci uvježbava standardne operativne postupke u reakciji na različite prijetnje pravilnom uporabom senzora i “podvodnih materijala” (aktiviranje pasivne prepreke s opaljenijem jedne ili više mina u skladu sa značajkama cilja koji se napada).
6. Važno je pripomenuti da avioni imaju točno planiranu i odobrenu godišnju kvotu sati naleta za potrebe Obalne straže.

Goran ŽANKO