Sve veći broj mirovnih operacija, borba protiv terorista, koja u Afganistanu i Iraku ima obilježja protugeriske borbe, i sve veći broj mirovnih operacija zahtijeva i nove borbene sustave

Od kraja II. svjetskog rata do početka devedesetih godina prošlog stoljeća politički je sukob dvaju blokova određivao i razvoj oružanih snaga država uključenih u NATO i Varšavski ugovor. Pripremajući se za sukob masovnih vojski planeri su tražili oružja sve veće razorne moći. Tako su oceanima, ako zanemarimo nuklearne podmornice s balističkim projektilima čija je jedina svrha bila (a i danas je) odvraćanje protivnika od nuklearnog udara, vladali američki nuklearni nosači u pratnji krstarica i razarača. Sovjetski je savez, u toj borbi za oceane, parirao nuklearnim krstašima i velikim krstaricama naoružanim nadzvučnim protubrodskim projektilima. Od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća i Sovjeti su započeli s realizacijom ambicioznog plana gradnje “pravih” nosača zrakoplova (jedan je ušao u operativnu uporabu a drugi je nedovršen prodan Kini). Iako američka ratna mornarica ne odustaje od gradnje novih nosača zrakoplova, te su se u gradnju velikih nosača upustili Velika Britanija i Francuska, trenutno najvažniji program je razvoj Littoral Combat Shipa (LCS-a) ili priobalnog ratnog broda.

Ratna su zrakoplovstva u drugoj polovici XX. stoljeća tražila sve veće i brže avione. Vrhunac je bio sovjetski lovac MiG-25 koji je mogao letjeti brzinama većim od 3000 km/h. Tijekom osamdesetih sve se veća važnost pridaje i smanjenju radarskog odraza, a posljedica je uvođenje američkog lovca F-22 Raptora u operativnu uporabu. Iako je u operativnu uporabu uveden prošle godine razvoj Raptora započeo je još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a nakon što su na program razvoja potrošene stotine milijardi dolara američko je ratno zrakoplovstvo moralo kupiti avion usprkos činjenici da je potreba za njim tijekom devedesetih naglo smanjena. Iz istog razloga nastavlja se razvoj višenamjenskog borbenog aviona F-35 Lightning II, velikog međunarodnog projekta koji bi trebao zamijeniti F-16 Fighting Falcona. Nove su potrebe u međuvremenu smanjile značaj klasičnih borbenih aviona na čije mjesto polako (ali nezaustavljivo) dolaze borbene bespilotne letjelice (vidi tekst na str. 22). Uz to od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas nezadrživo raste važnost transportnih zrakoplova, posebno velikih transportnih aviona. To ne ćudi ako se zna da se samo za podmirenje potreba snaga u Iraku i Afganistanu svaki se mjesec zrakom u te države mora dopremiti više stotina tona najrazličitijeg tereta.

Kroz iste ili još veće promjene prošle su i kopnene snage. Do devedesetih na cijeni je bilo samovozno topništvo na gusjenicama koje je moglo pratiti oklopne snage. Nije bilo važno koliko je teško, samo da ima veliku razornu moć (veliki kalibar) i što veći domet. Danas svi žele što lakše topove koje će moći prevoziti i helikopterima (vidi Hrvatski vojnik broj 123).
Još je veća promjena zahvatila oklopne snage, naročito donedavno njihov glavni dio – tenkove. Potreba za brzim razmještajem snaga na udaljenostima od nekoliko tisuća kilometara, djelovanje protiv relativno slabo naoružanih ali zato jako pokretnih gerilaca, te sve veći broj mirovnih operacija nikako nije pravo okruženje za tenkove čija masa prelazi 55, a često i 60 tona. Umjesto njih na cijeni su nova, znatno lakša vozila veće pokretljivosti.

Zbog toga je i europske oružane snage zahvatio trend kupnje srednjih borbenih vozila na kotačima. Prvo je 27. siječnja 2006. belgijska vlada objavila da će kupiti 242 vozila Mowag Piranha IIIC (u konfiguraciji 8×8) u vrijednosti većoj od 500 milijuna eura. Samo pet mjeseci kasnije češko je ministarstvo obrane potpisalo ugovor vrijedan 821 milijun eura s tvrtkom Steyr-Daimler-Puch Spezialfahrzeug kojim se određuje isporuka 199 Pandura II (8×8) uz opciju za još 35. U listopadu 2006. i nizozemska je vlada objavila odluku ostajanja u programu razvoja vozila Artec Boxer, zajedno s Njemačkom. U slučaju Belgije i Češke odabrana vozila činit će osnovicu oklopnih snaga njihovih vojski, dok će u Nizozemskoj Boxeri služiti kao potpora njihovim novim borbenim vozilima pješaštva BAE Systems Hägglunds CV9035.

Tako su neke europske države odlučile potpuno prijeći na oklopna vozila na kotačima dok su druge zadržale staru formu mješavine gusjeničara i vozila na kotačima. Za oklopnjake na gusjenicama odlučila se i Grčka. Na izložbi Defendory, koja je održana u listopadu prošle godine, potvrđeno je da će grčka vojska kupiti 291 oklopnjak na gusjenicama (vrijednih više od 1,7 milijardi eura) koji će djelovati zajedno s njihovih 352 Leoparda 2A4 i 2A6. Očekuje se ogorčena utrka između CV90 (tvrtke BAE Systems Hägglunds), BMP-3 (Kurgan), PSM Puma i Ulana (Steyr-Daimler-Puch). I prije te odluke grčka vojska mora hitno kupiti 84 oklopna vozila za mirovne operacije.

Unatoč svemu ovome prava debata koja se vodi u posljednjih godinu dana nije treba li kupiti oklopnjake na gusjenicama ili kotačima već koja vozila najbolje odgovaraju potrebama globalnog rata protiv terorizma. Iskustva iz Iraka i Afganistana pokazala su da oklopna vozila namijenjena intenzivnoj borbi na većim udaljenostima imaju velike probleme kad se nađu u naseljima zajedno s gerilcima. U tim bitkama na malim udaljenostima oklopna su vozila na udaru jeftinih protuoklopnih bacača ili priručnih mina. Tako se stvorila hitna potreba za vozilima koja će svoju posadu štititi i od tih prijetnji. Velika Britanija, Kanada, Nizozemska, Sjedinjene Američke Države i druge zemlje potražile su takva vozila. Britansko ministarstvo obrane je 24. srpnja prošle godine za svoje snage u Afganistanu i Iraku kupilo 86 oklopnih transportera Force Protection Cougar H (6×6) i još 66 dodano oklopnjenih Pinzgauer Vector Protected Patrol Vehicles (6×6). Odobren je i plan modernizacije 70 oklopnih transportera na gusjenicama FV430 koji će dobiti nove motore i dodatnu oklopnu zaštitu. Takav dvostruki pristup osiguranju dodatne zaštite snagama na bojišnicama tipičan je za mnoge države.

Nezadrživ uspjeh Piranhae
Piranha je najrasprostranjenije oklopno vozilo na kotačima i kao takvo najviše je rabljeno u borbama. Proizvod je švicarske tvrtke Mowag, koja je član konzorcija General Dynamics Europena Land Combat Systems. Uz ime Piranha to je vozilo poznato i pod skraćenicom LAV (od Light Armored Vehicle) kojom su ga označili američki marinci kad su još 1981. kupili Piranhu I (8×8). Od 1983. do 1988. GDLS-ova tvornica u kanadskom Londonu (država Ontario) proizvela je 758 ovih vozila. LAV-ovi se intenzivno rabe u Afganistanu i Iraku te su marinci pokrenuli program produženja “života” za idućih 20 godina. Uz to, u veljači 2006. naručili su dodatnih 130 LAV-A2 (vrijednih 178,3 milijuna američkih dolara) u više inačica. Za LAV-ove koji su već u uporabi naručeno je 394 električni pokretanih kupola. Osim već spomenute “električne” kupole dodatna poboljšanja na LAV-A2 obuhvaćaju poboljšani ovjes, sustav za automatsko gašenje požara te mogućnost postavljanja dodatnog oklopa. Vozila će se isporučiti kupcu od srpnja 2007. do srpnja 2008.

Nacionalna Garda Saudijske Arabije (SANG) kupila je 1117 vozila LAV I (8×8) u dvanaest različitih inačica. Od toga su 73 vozila opremili s BAE Systems 120 mm Armoured Mortar Systems a 130 s CMI Defence CTS kupolom naoružanom topom Cockerill Mk 8 kalibra 90 mm. SANG je od GDLS-a naknadno naručila i dodatnih 724 LAV-ova u deset različitih inačica.
GDLS-Canada trenutačno dovršava isporuku 651 LAV III za kanadsku vojsku. Zadnji od 33 Tow Under Armour vozila isporučeno je u svibnju 2006. a do srpnja 2007. treba isporučiti još 39 inženjerijskih vozila. Kanadska je vojska naknadno odustala od kupnje 66 Stryker MGS vozila kojima je htjela zamijeniti svoje ostarjele tenkove Leopard C2.
U kolovozu 2004. australska je vojska dobila zadnji od 144 LAV II vozila unutar treće serije Australian LAV (Aslav) programa. Iste je godine s GDLS-Australia sklopljen ugovor za modernizaciju 113 vozila isporučenih u drugoj seriji (od 1955. do 1997.) kojim će ih se dići na standard vozila iz treće serije. Modernizacija će obuhvatiti novu “električnu” kupolu, modernije termovizijske ciljnike s laserskim daljinomjerom i napredniji sustav za usmjeravanje paljbe (SUP) za njihove topove kalibra 25 mm. Vozila će dobiti i GPS navigacijski sustav te bolji ovjes. Osim Australije i Novi Zeland rabi 105 vozila LAV III koja su isporučena do studenog 2004.

Kao što smo spomenuli na početku teksta 27. siječnja 2006. belgijska je vlada objavila da će kupiti 242 Piranha IIIC u sedam različitih inačica te da će za njih platiti više od 800 milijuna eura (s uključenom logističkom potporom). Ova će vozila zamijeniti belgijske oklopne transportere (uključujući i M113) te tenkove Leopard 1A5B. Isporuka prve serije od 138 vozila trajat će od 2007. do 2012. Isporuka dodatnih 81 i 23 vozila obavila bi se od 2012. i 2015. Ako ne bude promjena belgijska će vojska dobiti 99 oklopnih transportera naoružanih besposadnom kupolom FN Herstal Arrows s teškom strojnicom kalibra 12,7 mm, 32 oklopna transportera naoružana s Elbitovom besposadnom kupolom i topom od 30 mm, 40 vozila za vatrenu potporu s CMI kupolama i topom do 90 mm, 24 zapovjedna vozila, 18 inženjerijska vozila, 17 vozila za izvlačenje i 12 sanitetska vozila. Osim što će isporučiti prva vozila, Mowag se obvezao isporučiti komponente potrebne za proizvodnju Piranha u belgijskim tvrtkama Jonckheere i CMI.

Osnovna inačica Strykera
Istog mjeseca kad i belgijska vlada i irsko je ministarstvo obrane potpisalo ugovor vrijedan 30 milijuna eura za 15 Piranha IIIH vozila koji će se pridružiti 65 koji su već u operativnoj uporabi. Devet će biti oklopni transporteri naoružani s Kongsberg Remote Weapon Station i teškom strojnicom 12,7 mm, a šest će dobiti kupole Oto Melara s topom od 30 mm.
Mowag je već dobio narudžbe za Piranha III vozila iz Danske (91 vozilo 8×8 u inačici oklopnog transportera i sanitetskog vozila), Španjolske (18 8×8 namijenjenih marincima), i Švicarske (36 vozila veze). Švicarska vojska već ima 310 Piranha I (6×6) s protuoklopnim sustavom Tow i 515 Piranha II (8×8) oklopnih transportera naoružanih s jednoposadnom kupolom Rheinmetall i teškom strojnicom M2 (12,7 mm). Švedska je još prije kupila Piranhe u konfiguraciji 10×10. Šest je u inačici zapovjednih mjesta, a sedam je dobilo Ericssonove radare za motrenje zračnog prostora.

Mowag je prvi prototip većeg vozila Piranha IV dovršio još 2001., a drugi je dovršen 2004. Piranhu IV rađe opisuju kao borbeno vozilo pješaštva (BVP) nego kao oklopni transporter želeći time istaknuti njezinu bolju zaštitu i borbene mogućnosti. Ono pruža veći unutrašnji prostor za posadu i pješački desant, veću nosivost, bolju razinu oklopne zaštite i bolju pokretljivost u usporedbi s Piranhom III. Prvi kupac Piranhe IV mogao bi biti Japan. Tamošnja tvrtka Komatsu već ima licencu za proizvodnju Piranhe IV te će tijekom ove godine izraditi prvi prototip vozila koji je prilagođen japanskim zahtjevima. Inačica BVP-a dobit će top srednjeg kalibra. Druge planirane inačice su oklopni transporter, samovozni minobacač, lovac tenkova, za protuzrakoplovnu borbu, zapovjedno i izvidničko vozilo, te samovozna haubica. I BAE Systems ima prava proizvoditi Piranhu IV te intenzivno traži kupce na Bliskom istoku. Tvrtka Alvis (sada u sastavu BAE Systemsa) proizvela je više od 320 Piranha II i III za Oman, Katar i Saudijsku Arabiju. U međuvremenu Mowag dovršava prvi prototip Piranhe V. Prvo javno prikazivanje ovog vozila trebalo bi biti 8. rujna 2007. Piranha V će imati masu od oko 28 000 kilograma, dva člana posade i mogućnost prijevoza deset vojnika.

Sve Strykerove inačice
Smještena u Fort Lewisu (država Washington) 4th Brigade, 2nd Infantry Division, jedna je od ukupno sedam brigada američke vojske opremljena oklopnim vozilima na kotačima General Dynamics Land Systems Stryker (LAV III) u konfiguraciji 8×8. Ova se brigada priprema za svoj novi odlazak u Irak koji će se zbiti sredinom ove godine. Nakon isporuke 27 Strykera u inačici Mobile Gun System (MGS) bit će prva brigada koja je kompletno opremljena sa svih 10 Strykerovih inačica. MGS je naoružan topom Generall Dynamics 105 mm smještenog u besposadnu kupolu te nosi 18 granata od 105 mm, 400 metaka za teške strojnice 12,7 mm i 3400 metaka za strojnice 7,62 mm. Zadaća Strykera MGS nije uništavanje oklopnih vozila (iako i to može) već pružanje vatrene potpore pješaštvu. Zbog toga svaka pješačka satnija opremljena Strykerima ima i tri vozila u MGS inačici. Svoje prave mogućnosti MGS će imati priliku pokazati u Iraku.

Novi sigurnosni prioriteti značili su i transformaciju američke vojske iz teško naoružanih snaga sposobnih za frontalnu borbu s isto tako naoružanim protivnikom u znatno pokretljivije snage sposobne za brzi razmještaj. Najavu novog smjera razvoja dao je 1999. tadašnji načelnik stožera general Eric Shinseki objavivši formiranje novih, lakopokretnih oklopnih brigada – Stryker Brigade Combat Team (SBCT). Sedam godina kasnije tvrtka GDLS je već isporučila 1800 od naručenih 2691 Strykera. Čelično tijelo Strykera štiti posadu od probojnog streljiva kalibra 7,62 mm, a dodatni keramički od probojnog streljiva kalibra 14,5 mm i gelera granata kalibra 152 mm. Kao dodatna opcija dio je Strykera u Iraku opremljen “rebrastim oklopom” kojem je namjena da aktivira RPG-ove projektile prije nego što udare u tijelo vozila. U skoroj budućnosti svi će Strykeri dobiti reaktivni oklop koji će ih dodatno štititi od protuoklopnih kumulativnih projektila.

Dvije trećine Strykera napravit će u pogonu Anniston Army Depot u Alabami, dok će ostale isporučiti iz pogona GDLS-Canada u Londonu (Ontario). Američko ratno zrakoplovstvo prve je Strykere dobilo u svibnju 2005. Riječ je o pet vozila preusmjerenih iz kopnene vojske, a namijenjeni su za zrakoplovne timove za navođenje zračne potpore koji djeluju unutar SBCT-a. Velika je vjerojatnost da će zrakoplovstvo naručiti veći broj tih vozila.

Cougarovo širenje
Tvrtka Force Protection iz Ladsona (South Carolina) povećala je broj svojih radnika s 12 na početku 2004. na više od 500 do studenog 2006. Istodobno je s dva glavna američka proizvođača namjenske opreme potpisala ugovor o suradnji. Njezin uspjeh temeljen je na obitelji vozila zaštićenih od djelovanja mina Cougar H koje su originalno projektirane u Južnoj Africi. Dizelski motor Caterpillar C-7, snage 300 KS, pokreće Cougar 4×4 borbene mase 14,5 tona. Model s pogonom 6×6 ima borbenu masu od 21,5 tona. Cougar je projektiran da izdrži eksploziju 13,6 kilograma TNT-a pod svakim kotačem ili 6,8 kilograma TNT-a pod tijelom. Tvrtka ponosno ističe da više od 200 njihovih Cougara i Buffala djeluje u Iraku i Afganistanu te da su preživjeli više od 1000 eksplozija protuoklopnih i ručno izrađenih mina bez gubitka i jednog člana posade. Iako ga je američka vojska označila kao EOD (Explosive Ordnance Disposal – uklanjanje/razoružavanje eksplozivnih naprava) vozilo Cougar se može prilagoditi za znatno više zadaća, uključujući transport vojnika (do 14 ljudi u konfiguraciji 6×6), zapovjedno vozilo, vučno vozilo topništva, vozilo za izvlačenje i sanitet.

Američki su marinci tijekom 2004. kupili 27 Cougara za svoje EOD timove u Iraku. Nakon dobrih iskustava u svibnju 2005. za 45,7 milijuna američkih dolara naručeno je još 122 Cougar Joint Explosive Ordnance Rapid Response Vehicles (JERRV) za uporabu u američkim Joint Improvised Explosive Device Defeat Task Force u Iraku. Točno godinu dana kasnije naručeno je dodatnih 79 JERRV-iva za 50,9 milijuna dolara. U studenom 2006. ta je narudžba povećana za još 100 JERRV-iva i 44 Buffaloa. Uz osiguranu logističku potporu vrijednost tog ugovora je 125 milijuna dolara. Kako bi zadovoljili sve veću potražnju za svojim vozilima tvrtka Force Protection je u studenom prošle godine potpisala ugovor o kooperaciji s GDLS-om i Armor Holdings Aerospace & Defvence Groupom.

Osim američkih, narudžbe su došle i od iračke vojske. Tako je u svibnju 2006. tvrtka BAE Systems dobila narudžbu za hitnu isporuku točno nedefinirane količine oklopnih vozila Iraqi Light Armored Vehicles (Ilav). Procjenjuje se da će na kraju cjelokupna narudžba biti za čak 1050 Ilav-a te da će vrijediti oko 445,4 milijuna američkih dolara. Kao osnova za Ilav odabran je Cougar H u konfiguraciji 4×4. Početna je narudžba obuhvatila 378 vozila, da bi je već u prosincu povećali za dodatnih 20. Isporuka prvih Ilav-a u Irak počela je samo 90 dana nakon potpisivanja ugovora, a rok za dovršetak isporuke dosad naručenih vozila je sredina 2007. I britanska je vojska naručila 86 Cougara za 62,9 milijuna dolara. Isporuka posljednjeg vozila mora se obaviti do svibnja ove godine. Britanci su svoja vozila označili kao Mistiffe, te im dodali vertikalne oklopne ploče na bokove.

Iako je partner u programu Ilav tvrtka BAE Systems nije odustala od razvoja svojeg vozila sličnih mogućnosti. Na izložbi AUSA, koja je održana u listopadu 2006., ta je tvrtka prikazala svoje vozilo RG33L Mine-Protected Vehicle u konfiguraciji 6×6. RG-33L je nastao na temeljima manjeg vozila RG-31/32. Projektiranje i izrada vozila zajednički su obavili BAE Systemsovi pogoni u Benoni (Južna Afrika) i Santa Clara u Californiji. RG-33 su opremili hidrauličnom rampom, dodanom zaštitom za strojničara i robotiziranom rukom. Uz to RG-33 se može naručiti u inačicama oklopnog transportera, sanitetskog vozila, zapovjednog vozila, vozila za eskortiranje konvoja, EOD vozila i drugim.

Američki Guardiani i Kinghti
Do kraja 2006. američka je vojska već dobila 450 M1117 Guardian Armored Security Vehicles (ASV) a nova se vozila šalju u Irak direktno s proizvodne trake u pogonu tvrtke Textron Marine & Land Systems u New Orleansu. Američka vojska svoje M1117 najviše rabi za zaštitu konvoja u Iraku. Još sredinom 2005. Textron Marine & Land Systems dobio je ugovor (vrijedan 500 milijuna dolara) za isporuku dodatnih 724 M1117, čime je broj naručenih vozila povećan na 1118 (u je brojku uključeno i 43 ASV-a za iračku vladu). ASV je nastao kao derivat vozila LAV-100/150/200 koje je u konfiguracijama 4×4 i 6×6 izrađivala tvrtka Cadilac Gage (sada u vlasništvu Textrona). Od 1963. proizvedeno je više od 3000 tih vozila, uglavnom za izvoz. Uspjeh ASV-a započeo je 1995. kad ga je odabrala američka vojna policija koja je procijenila da će njihovi pripadnici biti bolje zaštićeni u njemu nego u oklopljenom Humveeju (M1114). S posadom od četiri člana ASV je naoružan Textronovom kupolom s Mk 19 automatskim bacačem granata (40 mm) i teškom strojnicom M2 (12,7 mm). Moderan dodatni keramički oklop osigurava zaštitu od pogodaka probojnog streljiva kalibra 7,62 mm iz svih smjerova. Uz to su prostor za posadu, kupola i prostor za streljivo dodatno zaštićeni od probojnog streljiva kalibra 12,7 mm. ASV može izdržati i eksploziju pet kilograma TNT-a ispod kotača i udar gelera granate od 155 mm koja je eksplodirala na udaljenosti od 15 metara. Stranim kupcima Textron za ASV nudi i druge kupole i mogućnosti naoružavanja. Većina vozila koje su proizveli za iračke Civil Interention Force su u produženoj inačici koja omogućava prijevoz deset vojnika.

Sredinom listopada 2006. američka Army Tank-Automotive and Armamentrs Command dodijelila je Textronu ugovor za proizvodnju 64 ASV-a u novom M707 Armored Kinght konfiguraciji. M707 je razvijen za topničke Combat Observation and Lasing Teams (Colt). Ukupne potrebe za ovom vrstom vozila su 345 komada. Textron će sve proizvedene M707 isporučiti tvrtki DRS Technologies koja će u njih ugraditi potrebnu opremu koja se sastoji od laserskog daljinomjera/označivača ciljeva, termovizije, inercijalno/GPS navigacijskog sustava, sustava za precizno određivanje pozicije cilja te digitalnih sustava veze.

Njemačke Pume
U slijedećim mjesecima njemačka će vojska dobiti pet predserijskih BVP-a na gusjenicama Puma koje će isporučiti Projekt Systems und Management (PSM). PSM je “joint venture” tvrtka koju u omjeru 50:50 posjeduju Rheinmetall Landsysteme i Krauss-Maffei Wegmann. Od svibnja 2006. njemačka vojska obavlja testiranja s vozilom-demonstratorom tehnologija koji je dovršen još 20. prosinca 2005. Očekuje se da će potkraj 2007. njemačka vlada dopustiti proizvodnju 410 Puma, vrijednu oko 3,05 milijardi eura. Početak isporuke je planiran za 2009. a Pume će zamijeniti 2100 Mardera 1 koji su u operativnu uporabu ušli još 1971. Tako će Pume i 350 KMW-ovih Leoparda 2A6 činiti njemačke teške oklopne snage.
Posadu Pume čine zapovjednik, vozač i topnik (koji sjede u tijelu vozila) te pješački desant od šest vojnika smješteni u stražnjem dijelu vozila. Vozilo je naoružano besposadnom kupolom u koju je ugrađen top Mauser Mk 30-2/ABM (Air Burst Munition) kalibra 30 mm koji ima dvostruki sustav punjenja. Uz njega je koaksijalno postavljena i strojnica MG kalibra 5,56 mm. U kupoli je i prostor za smještaj 200 granata (probojnih i ABM) te još 1000 metaka za strojnicu.

Veličinom i masom Puma je prilagođena za prijevoz u transportnom avionu Airbus Military A400M. Proizvođač tvrdi da Puma ima najvišu razinu oklopne zaštite od svih novih BVP-a čija je masa oko 31 tonu te zadovoljavaju Protection Level A (Air-transportable). Ona je dovoljna da posadu i pješački desant zaštiti od probojnog streljiva kalibra 14,5 mm i mine s punjenjem od najmanje deset kilograma. Razvijen je i dodatni modularni oklop za tijelo i kupolu koji osigurava zaštitu na razini Protection Level C (Combat). To znači da posadu i desant štiti od ručnih protuoklopnih bacača, streljiva kalibra 30 mm i oružja koji napada s gornje strane vozila. U toj će konfiguraciji Puma težiti oko 41 tonu. Već tijekom projektiranja u obzir je uzeta mogućnost povećanja mase te je pogonski sustav i podvozje prilagođeno povećanju mase za 30 posto bez potrebe njihove modifikacije.

Tomo JANJČEVIĆ