Zbog snažnog gospodarskog rasta Indija i Kina imaju velike planove o jačanju svojih ratnih mornarica. Osnova tih planova jest gradnja nosača zrakoplova u domaćim brodogradilištima

Indijska ratna mornarica ulazi u skupinu mornarica s bogatim iskustvom uporabe nosača zrakoplova. Prvi nosač zrakoplova INS Vikrant (nekadašnji britanski Hercules) indijska ratna mornarica dobila je već 4. ožujka 1961. Vikrant je u operativnoj uporabi ostao do 31. siječnja 1997. U međuvremenu je indijska ratna mornarica kupila britanski nosač zrakoplova HMS Hermes, te ga nakon primopredaje 20. svibnja 1987. preimenovala u INS Viraat (R 22). HMS Hermes porinut je još 16. veljače 1953., a britanska ga je ratna mornarica preuzela 18. studenog 1959. Od tada je nosač prošao mnoge preinake, a intenzivno je rabljen i u ratu za Falklandsko otočje 1982. godine. Iako je indijska ratna mornarica uložila velik novac u njegovo održavanje, INS Viraat je na samom kraju operativne uporabe.

Zbog toga su još prije petnaestak godina indijska ratna mornarica i ministarstvo obrane započeli potragu za njegovim nasljednikom. Na kraju je odluka pala na bivšisovjetski nosač zrakoplova Admiral Gorškov, koji je Indiji prvi put ponuđen još 1994. Gorškov je jedini nosač napravljen u programu Type 1143,4, ili modificirana klasa Kiev. Porinut je 1. travnja 1982., a u operativnu uporabu ušao je 1987. godine. Iz nje je povučen već 1994. godine. Nakon dugih i neizvjesnih pregovora, ponajviše zbog prevelike cijene nosača Gorškov, pregovori su okončani 2004., kad je sklopljen ugovor vrijedan 1,6 milijardi američkih dolara. Gotovo polovica tog iznosa (670 milijuna američkih dolara) pokriva remont i modernizaciju nosača aviona koji se provode u Rusiji.

Osim potpune rekonstrukcije nosača zrakoplova Gorškov, ugovor obuhvaća i kupnju dvanaest MiG-ova 29K, četiri dvosjeda MiG-29KUB, tri protupodmornička helikoptera Ka-28 i pet helikoptera za rano otkrivanje ciljeva Ka-31. Procjenjuje se da je samo dio ugovoran vezan uz kupnju MiG-ova 29 vrijedan 700 milijuna američkih dolara. Ugovor sadrži i mogućnost naknadne kupnje još 30 MiG-ova 29K, s vremenom dostave oko 2015. Ti bi se avioni trebali rasporediti na tri buduća indijska laka nosača zrakoplova, koji će se izgraditi u tamošnjim brodogradilištima.

Prvobitni su planovi predviđali da se svečana primopredaja Gorškova održi u kolovozu 2008., no zbog iznimno loše procjene ruskih inženjera na projektu preinake nosača zrakoplova, glavni direktor brodogradilišta Sevmašpredprijatije u Sverodvinsku smijenjen je s dužnosti, a rok za dostavu broda, predviđen u razdoblju 2011.-2012., pomaknut je za barem tri godine, kad bi trebala započeti testiranja maritimnih odlika u Barentsovu moru. Zbog nastale situacije, Rusija je zatražila dodatnih 1,2 milijarde dolara kako bi završila preinaku nosača, što je indijska mornarica odlučno odbila zbog potpisanog i isplaćenog fiksnog ugovora. Glavni razlog tako velikom porastu predviđenih troškova preinake te razlog kašnjenju dostave INS Vikramaditya indijskoj ratnoj mornarici jest, kako se neslužbeno saznaje, gubitak svih nacrta povezanih s projektom. U skladu sa saznanjima neimenovanih viših dužnosnika indijske mornarice, ruskome brodogradilištu Sevmašpredprijatije, u kojem se nosač nalazi na modifikaciji, nisu nakon raspada Sovjetskog Saveza nikada dostavljeni originalni nacrti iz ukrajinskog brodogradilišta Nikolajev Jug (Brodogradilište No. 444), u kojem je brod izgrađen. Nedostatak nacrta doveo je ruske inženjere do iznimno velike pogreške u procjeni opsega i troškova radova što ih je zahtijevala indijska mornarica, a potrebnih za budući operativni vijek, koji je predviđen na 25 godina. Ruski projektni ured u Petrogradu pokušava rekonstruirati potrebne nacrte, no takav način rada uzet će previše vremena. Nakon epizode s Gorškovom, Indija je odlučila reducirati svoju ovisnost o ruskoj vojnoj opremi, koja iznosi oko 79% svih akvizicija, i orijentirati se prema zemljama poput Izraela i Sjedinjenih Američkih Država.

Glavne značajke ruskog nosača zrakoplova jesu maksimalna istisnina od oko 45 500 tona, a standardna istisnina 38 000 tona, uz duljinu preko svega 273,1 m, širinu 31 m i gaz 8,2 m. Brzinu od 32 čvora postiže uz propulzijsko postrojenje, koje se sastoji od četiriju parnih turbina, ukupne snage 104,4 MW, s jednako toliko osovina i propelera, a pri brzini krstarenja od 18 čvorova ima autonomiju od 13 500 nautičkih milja. Propulzijsko postrojenje očekuje veliki remont zbog požara koji je izbio 1994. godine. Sam brod bit će podvrgnut znatnim strukturnim promjenama kao i izmjeni borbenog sustava i naoružanja. Nakon opsežne rekonstrukcije cijelog nosača, a posebno njegove letne palube, Vikramadityu će pretvoriti u STOBAR nosač zrakoplova. Rekonstrukcija će, između ostalog, obuhvatiti micanje lansera protubrodskih i protuzračnih projektila te ugradnju ski-jump rampe na pramac broda pod kutom od 14,3 stupnja i klasičnu sletnu stazu na lijevom boku sa sustavima za zaustavljanje aviona.

Osnovu borbene moći INS Vikramaditya trebala bi činiti eskadrila od 12 (neki izvori navode brojku od 24) ruskih palubnih višenamjenskih borbenih aviona MiG-29K. Indijska ratna mornarica će također biti jedini korisnik tog aviona, s obzirom na to da se na ruskom nosaču Kuznjecov nalaze avioni Su-33. U odnosu na standardni MiG-29, a zbog prilagodbe za djelovanje s nosača zrakoplova, MiG-29K ima krila većeg raspona i veće površine (povećanje s 38 na 42 metra2). Dobio je i zaustavnu kuku na stražnjem dijelu trupa, te unutarnje spremnike goriva veće zapremine. Naravno, zbog teških uvjeta uporabe ojačan je i stajni trap kako bi izdržao sva naprezanja tijekom slijetanja na kratku sletnu palubu nosača. Da bi zauzeo što manje prostora u brodskom hangaru, MiG-29K je dobio sklopiva krila i repne vodoravne stabilizatore. Za pogon mu služe dva turbomlazna motora Klimov RD-33 Serija 3M, koji kratkotrajno mogu dati snagu od 81,4 kN, potrebnu za polijetanje uz pomoć “ski-jump” rampe. Ti motori imaju povećani servisni interval između dva remonta na 1000 sati rada, a ukupno im je vrijeme uporabe 4000 radnih sati, što je daleko najbolje unutar obitelji RD-33 motora. Kako bi se pilotima olakšao posao, MiG-29K je dobio “fly-by-wire” sustav kontrole letenja i “glass” kokpit. Opremili su ga i suvremenim radarom Phazotoro-NIIR Zhuk-M. Maksimalna brzina MiG-a 29K je 2,07 Macha. Službeni podatak govori o maksimalnoj uzletnoj masi od 18 550 kg, iako to vjerojatno vrijedi samo kad avion djeluje iz kopnenih baza. Isto tako na devet nosača može ponijeti do 5500 kg ubojnog tereta. S maksimalnom količinom goriva i s dva protubrodska vođena projektila Kh-31A, te dopunskim spremnikom za gorivo na središnjem nosaču ima borbeni radijus djelovanja od 1150 km, pri čemu se vjerojatno misli na režim djelovanja “visoko-nisko-visoko”. Lovačka konfiguracija obuhvaća projektile zrak-zrak kratkog dometa R-60 i R-73, kao i projektile zrak-zrak srednjeg dometa R-27 i R-77. Za uništavanje ciljeva na zemlji mogu se rabiti TV (KAB-500Kr) i laserski vođene bombe, te projektili Kh-29T, Kh-29L, Kh-25ML. Radari se mogu uništavati projektilima Kh-31P i Kh-25MP, a za protubrodsku borbu mogu se uporabiti projektili Kh-31A i Kh-35U. Proizvođač navodi da dvosjedna inačica namijenjena obuci pilota MiG-29KUB ima maksimalnu masu od 22 400 kg, te da je zadržala mogućnost nošenja do 4500 kg ubojitog tereta. MiG navodi da se taj avion, uz obuku pilota, može uspješno rabiti i za izvidničke zadaće, te za otkrivanje i obilježavanje ciljeva, ili kao leteća cisterna i avion za elektronička djelovanja.

Nabava Vikramadityje zapravo je trebao biti tek privremeno rješenje dok u operativnu uporabu ne uđe prvi indijski nosač zrakoplova izgrađen u domaćim brodogradilištima. Nosač je prvobitno označen kao Air Defence Ship (ADS), potom kao Indigenous Aircraft Carrier, najpoznatiji je kao Project 71, a operativno će mu ime biti INS Vikrant. Imat će istisninu od 37 500 tona, a njegov ulazak u operativnu uporabu prvobitno je planiran za 2011. ili 2012. Nosač zrakoplova klase Vikrant u potpunosti će biti izgrađen u brodogradilištu Cochin Shipyard Ltd., koje se nalazi u južnoj Indiji, koristeći se pritom modularnim načinom gradnje sekcijskih blokova. Projektirali su ga stručnjaci tvrtke Naval Design Bureau (NDB). Zbog financijskih problema projekt kasni oko dvije godine, čime je rok dostave produljen do 2014., uglavnom zbog problema nastalih pri akviziciji čelika za izradu trupa. Taj problem nedavno je riješen uvozom iz Rusije oko 1000 tona čeličnih bulb profila, koji su bili esencijalni za početak gradnje konstrukcije jer indijska tvrtka Steel Authority of India (SAIL), u državnom vlasništvu, nije bila u mogućnosti isporučiti zahtijevanu količinu čeličnih profila. Rezanje čeličnih limova potrebnih za konstrukciju trupa nosača zrakoplova počelo je već u travnju 2005. u skladu s prvobitnim planovima. No, mornarički dužnosnici bili su uvjereni kako će tvrtka SAIL s dvije privatne i jednom državnom čeličanom moći zajednički isporučiti oko 2000 tona čelika, uz dodatnu narudžbu od 4000 tona čeličnih bulb profila za gradnju novog nosača zrakoplova dugog 225 i širokog 58 metara.

Propulzijsko postrojenje novog indijskog nosača zrakoplova činit će četiri plinske turbine General Electric LM 2500, koje će se izraditi prema američkoj licenciji u indijskoj tvrtki Hindustan Aeronautics Ltd u Bangaloreu, južna Indija. Talijanska tvrtka Fincantieri SpA zadužena je za projekt i ugradnju propulzijskog sustava, strojarnice te provjeru ispravnosti brodskih sustava odvojeno od provođenja pokusnih plovidbi i primopredajnih ispitivanja. U razgovoru za jedne indijske novine, načelnik stožera indijske ratne mornarice admiral Sureesh Mehta ustvrdio je da je započela izrada projektne dokumentacije i za drugi nosač iz iste klase INS Viraat. Njegovo je porinuće planirano za 2014. godinu, a ulazak u operativnu službu najkasnije 2017.

INS Vikrant moći će primiti skupinu od 30 zrakoplova lovaca i helikoptera uključujući 12 zrakoplova tipa MiG-29K, modernizirane zrakoplove Sea Harrier FRS Mk 51 i lake borbene zrakoplove. Indijska ratna mornarica se nada da će dobiti i palubnu inačicu HAL (Hindustan Aeronautics Limited) LCA/Tajesa, lovca čiji se razvoj razvukao preko svih očekivanja. LCA osmišljen je kao najmanji borbeni avion na svijetu, koji će svojom jednostavnošću i niskom cijenom indijskom ratnom zrakoplovstvu omogućiti jeftinu zamjenu za MiG-21. Istodobno projekt je morao potaknuti razvoj indijske aeroindustrije, koja je, uz pomoć LCA kao demonstratora tehnologija i Tejasa kao serijskog proizvoda, trebala usvojiti nasuvremenije tehnologije u proizvodnji zrakoplova, kako za vojne tako i za civilne potrebe. Tijekom 2006. indijsko ratno zrakoplovstvo je naručilo prvu seriju od 20 Tejasa, uz zadržavanje mogućnosti (opcije) za narudžbu dodatnih 20. Sve prototipove i predserijske Tejase pokreće američki motor General Electric F404 i tako će ostati sve dok Gas Turbine Research Establishment ne dovrši razvoj domaćeg motora GTX-35VS Kaveri. Nakon konstantnih problema s razvojem i kašnjenja u razvoju Kaverija, Indijci su se za pomoć obratili ruskim stručnjacima te je motor ugrađen na Il-76 leteći laboratorij kako bi se ispitao u letu. Kad (ako) bude dovršen njegov razvoj, Kaveri bi trebao davati potisak od 90 kN. To će biti dovoljno da avion mase od 12,5 tona (lakši je i od Gripena) potjera do maksimalne brzine od 1,8 Macha. U razvoju je i dvosjed, čije će različite modele rabiti indijsko ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica (također i na nosačima zrakoplova). Od naoružanja Tejas će nositi top kalibra 23 mm. Za borbu u zračnom prostoru rabit će ruske projektile zrak-zrak Vympel R-77 (NATO oznake AA-12 Adder) i Vympel R-73 (AA-11 Archer), te indijski projektil srednjeg dometa Astra. Dobit će i mogućnost uništavanja ciljeva na zemlji laserski vođenim bombama, a Tejasi namijenjeni nosačima zrakoplova moći će nositi i protubrodske vođene projektile.

Kina
Za razliku od Indije, koja je vrlo rano nabavila svoj prvi nosač zrakoplova, a i danas (barem formalno) ima jedan u operativnoj uporabi, druga azijska velesila Kina tek planira njihovu nabavu. Precizno govoreći, prvi su nosač kupili još 1996. godine. Tada su od Moskve kupili rashodovani laki nosač Minsk te ga pretvorili u ploveći muzej u Tianjinu.

Iako nikad nije službeno potvrđeno, Kina namjerava izgraditi čak šest nosača zrakoplova, koji bi trebali kineskoj ratnoj mornarici omogućiti djelovanje daleko od matičnih luka. U početku u bližoj okolini, a potom sve do Južne Amerike. Iako je i dalje glavna preokupacija kineske politike, pa tako i oružanih snaga, vraćanje Tajvana pod vlast Pekinga, kineska ratna mornarica ima planove i za proširenje svojih djelovanja daleko od kineskih teritorijalnih voda. Prva zadaća bila bi osiguranje plovnih putova, kao što je Malacca prolaz, kroz koji ide 84% kineskog uvoza nafte, a u kojemu još uvijek djeluju tamošnji pirati. Sličan problem je i sa somalskim piratima, koji ugrožavaju kinesku trgovinu s Europom.

Iako Peking još nije službeno potvrdio postojanje programa gradnje nosača, još 1998. godine kupio je nedovršeni nosač Varjag, identičan ruskom nosaču Kuznjecov. Nakon velikih peripetija oko tegljenja nosača u Kinu (Varjag je dovršen do 70 posto i nije imao svoj pogon) konačno je u ožujku 2002. uplovio u kinesku luku i donedavno najveće vojno brodogradilište Dalian. Ondje je ostao privezan uz mol sve do početka kolovoza 2005., kad je otegljen u veliki suhi dok, u kojem je ostao nekoliko tjedana. Fotografije koje su pritom snimljene pokazuju da je trup broda obojan u standardnu svijetlosivu boju kineske ratne mornarice te da se izvode radovi na zapovjednom otoku. Intenzivni radovi na Varjagu nastavljaju se i dalje, zbog čega su sve učestaliji izvještaji da se njegovo opremanje približava kraju. Rasprave o njegovu dovršetku i mogućoj operativnoj uporabi znatno su se intenzivirale kad je, potkraj listopada 2008. godine, u svjetskom tisku objavljeno je da su u sklopu velikog međunarodnog velesajma zrakoplovne tehnike Air Show China ponovno intenzivirani pregovori između Rusije i Kine o mogućoj prodaji mornaričkih borbenih aviona Su-33 za potrebe kineske ratne mornarice. Prve takve najave pojavile su se prije točno tri godine, u listopadu 2006., kada je Kina prvi put krenula u pregovore o kupnji 48 aviona Su-33 vrijednih oko 2,5 milijardi američkih dolara. Nakon toga je 2007. u javnosti objavljeno kako je dogovorena kupnja prva dva aviona Su-33, dok se u jesen 2008. počinje govoriti o kupnji 14 aviona. Kineski odabir aviona poprilično je logičan, posebice ima li se na umu da se u kineskom ratnom zrakoplovstvu otprije rabe borbeni avioni Su-27SK (J-11), a u kineskoj ratnoj mornarici borbeni avioni Su-30MKK. Kao dodatna moguća potvrda o finaliziranju dogovora između Rusije i Kine o prodaji aviona Su-33 može poslužiti i činjenica da je Kina u mornaričkoj akademiji Dalian nedavno okupila novu skupinu od pedesetak pilota-kadeta te ih započela s njihovim školovanjem za mornaričke pilote, što bi trebalo potrajati četiri godine.

Dio neslužbenih kineskih izvora uporno navodi i mogućnost da se za uporabu na nosaču zrakoplova prilagodi najnoviji kineski lovac J-10, koji je odnedavno u operativnoj uporabi. J-10 ulazi među najmodernije lovačke avione i po svojim je odlikama sličan švedskom Gripenu. Ideja o prilagodbi J-10 uporabi na nosačima zrakoplova i nije neostvariva, što pokazuje primjer indijskoga lakog lovačkog aviona Tejas, čija će se jedna inačica rabiti na nosačima zrakoplova. Da bi se J-10 prilagodio novoj zadaći, potrebno mu je ojačati trup, ugraditi masivniji stajni trap i na stražnji dio dodati kuku za zaustavljanje. Sadašnji motor Al-31FN suhog potiska 79,43 kN i 122,6 kN pri naknadnom izgaranju vjerojatno bi bio dovoljan da podigne mornarički J-10 s palube nosača.

Zapadni, ponajviše američki analitičari tvrde da, usprkos zavidnom gospodarskom rastu, kineska industrija još uvijek nije sposobna napraviti tako složeni proizvod kao što je nosač zrakoplova. Pritom zanemaruju činjenice kao što je uspješno uvođenje u operativnu uporabu lovca J-10, te cijelog niza suvremenih ratnih brodova, od raketnih čamaca do razarača. Osim toga Kina se u svakom trenutku može osloniti na rusku tehnološku i stručnu pomoć, te čak na isporuke cijelih sustava (prije svega elektromagnetskih katapultova i brodskih dizala). Znakovito je da se kineski plan o gradnji šest nosača zrakoplova vremenski podudara s ruskim planom gradnje istog broja nosača, te nije nemoguće da dvije države podijele i troškove njihova projektiranja, razvoja potrebnih sustava i gradnje. Neki američki izvori navode i da je projekt projektiranja i gradnje nosača zrakoplova još uvijek prevelik trošak za tamošnji proračun te se pozivaju na (pre)velike troškove gradnje njihovih nuklearnih nosača. Ponovno zanemarujući činjenicu da će se kineski nosači graditi u domaćim brodogradilištima sa znatno nižim troškovima.

Umjesto zaključka
Iako su se japanski helikopterski razarač/razarač-nosač helikoptera Hyuga i južnokorejski veliki amfibijski brod LP-X svojom veličinom ozbiljno približili lakim nosačima aviona, u Aziji još jedino tajlandska ratna mornarica rabi tu vrstu broda. HTMS Chakri Naruebet isporučilo je španjolsko brodogradilište Ferrol još 10. kolovoza 1997. HTMS Chakri Naruebet je nešto smanjena kopija španjolskog nosača Principe de Asturias. Najveća istisnina mu je 11 485 kg.

Dugačak je 182,6 m, a širok 30,5 m. Letna paluba mu je dugačka tek 174,6 metara, a završava velikom ski-jump rampom pod kutom od 120 za STOVL avione. Na njega stane najviše 18 srednje velikih helikoptera ili do 12 STOVL aviona. Za svoj nosač tajlandska je ratna mornarica kupila i sedam STOVL jurišnika AV-8S Matador i dva dvosjeda za obuku TAV-8V. Standardna zrakoplovna skupina HTMS Chakri Naruebet sastoji se od šest aviona AV-8S Matador i četiri helikoptera S-70B Seahawk.

Zbog dugogodišnje loše gospodarske situacije u Tajlandu, tamošnjoj ratnoj mornarici nedostaje novca za održavanje i uporabu HTMS Chakri Naruebeta. Usprkos tome, ovaj je brod intenzivno rabljen tijekom humanitarnih djelovanja nakon tsunamija 2004. godine.

Siniša RADAKOVIĆ