Spašavanje izoliranih osoba s neprijateljskog teritorija uvijek je opasna zadaća. Od svog postanka helikopteri su njihov nezamjenjiv dio

Na vrhuncu američkih borbenih operacija u Iraku u travnju 2003. dramatična videosnimka upada američkih specijalaca u zamračenu iračku bolnicu u zadaći spašavanja zarobljenih američkih vojnika bila je najgledaniji prilog televizijskih vijesti diljem svijeta. Za američke i savezničke pripadnike snaga za traganje i spašavanje ta je operacija bila svojevrsna vodena zavjesa. Iako su zbog operacije “Iraqi Freedom” u područje Perzijskog zaljeva dopremljene velike snage namijenjene traganju i spašavanju, obavljena je samo jedna klasična operacija borbenog traganja i spašavanja (Combat Searc-And-Rescue – CSAR) – spašavanje posade oborenog američkog palubnog lovca F-14 Tomcat koja se katapultirala iz aviona iza neprijateljskih linija. Umjesto spašavanja posada zrakoplova, najvažnija operacija bila je izvlačenje iz iračkog zarobljeništva vojnikinje Jessice Lynch i njezinih kolega marinaca. Ta je operacija pokazala da će u suvremenim ratovima 21. stoljeća snage za traganje i spašavanje imati znatno širi spektar zadaća osim spašavanja oborenih zrakoplovaca ili pripadnika specijalnih postrojbi koji su “zaglavili” u neprijateljskoj pozadini. Staro načelo da se operacije borbenog traganja i spašavanja odvijaju isključivo iza neprijateljskih linija moralo se mijenjati jer je upravo rat u Iraku pokazao da će se CSAR snage morati baviti i zadaćama traganja i spašavanja izoliranih osoba na asimetričnim bojišnicama gdje ne postoji čvrsta linije bojišta. Najnovija iskustva sa spašavanjem vojnog, ali i civilnog osoblja koje je zarobljeno/oteto tijekom djelovanja u Iraku i Afganistanu samo potvrđuje tu tendenciju.

Novi smjer
Oružane snage diljem svijeta odgovorile su na nove zahtjeve stvaranjem novih doktrina uporabe CSAR postrojbi, novom organizacijom i nabavom nove opreme. Mnoge vojne organizacije imaju iskustva sa CSAR operacijama, ali novi smjer razvoja traži od njih novi pristup s novom doktrinama uporabe, procedurama i interoperabilnom opremom. Razlike u uporabi CSAR postrojbi dovele su do različitih terminologija te uporabe različite opreme. Tako neke države nemaju razrađene postupke djelovanja u operacijama traganja i spašavanja u ratnom i mirnodopskom okruženju. Skraćenica CSAR široko je rabljena tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a svoje korijene vuče iz Vijetnamskog rata kad je američko ratno zrakoplovstvo osnovalo specijalizirane snage koje su dobile helikoptere, jurišnike i leteće tankere kako bi spašavali oborene zrakoplovce iz jugoistočnih azijskih džungli. Operacija “Desert Storm” i mirovne operacije tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća donijele su i novu vrstu operacija označene kao Theatre SAR (TSAR). TSAR je donio i uporabu specijalnih postrojbi u operacijama traganja i spašavanja jer su one imale najbolje helikoptere i drugu opremu koja im je omogućavala siguran i uspješan prodor u neprijateljsku pozadinu. Tijekom UN-ovih i NATO-vih mirovnih operacija u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Somaliji različite su paravojne snage zarobljavale američko i UN-ovo vojno osoblje, ali i civile. To je potaklo razvoj CSAR operacija u novom smjeru. U uvjetima asimetričnog rata svi se mogu naći na udaru protivnika i biti oteti, bili oni vojnici, državni službenici ili obični civili. Nove okolnosti primorale su američko zapovjedništvo i zapovjedništva saveznika da razviju novi koncept djelovanja poznat kao “osobno spašavanje”. Novi je pristup donio nove “korisnike” usluga CSAR snaga, uključujući civile koji rade za vojsku, novinare i djelatnike humanitarnih organizacija.

U područjima operacija očuvanja mira i stabilizacijskih operacija ne postoje uobičajene crte bojišta i svakog pripadnika ekspedicijskih snaga mogu oteti paravojne milicije ili terorističke grupe te ga se mora spašavati. Ti novi “korisnici” nisu prvotno planirani u planovima TSAR operacija. Oni nikada nisu dobili obuku iz vještina preživljavanja, izbjegavanja, spašavanja i izvlačenja (Survival, Evasion, Rescue and Escape – SERE) koje su normalni dio obuke vojnih zrakoplovaca. Zbog toga ne znaju kako postupati u tijeku TSAR operacije, kao se ispravno identificirati ili otkriti svoj položaj a da pritom ne privuku pozornost otmičara. Sve je to CSAR snagama donijelo dodatni raspon zadaća koje se prije nisu vezale uz njihovo djelovanje tijekom spašavanja oborenih zrakoplovaca.

Operacija “Iraqi Freedom”
Uporaba CSAR postrojbi u operacijama “osobnog spašavanja” započela je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća osnivanjem američke Joint Personeel Recovery Agency. Iskustva koja su stečena tijekom operacije “Iraqi Freedom” u ožujku i travnju 2003. potvrdila su podršku ovim naporima te dovela do stvaranja nove doktrine uporabe CSAR postrojbi. Očekuje se da će američko ministarstvo obrane ubrzo i službeno potvrditi novu doktrinu.

Tijekom operacije “Iraqi Freedom” Amerikanci su izvan osvojenog područja izgubili četiri aviona i jedan helikopter. U dva slučaja zrakoplovci su odmah ubijeni tako da nije ni pokrenuta operacija spašavanja. Tijekom jednog izgreda oboren je A-10 neposredno ispred američkih postrojbi u napredovanju, koje su spasile pilota bez pozivanja specijalnih snaga. Operacija spašavanja nije pokrenuta niti za posadu oborenog helikoptera AH-64D Apache zbog prekida veze kojom bi posada pozvala spasilačku ekipu.
Najveći broj američkih vojnika u tom ratu zarobljen je tijekom napada na opskrbni konvoj u Al Nasiriyah u ožujku 2003. Ta poznata zasjeda rezultirala je zarobljavanjem vojnikinje Lynch i još šest marinaca. Marinci su odmah pokrenuli široku operaciju traganja i spašavanja koja je otkrila da se Lynch nalazi u iračkoj civilnoj bolnici iz koje je izbavljena prije spomenutom akcijom. Šest marinaca i dva američka zrakoplovca otkrila je marinska ophodnja nakon što su ih njihovi čuvari pustili.
Od tada do danas američka je vojska u operacijama u Iraku i Afganistanu stekla mnoga iskustva u sličnim akcijama. Jedno je da se u globalnom ratu protiv terorizma sve manje mora spašavati pripadnike zrakoplovstva (tom trendu pridonosi i sve masovnija uporaba bespilotnih letjelica), a sve više otete vojnike i civile. Tako je samo u Iraku američko ministarstvo obrane odgovorno za sigurnost između 40 000 do 80 000 civilnih radnika. Naravno da su mnoga iskustva stečena u klasičnim CSAR akcijama uporabljiva i u novim uvjetima. Jedno je kako do otete osobe u najkraće vrijeme prebaciti dostatne snage za njezino brzo i sigurno izvlačenje. CSAR je borba protiv vremena u kojoj se neprijatelja treba iznenaditi i neutralizirati i prije nego što uspije primjereno odgovoriti. U oba slučaja (klasični CSAR i oslobađanje otete osobe) najteže je otkriti točnu lokaciju cilja akcije, pri čemu je bilo kakva komunikacija od velike pomoći.

Jedna od važnijih lekcija naučenih tijekom okupacije Iraka od 2003. do 2006. je potreba za dostatnim kapacitetima koji mogu sudjelovati u velikim akcijama spašavanja vojnika iz oborenih transportnih helikoptera kopnene vojske i marinaca. Do 2006. američka je vojska u Iraku izgubila više od 40 helikoptera tijekom borbenih djelovanja, pri čemu je 204 vojnika poginulo a 90 ih je ranjeno. Sve veći broj nesreća tražio je i uporabu sve većih spasilačkih helikoptera kako bi mogli prevesti sve ranjene.

Europski napori
I dok se američke oružane snage silom prilika bore da unaprijede doktrinu traganja i spašavanja, europske vojske u relativnom miru razmatraju kako bi se i samo mogle prilagoditi novim okolnostima. Nekoliko je članica NATO saveza odlučilo prihvatiti novi pristup CSAR operacijama i “osobnom spašavanju”. Sada samo treba vidjeti hoće li se odlučiti za samostalni razvoj doktrine ili će svojim potrebama prilagoditi već postojeću američku. Drugi bi pristup doveo do veće interoperabilnosti CSAR snaga unutar NATO saveza. Najkonkretniji potez u smjeru veće interoperabilnosti europskih CSAR snaga je osnivanje European Air Groupa (EAG). EAG trenutačno čine snage sedam europskih članica NATO saveza, a zapovjedništvo je smješteno u britansku zrakoplovnu bazu High Wycombe. Kad je 2001. priznato da niti jedna država članica EAG-a nema mogućnosti da samostalno obavi CSAR operaciju u okruženju srednjeg i visokog stupnja ugroženosti, odlučeno je da se pokrene kooperacija na području CSAR-a. Kao rezultat tih napora unutar EAG-a su pokrenute mnoge međunarodne vježbe s ciljem integracije snaga i stvaranja zajedničke upute za planiranje CSAR akcija. Uvježbavanje traganja i spašavanja također je sinkronizirano unutar AEG članica.

I sam je NATO u procesu donošenja novih planova za CSAR djelovanje usmjerenih više na “osobno spašavanje”. Jedan od problema koji koče taj proces je nedostatni broj višenacionalnih vježbi u kojima bi se ispitale nove procedure i postupci. U središtu europskih problema razvoja kapaciteta za CSAR i “osobno spašavanje” je nedostatak specijaliziranih helikoptera za te zadaće. U Europi samo francuske i turske zrakoplovne snage imaju specijalizirane CSAR inačice helikoptera Eurocopter Cougar s ugrađenim obrambenim sustavima i mogućnošću dopune gorivom u letu koje je potrebno ako se želi djelovati u neprijateljskoj pozadini. I druga ratna zrakoplovstva europskih članica NATO saveza imaju helikoptere sposobne djelovati u neprijateljskoj pozadini, kao što su nizozemski Boeing CH-47D, ali su oni u osnovi namijenjeni pružanju potpore kopnenim snagama. To znači da su njihove posade uvježbane za drugačije zadaće nego što su CSAR i da je potrebno uložiti puno vremena i novca da ih se osposobi za dodatne zadaće.

S druge strane, nekoliko europskih ratnih zrakoplovstava (npr. španjolsko, talijansko i britansko) imaju veliki broj SAR helikoptera kojima je primarna zadaća djelovanje nad nacionalnim teritorijem i vodama. U velikoj većini nisu opremljeni obrambenim sustavima koji su prijeko potrebni za uspješno djelovanje u neprijateljskoj pozadini a njihove posade nisu prošle obuku letenja u neprijateljskom okruženju.  Neugodna iskustva Amerikanaca tijekom operacije “Iraqi Freedom” potakli su i visoke časnike britanske vojske da se zainteresiraju za CSAR operacije. Rezultat toga je nova doktrina borbenog izvlačenja koja je usvojena u ratnom zrakoplovstvu Velike Britanije a prema kojoj je za zadaće borbenog izvlačenja dodijeljen 28 eskadron. Prema toj doktrini postrojba bi trebala imati u stalnoj pripravnosti dva tima koji bi se u kratkom vremenu mogli poslati u bilo koji dio svijeta. Svaki tim je dobio tri helikoptera Agusta Westland Merlin HC.3 i desetinu zrakoplovne Regimente koja je zadužena za izvlačenje osoba do helikoptera. Britanske snage za borbeno izvlačenje trebale su dostići potpunu borbenu spremnost u ožujku 2006., ali visoki časnik britanskog ratnog zrakoplovstva tvrdi da to nije u potpunosti ostvareno zbog nedostatka sredstava i stoga što je sporedna zadaća 28 eskadrona. Zbog toga je bilo teško ostvariti svu potrebnu obuku potrebnu za dostizanje svih operativnih zahtjeva.

Uz to nedostatak opreme u 28. eskadronu za izvođenje operacija borbenog izvlačenja također je bitni čimbenik koji koči razvoj tih sposobnosti. Iako helikopter Merlin ima odlične obrambene sustave, koji su izgrađeni oko sustava Northrop Grumman/BAE Systems Nemesis Direct Infra-Red Conter Measures (DIRCM), još uvijek nije dobio sustav za dopunu gorivom u letu iako je potrebna oprema već kupljena. Jedan od problema je što britansko ratno zrakoplovstvo nema potrebne kapacitete za opskrbu Merlina gorivom u letu i tako će ostati sve dok u operativnu uporabu 2012. ne uđu prvi transportni avioni Airbus A400M, i to pod uvjetom da ih se opremi kao leteće tankere.

Potrebna oprema
Kao rezultat dosadašnjih američkih iskustava u akcijama “osobnog spašavanja” i tehničkih potreba američko je ratno zrakoplovstvo pokrenulo projekt zamjene svojih helikoptera Sikorsky HH-60H Rescue Hawk, kojima je trenutačno opremljen Rescue Squadron. HH-60H dobro je služio iako su neke njegove mogućnosti bile ograničene, što je posebno došlo do izražaja tijekom operacija u Iraku i Afganistanu. Njegov dolet, brzina i nosivost ljudstva pokazala su se ograničenim u uvjetima djelovanja na velikim visinama i velikim vrućinama. To u praksi znači da ne mogu brzo stići do mjesta djelovanja, imaju malo vrijeme zadržavanja nad njim te ne mogu prevesti veći broj ozlijeđenih osoba.

Američki zapovjednici na terenu dosad su se oslanjali na helikoptere Sikorsky MH-53M Pave Low zapovjedništva za specijalne operacije kako bi “zakrpali rupe” nastale zbog Rescue Hawka. Ali, zbog sve većih potreba za djelovanjem specijalnih snaga, ali i zbog sve veće starosti i paralelno s time nepouzdanosti veterana MH-53J, američko je ratno zrakoplovstvo moralo potražiti zamjenu za HH-60H. Program zamjene prvotno je nazvan Personnel Recovery Vehicle (PRV) da bi ga kasnije pretvorili u CSAR-X program. Do promjene naziva programa došlo je samo stoga jer Kongres u trenutku njegovog pokretanja još uvijek nije odobrio doktrinu “osobnog spašavanja” te mu je zbog toga dano novo ime. Američko ratno zrakoplovstvo treba 141 CSAR-X helikopter čiji je procijenjena cijena radnog vijeka između osam i deset milijardi američkih dolara. U trenutku pokretanja CSAR-X projekta američko je ratno zrakoplovstvo imalo je nekoliko zahtjeva. Najvažniji je da se prvi helikopteri dostave za pet godina te da inicijalna operativna uporaba bude najkasnije 2012. Uz to od mogućih je dobavljača zatraženo da ponude helikoptere s dodatnim mogućnostima nego što je to traženo u PRV projektu. Zbog promjene zahtjeva iz ponude su ispali Bell/Boeing V-22 Osprey i NH Industries NH90. Prvi zbog previsoke cijene a drugi zbog toga što je premali da bi zadovoljio nove zahtjeve. Tako su u igri ostala tri natjecatelja: spasilačka inačica Boeingovog Chinooka nazvana HH-47 koju razvijaju u kooperaciji s Rockwell Collinsom i Honeywellom; US101 inačica Merlina tvrtke AgustaWestladn koju na američkom tržištu nude Lockheed Martin i Bell Helicopters; i Sikorsky HH-92. Svi su natjecatelji potvrdili da ispunjavaju zahtjeve CSAR-X programa glede doleta, nosivosti, brzine i zaštite. Važan zahtjev vezan uz CSAR-X program je uvođenje internet tehnologije prijenosa podataka s bojišta u realnom vremenu kako bi se omogućilo trenutačno određivanje lokacije i identifikacije osoba koje se spašavaju.

Tijekom operacije “Iraqi Freedom” prvi su uspjesi u traganju za zarobljenim američkim vojnicima ostvareni pomoću sustava za borbenu identifikaciju Blue Forces Tracking. Očekuje se da će slični sustavi otkloniti trenutačne brojne probleme koji su u nedavnoj prošlosti mučili sudionike CSAR operacija. Prema američkim iskustvima upravo je potpuno ovladavanje situacijom ključ uspješnog izvođenja akcija borbenog spašavanja. Pritom je faktor vremena najbitniji jer se do zatočenih osoba mora doći u što kraćem vremenu. Naravno da je to nemoguće ostvariti ako ne zna njihova točna lokacija, a važno je poznavati i snagu neprijatelja u području djelovanja. CSAR-X natječaj trebao bi biti završen do kraja 2006., ako je za vjerovati zadnjim tvrdnjama američkog ministarstva obrane. Američko ratno zrakoplovstvo traži zamjenu i za svoje HC-130 Combat Shadow leteći tanker koji se trenutačno rabi za opskrbu gorivom u letu helikoptera HH-60H. Trenutačno je najizgledniji kandidat Lockheed Martinov KC-130J u posebnoj inačici letećeg tankera.
Osim u Sjedinjenim Američkim Državama u ostatku svijeta programi nabave CSAR helikoptera baš i nisu česta pojava. Naime, veliki je problem njihova visoka cijena. U Europi francusko ratno zrakoplovstvo i kopnena vojska trenutačno su u fazi dobivanja helikoptera Cougar u inačici CSAR. NH Industries nudi i posebnu inačicu svog NH90 lakog transportnog helikoptera namijenjenog CSAR zadaćama i operacijama specijalnih snaga. Talijansko ratno zrakoplovstvo odlučilo se za modernizaciju svojih spasilačkih helikoptera Sikorsky HH-3F Pelican kako bi ih učinili uspješnim u CSAR akcijama. Pelicani će dobiti novu avioniku tvrtke Agusta Westland koja će obuhvatiti ugradnju LCD ekrana u kokpitu, znatno poboljšani navigacijski sustav s GPS-om, hed-up displej i novu komunikacijsku opremu. Naravno, kokpit će se prilagoditi za uporabu opreme za noćno gledanje. Da bi se povećala vjerojatnost preživljavanja iznad neprijateljskog područja, ugradit će im se novi sustavi za otkrivanje radarskog i laserskog zračenja.  Izrael je odlučio modernizirati svoje helikoptere Sikorsky CH-53 Sea Stallion kako bi im olakšao djelovanje iznad neprijateljskog područja, ne samo u CSAR operacijama već i u operacijama specijalnih snaga.

Zahtjevi za budućnost
Nedavna iskustva u CSAR i SAR operacijama pokazala su tendenciju uporabe sve većih helikoptera koji su osposobljeni i za operacije prijevoza većeg broja ranjenih i ozlijeđenih osoba. Iako su baš helikopteri trenutačno jedino sredstvo pogodno za CSAR operacije, te ih se rabi u više od 90 posto slučajeva, američke oružane snage razmatraju uporabu i drugih sredstava. Uz uporabu aviona s kratkom stazom slijetanja i polijetanja razmatra se i uporaba bespilotnih letjelica koje bi mogle prevesti do dva vojnika. Zbog prevelikih troškova kupnje CSAR helikoptera lako bi se moglo dogoditi da je CSAR-X projekt zadnji kojim će se kupovati ova vrsta specijaliziranih helikoptera. Visoki časnici američkog ratnog zrakoplovstva sve češće spominju da će helikopteri koji će bili kupljeni po CSAR-X programu morati obavljati i druge zadaće koji neće biti isključivo vezani uz operacije traganja i spašavanja. U budućnosti niti bogato američko ratno zrakoplovstvo neće si moći priuštiti CSAR helikoptere. Uporaba novih tehnologija također će izmijeniti operacije traganja i spašavanja. Ubrzano širenje sustava za identifikaciju ne samo na vozila već i na vojnike omogućit će njihovo lakše lociranje. Još naprednija tehnologija omogućit će i prijenos podataka o zdrastvenom stanju svakog pojedinačnog vojnika. Ali, sve veća potreba za spašavanjem civila s područja zahvaćenim sukobima zahtijeva da se i oni opreme sličnom opremom, što pak znači i veću mogućnost da ona dođe u krive ruke. Jedno je rješenje opremanje specijaliziranih CSAR helikoptera specijalnom opremom za otkrivanje i komunikaciju s civilnim mobilnim komunikacijskim uređajima (celuralnim i/ili satelitskim).

Tomislav JANJIĆ