Topljenje ledenog pokrova na najsjevernijem dijelu našeg planeta donosi velike geostrateške promjene. Prohodnost pomorskih putova te mnogobrojni prirodni resursi izazivaju prvorazredne interese velikih sila. Za čuvanje tih interesa jačaju i oružane snage. Dobar su primjer dvije nove klase brodova kanadske ratne mornarice.

Povlačenje leda na sjevernoj polutki jedna je od najzapaženijih posljedica globalnog zatopljenja. Postoje procjene da će ljetni led na Arktičkom oceanu potpuno nestati do 2035. godine. Osim klimatoloških, to bi moglo dovesti i do drugih promjena. Arktik je jedno od zadnjih područja na svijetu koje čovjek nije gotovo pa potpuno iskoristio za crpljenje prirodnih resursa. Njegova oštra klima i niske temperature nisu pogodni za ljudski život, što je dugo bila prirodna barijera za eksploataciju. Ali klimatske promjene to brzo mijenjaju.

Jedna od posljedica može biti otvaranje novih pomorskih putova između Azije i Europe. Tijekom ljetnih mjeseci već je moguće preko Arktika brodovima stići do europskih i azijskih luka pomoću Sjevernog pomorskog puta koji se sastoji od dvije rute. Nove su rute značajno kraće od klasičnih trgovačkih puteva kroz Sueski kanal. A i njegova je uporaba, zbog napada jemenskih Hutija na brodove u Crvenom moru, ponekad ograničena. Britanski Ured za nacionalnu statistiku objavio je da je promet u kanalu od sredine prosinca 2023. do početka travnja 2024. smanjen za čak 66 posto u odnosu na isto razdoblje godinu dana prije.

S ledolomcima ili bez

Kako bismo ilustrirali koliko bi važni mogli biti novi sjeverni prolazi, možemo ih usporediti s tradicionalnom rutom od Rotterdama do Šangaja u Kini. Početkom XIX. stoljeća (kao i danas ako sa sigurnošću želite izbjeći projektile Hutija) brod je morao putovati oko Rta dobre nade u Južnoj Africi. To je udaljenost od 25 500 kilometara. Kad se otvorio Sueski kanal 1869. godine, dugi put oko Afrike mogao se izbjeći te je udaljenost tog putovanja skraćena na 19 500 km.

Sjeveroistočni prolaz skratio bi taj put na samo 15 000 km, čime bi se napravile uštede u gorivu i vremenu. Ta ruta ide najvećim dijelom Arktičkim oceanom (Sjevernim ledenim morem) pokraj najsjevernijih krajeva Rusije da bi na samom kraju došla do Norveške.

Tijekom 2009. godine, dva su njemačka broda za prijevoz teških tereta – Beluga Fraternity i Beluga Foresight, u pratnji ruskog nuklearnog ledolomca 50 let pobedi, prvi put preplovili rutu od južnokorejske luke Busan do Rotterdama koristeći Sjevero-istočni prolaz. Brod za prijevoz kontejnera Venta Maersk 2018. je godine preplovio sličnu rutu bez pomoći ledolomca. Do 2030. godine očekuje se da će plovidba Sjeveroistočnim prolazom biti moguća najmanje mjesec dana bez pomoći ledolomaca, te još mjesec dana uz njihovu povremenu pomoć.  

Postoji i drugi, ništa manje zanimljiv, Sjeverozapadni prolaz. On ide Arktičkim oceanom pokraj Aljaske i najsjevernijih dijelova Kanade. Problem s ovom rutom je što je, za razliku od sjeveroistočne, jako zahtjevna za navigaciju jer prolazi kroz jako puno tjesnaca i pokraj mnogobrojnih otoka. Osim toga, topljenje leda na tom dijelu puno je manje predvidljivo nego duž obala Rusije. Zbog toga još uvijek nije bilo pokušaja komercijalnih plovidbi Sjeverozapadnim prolazom.

Zanimljivo je da se obje rute praktički spajaju u Beringovu prolazu koji dijeli Rusiju od Aljaske, dakle, do Sjedinjenih Američkih Država. To teoretski omogućava da brodovi koji su isplovili iz Kine, Japana ili Južne Koreje na tom mjestu krenu prema Europi ili Sjevernoj Americi. S daljnjim zatopljivanjem ti će prolazi postajati sve prohodniji te se očekuje da će do najkasnije 2060. godine njima ići redoviti komercijalni brodski promet.

Nafta, plin, cink, željezo i tko zna što još

Ruski su znanstvenici još 2008. godine objavili procjenu da u području Lomonosovljeva grebena ima deset milijardi tona nafte i plina. Inače, to je podmorski greben (hrbat) u Arktičkom oceanu, dug 1800 km. Pruža se od otoka Ellesmere prema Sjevernom polu, a zatim na jug prema Novosibirskim otocima. Dijeli ocean na dva velika bazena te utječe na morsku cirkulaciju i kretanje leda. Izdiže se 1800–3400 m iznad najniže točke morskog dna; najviši dio je 975 m ispod mora.

Ruske proračune potvrdili su i američki znanstvenici, s procjenama da se četvrtina čitavih svjetskih rezervi nafte i zemnog plina nalazi ispod arktičkog leda. Od 2008. godine procjene su se ponešto promijenile, ali ne puno. Danas znanstvenici procjenjuju da pod i u neposrednoj blizini Arktika stoji 16 posto svjetske neiskorištene nafte i 30 posto svjetskog neotkrivenog plina.  

Te 2008. godine istraživačka bušenja Lomonosovljeva grebena bila su preskupa i preopasna. Istraživački brod morao bi više dana držati istu poziciju s odmakom od deset metara. Pritom bi se ledene sante pored broda kretale brzinom od dva metra na sat. Zbog toga bi pritisak na brod i bušotinu bio prevelik. Međutim, ako santi leda nema mjesec ili dva, sve se potpuno mijenja. Istraživačka bušenja puno su sigurnija i jeftinija.    

Osim nafte i plina, Arktik skriva i velike količine željezne rudače, cinka i rijetkih minerala. Međutim, s povlačenjem leda sve više prema Sjevernom polu, olakšat će se pristup mineralnim bogatstvima u najsjevernijim područjima Aljaske, Kanade i Sibira. A ondje se nalaze stotine tisuća tona svih mogućih rudača i minerala. Rusija je drugi najveći svjetski proizvođač zlata iza Kine. Velika većina ruskog zlata dolazi iz rudnika u Sibiru. Kanada je četvrti najveći proizvođač zlata, iza Australije. I kanadsko zlato gotovo u cijelosti dolazi iz sjevernih, donedavno stalno smrznutih područja. Još 2016. godine Rusija je bila treća iza Australije, a Kanada peta iza Sjedinjenih Američkih Država.

Službene internetske stranice kanadske Vlade navode da su najveće potvrđene kanadske zalihe zlata u British Columbiji, Ontariju i Quebecu. Sjeverna područja Yukon, Northwest Territories i Nunavut imaju znatno manje potvrđenih zaliha. Ne zato što nema zlata, nego donedavno u tim vječno smrznutim područjima nije bilo ekonomski isplativo istraživati i kopati rudnike.

Kanada nije veliki proizvođač samo zlata. Tu je i nikal, bakar, litij, uran, srebro, te olovo i cink. I sve je veći izvoznik sirovih dijamanata. Za sada je velika većina rudnika u južnim dijelovima Kanade. Međutim, iz godine u godinu sve ih je više u najsjevernijim pokrajinama. A neki su vrlo blizu obalama Arktičkog oceana. Što nas vraća na prije spomenutu tematiku otvaranja Sjeverozapadnog prolaza. To se događa i na Aljasci i u Sibiru. Naftne i plinske bušotine i rudnici sve su bliže Arktičkom oceanu.

Mogućnosti za krize

Već je počela velika međunarodna utrka koja će država koristiti što veći komad krajnjeg sjevera našeg planeta. Najbolju startnu poziciju imaju države koje su najbliže Arktiku. Uz Finsku, Dansku, Island, Norvešku i Švedsku, koje se smatraju manjim igračima, tu su i velike zemlje Kanada, Rusija i Sjedinjene Američke Države. Sve one čine Arktičko vijeće koje bi trebalo osigurati mirnu raspodjelu arktičkog bogatstva. Problem je u tome što je zadnji sastanak Arktičkog vijeća održan 6. svibnja 2019. u finskom gradu Rovaniemiju. Od veljače 2022. i početka ruske agresije na Ukrajinu sastanci nisu održavani. Niti postoji perspektiva da se obnove.

A bez razgovora, stanje oko Arktika sve je napetije. Naime, Rusija je obnovila nekoliko arktičkih vojnih baza koje je napustila nakon završetka hladnog rata te modernizira svoju Sjevernu flotu. Amerika je obnovila Drugu flotu kojoj se zona odgovornosti proteže i na Sjeverni pol. Tu je i Kina koja u Arktičkom vijeću ima status promatrača, a koja je 2018. godine najavila razvoj Polarnog puta svile.

Zbog toga ne čudi da je Pentagon još u svibnju 2019. upozorio kako otvaranje polarnog pomorskog puta donosi i potencijalni dolazak kineskih podmornica na to područje. Tadašnji američki državni tajnik Mike Pompeo u oštrom je priopćenju odbacio mogućnost da Kina sudjeluje u oblikovanju politike prema Arktiku. Za sada je Arktik podijeljen na teritorijalne vode između okolnih zemalja i njihovih ekskluzivnih zona, područja obalnih voda dodijeljenih svakoj zemlji s obalom koja je ekskluzivno njihova. Međutim, teritorijalne pretenzije na te vode i zone preklapaju se i odlučivanje tko ima pravo na njih postaje sve kompliciranije. Tim prije jer ruska agresija na Ukrajinu znatno otežava bilo kakve dogovore i kompromise. Konvencija UN-a o pravima na moru (UNCLOS) trebala bi biti vodič u svemu tome, ali SAD, Danska, Kanada, Norveška i Island vrlo su zabrinute da je se Rusija nema namjeru pridržavati.

Moskva je godinama prije agresije na Ukrajinu ulagala velika sredstva u modernizaciju vojnih snaga i baza u blizini Arktika. Međutim, rat u Ukrajini pokazao je da ruska vojska nije toliko moderna i učinkovita. Osim toga, rat je jako iscrpio oružane snage, koje su u nedostatku drugih borbenih sredstava, na bojište poslale i borbene sustave razvijene za djelovanje na sjeveru.

Agresija na Ukrajinu i posljedice na sjeveru

Stoga se može postaviti pitanje: koliko će Rusija biti zaštićena na sjeveru jednom kada se otopi led? Kao teritorijalno najveća zemlja na svijetu, shvatila je da topljenje leda na Arktiku ne znači samo mogućnosti eksploatacije novih mineralnih bogatstava, već da će njezina najduža granica, duga više od 24 000 kilometara, biti izložena. Istodobno, isto tako će biti izložena i golema područja Kanade i Aljaske. Zbog toga je Rusija počela provoditi politiku militarizacije tog područja, te je ponovno otvorila 50 starih vojnih baza na sjeveru, dok je deset radarskih stanica modernizirano, a postavljene su i stanice za potragu i spašavanje. Nadzor nad tako velikim prostranstvom trenutačno je dodijeljen ruskom ratnom zrakoplovstvu jer mornarica nema dovoljno resursa. Zbog toga su proširene stare zračne baze u koje su stacionirali modernizirane avione MiG-31 i bitnice raketnih sustava za protuzračnu obranu (PZO).

Sjeverno zapovjedništvo mornarice, koje je zaduženo za arktičko područje, 2021. godine postalo je jedno od pet vojnih distrikta, čime se naglašava važnost tog područja. Po prvotnim planovima trebalo je dobiti čak 13 novih ratnih brodova. Jačanje snaga i modernizacija ruske vojske na Arktiku traje već cijelo desetljeće. Jedini bitno novi faktor pokazana je ruska agresivnost prema Ukrajini, pa onda očekivano i prema drugim područjima od interesa Moskve. Zbog toga su i zapadne sile počele povećavati svoju vojnu nazočnost na Arktiku.

Međutim, život i rad na ekstremno niskim temperaturama ima svoje izazove. Uobičajena vozila ne mogu djelovati u tim uvjetima, pogotovo ne bez posebnih priprema. Osoblje koje se upućuje u ta područja mora proći posebnu obuku o preživljavanju u ekstremnim vremenskim uvjetima, bez obzira na to koje će zadaće obavljati. Mora ih se opremiti posebnom odjećom i obućom. Ni prehrana ne može biti standardna. Američka vojska ima veliko iskustvo s djelovanjem u tim područjima. Niz radarskih postaja za rano upozoravanje postavljeno je od Aljaske, preko Grenlanda i Norveške. Na Aljasci je i nekoliko velikih zrakoplovnih baza. Američka ratna mornarica povećala je broj razarača koji patroliraju Arktikom s četiri na šest te redovito izvodi vojne vježbe.

Sjedinjene Države i Norveška imaju saveznički sporazum kojim se omogućavaju američke baze na norveškom tlu. Američka vojska pravi zalihe velikih količina streljiva, oružja i vozila u bazama i skladištima na sjeveru Norveške. Nedavni ulazak Švedske i Finske u NATO više je utjecao na odnos snaga na Baltiku, ali olakšat će znatno i poziciju norveških snaga na samom sjeveru jer su dobile tako važnu savezničku dubinu. Osim toga i Švedska i Finska sada aktivno sudjeluju u NATO-ovim vježbama, ali i logističkoj potpori norveškim snagama na krajnjem sjeveru. Međunarodna vježba Cold Response 2022 bila je najveća NATO-ova vježba te godine, i uključila je više od 40 tisuća sudionika. Od toga čak 35 tisuća iz 25 zemalja.

Mornarica i obalna straža

Kanada je također podignula pomorske baze za opskrbu gorivom na dalekom sjeveru zemlje te izgradila Arktičke obalne ophodne brodove (AOPS) koji će nadgledati vojne aktivnosti u regiji. Riječ je o klasi velikih ophodnih brodova Harry DeWolf, posebno projektiranoj za djelovanje u sjevernim vodama s puno leda. Početak projekta datira u 9. srpnja 2007. kad je tadašnji premijer Stephen Harper objavio plan gradnje šest do osam velikih ophodnih brodova ledolomaca. Po tom planu svi su brodovi trebali pripasti kanadskoj ratnoj mornarici. Procjene troškova bile su 3,5 milijardi kanadskih dolara za gradnju šest brodova. S operativnim troškovima za idućih 25 godina ukupni troškovi trebali su biti 4,3 milijardi kanadskih dolara. Na žalost kanadskih poreznih obveznika, 2018. godine tamošnje ministarstvo obrane obavijestilo je parlament da su troškovi gradnje šest brodova porasli za 810 milijuna američkih dolara. Ministarstvo je 2023. godine obavijestilo parlament o dodatnom porastu troškova za šest brodova za 780 milijuna kanadskih dolara te da su početni troškovi gradnje dvaju brodova namijenjenih obalnoj straži također porasli, ali za samo 100 milijuna kanadskih dolara.

Prvi brod iz klase HMCS Harry DeWolf (AOPV 430) predan je kanadskoj ratnoj mornarici 31. srpnja 2020., a u operativnu uporabu uveden je godinu dana poslije – 26. lipnja 2021. Nakon toga isporučena su još tri broda: HMCS Margaret Brooke (AOPV 431), HMCS Max Bernays (AOPV 432) i HMCS William Hall (AOPV 433). Hall je u operativnu službu uveden 16. svibnja ove godine. U završnoj fazi opremanja je HMCS Frédérick Rolette (AOPV 434). Porinut je 9. prosinca prošle godine te se primopredaja očekuje 2025. U gradnji je šesti te zadnji brod namijenjen kanadskoj ratnoj mornarici HMCS Robert Hampton Gray (AOPV 435). Njegovo je porinuće planirano za kraj iduće godine. Započela je i gradnja prvog broda namijenjenog kanadskoj obalnoj straži. Donedavno još nije imao ime, baš kao ni drugi koji se treba tek početi graditi. No, krajem srpnja objavljeno je da će se zvati CCGS Donjek Glacier i CCGS Sermilik Glacier. Trebali bi postati operativni tijekom 2026., odnosno 2027. godine. S obzirom na to kojom su dinamikom ulazili u operativnu uporabu već dovršeni brodovi klase DeWolf, taj se rok zasigurno neće ispuniti.

Okruženje za brod

Kao predložak za projekt poslužio je veliki ophodni brod Svalbard norveške obalne straže. No klasa DeWolf bitno je drukčija. Ima dodatno ojačan trup kako bi se brod nosio s debljim ledom. Nadgrađe je značajno povećano kako bi se dobio dodatni prostor zaštićen od hladnoće i vremenskih uvjeta. Na krmi su povećani letna paluba i hangar, kako bi mogli prihvatiti helikopter Sikorsky CH-148 Cyclone. Te su izmjene dovele do broda koji je, po službenoj stranici kanadske Vlade, dugačak 103 metra (zapravo je dugačak 103,6 m), širine trupa 19 metara i vršne brzine 17 čvorova. Gaz se ne spominje no on je 5,7 m. Puna istisnina je 6660 tona. Doplov je 6800 nautičkih milja pri brzini krstarenja od 14 čvorova. S obzirom na izazovnost okruženja u kojem će brod djelovati, posebna je pozornost posvećena sigurnosti. Sastavni je dio toga i odabir pogonskog sustava. On je dizelsko-električni. Pogon osiguravaju dva elektromotora pojedinačne snage 4,5 MW. Za opskrbu električnom energijom ne samo pogona već i broda namijenjena su četiri dizelska generatora MAN 6L32/44CR pojedinačne snage 3,6 MW.

S vršnom brzinom od 17 čvorova ophodni brodovi klase DeWolf ne bi mogli stići ni ribarice, a kamoli ratne brodove. No oni nisu ni projektirani za utrkivanja po pučini već za duge ophodnje. Sa 65 članova posade (osiguran je smještaj za 87 osoba) autonomija im je čak četiri mjeseca. Patroliranja na većim udaljenostima velikim brzinama osigurava već spomenuti helikopter Cyclone. To je mornarička izvedenica helikoptera Sikorsky S-92. Ta se tvrtka, koju je u međuvremenu preuzeo Lockheed Martin, nadala da bi S-92 mogao biti nasljednik S-70/UH-60 Black Hawka, ali to se nikad nije dogodilo. S-92 puno se bolje prodaje na civilnom nego na vojnom tržištu. Većina država koja deklarira S-92 kao vojne helikoptere zapravo ih rabi za VIP prijevoz. S brzinom krstarenja od 254 km/h, te najvećom brzinom od 306 km/h Cyclone daje brzinu klasi DeWolf. S doletom od 998 km i veliku zonu nadzora. Cyclonei su neizostavni i u zadaćama traganja i spašavanja. U skladu s namjenom, ophodni brodovi klase DeWolf imaju vrlo skromno naoružanje. Jednu paljbenu stanicu BAE Mark 38 s topom od 25 mm, i dvije teške strojnice M2 Browning .50 kalibra 12,7 mm.

Najveći projekt od II. svjetskog rata

Veliki ophodni brodovi klase DeWolf, kad budu svi isporučeni, omogućit će kanadskoj ratnoj mornarici i obalnoj straži nadzor Arktičkog oceana. Međutim, to se područje mora i zaštititi. Brodovi klase DeWolf imaju tek najosnovnije naoružanje i nisu pogodni ni za najjednostavnije borbene zadaće. Doduše, helikopteri CH-148 Cyclone mogu se naoružati s po dva laka vođena torpeda, ali to ne bi imalo puno smisla jer klasa DeWolf nema ugrađene sonare.

Kako bi istodobno mogli provoditi veći nadzor Arktičkog oceana te omogućiti kanadskoj ratnoj mornarici ispunjavanje obveza unutar NATO saveza, kanadska vlada odlučila je pokrenuti najveći projekt obnove flote od kraja II. svjetskog rata. Odlučili su graditi čak 15 razarača klase River. Prve procjene troškova gradnje iz 2021. godine bile su 77,3 milijarde dolara, da bi se s godinama povećale i došle do 82,1 milijardu dolara. Ugovor za gradnju prvog broda prve serije od tri  – HMCS Fraser potpisan je 28. lipnja ove godine. Primopredaja mornarici planirana je za 2030. godinu. Ostala dva broda zvat će se HMCS Saint-Laurent i HMCS Mackenzie.

Kako bi se smanjili rizik i troškovi razvoja, kanadsko ministarstvo obrane odlučilo je raspisati međunarodni natječaj na koji su se potencijalni ponuđači morali javiti s gotovim projektom. Odazvala su se tri ponuđača – BAE Systems i Lockheed Martin Canada s projektom temeljenim na britanskim fregatama Type 26, Damen Group i Alion Canada s projektom čiji je temelj nizozemska klasa fregata De Zeven Provinciën te Navantia s projektom F100. Potonja španjolska tvrtka nije uspjela naći kanadskog partnera, pa njezin prijedlog nije ozbiljno razmatran. Odluka o izboru projekta Type 26 objavljena je 19. listopada 2018. Međutim, brzo su se pojavile komplikacije. Alion Canada podnijela je tužbu govoreći o nepravilnostima tijekom odabira. Sve je stalo do sudske presude donesene 31. siječnja 2019. Na kraju je 8. veljače iste godine ipak potpisan ugovor s pobjednicima, potencijalno vrijedan 60 milijardi dolara.

Zanimljivo je da britanska ratna mornarica svoje brodove iz koncepta Type 26 označava kao fregate. Podsjetimo, za Britance se gradi klasa City, svih će osam brodova dobiti nazive po gradovima, no prvi (HMS Glasgow) neće ući u operativnu uporabu prije 2026. godine. Isto tako, fregate su klasifikacija kojom australska ratna mornarica označava svoje buduće brodove Type 26, tj. klasu Hunter. Dakle, u ovom trenutku kanadska ratna mornarica jedina je koja brodove Type 26 označava kao razarače iako su svi napravljeni po istom projektu. U kanadskom slučaju jedan od mogućih razloga jest što će brodovi klase River zamijeniti fregate klase Halifax, ali i razarače klase Iroquois, koji su već godinama u starom željezu. Zamjena razarača razaračima javnosti se čini prihvatljivije nego zamjena fregatom. Nestručna javnost doživljava razarače kao poslovično veće i moćnije brodove od fregata, što nikako nije slučaj. Tako je njemačko ministarstvo obrane brodove klase Niedersachsen, istisnine više od 10 tisuća tona, označilo kao fregate. A kanadsko ministarstvo brodove klase River, s osam tisuća tona, razaračima. Najpoznatiji i najbrojniji svjetski razarači, američka klasa Arleigh Burke, ovisno o seriji, imaju istisninu od 8300 do 10 000 tona. 

Dobar popis naoružanja

Hoće li klasa River imati snagu razarača? S istisninom od 8000 tona i duljinom trupa od 151,4 metra, bit će više nego dovoljno mjesta za smještaj obilja naoružanja i elektroničkih sustava. Na pramcu će, moglo bi se reći standardno, biti top kalibra 127 mm. U ovom slučaju Leonardov OTO 127/64 LW Vulcano.

Iza pramčanog topa bit će vertikalni laseri Mk 41 VLS s 24 ćelije, uz dovoljno mjesta za potencijalnu ugradnju još jednog lansera s 24 ćelija. Iza dimnjaka, na sredini broda bit će drugi lanser Mk 41 VLS sa šest ćelija. Pitanje je što će u njih kanadska ratna mornarica staviti? Skupa opcija bila bi projektili brod-zrak RIM-66 Standard. Jeftinija bi bila RIM-162 ESSM (Evolved SeaSparrow Missile).

Na sredini broda bit će dva četverostruka lansera za protubrodske vođene projektile Naval Strike Missile (NSM) norveške tvrtke Kongsberg Defence & Aerospace. Za blisku proturaketnu obranu ugradit će dva raketna sustava RIM-116 Block 2. Na svakom boku, u visini brodskog hangara, bit će po jedna paljbena stanica Leonardo Lionfish s topom od 30 milimetara.

Temeljne mogućnosti djelovanja protiv podmornica osigurat će dva trostruka protupodmornička aparata za torpeda Mark 54 Lightweight Torpedo. Glavno protupodmorničko oružje bit će letjelica poznata s klase Harry DeWolf: mornarički helikopter Sikorsky CH-148 Cyclone. Cyclone može poslužiti i za otkrivanje ciljeva na površini mora te navođenje protubrodskih projektila na njih. Tvrtka Lockheed Martin Canada isporučit će 3D AESA radare AN/SPY-7(V)1 Solid State. Tvrtka MDA isporučit će radarske osvjetljivače ciljeva za projektile RIM-116 Solid State AESA Target Illuminator.

Na krmi, ispod letne palube, bit će tegljeni sonar Towed Low Frequency Active Sonar (TLFAS) tvrtke Ultra Electronics. Ista tvrtka isporučit će i sonare S2150 koji će se ugrađivati u pramac.Brodove će pokretati pogon u konfiguraciji CODLOG (kombinacija dizelsko-električnog ili plinskog), naslijeđen iz izvornog projekta Type 26. U slučaju klase River sastojat će se od dva elektromotora za koje će električnu energiju proizvoditi dizelski generatori MTU Type 20V 4000 M53B. Plinska turbina bit će Rolls-Royce MT30. Ona će osiguravati vršnu brzinu od 26 čvorova. Pri ekonomičnoj brzini krstarenja, isključivo na električni pogon, doplov će biti sedam tisuća nautičkih milja.

Zanimljive su razlike u veličini posada. Britanska klasa City imat će posadu od 157 časnika, dočasnika i mornara, uz osiguran smještaj za najviše 208 osoba. Australska ratna mornarica za svoje je fregate klase Hunter odredila posadu od 180 ljudi, također uz smještaj za ukupno 208 osoba. Australska ratna mornarica na razarače klase River namjerava ukrcavati posade od 210 časnika, dočasnika i mornara, što znači da su projektanti morali negdje pronaći prostor za dva dodatna ležaja. Očigledno kanadska ratna mornarica procjenjuje da će posade razarača klase River djelovati u puno složenijim uvjetima te da će razina opterećenja stoga biti znatno veća.

Tekst: Mario Galić