U travnju 2008. zapovjednik ruske ratne mornarice admiral Vladimir Visotski objavio je da postoje planovi o jačanju njihovih snaga, uključujući i gradnju čak šest novih nosača zrakoplova

Istina je da su velike letne palube nosača zrakoplova opet u modi, ali ne za sve i ne na isti način. Kao i kod drugih ratnih brodova (pa i ostalih oružanih sustava), nosači zrakoplova trpe, ili su donedavno trpjeli, od naglog pada interesa, koji je nastao kao posljedica okončanja Hladnoga rata. No, nakon dugogodišnjeg propitivanja i javnih rasprava o budućnosti nosača zrakoplova, u jednom se trenutku učinilo da je pred njima nova, svijetla budućnost. A onda je nastupila globalna recesija i ti su se veliki (i skupi) ratni brodovi ponovno prvi našli na udaru.

Iskreno govoreći neke ratne mornarice, prije svega američka, nikada nisu ni dvojile o potrebi gradnje novih nosača zrakoplova. Oni su svoju učinkovitost dokazali u ratu za oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije (1991. godine), ali i NATO udarima po ciljevima u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih godina XX. stoljeća. Osim toga američki su nosači zrakoplova sudjelovali u većem broju manjih sukoba i intervencija, nekada samo radi demonstriranja snage, a nekada i izravnim sudjelovanjem u sukobu. Ta su iskustva pokazala da su upravo nosači zrakoplova gotovo idealni za djelovanje u ograničenim, lokalnim sukobima, ali i kao osnova za humanitarne akcije velikih razmjera. Zbog toga su prigovori o njihovoj nepotrebnosti nakon okončanja Hladnoga rata ubrzo utihnuli. Zapravo su sve rasprave okončane potpunom pobjedom pobornika gradnje novih nosača zrakoplova, koji su uspjeli dokazati da su upravo ti veliki brodovi idealni kao ploveće baze za snage što djeluju daleko od matičnih baza.

Mora se biti potpuno iskren i priznati da danas nosači zrakoplova tek djelomično služe kao baza borbenim zrakoplovima. Jedina država koja ih intenzivno rabi samo za tu namjenu jesu Sjedinjene Američke Države. Druge države, kao Francuska, neko su vrijeme “lutale” tražeći najbolji način kako iskoristiti nosače zrakoplova, te shodno tome kako ih projektirati i graditi. Nedostatak vizije prouzročio je teško nadoknadiv gubitak vremena.

Američka ratna mornarica je 10. siječnja ove godine u operativnu uporabu uvela zadnji nosač zrakoplova na nuklearni pogon klase Nimitz ? USS George H.W. Bush (CVN 77). U odnosu na prethodnih devet nosača iste klase, CVN 77 bitno je poboljšan te je svojevrsna međustuba između klase Nimitz i nove klase nosača zrakoplova (letjelica) na nuklearni pogon koja započinje s nosačem USS Gerald R. Ford (CVN 78). Gradnja novog nosača odobrena je 1999. godine, a ugovor o gradnji dodijeljen je brodogradilištu Northrop Grumman Newport News u siječnju 2001. Kobilica za USS George H.W. Bush položena je 2003. Brod je porinut 9. listopada 2006.
Iako se na njegovu letnu palubu i brodske hangare može smjestiti do 80 zrakoplova (ne računajući buduće borbene bespilotne letjelice), standardna letna skupina brojit će 56 zrakoplova, uključujući helikoptere Sikorsky SH-60B/F i HH-60H Seahawk, leteće radare Northrop Grumman E-2C Hawkeye/E-2D Advanced Hawkeye i avione za elektronička djelovanja EA-6B Prowler i EA-

Svečanost primopredaje najnovijega američkog nosača zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN 77) održana je 10. siječnja ove godine
18G Growler. U prvim godinama djelovanja, do dolaska F-35C Lightninga II, osnova borbene skupine, zapravo jedini borbeni avioni, bit će F/A-18C/D Horneti i napredniji F/A-18E/F Super Horneti.

U području projektnih rješenja, USS George H.W. Bush dobio je redizajniran trup kako bi mu se smanjili hidrodinamički otpori, prije svega pri visokim brzinama. Osnovna ideja nove forme trupa preuzeta je s prethodnog nosača USS Ronald Reagan (CVN 76), koji je porinut u ožujku 2001. Smanjena je i veličina zapovjednog otoka kako bi se povećala korisna površina letne palube. Djelomično i zbog manjeg korisnog prostora na zapovjednom otoku izvršena je integracija antena radara i drugih elektroničkih sustava. Osim toga, dio radnji koje se standardno obavljaju u hangaru na USS George H.W. Bushu obavljat će se na letnoj palubi, te se bitno povećava mogućnost borbenih letova u određenom vremenskom razdoblju. Zahvaljujući tim “pit stopovima” na letnoj palubi redovito održavanje borbenih aviona, te njihovo naoružavanje i dopuna gorivom moći će se obavljati i bez spuštanja u hangare, čime će se bitno povećati njihova iskoristivost tijekom intenzivnih borbenih djelovanja. I sve to po cijeni od “samo” 6,2 milijarde dolara.
Ukupna dužina CVN 77 jest 332,8 metara (vodena crta je 317 m), a puna istisnina 88 000 tona. Najveća širina letne palube je 76,8 m, a najveća širina trupa 40,8 m. Iako mu je gaz 11,8 m, najmanja sigurna dubina mora, ili bolje rečeno luka, mora biti 12,5 m. Da bi se postigla vršna brzina veća od 30 čvorova, rabe se dva nuklearna generatora A4W, koji pokreću četiri parne turbine ukupne snage 194 MW. Svaka turbina pokreće po jedan brodski vijak. Za upravljanje brodom zadužena je posada od 3200 ljudi. Uz njih se na nosaču nalazi i zrakoplovna grupa (ovisno o broju ukrcanih zrakoplova) s najviše 2480 pilota i tehničkog osoblja. Na brodu se nalaze smještajni kapaciteti za 6000 ljudi, ne računajući mogućnost privremenog smještaja u brodskim hangarima. Samoobrana broda prepuštena je dvama lanserima Mk29 s vođenim projektilima brod-zrak RIM-162 Evolved Sea Sparrow Missile (ESSM) i dvama lanserima proturaketnog raketnog sustava RIM-116 Rolling Airframe Missile (RAM).

Glavni motrilački sustav je 3D radar SPS-48E. Uz njega je na nosaču još dvanaest radara za nadzor zračnog prostora, navigaciju i navođenje vođenih projektila brod-zrak na ciljeve.
Službeni podaci brodogradilišta navode i da će gorivo u nuklearnim reaktorima biti dostatno za najmanje 20 godina rada, a da će CVN 77 u operativnoj uporabi ostati barem 50 godina. Brod ima skladišta namirnica dovoljno velika da se u njih ukrca hrane za 90 dana neprestane plovidbe. U normalnim uvjetima, svakog se dana napravi 18 150 obroka. Pitka se voda dobiva desalinizacijom mora, a ugrađeni sustavi osiguravaju 1 512 000 litara pitke vode dnevno. Zanimljivo je da se u službenim podacima ne spominju zapremine brodskih spremnika za zrakoplovno gorivo. Iako su prvi izvještaji spominjali da bi USS George H.W. Bush trebao, uz tri klasična parna katapulta, dobiti i jedan elektromehanički Electro-Magnetic Aircraft Launch System (EMALS), to se u službenim podacima ne spominje. Tako će, po svemu sudeći, prva ugradnja EMALS sustava biti na nosaču zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN 78), koji je ujedno i prvi nosač nove klase. EMALS rabi linearne elektromotore, čija se snaga (ubrzanje) može precizno regulirati. Uz to jednostavniji su za održavanje.

Ulazak u operativnu uporabu nosača USS Gerald R. Ford (CVN 78) planiran je za 2015. godinu. U proračunu američke ratne mornarice za FY09 spominje se trošak gradnje od 17 milijardi dolara, te porinuće tijekom 2013. godine. Osim što će biti prvi u klasi, USS Gerald R. Ford (CVN 78) će zamijeniti i ostarjeli nuklearni nosač USS Enterprise (CVN 65), koji je porinut još 1960. godine. U odnosu na nosače klase Nimitz, pa i na USS George H.W. Bush, USS Gerald R. Ford će imati znatna poboljšanja. Uz već spomenuti EMALS sustav, dobit će i novi sustav za zaustavljanje aviona Advanced Arresting Gear (AAG), koji je razvio General Electric. AAG je temeljen na tehnologiji vodene turbine koja se rabi za sustav za kočenje aviona u kopnenim bazama. AAG je još dobio i eletkromagnetski motor, kočnicu i sustav za namotavanje te najmoderniju sintetičku sajlu (stari rabi čeličnu).

Cilj je bitno smanjiti cijenu sustava i povećati vrijeme trajanja. Važan pomak CVN-21 u odnosu na klasu Nimitz jest prelazak na električne sustave. Iako su zadržane parne turbine, kao osnovni pogonski sustav brodski će sustavi proizvoditi znatno više električne energije. Zbog toga će CVN-21 biti “električni brod” s 2,5 do 3 puta više generirane energije nego klasa Nimitz. Razvijen u tvrtki Bechtel, novi A1B nuklearni reaktor, u odnosu na A4W reaktor koji se rabi na klasi Nimitz, ima znatno veću učinkovitost i bolji sustav hlađenja.

Veća učinkovitost omogućava pokretanje većeg broja električnih generatora. Pojednostavljena je i konstrukcija generatora, koji je dobio najsuvremeniju elektroničku kontrolu. Jednostavnija konstrukcija smanjuje i potrebu za održavanjem, tako da će CVN-21 moći provesti znatno više vremena na moru nego klasa Nimitz. Više električne energije omogućava i uporabu EMALS katapultova. Klasa Nimitz dobila je parne katapultove koji su razvijeni još pedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, ti katapultovi imaju brojna ograničenja. Jedno je ograničenje u najvećoj masi aviona na 32 tone. Uz to imaju ograničenje i u najmanjoj masi i veličini letjelice jer što je manja masa, to je veće ubrzanje i opterećenje konstrukcije. Uporaba EMALS katapultova omogućit će povećanje dnevnih polijetanja (barem teoretski) na 160, u usporedbi s maksimalno 140 na nosačima klase Nimitz, opremljenim parnim katapultovima. Maksimalno kratkotrajno povećanje omogućit će čak 220 polijetanja u jednom danu. I sve će se to ostvariti usprkos činjenici da će USS Gerald R. Ford imati tri dizala za zrakoplove, za razliku od nosača klase Nimitz koji imaju četiri. Osim toga, brodska posada, uključujući i zrakoplovnu grupu, imat će čak 500 do 900 ljudi manje nego klasa Nimitz te će brojati oko 4660 ljudi.

Korporacija Raytheon za nosače klase Nimitz proizvodi Ship Self-Defense System (SSDS) Mk 2 zapovjedno-nadzorni sustav, te se nada da će dobiti isti posao i za nosače klase Ford. Zbog toga će Raytheon poboljšati SSDS sustav kako bi dobio otvorenu arhitekturu, koja će omogućiti lakšu modernizaciju i jednostavnije spajanje s drugim sustavima. Raytheonov optimizam u pogledu moguće isporuke SSDS sustava potiče i činjenica da je ista tvrtka odabrana i za isporuku novih Dual-Band Radar (DBR) sustava AN/SPY-3, koji su prvobitno predviđeni za nove razarače klase Zumwalt, koji će činiti ključnu komponentu mogućnosti otkrivanja i praćenja ciljeva u zračnom prostoru i na površini mora na nosaču CVN 78. AN/SPY-3 radar može istodobno motriti zračni prostor i navoditi paljbu protiv ciljeva u njemu, kontrolirati morsku površinu i pružati podatke o položaju ciljeva brodovima u eskortu koji su naoružani protubrodskim vođenim projektilima, otkrivati ciljeve na obali i navoditi topničku paljbu s eskortnih brodova, služiti kao navigacijski radar te, naravno, služiti za navođenje zrakoplova s nosača i drugih brodova. Zbog tih mogućnosti AN/SPY-3 će zamijeniti mnoštvo senzora čije antene “krase” zapovjedni otok nosača klase Nimitz. Kako DBR zahtijeva znatno manje prostora za ugradnju i zapovjedni otok nosača klase Ford bit će manji nego na nosačima klase Nimitz, što će omogućiti više korisnog prostora na letnoj palubi. AN/SPY-3 će uz to biti znatno lakši za održavanje u odnosu na radare koji se sada rabe na klasi Nimitz. Osnovu AN/SPY-3 sustava čine pločaste fazne antene, koje su, barem po tvrdnji proizvođača, znatno pouzdanije od klasičnih rotirajućih antena. Prva testiranja na testnom poligonu započet će u prosincu ove godine, a svaki i najmanji problem u razvoju AN/SPY-3 značit će kašnjenje u razvoju razarača klase Zumwalt, čija je primopredaja planirana za lipanj 2013. Zbog toga američka ratna mornarica smatra da će do početka gradnje USS Gerald R. Forda imati dovoljno vremena da promijeni planove i AN/SPY-3 sustav zamijeni nekim drugim radarima ako dođe do zastoja u razvoju.

Na nosačima zrakoplova serije CVN-21 posebna je pozornost pridana lakšem manipuliranju zrakoplovnim oružjem kako bi se povećala brzina ponovnog opremanja zrakoplova za borbene operacije. Nosači zrakoplova klase Nimitz dobili su klasična dizala pokretana sajlama. Uz to su ih opremili i vodoravnim protueksplozivnim vratima, kojima su odvojeni magazini za oružje i hangari te letna paluba. No, dizala pokretana sajlama ne mogu proći kroz vrata, tako da se oružje mora pomicati vodoravno između dva dizala. Zbog toga nepotrebno prelaze put koji je dug otprilike 500 metara, a koji uz to posadi oduzme i do dva sata rada. Kako bi se taj problem riješio i ubrzao put oružja iz magazina do letne palube i hangara, na nosačima serije CVN-21 primijenit će se potpuno drugačija dizala. Za njihovog dobavljača Northrop Grumman je odabrao tvrtku Federal Equipment Company. Nova dizala se ne pokreću sajlama već linearnim elektromotorima koje proizvodi tvrtka MagneMotion. Linearni elektromotori otklanjaju potrebu za okomitim sajlama te omogućuju da dizala prolaze kroz otvorena protueksplozivna vrata. Novo dizalo moći će podići oko 22 tone ili dvostruko više nego dizala za oružje na nosačima klase Nimitz, ali i omogućiti potpuno novu konstrukciju prostora namijenjenog za skladištenje, opremanje i transport zrakoplovnog oružja. Sedam dizala podizat će bombe i projektile iz brodskih magazina na područje rezervirano za oružje, koje se nalazi odmah ispod letne palube. Tu će se oružje opremati i raspoređivati po zrakoplovima. Tako će oružje na letnu palubu dolaziti pripremljeno za postavljanje na zrakoplove, i to za svaki zrakoplov pojedinačno. Prebacivanje oružja iz oružničke palube na letnu obavljat će se pomoću tri brza dizala. Na letnoj palubi dizala za oružje, postaje za punjenje zrakoplova gorivom i oprema za održavanje zrakoplova bit će skupljeni u pit-stop zonu kako se zrakoplovi ne bi morali micati po letnoj palubi između prostora za punjenje gorivom, naoružavanjem i održavanjem. Jednostavnije održavanje i opremanje zrakoplovima najveći je pojedinačni faktor na nosačima serije CVN-21 koji će povećati broj mogućih borbenih letova u jednom danu.
Idući nosač iz klase Gerald R. Ford, koji još nema ni ime, trebao bi u operativnu uporabu ući 2019. godine.

Rusija
Usprkos impresivnoj moći nekadašnje sovjetske ratne mornarice, posebice na samom kraju Hladnoga rata, sadašnja ruska ratna mornarica je tek njezina blijeda sjena. Bez obzira na veličinu i snagu sovjetske ratne mornarice, ona je tek pred sam kraj svog postojanja započela s intenzivnim razvojem klasičnih nosača zrakoplova. Zahvaljujući tome ruska ratna mornarica danas u operativnoj uporabi ima jedan veliki nosač zrakoplova punog naziva Admiral Flote Sovjetskog Saveza Kuznjecov. U usporedbi s američkim nuklearnim nosačima, Kuznjecov je maleni brod pune istisnine od “tek” 58 500 tona i najveće dužine od 306,5 metara. Standardnu zrakoplovnu skupinu čini 18 borbenih aviona Suhoj Su-33 (Flanker D) i četiri Su-25 (Frogfoot) jurišnika. Uz njih ukrcava 15 protupodmorničkih helikoptera Kamov Ka-31 (Helix) i dva Ka-31 leteća radara. Naravno, na letnoj palubi i brodskim hangarima ima mjesta za znatno više zrakoplova. Suhoj Su-33 nastao je na osnovi lovca Su-27. Pokreću ga dva turbofan motora Saturn/Ljulka AL-31F Serija Tri potiska 75,2 kN, s dodatnim izgaranjem 125,5 kN. Zahvaljujući tako snažnim motorima Su-33 ima maksimalnu brzinu od 2300 km/h (2,165 Macha). Maksimalna masa na polijetanju mu je 33 tone, a maksimalna nosivost 6,5 tona, iako je važno napomenuti da tu masu i nosivost može ostvariti samo ako djeluje iz kopnenih baza s dugim poletno-sletnim stazama. U osnovnoj inačici Su-33 može nositi samo projektile zrak-zrak malog i srednjeg dometa R-27 i R-73E, te nevođene bombe i projektile zrak-zemlja. Međutim, promidžbena literatura navodi da se avion može, ako to kupac traži, osposobiti za uporabu laserski navođenih bombi Kab-50L i/ili televizijski samonavođenih bombi Kab-500Kr, ili tri bombe Kab-1500, ili šest protubrodskih vođenih projektila Kh-31A. Su-33 se također može prilagoditi za uporabu projektila zrak-zemlja Vymplet Kh-29L ili Kh-29T, ili Raduga Kh-59M. Su-33 se često na izložbama prikazuje naoružan i s jednim projektilom Raduga Moskit.

Porinut je 5. prosinca 1985. Prvo ime mu je trebalo biti Riga, ali je već u studenom 1982. promijenjeno u Leonid Brežnjev. U kolovozu 1987. brod je preimenovan u Tbilisi. Sadašnje je ime dobio 4. listopada 1990. Brod-blizanac Varjag nikada nije dovršen te je naknadno prodan Kini. Uz Kuznjecova se stalno spominju i “izvještaji” o njegovu lošem stanju, usprkos činjenici da je sudjelovao u više pomorskih vježbi na Sjevernom Atlantiku i Mediteranu tijekom 2007. i 2008. godine. Činjenica je da pri svakoj plovidbi uz Kuznjecov idu i oceanski tegljači, što upućuje na mogućnost da ima problem s parnim turbinama i dizel-generatorima.

U travnju prošle godine zapovjednik ruske ratne mornarice admiral Vladimir Visotski objavio je postojanje planova o jačanju njihovih snaga, uključujući i gradnju novih nosača zrakoplova. Naravno, ova je izjava dana prije godinu dana, kad je Rusija još imala velike prihode od izvoza nafte, zbog čega se ona danas mora nešto drukčije vrednovati. Iako je pad cijene barela nafte doveo u pitanje plan brzog jačanja ruske ratne mornarice, ostaje činjenica da njezin vrh, a očigledno i političko vodstvo, žele nosače zrakoplova. Usprkos okončanju Hladnoga rata, nosači zrakoplova su i dalje najbolji pokazatelj snage i najpogodniji za demonstraciju sile, posebno na velikim udaljenostima (recimo područje Južne Amerike). Osim toga njihovi su zrakoplovi pogodni za zaštitu pomorskih putova i trgovačkih brodova od pirata. Napadi s američkih nosača zrakoplova na ciljeve u Afganistanu zorno su dokazali da se nosači mogu uspješno rabiti ne samo za priobalna djelovanja već i za udare na ciljeve koji su udaljeni i stotinama kilometara od obale. Zbog toga sve veći broj država koje žele da ih se počne doživljavati kao svjetske (vele)sile razvija planove o gradnji, ili barem kupnji nosača zrakoplova. Zbog toga ne začuđuje što se i Rusija pridružila Indiji i Kini, državama koje već intenzivno razvijaju svoje planove za gradnju nosača. I u slučaju Indije i Kine nosači zrakoplova su više potrebni politici nego ratnim mornaricama.

U tom kontekstu ne začuđuje najava admirala Visotskiog da ruska ratna mornarica treba čak šest nosača zrakoplova koji bi bili nukleus isto toliko borbenih skupina formiranih oko nosača. Svih šest skupina trebalo bi biti operativno najkasnije 2060. godine. Ruska novinska agencija RIA Novosti objavila je da će, radi ostvarenja ovog plana, gradnja prvog nosača započeti 2012. ili najkasnije 2013. godine. Zanimljivo je da je prije tri godine ruska ratna mornarica objavila da treba četiri nova nosača, a početak prvog planiran je za 2014. godinu. S obzirom na to da je u operativnu uporabu trebao ući već 2017. godine, očigledno bi se radilo o manjem nosaču.
Međutim, nagli pad cijene nafte, a time i nagli priljev sredstava u ruski proračun ovaj je plan doveo pod veliki upitnik.

Siniša RADAKOVIĆ